Rijeka kao lučki grad bila je uvijek spremna prihvatiti novotarije, pa ni s punkom nije bilo drugačije.
U to vrijeme u meni je narasla mržnja ili bolje rečeno osjećaj nemoći prema mrskom jugokomunizmu, tako da mi je punk izgledao kao dobar ispušni ventil ili zašto ne - modus da se postojeći sustav makar malo načme, bar da novi naraštaji ne budu idolopoklonici titoizma.
Pokazalo se je ipak da ondašnji punkeri nisu bili politički radikalni.
Današnji su još i gori, redom antife, politički korektni i vjerojatno su na nekom platnom spisu 'nevladinih udruga' iza kojih stoje najveći milijarderi svijeta.
Slovenski Pankrti ubrzo su tih godina proboja punka dobili nagradu 'sedam sekretara SKOJ-a', a neki riječki punkeri penzioneri vjerojatno imaju sada stavku u gradskom proračunu (i gradske stanove) kao što imaju maškare.
Sumnjam da su ikada takvi bili u bilo čemu radikalni, bili su 'proračunato radikalni', znali su granice preko kojih ne smiju prijeći, znali su dobro kome se ne smiju izrugivati, a da istovremeno ostave dojam buntovnika.
Međutim bilo je stvarno radikalnih koji, ako se nisu oslobodili smrtnog zagrljaja nihilizma, sada su černozemci, crna zemlja ih pokriva.
U našim krajevima to je bio 'satan panonski' koji je kao pravi i potpuni nihilist bio autodestruktivan što je i doslovno pokazivao na nastupima.
Nihilizam je zajednički nazivnik svih rodova punka, punk je ekstremni nihilizam za siromašne i neobrazovane mase.
Trebalo bi razlikovati dvije vrsta nihilista-punkera, oni koji koriste punk izričaj kako bi vriskali svijetu da su očajni jer ne vide smisla, takvi su radikalni i često autodestruktivni, i oni proračunati kojima je punk služio da se podignu na društvenoj ljestvici (u društvu koje je nihilističko iako to javno ne priznaje).
Ovi posljednji ni u kom slučaju ne će se zaletiti glavom u zid, eventualno će udariti nogom u zid da bi izgledalo kao da su udarili glavom, nikada ne će ići protiv onih koji imaju stvarnu moć u društvu.
Ovi prvi, ako su nekako preživjeli, čude se kako je njihov freak-strašilo izgled, kojim su pokazivali prijezir prema ostatku društva, postao danas stvar mode koju slijedi većina društva.
Stoga nije bio neubičajeno da se takvi radikalni punkeri preobrate preko noći u tradicionalne građane kojih skoro da više i nema u društvu.
Takvima je punk i nihilizam bio sredstvo da jasno kažu kako je sadašnje društvo i moderni život besmislen.
Ali sada kad i predsjednici vlada, političari i bankari se ponašaju kao punkeri nekad ili se tako žele odijevati i izgledati, onda za takve je punk izričaj izgubio smisao.
Što je značilo da su oni ipak tražili smisao u pokretu koji se definirao tvrdnjom - nema smisla.
Ovi drugi punkeri, ovi proračunati, oni su pravi nihilisti na granici ili možda s druge strane sotonizma, jer oni uživaju ako su se uspeli na društvenoj ljestvici u društvu kojeg je preplavio nihilizam.
I sad in medias res.
Devedestih godina u Kaliforniji pojavio se je neobičan 'samizdat' s imenom "Death To The World" ili prevedeno "Smrt svijetu" s podnaslovom "Posljednja stvarna pobuna".
Samo to ime nije ništa neobično za ondašnju i svjetsku punk ili death-metal scenu.
Nekoliko radikalnih-nepozerskih punkera u pobuni protiv nesmisla (znači da nisu bili pravi nihilisti), i bijegu od duhovne, pa i tjelesne smrti, napravili su zaista nešto neobično za punkere.
Uvidjeli su da svijet ne samo da nema smisla pa nema smisla niti vriskati pred svijetom da nema smisla, nego da je svijet neprijatelj.
Još više od toga, shvatili su da oni nisu prvi koji su do toga došli.
Da su svi monasi bili 'punkeri' i to radikalni, jer su u svijetu vidjeli neprijatelja svoje duše.
Nema smisla raditi budalu od sebe, na kraju krajeva biti autodestruktivan do smrti, samo da bi se svijetu nekako objasnilo da nismo zadovoljni s njim, da očekujemo od istog da nam postane blagonaklon i da nam pokaže gdje nam je mjesto našeg spokoja i blaženstva u njemu.
Dakle, taj časopis nije bio sprdnja s pravoslavljem i monaštvom, autori su stvarno ubrzo se krstili i postali monasi, a slijedilo ih je u krštenju mnogo sličnih.
Evo poveznice na tekst u kojem autori pišu o tome.
Svijet je zaista neprijatelj naš, i kad god radimo primirje s tim neprijateljem, to se onda svijet priprema da nam zada smrtni udarac.
Kršćani moraju biti nihilisti prema ovom svijetu kako bi se približili onom vječnom.
Ovo nam svjedoči staru istinu kako Bog dozvoljava zlo radi većeg dobra kojeg će iz tog zla izvući.
Sigurno je da punk izričaj nema ničeg stvarno lijepog i dobrog u sebi, štoviše cilj je bio biti ružan i zao.
Ali oni koji su ga koristili da time prosvjeduju protiv besmisla ovog svijeta, i time tražili neizravno smisao, ako su stvarno iskreno tražili i kucali i na nepoznata vrata, onda im se je Smisao i pokazao.
Nažalost većina punkera su stvarno bili pravi nihilisti, kao i većina nepunkera u društvu.
I jedni i drugi nikad se ne će zaratiti s pravim neprijateljem, sa svijetom.
Nema komentara:
Objavi komentar
Komentiranje sam opet (4. svibnja 2023) dopustio videći da ima sve manje mjesta na net-u bez cenzure.