Ustvari nije se tada kolebala samo Hrvatska, nego i Bugarska (vjerojatno i ostali ondašnji novi narodi).
I protivno mišljenju većine neupućenih, romansko stanovništvo dalmatinskih gradova u vrijeme knezova Trpimirovića, dakle prije uspostavljanja kraljevstva, bilo je sklono Carigradu, odnosno Rimskom carstvu, dok je stari Rim nakon pada bio pod jakim utjecajem Franaka (jer su svoju moćnu vojsku dali na raspolaganje rimskom papi kojeg su uskoro i birali umjesto samih Rimljana).
U povijesti novog vijeka za Rimsko carstvo se je uvriježilo ime Bizantsko carstvo, iako se stanovništvo tog carstva smatralo Rimljanima ili Romejima kako su se još nazivali, i nitko sve do tad (novog vijeka) nije Rimsko carstvo nazivao Bizantom (to je jasno zbog čega - jer se je njemačko-franačko carstvo proglasilo "Svetim rimskim carstvom njemačke krvi" te je zato trebalo negirati da je cijelo vrijeme postojalo Rimsko carstvo sa središtem u Carigradu).
Kako su germanska plemena i na kraju Franci osvojili sjevernu Italiju, a kasnije Normani i Siciliju, u Italiji su ostali neki gradovi koji su ipak i dalje ostali pod Rimskim carstvom, poput Ravene, Venecije, Barija i ostalih gradova.
Na našoj obali su to bili obalni dalmatinski gradovi uključujući i kvarnerske otoke, ali i Istru prije Franačkih osvajanja.
Hrvatski knezovi su sve do Zdeslava bili franački vazali, ali su imali i odnose s Carigradom kako bi imali suživot s tim gradovima (vjerojatno su kalkulirali da će lakše s Francima osvojiti te gradove).
Slabljenjem moći Franaka i dolaskom na vlast Rimskog cara Vasilija, djeda cara Konstantina Porfirogeneta koji nam je ostavio važnu povijesnu ispravu po kojoj znamo povijest tog razdoblja (O upravljanju Carstvom), došao je na vlast knez Zdeslav, sin kneza Trpimira, a koji je došao na vlast nakon kneza Domagoja (koji nije bio Trpimirović), i koji je prekinuo tradicionalno savezništvo s Francima i sklopio ga s Carigradom.
To se događa u 8-9 stoljeću, dakle prije raskola 1054.g., ali se već osjeća težnja starog Rima prema cezaropapizmu.
Nisam bez razloga na početku spomenuo Bugarsku koja povremeno dolazi, pogotovo u Panoniju, u sukob s hrvatskim knezovima koji su tada franački vazali (a Bugari su tada moćan narod koji ratuje i protiv Franaka na području Panonije)
Tada Carigrad i Rim (kao patrijahati) dolaze u sukob oko jurisdikcije, jer Rim šalje franačke misionare u Bugarsku, praktično u zaleđe Carigrada (u to vrijeme franački misionari žele latinizirati Moravsku državu, i Carigrad šalje svetu braću Ćirila i Metoda kako bi se stvorilo slavensko bogoslužje i pismo, ali je to palo u vodu kad su Mađari zauzeli Panoniju i bili oruđe latinizacije i ukidanja crkvenoslavenskog bogoslužja i pisma među zapadnim Slavenima).
Bugari tada kao i Hrvati, a kasnije i Srbi (Nemanjići) kalkuliraju i cijenkaju se tko će im, Rim ili Carigrad, dati državnu samostalnost.
Tako se je dogodilo da se je Bugarska odlučila prema Carigradu i dobila je tim potezom prvi patrijahat u Crkvi nakon povijesnih Rima, Carigrada, Aleksandrije, Antiohije i Jereuzalema, a kan Mihajlo Boris dobio je titulu cara, doduše ne iste razine kao rimski car.
Navedeni knez Zdeslav Trpimirović je bio prvi hrvatski vladar koji je prekinuo savezništvo s Francima i okrenio se Carigradu.
Iako još nije bilo formalno raskola, ali sukob između Carigrada i Rima je tinjao, pogotovo nakon uvođenja novina u latinsku Liturgiju (korištenje beskvasnog kruha i prestanak pričešćivanja pod obje prilike), polako uvođenje hereze filioque i zahtijeva Rima da bude nadređen svim ostalim patrijahatima.
Neupućeni u povijest tog vremena se obično začude kad im se kaže da je romansko stanovništvo u gradovima bilo vjerno Rimskom carstvu, to jest Carigradu.
Knez Zdeslav je međutim uskoro (879.g) bio ubijen od hrvatskog plemstva koje se je odlučilo čvrsto povezati sa starim Rimom, odnosno s njemačkim carstvom.
