Lekcija 2.
SREDNJI VIJEK
Sad započinjemo sa serijom lekcija o intelektualnoj povijesti modernog doba, to jest, od vremena Raskola Rima.
Ovo zapravo ne će biti povijest intelektualnih smjerova.
Nego će biti bilježenje tendencija i pokreta koji su od povijesnog značaja, koji su simptomatični duhu doba i smjer za budući smjer.
Pokušat ćemo razlikovati bitne smjerove od slučajnih, odnosno naznačiti ćemo one čiji je karakter filozofije označavao razdoblje i koji ostaju od jednog razdoblja do slijedećeg, od onih pogleda koji jednostavno ovise o događajima koji su se dogodili.
Na primjer, ne ćemo se zanimati na činjenicu da su neki franjavački duhovnici smatrali da je Fridrih II bio Antihrist ili da će svijet završiti 1260.g., ili da je u 19.st. William Miller mislio da će svijet doći koncu određenog dana 1844.g., nego će nas zanimati hilijalistički pogled na svijet koji je zajednički tim budalastim viđenjima i o tom pogledu ćemo raspravljati, zato što takvi pogledi nam pomažu da odredimo današnje stanje.
Ponoviti ću nešto što sam rekao u uvodnoj lekciji, razlog zašto ovo činimo nije samo da bismo vidjeli što je istina i što je laž i odbacili sve što je laž i zadržali sve što je istina, jer sve o čemu ću govoriti je laž. Nego zato što je prevažno za nas da razumijemo zašto je sve laž i kako je otišla od istine.
Ako to razumijemo, onda ćemo imati nekakvu ideju što se događa danas sa svijetom, i koje su intelektualne strukture protiv kojih se moramo boriti.
Premda, rekavši da je sve o čemu ću govoriti laž, podrazumijevam samo sa striktno Pravoslavnog gledišta.
Srednji vijek kao cjelina je naravno relativan u usporedbi s onim što se danas u svijetu događa.
Svi pokreti o kojima ćemo govoriti, Toma Akvinski od srednjovjekovne umjetnosti do renesansne umjetnosti i dalje, svi su oni mnogo vrijedniji od bilo koje umjetnosti u današnjem svijetu. Ipak, postoji u tom razdoblju čitav jedan pogled na svijet koji je producirao ta djela i možemo vidjeti kako je odlazio od Pravoslavlja.
Povijest Zapada od Raskola Rima je logična i koherentna cjelina, i nazori koji danas upravljaju s čovječanstvom su izravni rezultat nazora u 13-tom stoljeću.
I sada kad zapadna filozofija dominira cijelim svijetom, ne postoji druga filozofija osim Pravoslavne Kršćanske filozofije koja joj može parirati, budući je svim civilizacijama ovladao Zapad, što znači sve što se je događalo na Zapadu u posljednjih devet stotina godina je ključ razumijevanja onog što se danas događa u cijelom svijetu.
Sam izraz “Srednji vijek” je zanimljiv zato što postoji samo na Zapadu. Sve druge civilizacije, bilo kršćanske kao Bizant ili Rusija, ili nekršćanske kao kineska ili indijska, mogu biti podijeljeni u dva perioda, to jest u stari period u kojem su te cilizacije bile upravljane svojom vlastitom filozofijom, nazorom na svijet i tradicijom, i moderni period kad je nad njima ovladao Zapad. I ne postoji primjetni prijelaz od jednog perioda prema drugom. To je stvar čistog ovladavanje jednog (filozofije Zapada) nad drugim.
Ali na zapadu nešto posebno se je dogodilo u periodu nazvanom Srednji vijek, koji je tranzicija između antike, to jest kršćanske antike i modernog doba.
I proučavanje onog što se je dogodilo kad su se te promjene događale, daje ključ događanjima u sadašnjici.
Sad ćemo pokušati vidjeti kako se je moderni nazor na svijet razvio od Pravoslavlja, od Kršćanstva.
Korijen sve moderne povijesti leži, kako što smo rekli, u Raskolu Rimske Crkve, o čemu Ivan Kirejevski lijepo govori, koji je bio dijete Zapada i koji je otišao u Njemačku proučavati najnaprednije filozofe, Hegela i Schellinga, sav je bio prožet duhom Zapada, i tada se je potpuno obratio na Pravoslavlje, te je stoga vidio da to dvoje ne može biti stavljeno zajedno.
Htio je saznati zašto su različiti i koji je odgovor u nečijem srcu, na pitanje što se mora izabrati.
