Kršćanstvo i Olimpijske igre, mogu li zajedno?

Odmah 'u sridu' - kršćanski rimski car Teodozije ukinuo je Olimpijske igre.
Iako je kršćanstvo - ovo koristim u smislu engleske riječi christendom koja ne označava samo kršćansku vjeru nego i kršćansko društvo-državu, formalno oslobođeno ili započeto s kršćanskim carem Konstantinom, moramo reći da je njegov neizravni nasljednik, car Teodozije zadao 'smrtni' (ali ne konačni, jer vidimo kako se poganstvo diglo iz pepela kao feniks) udarac poganstvu i označio početak kršćanske ere.
U nizu carskih dekreta on je najprije zabranio javne poganske oltare, žrtvovanja i poganske hramove, zatim zabranio i privatne oltare i hramove, stavio poganstvo izvan zakona da bi na kraju 393.g. zabranio Olimpijske igre kao evidentno slavljenje poganstva. 
Olimpijske igre započinjale su višednevnim žrtvovanjem stotina bikova poganskim bogovima, same Olimpijske igre bile su organizirane i vođene kao slavljenje i u čast poganskih bogova. 
Sportaši su se zaklinjali na vjernost i odanost poganskim bogovima i svoje pobjede su posvećivali svojim 'zaštitinicima' - bogovima.
Otvaranje i zatvaranje suvremenih Olimpijskih igara se u pravilu odvija kroz mimohode koji su bili i u drevnim olimpijadama i nakon toga u stadionskim 'umjetničkim predstavama' koji nisu ništa drugo nego prikriveni surogat slavljenja poganskih bogova. 
Kako je to bilo ili još uvijek jest nepraktično budući još nije cijeli svijet otvoreno prihvatio poganstvo, slavljenje poganstva se ne radi eksplicitno nego kroz 'umjetnost'.
Kao što znamo, zahvaljujući renesansi poganstva u 19.st., 1896. održane su ponovno Olimpijske igre u Ateni i koje od tada pa do jučerašnjeg otvaranja Olimpijskih igara u Brazilu traju neprekidno osim u prekidima dvaju svjetskih ratova. 
Obnavljanje Olimpijskih igara tako je simbolično označilo kraj kršćanske ere.
Odmah na početku treba raspršiti neke mitove iz drevnih antičkih Olimpijskih igara.
U njima nisu sudjelovali amateri, u smislu ljudi koji bi po danu orali u polju, a onda nevečer trenirali za Olimpijske igre.
U prvom redu zato što onaj tko radi fizički cijeli dan nema više niti snage niti volje da nakon posla nastavi s treningom.
Drugo, kad bi i bili takvi fenomeni, oni ne bi mogli parirati sportašima koji ništa drugo ne rade nego treniraju. Podjela na amatere i profesionalce nije postojala i jasno je kako se 'amateri' nisu mogli suprostaviti 'profesionalcima' niti onda kao ni sada. Suvremeni amateri to ustvari nisu, jer oni non stop treniraju i ustvari nemaju nikakvog samostalnog prihoda od rada, nego žive od donacija države i sponzora. Oni mogu biti formalno zaposleni u nekim tvrtkama, ali radno vrijeme provode u treningu.
Natjecatelji Olimpijskih igara bili su kao i današnji olimpijci, ljudi kojima je glavna preokupacija bila dobro se pripremiti za olimpijsko natjecanje i zato su se pripremali-trenirali cijeli dan. Imali su dakako sponzore, bogataše, jer netko treba i platiti troškove priprema.
I nisu samo bila natjecanja svake četiri godine, nego kao i danas, bilo je diljem carstva hipodroma i arena na kojima su se odvijala natjecanja. 
Kao i danas, tako i onda postojalo je klađenje i tjelesno nazadovanje većine pučanstva koje idolizira sportaše, odlazi fanatično i vjerno na stadione i hipodrome, a samo se ne bavi nikakvim sportom. Neke bitne razlike između ondašnjeg sporta i suvremenog nema, osim što je poganski karakter bio tada naglašeniji i eksplicitan.
Kult tijela koji je tako blizak poganstvu nedjeljiv je od Olimpijskih igara.
U starim Olimpijskim igrama čak su trkači bili posve goli. Mislim da ne treba posebno naglašavati kako je kod starih Grka uz to bilo povezana protunaravna požuda prema sodomiji i pederastiji.
Stare Olimpijske igre su pak bile puno brutalnije prema novima, iako smo svi svjedoci kako su se neki divljački borilački 'sportovi' posljednjih desetljeća legalizirali i kako ono što je nekad bilo moguće samo u podzemlju i među probisvjetom, danas se prikazuje u udarnim terminima državnih medija.
Trend očito ide prema prilikama kakve su bile u poganstvu kad je bila politika 'kruha i igara', odnosno jake države koja dijeli besplatno kruh i daje besplatne krvoločne igre kako bi put u Pakao puka bio posve siguran.
Nisu samo gladijatorske igre bile krvave i smrtonosne, utrke konjskih zaprega često su bile isto takve. Borilički sportovi su sve više bili jednaki uličnim tučama, bilo je dozvoljeno koristiti bilo kakvu tehniku i bilo kakav udarac.
Jedan borac dobio je ime 'gospodin prst' zato što je lomio prsti svojih protivnika, a Damoxenos navodi borca koji je iščupao testise protivniku.
Nadam se da me niste krivo shvatili. Nisam nipošto protiv toga da muškarci treniraju svoje tijelo da bude snažno, gipko, brzo, izdržljivo i vješto, jer je tada tijelo zdravije i ima nešto od istine starih Grka - u zdravom tijelu zdrav duh.
Tim više što muškarci trebaju biti zaštitnici svoje žene i djece, a često moraju ratovati da bi njihov narod bio slobodan. To mora biti cilj sporta, a ne razvijati sumnjivo-sodomistički kult tijela, uživati u divljačkim i besmislenim brutalnostima u sportu i preko sporta primati u sebe pogansko-sotonistički duh.
Često danas svjedočimo da zbog nerazumne trke za rekordima i pobjedama, sportaši su spremni žrtvovati svoje zdravlje radi tog ludog cilja.
Dakle imamo naizgled zdrava tijela sportaša koja imaju bolesni duh pobjede pod svaku cijenu ili rekorda pod svaku cijenu makar to značilo da će nakon prestanka sportske karijere bili invalidi jer su uzimali u sebe tvari koje su im davale snagu, brzinu i vještinu koje ne bi imali samo po sebi.
To je samo korak do magije, kad ljudi prodaju svoje duše kako bi kratkotrajno imali moć demona.
S druge strane imamo mnoge ljude koji su pasivni ovisnici o sportu, koji su spremni po cijele dane pratiti sportske događaje, kojima je sport postalo pogansko božanstvo. Često zbog toga unište i svoje zdravlje jer oni su spremni potpuno prestati s fizičkim aktivnostima budući to vrijeme radije provode pred TV gledajući kako se drugi ljudi natječu.
Imamo dakle feneomen kad u ime krilatice - u zdravom tijelu zdrav duh, i u ime sporta, sve više ljudi ima nezdravo tijelo i nezdravi duh.
Uz pasivno promatranje sporta uvijek je bilo povezano klađenje.
Nažalost, mnogi moderni kršćani ne znaju kako je klađenje smrtni grijeh.
Prvo zato što nam je Bog rekao da moramo zaraditi kruh svoj svakidašnji, odnosno da moramo Oca moliti da nam ga da svaki dan.
Onaj tko postane ovisnik o klađenju, taj vjeruje kako može imati kruh bez znoja, bez rada i bez Boga. 
I to ide u takvom smjeru da klađenje njemu zamijeni Boga, pa sve do toga da je spreman varati, podmićivati sportske suce ili same sportaše, i na koncu bude spreman poslužiti se demonima kako bi dobio okladu.
Drugo, sama narav klađenja smjera znati razvoj budućih događaja, smjera dakle znati ono što zna samo Sveznajući. To je korak do otvorene pobune protiv Boga.
I na kraju, klađenje je upropastilo tolike ljude i obitelji, da onaj tko se odluči živjeti od klađenja nema dovoljno zdravog razuma. Ili zato što svjesno ide upropastiti sebe i svoje, ili ide svjesno upropastiti druge koji gube na klađenju.
Onaj tko ne gubi su kladionice i onaj tko stoji iza svih laži i koji je prvi lažac.