To je izgleda bila sudbina svih zapadnih Slavena, jer je nakon cara Vasilija, ratova protiv Arapa i kasnije Turaka, Rimsko carstvo sve više slabilo i nije moglo više štititi svoje obalne posjede na Jadranu, ni s talijanske strane ni s naše strane i time spriječiti pad kršćana tog područja u herezu papizma.
Tako je na kraju nakon formalnog raskola i hrvatsko-slavensko stanovništvo kao i ono romansko iz dalmatinskih gradova prihvatilo cezaropapizam i otišlo u raskol prihvaćajući u potpunosti latinski obred i latinsko pismo (osim rijetkih popova glagoljaša).
Nakon više od tisućljeća i nakon što je bjelodano da je rimski patrijahat postao oruđe novog svjetskog poretka, ali i kad sve više i više gubi ugled i među samim rimokatolicima, došao je ponovno red da ispitamo taj sudbnosni i dalekosežni potez kad je hrvatsko plemstvo ubilo svog kneza vezujući se sa starim Rimom koji više nije imao samo ambiciju da bude patrijahat nad patrijahatima, nego da bude glavno središte moći na poznatom svijetu tražeći od svih vladara da mu se poklone i priznaju da su mu podanici.
Cezaropapizam sam po sebi vodi do Antihrista, to je još pisao sveti rimski papa Grgur Veliki (Dvojeslov) carigradskom patrijarhu koji se je uhvatio na istu sotonsku udicu oholosti - da se smatra biskupom nad svim biskupima.
Slijedeći korak je bilo stvaranje kulta nezabludivog Hristovog vikara kojih svih sudi, a njega ne može nitko, i koji ima vrhovnu vlast u Crkvi, kao i u svijetu.
Slika Josipa Horvata Međimurca: Smrt kneza Zdeslava
Poveznica na tekst M.Knezovića o knezu Zdeslavu i kako hrvatska javnost želi često sakriti veze hrvatskih vladara s Rimskim carstvom (kasnije ozloglašeno nazvanim Bizantom) te kako se sramotno nije htjela dati ulica hrvatskom knezu Zdeslavu, zato što je bio "pravoslavac" (iako je ubijen dva stoljeća prije raskola).
A kad se već nalazimo (u ovom tekstu) u vremenu monarhije, dobro je prisjetiti se kako je to bilo u demokraciji:
I dok zagrebački komunalni redari postaju komesari s ciljem da tuđu djecu preodgajaju u poslušnike vrlog novog svijeta, to jest da ih duhovno sodomiziraju, u Ukrajini se na ulicama i u organizaciji Crkve pokazuje da to oni ne će dozvoliti:
Dirljivo pismo Marina Miletića kojem je umrla žena.
Ipak, mislim da, bez obzira što je javna osoba, nije mudro svoju tugu prenositi u javnost, jer će mu se dogoditi da će ga zgaziti javne svinje pred kojima baca biserje.
Kako znam dosta njih koji su u posljednje vrijeme umrli, razmišljam nije li Gospod Hristos pozvao ih sada tako da ne bi bili izloženi onome što nas čeka u neposrednoj budućnosti?
Zli imperij rasti će u zlu, a fizički mu se ne ćemo moći suprostaviti, nego duhovno i uz cijenu progona, raznih patnji pa i možda mučeništva.
Već duže vrijeme traju trendovi koji su nezaustavljivi i nepovratni.
Jedan je miješanje stanovništva raznih etniciteta i rasa i nestajanje nacionalnih država.
Gubiti vrijeme i energiju na ponovno oživljavanje nacionalnih i suverenih država je uzaludno i štetno, i doprinijeti će samo mogućem novom ratu možda i svjetskom nakon kojeg definitivno više ne će biti niti traga nacionalnim i suverenim državama (a to je i bio vjerojatno glavni cilj i drugog svjetskog rata u kojem su formirani UN).
Kako je kršćanstvo niknulo u multietničkom i multirasnom neprijateljskom Rimskom carstvu, tako će i na kraju sve se događati u novom i antikrišćanskom i multietničkom i multirasnom Antihristovskom carstvu.
Prvo kršćanstvo bilo je globalno-ekumenističko (u smislu ekumene - Rimskog carstva, a ne u sadašnjem smislu te riječi), tako će biti i na kraju.
Ako poživimo i ako ostanemo kršćanima, moramo znati da među našom braćom kršćanima u neposrednoj blizini, u recimo katakombnoj parohiji, ne će biti samo oni koji su nam etnički i kulturno ili rasno bliski, nego će biti slično kao i u vrijeme sv.Pavla u kojem je govorio "nema više Grk ili židov".