Prije svega on kaže da je Rim naravno bio jednom dio univerzalne (katoličke) Hristove Crkve, i kroz prva stoljeća nema nikakve sumnje da je Rimski patrijahat legitimni Pravoslavni patrijahat, i imao je čak prvenstvo časti koje je jednako onom koje je sve donedavno imao Patrijarh Carigrada, i imao bi i danas da je još uvijek Pravoslavan, što ne znači da je on neka vrste Pape, nego da je samo prvi među jednakima, to jest da presjeda na sastancima biskupa i slično.
Ali kao što kaže Kirejevski, citiram: “Svaki patrijahat, svako pleme(narod), svaka zemlja u Kršćanskom svijetu nije prestala očuvati svoje posebnosti dok je istovremno sudjelovala u zajedništvu cijele Crkve.
Svaki narod je, kao rezultat mjesnih, plemenskih i povijesnih okolnosti, razvio u sebi neki aspekt mentalne aktivnosti, tako da je sasvim prirodno da u duhovnom životu i pisanjima njihovih teologa ona podržavaju neke specifičnosti ma kako bili prosvjećeni višom svijesti” to jest pogledom na Pravoslavlje.
“Tako su bogoslovni pisci sirijskih zemalja posvetili uglavnom pažnju na unutarnji kontemplativni život odvojen od ovoga svijeta. Rimski bogoslovi, na drugu ruku, su posebno zaokupljeni aspektima praktičnih aktivnosti i logičnim povezivanjem koncepata. Ali duhovni pisci prosvjetljenog Bizanta su više nego drugi, pokazali zanimanje za odnos kršćanstva prema odvojenim znanostima koje su cvjetale oko njih, koji su isprva vodili rat protiv kršćanstva, a kasnije su mu se podložile.”
I nakon toga on govori posebice o Zapadu:
“Izgleda da je razlikovna osobina Rimskog uma baš uvjerenje da izvanjski racionalizam ima veću težinu nego unutrašnja suština stvari. Između svih značajki Rimskog čovjeka i svih njegovih aktivnosti uma i duše, vidimo jednu zajedničku karakteristiku, da je njemu izvanjski red njegovih logičkih koncepata bio stvarniji nego sama stvarnost, i da je unutarnja ravnoteža njegovog postojanja bila mu poznata samo u ravnoteži njegovih umnih koncepata ili vanjskih formalnih aktivnosti.”
Tada on govori posebno o blaženom Augustinu:
“Niti jedan drevni ili moderni otac Crkve nije pokazao takvu ljubav za logičke lance istine kao blaženi Augustin. Izvjesna njegova djela su jedan čelični lanac silogizama, neodvojivo spojenih karika na kariku. Možda je on zbog toga otišao predaleko, ne primjećujući unutranju jednodimenzionalnost njegovog razmišljanja zbog izvanjskog reda, tako da je u posljednjim godinama života morao napisati ograđivanje od njegovih prijašnjih izjava.”
I znamo naravno, da je Augustin otišao predaleko po pitanju slobodne volje zato što je jako osjećao učin milosti u svojem obraćenju da nije potpuno cijenio učenje pravoslavnih otaca o slobodnoj volji koju će sv.Ivan Kasijanski na Zapadu cijeniti i naučavati.
Ponovno Kirejevski kazuje:
“Budući zbog posebnog priljubljivanja rimskog uma izvanjskim lancima koncepata (pojmova) koje nije bilo bez opasnosti kod rimskih teologa čak i onda kad je Rimska Crkva bila živi dio Ekumenske Crkve kad je zajednička svijest cijelog Pravoslavnog svijeta ograničavala svaku posebnost u zakonitoj ravnoteži, tako je razumljivo, nakon što se je Rim odvojio od Pravoslavne Crkve , da će ova nit postati presudna i dominantna u kakvoći učenja rimskih teologa.
Može čak biti da je ova priljubljenost racionalizmu, izvanjskom umovanju o pojmovima, bila jedan od glavnih razloga pada Rima. U svakom slučaju, ispričavanje zbog pada nije upitno.
Latinska Crkva dodala je dogmu u originalni simbol vjere, Vjerovanje, dodatak koji je bio u suprotnosti drevnoj tradiciji i zajedničkoj svijesti Crkve i bila je opravdavana samo s logičkom dedukcijom zapadnih teologa.”
Ponovno on kaže:
“Potpuno nam je jasno zašto zapadni teolozi sa svom svojom skrupuloznošću nisu mogli vidjeti jedinstvo Crkve nigdje osim preko izvanjskog jedinstva episkopata.”
