Nasljeduj Krista, a ne stoicizam

Kažu kako je knjiga "Nasljeduj Krista" od Tome Kampenca najčitanija i najizdavanija kršćanska knjiga nakon Biblije.
Knjiga je nastala u 15.st., u vrijeme renesanse i uoči protestantske revolucije.
Ne znam niti za jednog ozbiljnijeg kršćanina koji ne bi govorio o toj knjizi u superlativima i kao izvoru prave kršćanske pobožnosti i mistike.
Međutim, knjiga je obilježena kršćanskim stoicizmom.

Stoicizam ima korijene u poganstvu, i kako sam prethodno pisao on je naličje druge krajnosti poganstva - epikurejštine - hedonizma.
Stoicizam smjera umrtviti sve ljudske želje, emocije i strasti budući ih smatra izvorima zla koja ometaju čovjeka da bude upravljan samo sa svojim umom i ne uznemiravan s ničim zemaljskim koje se oko njega događa.
I dok poganski stoicizam tipa budizma teži u vlastito ništavilo, kršćanski stoicizam obećaje jedinstvo s Bogom ako se slično budizmu posve umrtvi tijelo, tjelesne potrebe i želje, ako se postane indiferentan prema ljudima oko sebe jer oni mogu opet potencijalno narušiti mir duše koja je umislila kako je postigla jedinstvo s Bogom.
Takvi ljudi misle kako je Bog stoik, biće koje nema emocija, nego je On samo vođen s umom.
Ali ako čitamo Bibliju nema niti jednog retka koji bi dao naslutiti kako je Isus Krist bio stoik. Isus pokazuje svoju ljubav vrlo emotivno, ali također i svoj bijes i tugu. I ne možemo nikako prihvatiti tumačenje kako nije Isus Krist bio savršeni čovjek zato što nije bio stoik, zato što je plakao nad umrlim Lazarem i nad sudbinom koja je čekala Jeruzalem. Isto tako ne možemo prihvatiti tumačenje kako Isus nije bio stoik kao čovjek, ali da je to bio kao druga božanska osoba, kad cijelo sv.Pismo svjedoči kako Bog pokazuje Izraelcima i drugim ljudima svoje emocije, bilo one koje pokazuju ljubav bilo one koje pokazuju bijes.
Naravno da Bog ne gubi razum ni dok je bijesan ni dok ljubi.
Zato je stoicizam opasna poluistina jer govori istinu kako kršćanin-čovjek mora uvijek imati kontrolu nad svojim djelima odnosno razumski se ponašati i ne biti rob bilo kojih stvorenja i strasti, i istovremeno govori laž kako je jedini način da to postigne umrtviti sve tjelesne potrebe i želje, suspregnuti ili posve zatrti emocije koje ima prema drugim stvorenjima. 
Zbog te laži stoicizma odnosno lažnog bijega od svijeta i lažnog približavanja Bogu putem eskapizma odnosno 'bijega u pustinju' , mnoge kršćanske duše su zalutale zavaravajući se kako to Bog od njih hoće.
Da me se krivo na shvati, postovi i odlazak u tišinu i povučenost svoje duše su nužni da bismo nadvladali đavolske zamke epikurejštine. Bog je propisao post u Bibliji iz tog razloga. Ali nije rekao Izraelcima, a sad postite do kraja života, raziđite se tako da svatko sebi nađe jedan kutak u pustinji gdje ćete meditirati dok vas smrt ne dočeka. Izraelci odnosno kršćani su sol Zemlje, a sol nema smisla u pustinji, nego mora biti tamo gdje je život da ga oplemeni, posoli.
Pustinjak od kojeg ne bi imala korist Crkva jednostavno ne pripada Crkvi, a znamo da izvan Nje nema spasenja.
Sveti Ivan nije išao u pustinju radi pustinje ili da bi pobjegao od svijeta i ljudi, nego da bi se pripremio za svoju misiju navještanja i pokazivanja na Isusa Krista. Zato je Gospodin za njega rekao da je najveći od ljudi, ali da je sv.Ivan Krstitelj samo pobjegao u pustinju i da nitko za njega više nije čuo, bio bi to još jedan izgubljeni stoički život.