Mnogi "naši" će izdati svoju vjeru (ili su je već izdali), a stranci će je prihvatiti.
Na kraju posvijestimo si da se sve ovo događa po Božjem dopuštenju to jest zato što je tako najbolje, što će se tako izvući najveće dobro iz zla kojeg vidimo.
Gora Preobraženja Gospodnjeg - Tabor vidi se u daljini 1915.g.
Ne zaboravimo da se na "tu planinu" moramo popesti za života tako da doživimo ono što su vidjela trojica svetih apostola, Hrista u nestvorenoj i vječnoj svjetlosti.
U vremenima apostazije mi se svejedno moramo deificirati i biti dionicima nestvorene Božje energije.
Tko izdrži do kraja i ostane vjeran Gospodu, doći će na vrh Tabora.
lijepo da ste posteno napisali da se bugarska doslovno mislila i za premisljaj nagrađena titulom cara i patrijaršijom. trgovalo se vjerom kao sa kupusom
OdgovoriIzbrišiNisam išao u detalje, ali tada je zaista izbio veliki spor prijetivši raskolom kad su latinski franački misionari bili poslati u Bugarsku.
IzbrišiBugarski car Boris uz svetu braću Ćirila i Metoda je najzaslužniji što su Slaveni dobili pismo i crkvenoslavensku liturgiju.
Bugari su izvorno neslavenski narod oko rijeke Volge (mislim da su otuda i dobili ime) pa prema Crnom moru, ruski car se je nekad nazivao carem Rusa i Bugara (ti neslavenski Bugari još postoje u ostacima u Rusiji).
Prije spomenuti car Boris odlučio je slavenizirati Bugare i istopiti Slavene s Bugarima u bugarski narod.
Vjeruje se da je slično bilo i s Hrvatima koji također izvorno nisu Slaveni (Tanajska ploča iz drugog stoljeća na Crnom moru daje poveznicu prema iranskim plemenima).
Također može se isto dodati da je stari Rim tolerirao glagoljaštvo i staroslavensku liturgiju u nekim biskupijama samo zato što se je bojao da bi u protivnom hrvatski kršćani na tom području okrenuli se Carigradu, novom Rimu.
IzbrišiIstu stvar pak ne bi tolerirao Moravcima, Česima, Slovacima, Poljacima zato što je tamo bilo jako njemačko prisustvo, a Carigrad daleko.
Nije to baš tako... Pa popovi glagoljaši su se ženili do 11. st. Ne zaboravimo da onda nije bilo interneta, pa dok vijest i odredbe doputuju. Gosp. Emile, dobro neke stvari sagledavate, ali nemojte svaki puta dovoditi vodu na svoj mlin. Hajde mi odgovorite, po pitanju pravoslavlja: Je li PC u Ukrajini, koju je Vartolomej priznao, zaista pravoslavna, tj.vrijede li njihove sv.tajne?!
IzbrišiPo tom pitanju moj odgovor je - ne znam.
IzbrišiVrijeme će pokazati jesu li oni u raskolu ili su valjano priznati.
Apropos obvezatnog celibata latinskih svećenika i popova glagoljaša, on zasigurno nije postojao u vrijeme gore navedenog kneza Zdeslava. Mislim da su i po tom pitanju Franci vršili utjecaj, jer su njihovi biskupi bili de facto feudalci u celibatu, pa su isto htjeli nametnuti i župnicima.
IzbrišiGlede popova glagoljaša nemam spoznaje dal su glagoljali po božanstvenoj Liturgiji sv.Vasilija ili sv.Zlatoustog, što mi je vjerojatnije, ili su koristili rimski latinski obred preveden na crkvenoslavenski što se danas naziva staroslavenska Misa kojoj nisam nikad prisustvovao iako sam u kraju u kojem je to bila tradicija.
Ukrajinska PC je u raskolu. Autokefalnost ili autonomiju je trebala tražiti od RPC kojoj je pripadala,kad RPC prizna traženo onda priznaju i ostale PC. Carigradski patrijarh ne može priznati nekog nad kime nema ingerencije. On nema ovlasti rimskog Pape,temelj pravoslavlja je sabornost.
IzbrišiPrilično je neprimjetno prošlo da je PC u Latviji prešla iz Ruske u Carigradsku patrijašiju,RPC je odobrila a Carigrad prihvatio i ostale patrjaršije su prihvatile.
Navodno je u Ukrajinsku PC uključen i dio koji je od ranije bio u raskolu,koji se prvo trebao odreći raskola a zatim tražiti priznanje.
Pitanje Ukrajinske PC nije vjersko nego političko,posljedice raskola su da im se ne priznaju svete tajne.
