Razlika između sv.Liturgije i 'tradicionalne' latinske Mise

Kako sam već pisao, na latinskoj ili rimokatoličkoj Misi protivno tradiciji Crkve koristi se beskvasni kruh jer su latinski teolozi krivo zaključili da je Gospodin Isus Krist s apostolima na Veliki četvrtak blagovao beskvasni kruh kojeg jedu židovi na Pashu.
Međutim posljednja večera bila je prije Pashe, to nije bila Pasha inače bi apostoli bili opasanih bokova, jeli k tome gorko zelje i pečenog jaganjca u vatri i to na brzinu i na stojećki kako je propisao Bog preko Mojsija Izraelcima u Egiptu.
Drugo, vjernicima se ne daje piti Isusovu Krv s obrazloženjem kako je u beskvasnoj hostiji potpuni Isus Krist, Njegovo Tijelo i Njegova Krv.
I to je odstupanje od tradicije, Gospodin je izričito rekao o jedenju Njegovog Tijela i pijenju Njegove Krvi.
Ako je dovoljna hostija, zašto se onda uopće dovodi do pretvorbe vina u Krv koju konzumira samo svećenik?
Treće i najproblematičnije je što svećenik uzima kruh i vino (u kaležu) u ruke i ponavljajući riječi koje je Isus rekao na Posljednoj večeri, smatra se da se upravo tada i s tim riječima događa pretvorba.
Suprotno od toga svećenik (pravoslavni) tradicionalno priziva Duha Svetoga da bi se izvršila pretvorba, a tog poziva na rimokatoličkoj Misi nema.

I dok su blagovali, uze Isus kruh, izreče blagoslov pa razlomi, dade svojim učenicima i reče: "Uzmite i jedite! Ovo je tijelo moje!" I uze čašu, zahvali i dade im govoreći: "Pijte iz nje svi! Ovo je krv moja, krv Saveza koja se za mnoge prolijeva na otpuštenje grijeha. (Mt 26:26-27)

Isus je dakle tim riječima obavijestio apostole da to više nije kruh i vino, već Njegovo Tijelo i Krv, a ne da se je s tim riječima dogodila pretvorba. 

I sad jedna zanimljivost.
U slijedećem videu imate prilike gledati rekonstruiranu latinsku Misu koja se je događala na 18 nedjelju nakon Duhova, 4 listopada 1450 g.
Misu vodi stvarni latinski svećenik (mislim da je dominikanac) te možete usporediti razliku između te predtridentinske Mise i sadašnje tridentinske na koju hrle 'tradicionalni' katolici.

O tim razlikama piše o.Novak na svom blogu.
1. Ne znam kako se prijevodi eng. riječ 'rood screen', ali u to predtridentinsko vrijeme prostor crkve bio je time podijeljen na prostor za puk i prostor oko oltara. Po svemu sudeći to je ostatak tradicije prve Crkve po kojoj se na istoku ikonostasom odijeljuje isto tako prostor crkve. 
2. Na oltaru su dvije svijeće, a ne šest.
3. Nema pokrivala za kalež.
4. Svećenik i akolit (koji uistinu lijepo pjeva) ne pokleknu niti jednom na koljeno nego se klanjaju naklonom. Pokleknuti na jedno koljeno nije smatrano klanjanjem, takvo klanjanje svećenika došlo je kasnije i propisano je na tridentu.
5. Pjevanje je a capella, nema orgulja koje su došle u uporabu tek kasnije.
6. Nema tabernakula na oltaru. Tabernakul kod 'latina' služi da se u njemu čuva Euharistija za bolesne, i ako se ne varam, u Pravoslavlju se Euharistija konzumira potpuno, ostatak od pričesti vjernika konzumiraju đakoni. Nema razloga, osim kratkotrajnog čuvanja za odsutne bolesnike, zašto bi se Euharistija igdje pohranjivala, tim više što se onda daje mogućnost sotonistima i sličnima da je ukradu i da joj se izruguju.
Nadalje, ako je Gospodin stalno u tabernakulu, onda je dolično da Mu se stalno ljudi klanjaju, a znamo da toga nema, pa se time tobož radi veće pobožnosti, gubi istina o Euharistiji te tako ljudi pomalo gube vjeru.