Sada ponovno on govori o slijedećoj točki:
“I ovo također objašnjava zašto su mogli pridati bitnu vrijednost izvanjskim djelima čovjeka; zašto su, kad je duša iz nutrine pripremljena ali nema dovoljno izvanjskih djela, zaključili da nema druge mogućnosti spasenja osim određenog razdoblja Čistilišta; zašto su konačno mogli nekom čovjeku dodijeliti pretek dobrih djela i dati vrijednost od tih djela nekome tko nema dovoljno unutarnjih djela”.
To znači da čitav latinski sustav indulgencija-oprosta počiva na djelima svetaca od kojih postoji riznica dobrih djela koja se dodaju kao u banku, i kad ih imaju previše za svoje spasenje, onda papa ih izlije distribuirajući ih drugima na vrlo legalistički način.
“Kad se je Rim odvojio od ekumenske Crkve, kršćanstvo zapada primilo je u sebe embrio načela koje je bilo zajedničko grčko-poganskom svijetu, načelo racionalizma.
Rimska Crkva odvojila se je od Istočne Crkve mjenjajući neke dogme koje su postojale u tradiciji Crkve za dogme koje su rezultat samo logičkih dedukcija.”
Rezultat toga je Srednji vijek, to jest skolasticizam.
I o tome Kirijevski kaže:
“Takva beskrajna i dosadna igra konceptima u trajanju od 700 godina. Ovaj beskorisni kaleidoskop apstraktnih kategorija koji je bez konca kovitlao pred upiljenim očima uma nužno je morao stvoriti opću slijepoću prema živom znanju i uvjerenju koji se nalaze iznad dosega uma i logike. Jer čovjek se ne uzdiže do tog potpunog znanja putem silogizama, štoviše, kad se čovjek napreže naći životna uvjerenja preko silogističkih dedukcija, on samo izobličuje njihovu istinu, a često ih uništi potpuno. I tako je zapadna Crkva, čak još u 9 stoljeću sijala sebi nezaobilazno sjeme Reformacije koje je stavilo istu Crkvu na sud istog logičnog umovanja s kojim se je Rimska Crkva dičila i sebe uzdizala. Umni čovjek mogao je čak vidjeti Luthera iza pape Nikole I, ” pape koji je ekskomunicirao sv.Focija i koji se je pretvarao da je glava Crkve u smislu kakvim su se kasnije predstavljali pape.
“Kao u riječima rimokatolika, misleći čovjek 16 stoljeća mogao je predvidjeti iza Luthera protestanstke racionaliste devetnaestog stoljeća.”
“Rimska Crkva pala je od istine samo zbog toga što je htjela uvesti u vjeru nove dogme nepoznate tradiciji Crkve i koji su se izrodili sa slučajnim zaključcima zapadne logike. Odavde se je razvila skolastička filozofija u okviru vjere, nakon toga u Reformaciji filozofija u vjeri, i konačno na kraju filozofija izvan vjere. Prvi racionalisti bili su skolastici, može se reć da su posljednji racionalisti hegelijanci u njegovo vrijeme, može se također reć da je u devetnaestom stoljeću Europa završila krug svojeg razvoja koji je započeo u devetom.”
To nam daje precizan pogled koji vrlo uvjerljivo tumači mehanizam po kojem je Rim napustio Crkvu i razvio cijeli suvremeni svijet i pogled (na svijet) koji je tako antipravoslavan.
Vrlo je teško ići dublje od tog za pronaći bilo koju vrstu objašnjenja zato što su te stvari skrivene od nas. Đavao besprekidno radi. Moguće je da je đavao neprekidno pokušavao i kad je našao da su Egipćani (Kopti) spremni za monofizitku shizmu, možda je imao planove da ih učini alatom s kojim bi stvorio apostaziju, ili armenski karakter i tako dalje, ali se je dogodilo da je našao rimski mentalitet koji je bio odgovarajući, jer kad je jednom odveden od Pravoslavlja, slobodan da se razvije po svojim principima, postao je izvor cijele nove filozofije koja je imala moć da prevlada svijetom što je konačno učinjeno u naše vrijeme.
S raskolom koji je postao konačan oko, reći ćemo 1054. s ekskomunikacijama Rima i Carigrada, rimska logika je stavljena iznad jedinstva Crkve, iznad svijesti Crkve, tako da je Duh Sveti više ne vodi, kao u Pravoslavnoj Crkvi, nego postoji izvanjski autoritet, papa.
I zapadni povjesničari jasno kažu da je tada nešto novo ušlo u Crkvu, na Zapad. Prije toga bili su povremena razmimoilaženja između Istoka i Zapada koje smo vidjeli u vremenu sv.Focija i pape Nikole I, bilo je čak i ekskomunikacija, ali nakon toga povratka u općenje. Karlo Veliki osobno, tvoreći protivničko carstvo na zapadu, bio je isto razlogom trvljenja, ali sve do 11 st. nije bilo da je od razmimoilaženja nastalo razdvajanje.
