Augustinova zaručnička usporedba stoicizma i epikurizma

Sv. Augustin se između ostalog (prvenstveno borba protiv zablude pelagijanstva) morao boriti protiv u poganstvu prevladavajuće podjele na stoike i epikurejce.
I jedni i drugi su protivni istini, odnosno kršćanstvu.
Prvi smjeraju na to kako je sve materijalno zlo, kako je prava sreća čovjekova kad ukine u sebi bilo kakvu želju i strast. Istočne indijske religije manje više počivaju na toj zabludi. Ideja nirvane je ideja stoicizma. 
Epikurejština je suprotnost, ali isto zabluda.
Ona kaže kako je prava i jedina sreća u zadovoljavanju svojih želja i požuda.
Možemo reć da nakon renesanse većina čovječanstva živi u toj zabludi, i da oni koji ne nađu sreću u istoj, krenu u suprotnost stoicizma koji je druga strana iste lažne medalje.
Dakle, evo prepričane Augustinove usporedbe tih dviju zabluda koju je izrekao u svojoj pridiki.
Ako zaručnik da napraviti prsten svojoj zaručnici i ona ga primi, i nakon toga se zaljubi u prsten, a o svom zaručniku više ni ne razmišlja, onda se može reći kako je zaručnica postala preljubnica. Jer više voli prsten od zaručnika.
To je slika epikurejca koji vidi ljepotu Božjih stvorenja, i u njima ne vidi Stvoritelja, nego samo sredstvo s kojim će pokušati zadovoljiti svoje želje i požude. I to dakako radi neumjerenim načinom budući ljubav uvijek teži prema Beskonačnom, prema Bogu, pa kad nije ljudska ljubav usmjerena prema Bogu, onda se želi neumjereno-beskonačno nauživati u zemaljskim dobrima.
U vinu se može uživati do određene granice, nakon toga počinje pijanstvo.
Tako je slično sa svim vremenitim dobrima koja je Bog stvorio, i koja nisu zla po sebi, štoviše zovu se dobrima i stvorio ih je dobri Bog, ali postaju uništavatelji onih koji u njima nalaze zamjenu za Boga.
Stoik se pak može prikazati zaručnicom kojoj isti zaručnik odluči napraviti i pokloniti prsten. Ali ona odbija primiti prsten s lažnom isprikom kako ona voli samo i jedino zaručnika, te stoga ne želi niti od njega primiti prsten da ne bi postala kao ova prva zaručnica koja se je zaljubila u prsten.
Što bi zaručnik pomislio o takvoj zaručnici?
Ona me niti poštuje niti me ljubi kad ne želi primiti prsten od mene.
Stoici su takva vrsta zabludjelih ljudi koji odbijaju i najmanje tjelesno zadovoljstvo koje im Bog daje i to ne zato što imaju samo pred očima Boga, nego zato što su se umislili da znaju bolje od Boga što je dobro za njih.
Zato odbijaju zemaljska dobra koja im Bog daje te u njima vide đavolske zamke ili čak manihejski vjerujuju kako je sve materijalno zlo, kako je Sotona pravi gospodar kruga Zemaljskog te zato treba sve materijalno izbjegavati u čim većoj mjeri. 
Kako napisah, danas nam je stoicizam najviše nuđen preko istočnih panteističkih religija, ali često može biti zamkom nama koji smo tradicionalni katolici.
Vidimo kako ima sve više zla u svijetu koji je zaluđen tjelesnim uživanjem i pohotom, i onda dođemo do krivog zaključka kako ne smijemo umjereno uživati u tjelesnim dobrima na način na koji to Bog dopušta i preporuča.
Imamo tako kršćane koji se zavjetuju kako nikad ne će jesti mesa, koji su po tome slični istočnim poganima vegetarijancima.
Slično može biti s alkoholom ili bilo kojim drugim jelom i pićem.
Iako nam je Gospodin izričito rekao kako nema nečiste hrane (znamo što znači hrana, da ne bi neko pomislio kako je dobro jesti zemlju ili nešto slično), iako nam je isto rekao kako je vino stvoreno da se čovjek razveseli (ali nikako da bude pijan, što znači da nije grijeh popiti malo vina da se čovjek u društvu osjeća veselije). Isus je na svadbi u Kani čudesno stvorio vino ne radi toga jer su uzvanici bili žedni, nego zato što je nedostajalo vina da budu gosti na svadbi u dovoljnoj mjeri veseli i radosni (ali ne i pijani).
Dakle, kao oni koji slijede Krista, moramo biti posebno na oprezu da ne padnemo u sotonsku zabludu stoicizma i da k tome još vidimo oko nas 'slabe' kršćane zato što nisu 'dobri' kršćani, čitaj stoici, kao i mi.
Međutim, klatno se začas zanjiše na drugu stranu i onaj tko je bio stoik, može preko noći postati epikurejac i rob tjelesnih požuda bilo koje vrste.
Ovdje stvarno vrijedi pravilo zlatne sredine, jer Sotona nije gospodar materijalnog svijeta odnosno ništa stvoreno nije po sebi zlo, i druga krajnost - veoma je lako prigrliti ropski materijalna dobra u zadovoljavanju požuda te tako izgubiti vječna dobra koja su kod Boga i u Bogu. 
Augustinova prispodoba o dvjema ludim zaručnicama, nalazi nažalost tako često mjesta u našim životima.
Božja milost nas jedino može održati u zlatnoj sredini.
A o Božjem milosrđu sv.Augustin je izvojevao epohalnu pobjedu nad zabludom pelagijanstva.
U današnje vrijeme naše su najveće opasnosti da stoičko-farizejski održavamo izvanjski sve Božje zapovijedi, a da pri tome preziremo sve materijalno (što je već grijeh) i osuđujemo sve grješnike bez i da ih pokušamo obratiti ili moliti se za njihovo obraćenje, ili da dođemo u epikurejsku poziciju novoredne sekte koja de facto negira postojanje grijeha, a izmišlja grijehe koji to nisu (zagađenje prirode, neotvorenost muhamedancima i sodomitima ...), a grješnicima govori kako su spašeni zato što po njima ni nemaju grijeha.
Kao tradicionalnim katolicima, u pravilu nam prijeti više stoicizam i toga moramo biti svjesni.
Ako jesmo, onda se pomolimo Gospi da posreduje za nas kod Sina, da ne bismo izgubili Boga svojom stoičko-farizejskom ohološću ili da ne postanemo dio ovog epikurejskog svijeta koji ide k svome kraju.