Dalje o.Novak objašnjava:
Ekskluzivna uporaba mrtvog latinskog jezika kojeg puk nije razumio.
U početku su Mise u Rimu bile na grčkom jeziku jer je to bio jezik Novog zavjeta i 'lingua franca' antike to jest kršćana koji su ga gotovo svi razumijeli.
Latinski je pak bio jezik puka u Italiji, međutim gotovo svi kršćani (za vrijeme Rimskog casrtva) su razumijeli grčki (ne bez razloga je sv.Pavao sve poslanice pisao na grčkom, štoviše pisao je Rimljanima na istom jeziku).
Opat Gueranger kojeg sam prethodno često citirao pisao je kako su u ta vremena katekumeni trebali prije krštenja izrecitirati i znati Vjerovanje na grčkom i latinskom jeziku.
Kako se je car preselio u Carigrad, a k tome je zapadni dio Rimskog carstva bio uništen od napada germanskih barbara, tako je sve više slabio utjecaj grčkog jezika (u povijesti to se razdoblje naziva mračnim dobom) pa se je i Misa na zapadu počela ekskluzivno davati na narodnom latinskom jeziku.
To onda dakako nije bio mrtav jezik, pa se je i sv.Pismo prevelo na latinski jezik (Vulgata - sv.Pismo prevedeno na prosti narodni latinski jezik kojeg je učinio sv.Jeronim (i prijevod je problematičan zato što je Jeronim umjesto da prevede Septuagintu, koju je citirao Isus i apostoli, od grčkog na latinski, dao se prijevoditi od hebrejskog uz pomoć židovskih rabina)).
Dakle nema nikakvog razloga zašto se ne bi kasnije Misa davala na jeziku novo pokrštenih barbarskih naroda, jer sv.Liturgija znači javna molitva Crkve ili javni čin naroda, a Crkva nisu samo svećenici, niti ima Bog problema razumiti istu molitvu na narodnom jeziku (jer i grčki i latinski su u to vrijeme bili narodni jezici), Bog ne prihvaća samo molitve na mrtvim jezicima.
Naravno, rimski pape su to dobro znali, ali ipak su zabranjivali korištenje narodnih jezika na Misi jer su tako htjeli učvrstiti svoj ionako heretički položaj "Kristovog vikara na Zemlji" kojemu je latinski jezik de facto materinji jezik, a prosti puk ga ne zna.
Ipak, kad se je pružila prilika otrgnuti slavenske narode od Rimskog carstva (sa sjedištem u Carigradu) koje je dopuštalo narodni jezik u Liturgiji, onda je rimski papa dozvolio ekskluzivno korištenje slavenskog, neka vrsta bugarskog jezika oko Soluna, za biskupije u kojima žive slavenski narodi.
To je bio slučaj kod nas u primorskim biskupijama koje su dotad pripadale Bizantu, ali na sjeveru Hrvatske gdje su bili dominantniji Franci i Mađari, tamo se takva povlastica nije dala.
Ali i to je bio nedovoljni 'kompromis', jer ako su naši davni preci razumijeli taj (staro)slavenski jezik, ubrzo su se razvili posebni slavenski jezici pa je tako opet puk slabo razumio sv.Liturgiju, doduše ipak bolje nego da je bila na latinskom.
Nema nikakve dogme da sv.Liturgija mora biti na mrtvom jeziku, upravo suprotno, ako puk ne razumije jezik sv.Liturgije onda to i nije sv.Liturgija, pa onda puk ne sudjeluje u javnoj molitvi Bogu, nego moli neke svoje privatne molitve tijekom Mise ili jednostavno 'gleda strani film bez prijevoda' (ili drži u rukama za vrijeme Mise latinsko-hrvatski paralelni prijevod kako bi ipak shvatio donekle o čemu se radi, kakve se molitve upućuju Bogu).
Kad su papisti nakon drugog vatikanskog koncila ponovno uveli narodne jezike u Liturgiju, oni nisu time doveli neku novinu, jer novina je bila stoljećima ranije kad je zabranjena uporaba narodnih jezika.
Tradicionalni katolici misle da su tradicionalni zato što idu na latinsku Misu, ali kako napisah to nema veze s pravom tradicijom, nego je više izraz snobizma ili ono što bi zvali pravoslavni - duhovna prelest, duhovna samoobmana poradi duhovne oholosti.
I ja sam išao nekad na takve 'tradicionalne' latinske Mise, ali sam išao zato što sam tada vjerovao kako su to jedine prave Mise s pravim svećenicima koji nisu heretici u zajedništvu s 'antipapom'.
Zato sam išao na sedevantističke Mise u Slovačku, da bih kasnije sam sebe obmanuo kako su valjane Mise bratstva SSPX u Hrvatskoj iako su ovi heretici budući su u zajednici s 'drugovatikanskom sektom'.
I konačno, hvala Bogu, otvorio sam oči i vidio kako je papizam opasna zabluda koja nema veze s tradicijom Crkve.
Nisam dosad bio ni na jednoj sv.Liturgiji zato što u RH de facto stoluje nacionalistička SPC koja negira slobodu, državnost i samo postojanje hrvatskog naroda jer je u službi velesrpstva.
HPC još nije zaživjela jer se RH ponaša kao antihrvatska država. 