I u to isto vrijeme, na Zapad je ušlo novo načelo koje je opisano u knjizi dominikanca Yves Congara “Nakon devet stotina godina”, govoreći o mogućnosti ujedinjavanja s Istokom.
On spominje izričito ono što se treba prevladati prije ujedinjenja.
Kaže:
“Kršćanin četvrtog ili petog stoljeća osjećao bi se manje zbunjenim s oblicima pobožnosti jedanestog stoljeća nego što bi se osjećao kršćanin jedanaestog stoljeća pred oblicima pobožnosti dvanaestog stoljeća na Zapadu.”
Takva promjena je već bila u tom stoljeću, jedanaestom, stoljeću Raskola i u dvanaestom, zenitu Srednjeg vijeka.
“Velika promjena se je dogodila u vremenu tranzicije od jednog stoljeća prema drugom. Ova promjena je bila samo na Zapadu, tako da je negdje u vremenu kraja jedaneastog i početka dvanaestog stoljeća, sve se nekako transformiralo. Ova duboka promjena pogleda nije se pojavila na Istoku gdje, u nekim stvarima, kršćanske stvari su još iste kao i onda i koje su bile na Zapadu prije kraja jedanaestog stoljeća.”
I ovdje on misli da smo došli do suštine ove teme.
“U vremenu između kraja jedanaestog stoljeća i kraja dvanaestog stoljeća, odlučujuća prekretnica se je dogodila na Zapadu. To je bilo vrijeme karakterizirano s nekoliko promjena. Bila je prva promjena od prevladavajućeg suštinskog i egzemplarističkog k naturalističkom zanimanju za postojanje. Ovo je tranzicija od svijeta egzemplarne uzročnosti u kojem izrazi misli ili djela dobijaju svoju istinu od transcendentnog modela kojeg materijalne stvari imitiraju, k svijetu djelatne uzročnosti u kojem um traži istinu u stvarima i u njihovim empirijskim formulama.
Druga promjena je bila i prijelazu “od simbola prema dijalektici”, ili kako se može reć s većom preciznošću, od sintetske percepcije k težnji prema analizi i “pitanjima”. Ovdje imamo početak skolastike … Razlika između ta dva svijeta je razlika između sintetskog stava u ispitivanju dijelova prema cijelini u odnosu na analitički stav”, to jest koji uzima dijelove odvojeno i analizira ih.
“Osnovno”, on kaže, “ nije li bilo protiv analitičkog stava katolika koje je slavenofilska religiozna filozofija ciljala kao kritiku Katolicizma u devetnaestom stoljeću?”
I ovdje on konkretno misli na Khomiakova i Kirejeskog.
Druga tranzicija je bila od kulture u kojoj je tradicija vladala, a navika sinteze joj je bila ugrađena, prema akademskom ozračju u kojem je stalno propitkivanje i istraživanje norma, i analiza kao rezultat proučavanja.
Istok je slijedio put tradicije, i pokazali smo kako jedan od načela između različitih naroda pravoslavne vjere je činjenica da oni nisu učeni, kao što su Latini, preko škola.
Latinski teolozi, samouvjereni u skolastici, često su bili zbunjeni vidjevši Grke koji su odbijali prihvatiti njihove neodoljive razumske argumente, nego su umjesto toga uzeli pribježište u tekstovima otaca i kanonima sabora…” što je bio način na koji su razmišljali svi kršćani prije Raskola.
“Ali to je ostalo strano Istoku koji nije imao svoju skolastiku i nije iskusio niti Reformaciju u 16-18 st. i racionalizam.
Drugim riječima Istoku su bila strana tri utjecaja koji su stvorili moderni katolicizam.”
A to su, skolasticizam, reformacija i racionalizam.
U prvoj polovini trinaestog stoljeća, nova vrsta teološkog učenja pojavila se i učvrstila na Zapadu.
Do tada dominantni tip učenja je bio kontemplativne ili monastičke prirode, povezane s liturgijskim životom manastira ili katedrala.
Sad se je dodao novi tip učenja akademske i racionalne prirode koji će uskoro zauzeti mjesto ove prve…Na Istoku, učenje teologije i čak filozofije, održalo je svoj religiozni status.”
Sada ćemo ispitati neke primjere da vidimo što to znači.
On (Yves Cognar) govori o novom duhu, novom duhu za zanimanje u svijetu, želji da se analizira, potpuno nova tehnika učenja, oslonac na ljudski razum, kojeg Istok nije nikad imao.
Tako ćemo sada ispitati prvo od svih pitanja, skolasticizam.