Sad ću iznijeti citate iz gore navedene knjige prema prijevodu pokojnog kardinala Stepinca i koje ukazuju na stoicizam koji nije kršćanski.

Druga glava:

Prestani odviše težiti za znanjem, jer se u tom skriva velika rastresenost i varka...Koliko više i bolje znadeš, toliko ćeš strože biti radi toga suđen, ako ne budeš svetije živio.

Iz ovog bi se moglo zaključiti da ljudi kojima je Bog dao talent da lako mogu učiti i naučiti bi trebali svoj talent zakopati, jer u suprotnom im prijeti da postanu oholi zbog svojeg znanja i da na kraju budu od Boga strožije suđeni jer su više znali.
Ustvari ovdje se krije tipičan stoicizam - i znanje donosi nemir u dušu, pa je zlo.
Dovoljno je samo znati kako znanje nije nešto za čim treba težiti. Postavka je stoicizma kako se samo za Bogom treba težiti, a sve ostalo je smetnja na tom putu.

Ako želiš nešto korisna znati i naučiti, onda neka ti bude milo da ljudi ne znaju za te i da do tebe ništa ne drže.

Da su apostoli ovako razmišljali nikad ne bi bilo Crkve.
Jasno je kao dan da se ne smijemo nikad uzoholiti, ali nije rješenje tog grdnog problema pobjeći u anonimnost stoicizma. 
Kako možemo, a moramo, kao kršćani navještati Evanđelje ako smo na lošem glasu, ako nas ljudi preziru, ako se ne nastojimo obraniti od lažnih objeda na naš račun? Sv.Pavao je stoga rekao kako je neusporedivo više od drugih trpio za Krista, kako je nekoliko puta bio kamenovan, šiban, prebijen, trpio brodolom ....
Usput je rekao kako se nipošto s time ne želi hvaliti. Zašto je to onda rekao? Zato što je bilo lažnih apostola koji su se predstavljali kako veliki mučenici Kristovi, a onda je on rekao kako je on pravi apostol i da je trpio više od svih tih lažnih apostola.
Stoicizam kaže - ne ću reći istinu o sebi koja bi me mogla uzdignuti ili poništiti loš glas o meni, makar zbog toga trpjelo širenje Evanđelja.
Konačno, svakome mora biti ciljem biti čim više uzdignut od Gospodina, ali ako Gospodin hoće da neki kršćanin bude na dobrom glasu kod ljudi radi širenja Evanđelja, tko smo to mi da zbog lažne skromnosti tražimo da nas ljudi drže ništarijama?
Takav mazohizam se ne može zvati kršćanstvom.

Ovo je najveća i najkorisnija pouka: dobro poznavati i prezirati samoga sebe. Do sebe ništa ne držati, a o drugima uvijek dobro i uzvišeno misliti, to je velika mudrost i savršenstvo. Kad bi vidio drugoga očito griješiti ili kakvu tešku stvar počiniti, ipak se ne bi smio smatrati boljim od njega; jer ne znaš kako ćeš dugo moći ustrajati u dobru. Svi smo slabi, ali ti ne smiješ nikoga slabijim od sebe.

Čovjek koji prezire sam sebe je psihički bolesnik autodestruktivac.
Jedno je znati da smo slabi i zli, da smo skloni padu grijeha, a drugo je sebe prezirati. Prvo je istina, drugo je autoimuna bolest koja je zahvatila modernu zapadnu civilizaciju odnosno bijelačke nekadašnje kršćanske narode koji se više ne žele niti umiju obraniti od najezde došljaka koji im rade o glavi.
Zato što, ponavljam, sami sebe preziru i smatraju došljake sebi superiornima.
Inače se je Toma Kempenac rodio u kraju oko Kelna u kojem su za Novu Godinu muhamedanci pokazali kako preziru domorodce tako da su seksualno napastvovali i silovali njihove žene i kćerke. Tako da je to odličan primjer do čega dovodi kršćanski stoicizam.
Jer kršćanski stoicizam je kako prije rekoh, bijeg od realnog života, bijeg od realnih opasnosti i borbe, to je kao kad noj stavi glavu u stoičku rupu i misli kako ga sad lav više ne vidi. Vidimo kako nam Kempenac kaže kako moramo uvijek dobro i uzvišeno misliti o drugima, odnosno nikad ih ne suditi i osuditi.
Kako ćemo dakle izvršiti Isusovu zapovijed kako moramo brata ukoriti kad je u zabludi i grijehu, ako sebe preziremo, a njega držimo uzvišenim kojeg ne smijemo nikad suditi?
I konačno, ako sebe preziremo stvarno, ako je Kempanac stvarno sebe prezirao, zašto je sebi tražio spasenje i vječni život? Ne, ne vjerujem da je bio toliki luđak, nego je bio zaluđen stoicizmom. 