Zaključak.
Rimski patrijahat koncem prvog tisućljeća počeo je sebe doživljavati kao nadređenog svim ostalima, a ta duhovna oholost koja nema temelja u tradiciji Crkve i sv.Pismu uskoro je dovela do apsurda da se je rimski biskup samoproglasio nezabludivim Kristovim vikarom na Zemlji koji može mjenjati što god želi, a svi kršćani to moraju prihvatiti jer su inače protiv Krista budući se suprostavljaju ili nisu pod autoritetom Njegovog zamjenika rimskog pape.
Prvo što su mjenjali, koliko mi je poznato, je sv.Liturgija, uvođenje beskvasnog kruha, pričešćivanje puka samo pod jednom prilikom, te ne prizivanje Duha Svetoga pri pretvorbi.
Biskup iz Ohrida je tako poslao pismo s tim prijedbama u Rim, i dobio je odgovor - tko si ti da se tako obraćaš Kristovom vikaru na Zemlji?
Povijest rimskog patrijahata nakon toga je povijest konstantnog uvođenja novina i krivovjerja opravdanog s laži kako 'nasljednik sv.Petra' ima ovlasti sve svezati ili odvezati na Zemlji, a tako će biti i na Nebesima (tu istu rečenicu Gospodin je rekao nakon toga i ostalim apostolima i ona iznačava ovlaštenje apostolima da otpuštaju grijehe, a ne da mjenjaju istinu i nauk Crkve).
Tradicionalni katolici, a to sam primjetio kao sedevakantist, stalno citiraju i pozivaju se na izjave rimskih papa 19.st. i prve polovine 20.st.
Pri tome se svjesno ili podsvjesno drže toga da se ne smije niti posumnjati u nezabludivost tih papa.
Pa gotovo nitko od njih ne želi proučavati daljnju povijest Crkve jer bi se tako moglo doći do zaključka kako je papizam zabluda koju je i povijest dokazala.
Apropos Mise, smatraju kako je 'tradicionalna' latinska Misa na koju idu, u suštini jednaka s Misom prvog tisućljeća.
Siguran sam da većina istih tradicionalnih katolika vjeruje kako su se od početka katolici križali 's lijeva na desno', a da su to 'istočni shizmatici' promijenili samo da se razlikuju od katolika.
Istina je sasvim suprotna.
'Nezabludivi Kristov vikar na Zemlji' i to je promijenio, a onda ovi pomisle kako je to tradicija.
Da, tradicija ne starija od jednog tisućljeća, ali to nije tradicija Crkve.

P.S.
Video Jay Dyera o promašenosti sedevakantizma.
Međutim, ako otpada sedevakantizam, onda je definitivno bez temelja papizam - zabluda kako je biskup Rima nezabludivi vikar Kristov na Zemlji.