Osim što sport stvara poganski kult tijela, suvremeni sport koji je potekao od poganskog uzora stvara od sportaša kultne osobe, što je samo po sebi poganstvo. Mnogi sportaši su kao i pop pjevači i glumci, zvijezde. 
Ali nisu to zvijezde koje nam je Bog dao ukrašavajući Nebo, nego to su zvijezde koje svjetle samo radi sebe ili da bi omađijale one koji u njih gledaju. Oni su dakle slični pobunjenim, palim anđelima, a ne anđelima koji uvijek pokazuju na Stvoritelja.

Na koncu rezime.
Suvremeni sport je revitalizacija poganskih olimpijskih igara i gladijatorskih borbi. Takav sport ne dovodi do tjelesnog i duševnog zdravlja niti sportaše niti one koji su opsjednuti sportašima i sportom. 
Ali čovjek, dok ima snage i mogućnosti, mora voditi računa o svojem zdravlju koje pomaže s bavljenjem sportom.
Sport može i treba osim toga biti u funkciji samoobrane i zaštite onih koji su mu povjereni na zaštitu, njegove obitelji i naroda.
Međutim, u tome se može brzo zalutati ako čovjek nema pred očima konačni cilj, biti Kristov vojnik, bilo s krunicom, bilo s mačem.
Poznato nam je kako ljudi koji to nemaju pred sobom, a zalude se sa sportom ili neopravdanom i slijepom ljubavi prema obitelji, rodu i narodu, lako postanu Kristovi neprijatelji. 
Svojevremeno je čak bio rat između Salvadora i Hondurasa koji je iniciran nogometnim sukobom. Svakome bi trebalo biti poznato kako se na nogometnim stadionima i izvan njih odvijaju sukobi navijača koji znaju završiti smrtonosno. To je isto znak kako nešto ne valja sa suvremenim (ili poganskim) poimanjem sporta.

Cukar za kraj.
Frane Kaos Nered poslao je video poslanicu glede sporta.
Naravno, nije ni dotakao ono o čemu sam pisao, već je htio iskoristiti sport za uobičajeni poganski nimrodsko-babilonski cilj, rušenje svih nacionalnih, religijskih i rasnih granica kako bi se ostvario novi svjetski poredak.
I opet, kao slučajno, sjeo je prenisko na stolicu ili uz previsoki stol tako da mu se ne vidi pektoralni križ na lancu oko vrata. Logično, jer ako je pozvao na ujedinjavanja čovječanstva i svih religija, onda to ne može učiniti u ime Krista.
Bergoglio ne nosi pektoralni križ (križ na prsima) nego trbušni. Ali i to je upitno, jer ne vidimo što se krija ispod stola.