Zbog "priznanja" UPC Ruska patrijaršija je u molitvama prestala spominjati patrijarha Bartolomeja,što je znak narušenih odnosa a u prošlosti prethodnica raskola. Inače je sporno preuzimanje PC u nepravoslavnim zemljama od strane Carigrada ali to je druga tema.
Za ilustraciju SPC je nastala odvajanjem od Carigradske patrijaršije (kojoj je pripala nakon otomanskog raspuštanja Pećke patrijaršije),koja je to odobrila,obuhvaćala je današnji prostor i Poljsku i Čehoslovačku. Nakon koju godinu Poljska i Čehoslovačka PC traže autokefalnost od SPC i dobijaju je i tako je do danas(uz opasku da ne znam stanje nakon razlaza Češke i Slovačke).
Ž
Danas sam na narod.hr pročitao u komentarima članak arhiepiskopa HPC. Argument za HPC mu je da joj je autokefalnost priznao Carigrad. Taj isti arhiepiskop je raščinjeni jeromonah (monah-svećenik sveden na svjetovni stalež) Carigradske patrijaršije. Demanti na ovu tvrdnju još do danas nisam našao. Kako misli postići priznanje svoje crkve ne znam,jer tko će (osim raskolnika ili heretika možda) priznati crkvu koju nije osnovala svećenička osoba,odnosno osoba (što je još gore) koja je najurena iz svećeničke službe.
IzbrišiŽ
Emil piše šta bi želio dok ja analiziram kakve su mogućnosti ostvarenja želja navodeći konkretne primjere. A Emil je inače.korektan jer dopušta argumentirane komentare,pa i one koji mu možda i nisu po volji.
IzbrišiŽ
Ž. piše onako kako mislim da je pravo.
IzbrišiDodat ću da je stvaranje novih mjesnih Crkvi nakon seobe naroda uvijek bilo i političko pitanje, tako je i ostalo.
HPC ne postoji kao takva i nitko je nije priznao, ni Carigradski patrijarhat. A Carigradski patrijarhat je ni u teoriji ne može priznati sve i da hoće jer takva "crkva" jednostavno ne postoji. Postoji samo neki tip (navodno Bugarin?) koji okolo hoda po nekim desničarskim svetkovinama i manifestacijama, u nekakvoj halji koja bi trebala biti arhijerejska, koji se predstavlja kao arhiepiskop Aleksandar Hrvatske pravoslavne crkve. Dotični okolo ide sa ženom! Dakle, oženjeni "arhiepiskop". Mislim da je svaki komentar suvišan. Tko ga je uopće zaredio, je li ga itko zaredio, to baš nije jasno. To je "crkva" koja ima jednog jedinog člana. A te neke desničarske udruge ga pozivaju na svoje manifestacije da drži nekakve parastose ili ne znam što, zapravo samo sramote same sebe, prva budale iz sebe, predstvaljajući nekog tipa koji ne predstavlja ništa kao tobožnjeg arhiepiskopa tobožnje crkve. Brojni desničarski portali ga "najozbiljnije" predstavljaju kao nekakvog arhiepiskopa (pa tako i narod.hr), što samo pokazuje razinu gluposti, neinformiranosti i lakovjernosti koja je zavladala u Hrvatskoj.
IzbrišiNe kažem da nešto kao Hrvatska pravoslavna crkva ne bi smjelo ni ne bi moglo ikada postojati. Moglo bi u teoriji. Ali sada NE postoji. To je činjenično stanje stvari. Kakvog smisla ima izmišljati nepostojeće crkve i arhiepiskope?
Bibličar
@Bibličar,
IzbrišiDa, slažem se.
K tome "arhiepiskop" je evidentno ekumenist, doduše sličnih ima i u SPC, RPC, GPC ..., što dodatno izaziva sumnju.
Nove mjesne Crkve se povijesno dokazano ne mogu stvarati bez utjecaja države i dakako samih vjernika.
Primjerice, austrijski car nije mogao dozvoliti da u njegovom carstvu djeluje mjesna Crkva koja nema sjedište u samom carstvu, tako je i bilo i sa drugim državama (Poljski predsjednik Plisudski nije isto tako dozvolio da u Poljskoj djeluje RPC, niti da se osnuje mjesna Crkva koja ne će imati u imenu Poljsku).
Dakle suverene države ne dozvoljavaju ili barem negoduju ako na njihovom području djeluju "vanjske" mjesne Crkve.
Tako su uostalom i Bugarska, Srbija i Rusija dobile svoje mjesne Crkve od Carigradskog patrijahata (iako neki govore da je pri osnutku Pećke patrijaršije zaobiđena Ohridska mitropolija nego se išlo izravno prema Carigradu, što je opet slično situaciji u Ukrajini kad se zaobilazi RPC) i njihovi osnivači su uvijek bili blisko povezani s vladarima.
