O sedeprivacionizmu

Tako je naime naslovio članak autor bloga "O dosta toga i što dublje" kojeg cijenim i poštujem jer se trudi dati kršćanski odgovor zainteresiranima u ova apokaliptična vremena.
Sedevakantizam, sedeprivacionizam, sedeplenizam ( wiki daje korektnu informaciju o tim pojavama ) ili neki novi budući sede... su jalovi i očajni pokušaji rimokatolika (papista) da 'ovce budu na broju, a vuk sit'.
Dakle, ako se krene od krive postavke, a ta je kako je rimski patrijarh nezabludivi Kristov vikar (zamjenik-predstavnik) kojem se moraju svi ljudi podložiti ako se žele spasiti, koji o svemu može dati sud, ali njega nitko nema pravo suditi, kojem kraljevi i carevi trebaju ljubiti noge (to se doslovno tražilo u srednjem vijeku), koji iste može smijeniti kako god mu se prohtje, onda je to kuća na pijesku krive pretpostavke.
Da, stvarno, ako je rimski biskup koji se još naziva i papa kao i aleksandrijski patrijarh, zamjenik Kristov onda on ima autoritet Kristov, a to znači da je daleko iznad svih ljudi koji ako njega slušaju onda slušaju Krista.
Da ne bi bilo zabune, Isus Krist je stvarno rekao apostolima - tko vas sluša Mene sluša, ali to su bili apostoli kojima je osobno dao Duha Svetoga kako bi vodili nezabludivo Crkvu.
K tome pojedini apostol može biti u zabludi, kao što je bio sv.Petar koji se nije htio ograditi od judaizera (oni koji su htjeli nametnuti Mojsijev zakon novoobraćenim kršćanima poganskog podrijetla), ali kao cijelina apostoli su bili nezabludivi.
O tome svjedoči sv.Pismo kad su se apostoli sastali u Jeruzalemu na prvom koncilu Crkve na kojem su osuđeni judaizeri.
Važno je isto napomenuti kako sv.Petar nije imao nikakav specijalni status iznad ostalih apostola, pa je tako saboru Crkve presjedao sv.Jakov kao apostol domaćin.
Crkva dakle svoju doktrinu definira nezabludivo na ekumenskim saborima Crkve, nikako na ex cathedra izjavama nekog apostola, odnosno biskupa.
Sabornost Crkve njezina je temeljna odlika, zato su istočni patrijarsi s indignacijom odbili novine koje je sa zapada promovirao rimski biskup pozivajući se na svoju tobožnju nezabludivost ili na ključeve Neba i Zemlje koje je tobož Krist dao sv.Petru (jer je iste riječi koje je uputio sv.Petru rekao i ostalim apostolima, a te riječi znače ovlaštenje brisanja grijeha u sakramentu ispovijedi, a ne ovlaštenje da imaju pravo mjenjati istinu u laž i obrnuto).

Vratimo se na sedeprivacionizam.
Isti se definira kao vjerovanje nekih papista da je stolica rimskog pape prazna od pape Pia XII, ali to što ih razlikuje od vulgaris sedevakantista je postavka kako će Bergoglio ili neki drugi poslije njega ipso facto postati pravim papom u trenutku kad javno odbaci krivovjerje modernizma.
Zašto je netko izmislio tu modifikaciju sedevakantizma u kojem de facto papa jest i nije?
Zato što je prvovatikanski koncil definirao zabludu kako papinstvo traje u kontinuitetu i trajat će tako do svršetka svijeta.
I tu su u pravu što se tiče doktrine papinstva budući je ta odluka koncila sasvim u duhu zablude papizma, jer ako je rimski papa Kristov vikar na Zemlji koji ima ključeve i Neba k tome, o kojem ovisi hijerarhija Crkve to jest dodjela sakramenata, koji jedini ima ovlasti osuditi krivovjerje i definirati pravovjerje, onda Kristova Crkve ne može funkcionirati bez rimskog patrijarha (ako je papa nezabludiv, a koncil Crkve nije nužno, zašto se gubi vrijeme, novac i živce sazivajući koncile Crkve kad jednostavno papa može bez koncila iste dogme definirati???).
Može se tolerirati vrijeme dok se ne izabere novi papa i to razdoblje se zove 'praznom stolicom', ali to razdoblje ne može trajati desetljećima budući rimski biskup određuje tko će biti budući biskup, istom dodijeljuje biskupiju i istog može u svakom trenutku razriješti.
Bez pape nema hijerarhije Crkve, bez hijerarhije nema sakramenata, bez sakramenata nema Crkve.
Drveno željezo koje su otkrili sedeprivacionisti je eklatantni primjer kontradikcije u definiciji.
Imamo papu, ali ga ustvari nemamo, imamo ga, ustvari pravimo se da ga imamo zato što bez njega ne može postojati Crkva, ali ga istovremeno nemamo zato što je on heretik, a ne nezabludivi Kristov vikar na Zemlji.
Papinstvo je sada definitivno u šah matu, samo je pitanje vremena kad će većina papista vidjeti kako je rimski car gol.
Nažalost, mnogi će od njih izgubiti posve vjeru zbog razočaranja u papizam, postat će ateisti ili ući u neku opskurnu sektu, umjesto da se vrate pravoj Crkvi koja se temelji na ekumenskim koncilima Crkve, a ne na božici fortuni hoće li kardinali izabrati pravovjernog katolika ili heretika.

I zamislimo se malo nad definicijom Kristovog vikara na Zemlji.
To znači da je Bog, Gospodin Isus Krist, odabrao nekog čovjeka da mu taj bude zamjenik s punim ovlastima kao da je Krist to jest da je nezabludiv (autor bloga je citirao 'naučiteljicu' RKC Katarinu Siensku koja je oslovila rimskog papu kao slatki Krist na Zemlji, ali nažalost nije svjestan o kakvoj blasfemiji se tu radi).
Ergo, onda Bog preko svoje svemoći i sveznanja na svakoj konklavi kardinala čini da kardinali odabiru nekog kojeg On želi za svojeg vikara.
Ako je papinstvo istina, onda suprotno je nezamislivo.
Nezamislivo je da Bog dozvoljava kardinalima da izaberu nekog nedostojnog Njegovog vikara.
To bi bilo kao da date nekom luđaku da vam bira advokata na sudu ili da bira vašeg opunomoćenika. Onda ste i vi luđak ako to dozvoljavate.
Dakle, ako je papinstvo istina, onda su svi rimski pape bili sveti i nezabludivi zato što ih je Bog neizravno birao za svoje vikare.
Ako je bilo nedostojnih 'vikara', kao i onih koji su bili heretici, a bilo ih je i sad je jedan takav u stolici rimskog biskupa, onda Bog ne sudjeluje izravno ili neizravno u izboru rimskog pape jer jednostavno taj nije Njegov vikar na Zemlji.
Štoviše, ako se netko naziva Kristovim vikarem, a to nije, onda taj bogohuli. 

Papinstvo nema temelja u sv.Pismu, u tradiciji Crkve prvog tisućljeća, a nama je i našim suvremenicima moguće preko medija vidjeti o kakvoj se zabludi tu radi, dok naši preci tu mogućnost nisu imali.
Sedeprivacionizam je još jedna suha grana na suhom stablu papinstva.