Na isti dan je 1298. proglašen svetim.
Možemo ga smatrati ljiljanom Francuske i uzorom kršćanskog vladara.
Zato što je prvenstveno bio skromni vazal Krista Kralja.
On je suprotnost faraonima, carevima, kraljevima, sekretarima, predsjednicima ... koji su htjeli biti apsolutni vladari, odnosno zasjesti na prijestolje Krista Kralja.
Da ne bi bilo zabune, sv.Ljudevit nije bio mekušac i pacifist ili netko s kim bi se netko htio susresti u dvoboju ili bitki. On je bio lav u borbi protiv Kristovih neprijatelja, a u miru je bio brižni i sućutni otac (a to su pravi kraljevi) Francuza.
Ljudevit je bio poput svetih kraljeva i proroka Izraela koji su uništavali poganske hramove, poput kralja Ninive koji je zapovijedio svim svojim podanicima (a preko njih i njihovoj stoci) da strogo poste, da se odjenu u kostrijet i pospu pepelom kako ih Bog ne bi uništio.
U Francuskoj je Ljudevit strogo zabranio psovanje Boga ili blasfemični govor.
Kazna za to je bila smrt. Poznata je njegova rečenica - jedini pravi odgovor kad čujete blasfemiju, je zabiti do kraja mač u trbuh blasfemičara.
Naši suvremenici se sigurno pitaju (ako uopće znaju za svetog Ljudevita) kako takav okrutni kralj može biti uzor vladarima i k tome još svetac (možda bi, kad bi znali za sveca, pokrenuli inicijativu kod Frana Kaosa Nereda da ga novoredna sekta izbriše s popisa svetaca, i da se promijene nazivi država, gradova, ulica, univerziteta, ... koje nose njegove ime).
Pri tome bi najvjerojatnija reakcija bila - kralj Francuske nije nikad čuo, ili nije htio poslušati Kristovu zapovijed - okrenite drugi obraz.
Prvo, okrenuti drugi obraz znači hrabro pokazati napadaču da ga se ne bojimo.
Nešto slično kao kad neki boksači spuste ruke i tako izazivaju svojeg protivnika - udari me, evo spustio sam gard. Sveti Lovro je to najbolje pokazao kad je drsko rekao svojim mučiteljima - ispekli ste me dobro na ovoj strani, sad me okrenite na drugu. Mučenici Kristovi ne jauču, ne cmizdre niti mole za milost onima koji ih muče iz mržnje prema Kristu. To je pravi smisao - okrenite drugi obraz.
Drugo, ako je Gospodin doslovno mislio da se ta zapovijed mora izvršiti, onda se ista odnosi kad kršćane napadaju njihovi osobni neprijatelji, a nipošto da Njegove neprijatelje tetoše ili da im se predaju. Dakle, bila bi ludost i izdaja Krista napustiti bojne redove križara koji se bore za Kristov grob i slobodu kršćana od nasilnih muhamedanaca, uz lažni motiv - sjetio sam se kako je Isus rekao da okrenemo drugi obraz.
Ako je Isus Krist Bog, onda je On isti Bog koji je zapovijedio Izraelcima herem - ljuto uništenje Kaananaca (zato što su bili sotonisti). Stoga zapovijed kralja Ljudevita o usmrćivanju blasfemičara nije negiranje Kristove zapovijedi - okrenite drugi obraz, nego je nastavak herema - borbe za istrebljenje nepopravljivih Božjih neprijatelja.
Isus Krist koji je Bog, zapovijedio je Izraelcima (u SZ) da moraju usmrtiti bogohulnike u svojim redovima. Isus Krist nije Sebe zanijekao kad je poslije zapovijedio - okrenite drugi obraz. Sveti Ljudevit imao je vlast i dužnost učiniti u svojem kraljevstvu to što je Gospodin zapovijedio.
Treće, Krist nije nipošto time dao implicitnu dozvolu za ubojstvo, jer ne pružiti otpor onome koji nam želi oduzeti život (kad se otpor može pružiti) ili nekim drugima znači sudjelovati u tom ubojstvu, odnosno samoubojstvu.
Četvrto, Krist nije nipošto time dao dozvolu da prestanemo obavljati svoje dužnosti i odgovornosti, jer ako kralj dozvoli da ga netko nekažnjeno ošamari, onda je time dozvolio da isti ošamari i ponizi sve njegove podanike odnosno kraljevstvo. Ista stvar, jer kralj je otac naroda, je kad bi otac dozvolio da ga netko ponižava pred ženom i djecom ili kad bi netko napao njegovu ženu i djecu, a on opravda svoj kukavičluk s - okrenite drugi obraz.