RH definitivno nije suverena država nego teritorij pod upravom EU, stoga se inicijativa od RH prema stvaranju RPC ne može očekivati, ako se nešto dramatično ne promijeni.
"prema stvaranju HPC" treba čitati to na kraju.
IzbrišiNekako je to i razumljivo da se novi narodi nisu htjeli posve uklopiti u Rimsko carstvo, nego su htjeli čim više biti samostalni.
OdgovoriIzbrišiMudrost je u tome imati mjeru, to jest da se ne skrene previše u etnofiletizam, jer se onda gubi kršćanstvo.
Gosp. Emile, ili jesu ili nisu u raskolu! Ne može se, ni teoretski ni praktično, u isto vrijeme biti i ne-biti! Mora(š) se odlučiti. Inače smo prijetvorni!
OdgovoriIzbrišiV.
Crkva je čekala dva stoljeća prije nego što je donijela odluku da je Rim otišao u raskol i herezu (znači čekala je toliko vremena da se Rim urazumi).
IzbrišiFilioque nije došao 1054.g. nego je bio prisutan od prije.
Ne žalim se zamarati s tim pitanjem Ukrajine, jer znam da će se uskoro to razriješiti na razini Crkve kao cjeline, a ja mogu imati krivo mišljenje i prosudbu.
I još nešto, pravoslavci (crkve) imaju više problema, nesporazuma, cirkusa, zamjerki i sl. između samih sebe,nego što imaju problema s katolicima. Mislim da ne trebam spominjati kako anatemišu jedni druge...
OdgovoriIzbrišiNebrojeno sam puta na blogu pisao da Crkva ne počiva na sv.Petru, a kamoli na rimskim papama, te da može i da jest imala kroz povijest mnoge krize u kojima su neki patrijarsi postali heretici i cijeli patrijahati otpadali od Crkve (kao npr. Rimski koji nije obnovljen kao što je npr. Aleksandrijski obnovljen nakon otpada monofizita).
IzbrišiDok RKC propada zajedno s rimskim papom što je bilo pred tisuću godina, ali sad postaje to vidljivo i samim rimokatolicima, jer RKC ne može postojati bez rimskog pape, zato su i neki naučitelji RKC otvoreno naučavali da ako nešto vidimo da je bijelo, a papa kaže da je crno, onda moramo vjerovati da je crno.
A to je doktrina Antihrista koji se pravi Bogom, koji može mjenjati istinu za laž i obrnuto, i RKC nema nikakvog mehanizma da bi makla Antihrista s pozicije rimskog pape kad bi ga kardinali izabrali za papu, jer se polazi od zablude da je rimski papa nezabludivi Hristov vikar na Zemlji koji svih može suditi, a njega nitko.
Zato je RKC kuća koja je napravljena na pijesku, a ne na stijeni.
Najnoviji neredi u Crnoj Gori. Emile, neki komentar?
IzbrišiU Srbiji kao i u SPC mnogi negiraju ne samo državu Crnu Goru nego i Crnogorce kao i narod (a sličan stav imaju i prema hrvatskoj državi i Hrvatima, naravno onda isto i prema BiH, a neki imaju i dalje pretenzije prema Makedoniji).
IzbrišiI ono što je nedopustivo, taj svoj stav koji je de facto poziv na rušenje jedne države i uništavanje jednog naroda pravdaju s Božjom voljom.
Jučer čuh jednog klerika SPC, doduše kojeg smatraju neki raščinjenog, neki ne, na pitanje slušatelja a vezano za događanja u Crnoj Gori je li dozvoljeno ubiti veleizdajnika ako se pri tom izvrši samoubojstvo, ovaj odgovara da ovo drugo nije dozvoljeno, ali ovo prvo je dakako pohvalno.
Znači ako bi sad neki zaluđeni vjernik ubio predsjednika Crne Gore Đukanovića to bi bio po ovom kleriku bogonadahnuti čin.
Nije čudno da do dan danas Srbija nije osudila Gavrila Principa koji je zapalio baklju prvog svjetskog rata i koji ima spomenik u Beogradu i nebrojeno imena na ulicama.
Kad je to Gospod Hristos hvalio zelote-revolucionare poput Barabe koji su ubijali Rimljane i "veleizdajnike"?
Zar se Carstvo nebesko gradi ubijanjem "veleizdajnika"?
Bojim se da su nažalost Srbi zaluđeni svojom mitomanijom kao niti jedan narod u Europi, te da bi "junački" rado pokrenuli još jedan ako ne svjetski, onda balkanski rat.