Glava 22

Jer tjelesne potrebe veoma pritištu unutarnjeg čovjeka na ovom svijetu. Zato prorok pobožno moli da bi bio izbavljen od njih, govoreći: "Izbavi me iz tjeskoba mojih, Gospode!" (Ps 24, 17)

Ova rečenica je dobar dokaz ne samo stoicizma, nego čak manihejstva.
Zar su tjelesne potrebe neko zlo koje pritišće stoika?
Očito da oni tako misle, jer njima je velika muka što moraju jesti i piti, njima je to gubitak vremena kojeg bi oni proveli u meditaciji.
O velike li tjeskobe, koja je toliko velika kao Davidova! Ne, štoviše, David nije po njima molio da ga Bog izbavi od onih koji su mu radili o glavi, nego da ga izbavi od potrebe za hranom i pićem.
 
Druga knjiga
Prva glava

»Kraljevstvo je Božje među vama«, govori Gospodin.
Obrati se svim srcem Gospodinu, i ostavi ovaj bijedni svijet, i naći ćeš pokoj svojoj duši.
Uči prezirati izvanjske stvari i dati se na unutarnjost, i vidjet ćeš kako kraljevstvo Božje dolazi k tebi.

Bez sumnje, Toma Kempenac dobro uči kako se vježbati u poniznosti i oslobađanju navezanosti na zemaljska dobra.
Međutim, kad kaže kako treba prezirati izvanjske stvari, onda on piše kao manihejac. Mnogi od onih koji su proglašeni svecima su stvarno manihejski mrzili hranu i piće, neki od njih više nisu mogli niti jesti hranu, dovodili su sebe na rub samoubojstva od pretjerenih postova. To je bila neka vrst stoičko-duhovne bulimije. Dok neke djevojčice ne žele jesti jer imaju bolesnu ideju da je tijelo koje je kost i koža atraktivno za oči, stoici ne žele jesti jer tako misle da će imati ljepšu dušu koja će se svidjeti više Bogu.
A tko je stvorio hranu nego Bog? Ako stoik prezire vanjske stvari koje je Bog stvorio, onda prezire i Boga.

I Krist je bio na svijetu prezren i napušten od znanaca i prijatelja u najvećoj nevolji i porugi.
Krist je htio trpjeti i biti prezren, a ti se usuđuješ na nekoga žaliti.
Krist je imao protivnika i klevetnika, a ti hoćeš da ti svi budu prijatelji i dobročinitelji.

Ovdje je temeljna zabluda kršćanskih stoika.
Krist nije bio mazohist koji je htio trpjeti, biti prezren i napušten, klevetan.
Štoviše On se je jadao kako nema krov nad glavom, a neki stoici poput Šimuna Stiliste živjeli su godinama na stupovima te su mazohistički sami sebe doveli do tog ridikuloznog stanja koji nema veze s kršćanstvom. Po tom naopakom učenju najviše što može kršćanin učiniti za Krista je da dragovoljno zatraži od prijatelja da ga razapnu na križ. To nažalost se već stoljećima događa na Filipinima (doduše nije pravo razapinjanje jer nitko ne umre na križu, ali je krvavo jer se koriste čavli)
Isus je molio Oca da Ga mimoiđe kalež mučeništva, a kršćanski stoici mole Boga da im taj kalež dođe ili ga sami sebi namjeste.
Bog nam šalje križeve kako bismo rasli u ljubavi i jakosti, ali nije kršćanski tražiti od Boga čim veće i teže križeve.
Nitko, ako je ljubljen od Boga ne će izbjeći križ, ali je preuzetno to tražiti od Boga ili mazohistički sam sebe stavljati na križ.
Isus Krist je bio savršeni čovjek koji nije stoga mogao biti mazohistom koji traži nevolju, trpljenje i prezir ljudi. Njemu je teško padalo kad je vidio prijezir, a ne da je taj prijezir htio.