Dosta o drugom obrazu, vratimo se našem današnjem svecu.
Ljudevit je zakraljen u svojoj dvanaestoj godini u katedrali u Rheimsu.
Ulazna molitva krunidbene Mise je postala molitva njegovog kraljevanja.
"K Tebi, o Gospodine, digao sam svoju dušu; u Tebe, o moj Bože, stavio sam svoju nadu!".
Gueranger piše kako mu je Gospodin dao najboljeg čuvara i staratelja dok nije došao u punoljetne godine kad je mogao samostalno kraljevati.
To je bila njegova majka Blanche iz Kastilje, za koju su napisali - njezin dolazak u Francusku značio je dolazak svih dobrih stvari.
Ali početak kraljevanja odnosno njezinog regenstva je bio više nego težak.
Vazali - baroni su se pobunili vidjevši dječaka kralja, zajedno s hereticima albigenzima i engleskim kraljem Henrikom III koji je prethodno izgubio posjede u Francuskoj zbog ubojstva princa Artura.
Ljudevit i njegova majka uspjeli su nadvladati pobunjenike i nakon devet godina svojeg regenstva, Blanche od Kastilje predala je francusko kraljevstvo u ruke sinu.
Gueranger piše kako je kraljevstvo bilo ujedinjeno i snažno kao i za vrijeme Karla Velikog.
Ljudevit je bio ponizni i skromni kralj.
Sam je sebe nazivao djetetom iz Poissya, a ne recimo veličanstvenog Rheimsa u kojem se je okrunio.
Zašto? Zato što se je u tom skromnom selu krstio, a krštenje je najvažniji sakrament i po istom je postao dijete Božje. Biti kraljem nije ništa u odnosu biti djetetom Božjim.
Kao i Karlo Veliki, postio je, molio časoslov, i bičevao se, kao da je običan monah.
Njegova duhovnost može se najbolje ilustrirati činjenicom da kad je bio zarobljen od muhamedanaca u svojem prvom križarskom ratu u Egiptu, bio je uznemiren zato što je u bitki izgubio časoslov, a ne zato što je zarobljen.
I dogodilo se je 'čudo', jer Gueranger piše kako su muhamedanci toliko cijenili kralja Ljudevita koji nije pokazivao nikakav strah da su rekli: "Ti si naš zarobljenik, a mi se ponašamo kao da bi radije htjeli biti tvojim zarobljenicima".
Za kralja je plaćena otkupnina, ali Saraceni nisu, što je gotovo čudo, tražili niti veliku otkupninu, niti su pokazivali superiornost i oholost koja krasi one koji zarobe neprijateljskog kralja.
On nije bio običan kralj, jer noći je provodio u molitvi, a po danu je služio siromahe. Svaki dan su za njegovim stolom bili siromasi, koje je često sam posluživao. On je bio kralj svetac.
Umro je u Tunisu tijekom svoje druge križarske vojne u kojoj se je nadao da će preobratiti njihovog muhamedanskog vladara, a nakon čega će preko Egipta doći u Svetu Zemlju.
Križarska vojska koju je vodio pobijeđivala je u svim bitkama, ali je bila gotovo uništena s epidemijom kuge od koje je obolio i umro.
Prije smrti pozvao je svojeg sina prijestolonasljednika Filipa III i ostavio mu je duhovni testament kojeg bi trebali slijediti ne samo kršćanski vladari, nego svi kršćani.
Dobro znamo u kakvoj je ponižavajućoj poziciji Francuska i sve zemlje nekadašnjeg kršćanstva.
Sveti Ljudevite, izmoli od Boga milost da potomci tvojih podanika o kojima si se očinski brinuo, kao i potomci Saracena protiv kojih si se borio, a za čijim si obraćanjem žudio, stave se kao i ti pod stijeg Krista Kralja, Lava Judejskog!
P.S. Neki kršćani vjeruju u proroštvo o posljednjem velikom monarhu koji će pobjedonosno vratiti kršćanstvo u svijet. Proroštvo predviđa veliki rat u kojem će trijumfirati taj kralj. Kralj bi trebao biti iz loze francuskih kraljeva Capet iz koje je bio i sv.Ljudevit i koji su vlast imali sve do francuske revolucije.
Postoje još uvijek potomci koji bi mogli naslijediti francusku krunu odnosno biti potencijalni veliki kršćanski kralj. Međutim, to proroštvo kaže kako će nakon izvjesnog mira, uslijediti opet širenje zla i dolazak Antikrista, odnosno taj navodni posljednji kralj ne će imati nasljednika.
Nema komentara:
Objavi komentar
Komentiranje sam opet (4. svibnja 2023) dopustio videći da ima sve manje mjesta na net-u bez cenzure.