I onda bi to nazvali da je bio rat za Hrista.
Kao da su svi narodi koji se suprostavljaju velesrpstvu samim time neprijatelji Hristovi, a Hristos se bori za Veliku Srbiju.
Time oni rade ono isto što su radili židovi koji nisu tražili od Mesije Carstvo nebesko, nego zemaljsko carstvo u kojem će oni proširiti svoje granice i gospodariti nad nežidovima.
Crnogorci su po meni, baš kao i tzv. "Bošnjaci" i Makedonci umjetno stvoren narod od strane Tita, samo što su Bošnjaci stvoreni od Hrvata i Srba, Crnogorci uglavnom od Srba i Crvenih Hrvata a Makedonci skoro u potpunosti od Bugara. Meni se čini da je Srbima Crna Gora ono što je nama Herceg-Bosna, njihov povijesni i etnički teritorij koji (osim Boke kotorske) povijesno ipak pripada njima, sviđalo se to nama Hrvatima ili ne. Ali, opet, ti isti Srbi, kada bi bili do kraja pošteni, trebali bi priznati da cijela Herceg-Bosna i cijela Boka kotorska do Budve povijesno i etnički pripada Hrvatima, a ne Srbima, što oni naravno neće nikad priznati, već će i dalje svojatati Boku kotorsku i 49% Bih. Zato smatram da je najbolje u Crnoj Gori sklopiti savezništvo sa u prvom redu tamošnjim katoličkim i muslimanskim Albancima i muslimanima Sandžaka, koji nisu velikosrpski nastrojeni kao tamošnji Srbi, ali ni zagovornici Demokratske partije socijalista (koju podržavaju Crnogorci), koja je socijalistička partija bivšeg velikosrbina i zločinca Đukanovića kojem ništa ne vjerujem, jer je isti razarač Dubrovnik i bio najžešći velikosrpski huškač iz CG devedesetih, uz Miloševića. Tako da eto... ne sa velikosrbima i četnicima, ne sa Crnogorcima M. Đukanovića već najbolje sa Albancima i muslimanima Sandžaka surađivati, kojima bi mogli pomoći da se izbore za svoja prava u CG a zauzvrat da nam Bih sada Treći entitet tj. ista takva prava kao i muslimanima Sandžaka. Grešni carinik
IzbrišiIspravak:treba pisati "razarao
IzbrišiDubrovnik" i "da Treći entitet" umjesto sada. Gc
Upravo tako, narod je pojam koji nema veze s DNK-genima, već je prvestsveno kulturno-povijesni pojam koji se pojavljuje kad se na nekom području ustoliči neki moćan vladar i njegovi potomci koji sustavno i planski stvaraju novi narod od postojećih preko državne politike, jezika, kulture i religije.
IzbrišiMelting pot nije samo jednisntvena pojava u SAD, nego je tako od početka kod svih naroda.
Tako da ne bi bilo ništa neobično da bi se oni koji se sad odjećaju Srbima u Crnoj Gori počeli identificirati Crnogorcima, ali i da se ovi koji se sad osjećaju Crnogorcima počnu osjećati Srbima.
Sve ovisi o tome koja će opcija ili protagonisti biti utjecajniji.
Ne zaboravimo da se tako može dogoditi i s Hrvatima, da je primjerice prezime Horvat najčešće u Mađarskoj i gotovo nitko se od tih Horvata ne osjeća Hrvatom.
I mi im nemamo što zamjeriti na tome.
Pa, meni osobno nije drago da postoje u Herceg-Bosni tzv. Bošnjaci, odnarođeni od Hrvata. Kad bi se stvorilo katoličko carstvo u Europi pod francuskim vodstvom, o čemu govore mnoga proroštva, prvenstveno zbog spasenja tih ljudi, muslimane i pravoslavce bi trebalo prevesti na katolicizam, a onda one muslimane koji su hrvatskog podrijetla i navesti da se izjasne kao Hrvati, što su i bili njihovi preci, dok bi se Srbi mogli izjašnjavati bilo kao Srbi, bilo kao Vlasi. Tako da ne, kao što mi imamo zamjeriti Titu i partiji stvaranje Muslimana a Aliju Bošnjaka, zbog čije smo se islamsko-"bošnjačke" ideologije i zakrvili s njima, tako vjerujem da i mnogi Srbi zamjeraju Titu stvaranje crnogorske nacije. Grešni carinik
IzbrišiEvo jednog malog osobnog iskustva.
IzbrišiKao i kod većine ostalih obitelji u okružju i u tom vremenu, i ja sam odgajan bez nekog izrazitog nacionalnog identiteta.