Neka mi dakle ne govori Mojsije, nego ti, Gospode Bože moj, vječna Istino.

Ovo je jedna od najčešćih zabluda 'mistika'. Njima nije dovoljno ono što je u Bibliji, što je napisao Mojsije, što je propisala Crkva i što su pisali naučitelji Crkve.
Oni traže da im se Isus Krist osobno obrati.
Ne će dugo proći od tog pisanja i gotovo cijela sjeverna Europa i dio zapadne prihvatit će herezu protestantizma po kojem svaki protestant je glasnogovornik Duha Svetoga, iako jedan govori jedno, drugi drugo.
To je čest slučaj kod novorednih 'karizmatika' i 'mistika' koji umišljalju kako im se svaki dan osobno Duh Sveti obraća ili im je stalno na raspolaganju čim Ga zatraže. 

Na koncu zaključak.
Knjiga Tome Kempenca "Nasljeduj Krista" ima puno dobrih savjeta koji se tiču oslobađanja navezanosti na zemaljska dobra, kako ukrotiti oholost, zavist i ostale požude. Međutim u tome odnosno u borbi protiv epikurejštine odlazi u krajnost stoicizma. Kristovi su oni koji ne samo da imaju nebesku domovinu u koju imaju uprte oči i gdje im se nalaze srca, nego su s objema nogama na krugu Zemaljskom na kojem se bore za Krista Kralja. Nasljedovati Krista znači i željeti imati krov nad glavom, a ne boraviti uzaludno desetljećima na nekon stupu, biti među ljudima tražeći izgubljene ovce iz Isusovog ovčinjaka, radovati se s radosnima, tugovati s tužnima, a ne povući se u pustinju ili neku ćeliju prezirući sam sebe i cijeli svijet i čekajući ili utvarajući se da nam Isus progovara, a ne više Mojsije. Možda dolaze vremena kad će se kršćani trebati ponovno sakriti u pustinju radi budućih otvorenih progona, ali do tada traje borba za svaku zalutalu Kristovu ovcu u ovom svijetu.
Izaći na izbore kad imamo mogućnost biranja manjeg zla je opet jedan vid borbe za Krista Kralja jer se tako čim više odgađa trenutak kad više ne ćemo moći niti tražiti niti naći zalutale Isusove ovce, dočim stav ništa me nije briga što se događa oko mene je već stav blizak stoicima.
Bog nije stvorio zli svijet te je stoga velika zabluda držati tjelesne potrebe ljudi koje zadovoljavaju druga Božja stvorenja nekim zlom koji nas odvaja od Boga. Kao što sam jučer napisao, kršćani moraju naći zlatnu sredinu između epikurejštine i stoicizma, ali nažalost to se ne nalazi u poznatoj knjizi Tome Kempenca. Kritika epikurejštine je u knjizi dobro izrečena kao i recepti za njezino nadvladavanje, osim onih dijelova u kojima se prelazi u stoicizam.

P.S. nakon obraćenja:

Premda se u nekim slučajevima može i ovako kritizirati monaštvo ili asketstvo-podvižništvo, mislim da sam pretjerao u generaliziranju.

Bio sam tada nadobudan i htio sam čim više novorednih rimokatolika prevesti u sedevakantizam, zato mi je pomalo bilo strano monaštvo i monasi koji su se odrekli cijelog svijeta, a mole za spasenje svijeta - odnosno svih ljudi, a da pri tom ne izlaze od svoje pećine.