Uvijek sam obožavao povijest, tako da kad smo učili u osnovnoj školi o srpskim ustancima u 19.st. protiv Turaka, zaista sam to smatrao nekim vrhuncem i slavnim vremenima kakva nisu bili u Hrvatskoj.
Tako je i bilo s mnogim Hrvatima u 19.st. koji su počeli ne samo simpatizirati sa srpskom idejom, nego i osjećati se Srbima.
Bilo je takvih dosta u Dubrovniku, i gotovo svi pravoslavci su se tada počeli osjećati Srbima, tim više što je Austrija tada vodila prosrpsku politiku u cilju prodora prema zamišljenoj željeznici Berlin-Bagdad (naravno via Beograd).
To nam je očiti primjer kako nije samo Tito stvarao nacije, nego da su se one stvarale i u 19.st. i to bez prisile, ali uz državnu propagandu koja je dakako uključivala jezik, kulturu i religiju.
Naravno, poslije sam saznao kako se je velikosrpska ideja širila pa i uzrokovala prvi svjetski rat koristeći pri tom sva dozvoljena i nedozvoljena sredstva, pa se je tako i istopio moj dječački idealizam oko srpstva.
Naravno da nemam ništa protiv Srba kao naroda, ali kad bi nestala hrvatska država pa i hrvatski narod kojem pripadam, teško da bih se mogao identificirati sa srpstvom znajući ovo što znam na koji način se je velesrpstvo širilo.
Identificirati se s time značilo bi mi kao da sebi kažem - laž je dozvoljena ako vodi do nekog "dobra".
Velika promjena bi u tom stavu bila kad bi Srbi odbacili mitomaniju, i osudili Crnu ruku i Gavrila Principa i same Grašaninove Nečertanije, onda bih stvarno razmišljao u slučaju nestanka pojma hrvatskog naroda da se identificiram sa srpskim narodom.
Ali kako sam napisao u tekstu, ulazimo u vrijeme globalnog carstva Antihrista u kojem će nestati svaka nacionalna identifikacija u dosadašnjem poimanju, pa ne će više biti ni Hrvata ni Srba, ni Bugara ni Crnogoraca, ni Talijana ni Mađara, kao i njihovih nacionalnih država.
Tko to ne prihvati, prihvatit će borbu protiv vjetrenjača, ali nije ni to najgore, nego će izgubiti vjeru vjerujući u nacionalne mitove.
Ništa od toga o čemu se nadaš Griješni cariniče, o nekom katoličkom carstvu u Europi pod vođstvom Francuza, kao i o pripajanju sadašnje BiH hrvatskoj državi, te o katoličenju muhamedanaca i pravoslavaca u tom carstvu, se ne će dogoditi.
IzbrišiA možda i hoće ako budeš smatrao Antihrista Hristom.
Sama ideja papizma, to jest da je netko nezabludivi Njegov vikar s aposlutnom vlašću na Zemlji je antihristovska.
Tako, ne dao Bog da ti se ta želja ispuni, jer onda ćeš primiti žig Zvijeri.
Kakve gluposti, ta pravog papu nitko ne smatra Kristom, a ponajmanje da bi pravog Antikrista Kristom smatrali,Bože sačuvaj. Ja neću primiti žig zvijeri, pa ni ovu preteču žiga zvijeri "cjepivo", ta nemojte biti smiješni. Zar ste toliko otišli u mržnji prema katolicima da kažete "ne dao Bog da se muslimani i pravoslavci obrate na vjeri Kristovu, jer ćeš onda primiti žig zvijeri"? Bolesno. Grešni carinik
IzbrišiIako si sedevakantist, ti si i dalje papist to jest vjeruješ da je rimski papa temelj Crkve i da ne nabrajam sve njegove atribute.
IzbrišiAntihrist će se praviti Hristom, a rimski pape se prave da su temelj Crkve već više od tisuću godina.
Stoga ništa ne izmišljam, a još manje imam mržnje prema zavedenim rimokatolicima ako ih upozoravam da su zavedeni.
To im ti isto kažeš ako si stvarni sedevakantist, samo dodaješ da takvog temelja Crkve nema već više od pola stoljeća, a ja kažem da ga nije nikad ni bilo.
Svakako da onda nemam niti mržnje prema tebi Griješni cariniče.
IzbrišiJa "običnim" katolicima samo kažem da pape nema od 1958., dok vi potpuno negirate instituciju pape, i još k tome heretično odbacujete dogme o čistilištu, Bezgrešnom začeću BDM, papinskoj nepogrešivosti u naučavanju ex canada i još neke članke vjere. Gc
IzbrišiTreba pisati ex cathedra, dakako.
IzbrišiNaravno da odbacujem "dogme" koje je proglasio samozvani Hristov vikar na Zemlji i koje nemaju temelja u tradiciji i predanju Crkve.
IzbrišiDogme Crkve proglašavaju se ne saborima Crkve, ali ne i nužno, jer je bilo slučajeva kad je Crkva odbacila ekumenski sabor Crkve kao nevaljan, iako je formalno to on bio (ali nije u suštini, jer je naučavao hereze - drugi Efeski sabor Crkve).
Primjerice mi pravoslavni vjerujemo da je Bogorodica uznesena uskrslim tijelom i dušom na Nebo, ali to nije proglašeno dogmom Crkve, tako da u konačnici netko može i ne vjerovati da je uznesena tijelom, nas proglas samozvanog vikara Hristovog ne obvezuje.
Ali kad bi sabor Crkve to proglasio, onda bi svaki pravoslavni vjernik morao u tu dogmu vjerovati.
Tako da je Pio XII stvarno želio povratak Rimskog patrijahata u Crkvu, onda je mogao zatražiti da sabor Crkve proglasi Bogorodičino uznesenje tijelom na Nebo jer je to dio predanja Crkve, nego je ovako jednu istinu predanja Crkve koja još nije proglašena dogmom, iskoristi da pokaže kako je on, odnosno rimski papa taj koji jedino ima pravo proglašavati dogme.
I ta duhovna bolest se zove na ruskom prelest ili duhovna oholost i iluzija od koje pate svi rimski pape od kad su se počeli predstavljati kao temelj Crkve.
Ono gore napisano treba shvatiti da nije dovoljno da sabor Crkve proglasi neku dogmu da bi ona bila valjana, jer je Crkva u nekim slučajevima odbacila cijele sabore Crkve kao nevaljane.
IzbrišiZnači ne nužno, nego dovoljno je osim u slučaju kad Crkva odbaci sabor.
Tako da u konačnici Duh Sveti vodi Crkvu ne samo preko sabora Crkve, nego i Crkve kao cjeline.
To je inače učenje Sv. Katoličke Crkve i općepoznat razlog slavljenja blagdana Velike Gospe. Inače, Stribore, što sam te htio pitati(ne moraš mi odgovoriti), koje si ti vjere(ne zafrkavam se, ozbiljno pitam)? Jer, vidim da se razumiješ i jednako govoriš i o katoličanstvu i o pravoslavlju. Grešni carinik
OdgovoriIzbrišiBlagdan Uspenija Presvete Bogorodice znači Njezino usnuće, ali je predaja od apostolskih vremena da treći dan nakon pogreba i nakon što je sv.Toma koji je zakasnio na pogreb odlučio pokloniti se tijelu Bogorodice, i kad su dakle otvorili grobnicu, tijela Bogorodice više nije bilo. O tome sam pisao na blogu nedavno za taj blagdan.
OdgovoriIzbrišiI tako da RKC slavi tek od 1952. kad je Pio XII proglasio dogmu, uznesenje Bogorodice tijelom i dušom na Nebo, dok se to u Crkvi slavi od početka, samo nije proglašeno dogmom (Marijino uskrsnuće).
OdgovoriIzbrišiInače pravilo je da se nešto ne proglašava dogmom dok netko ne posumnja u tradiciju i predanje.
Tako se može reć da je Crkva od početka vjerovala u Nicejsko-Carigradsko vjerovanje, i prije nego što je isto donošeno na ekumenskim saborima Crkve, a Crkva se je okupila na tim saborima da bi očistila svoje redove od onih, poput Arija, koji su u to javno počeli sumnjati i iznositi hristološke hereze te da bi formulirala Simbol vjere.
Ustvari to sam i prenio na blogu.
OdgovoriIzbrišiMeđutim zamislimo nekog ala protestant koji kaže da je pravoslavan, da ide na Liturgije i prima svete tajne, ali da niti u Bibliji niti u dokumentima sabora Crkve se ne spominje Bogorodično uznesenje tijelom na Nebo, pa da to on ne vjeruje.
Vjerojatno bi mu paroh ili episkop ako bi bio uporniji rekao da je to u Crkvenom predanju te da treba u to vjerovati.
I sad da isti počne okupljati oko sebe vjernike koji će negirati Bogorodičino uskrsnuće, onda bi se sastao sabor Crkve, možda mjesni, možda ekumenski, i dogmatski proglasio na temelju tradicije Crkve te pozivajući se na Duha Svetoga, da je Marijino uskrsnuće i uzašašće dogma, te da ako se onaj tko to negira ne pokaje i ne odrekne hereze, anatemizira od Crkve.
Kako nitko od pravoslavnih ne negira uskrsnuće Bogorodice, onda nema ni potrebe da se ta istina dogmatizira na nekom saboru Crkve.