Stalker

"Stalker" je poznati film poznatog ruskog redatelja A.Tarkovskog iz 1979.g.

Gledao sam ga negdje sredinom 80-tih na ondašnjoj TV.

Bio mi je nadasve čudan i mračan, dugih i polaganih scena u kojima se je pokazivao raspad industrijskog društva ili otuđenost ljudi u takvom sustavu (u sjećanju mi je dan, u tom vremenu 80-tih, kad sam idući Industrijskom ulicom u Rijeci osjećao odvratnost i prema komunizmu i prema industrijskoj, otuđujućoj civilizaciji).

Sjećam se da se je u filmu pojavljivalo nešto što se je onda definiralo paranormalnim.

Toliko mi je ostalo u sjećanju.

Jučer sam pak slučajno nabasao na YT na taj film i odlučio ga po drugi put gledati.

Poveznica na film "Stalker"

Film je dug, 2:35 sata traje.

I nisam do samog kraja dokučio o čemu se u filmu radi, a možda sam i krivo zaključio :) .

To je film o vjeri.

Iako je snimljen u vrijeme tvrdog komunizma u SSSR, iako se na više mjesta navode citati iz Biblije, ovo nije katehistički film o kršćanskoj vjeri, nego o vjeri općenito, iako sam je ja "čitao" u filmu u kršćanskoj perspektivi.

Tarkovski je u više svojih filmova imao dodirnih točaka s kršćanstvom, pa je malo enigmatično kako je uspio tada takve filmove raditi.

U svakom slučaju možemo zaključiti da takve filmove zapadna produkcija, pogotovo holivudska nije nikad radila niti ih je mogla raditi, niti ih kani raditi.

Pogotovo ne danas, kad ljudi imaju problema s koncentracijom dok čitaju jednu stranicu teksta, kad gledaju filmove u kojima se sekvence vrtoglavom brzinom izmjenjuju, kad nema u filmovima nikakve prikrivene ljepote i poruke, kad su filmovi nalik Coca Cola-i ili škodljivom McDonalds hamburgeru.

Ako vas film trenutno ili instantno oduševi, a već sutra zaboravite što ste gledali, gledali ste moderni zapadni film.

Ako vam film bude ponešto misteriozan i dosadan, ali vam se ipak nekako ureže u pamćenje i želite drugi dan ili druge dane o filmu razmišljati i/ili ponovno ga gledati, gledali ste neki nezapadni film kakvi se više ne produciraju.

Eto takav je "Stalker".

Film bi se mogao staviti u pretinac filmova fantastike, apokalipse ili možda i SF.

Kombiniraju se dijelovi filma u boji i u crno-bijeloj tehnici.

Pretpostavljam da je autor time htio naglasiti kontrast vremena crno-bijele sadašnjosti industrijskog apokaliptičnog društva, i vremena kad nada i vjera uzimaju nešto od potencijalne budućnosti u boji.

Središnje mjesto filma je "Zona", ograđeni i stražarima čuvani prostor u kojoj se događaju neobične stvari, u kojoj je moguće da se ljudima ispune želje, makar iste bile štetne i pogubne.

Ali nakon što se s nadom uđe u Zonu u kojoj prijete smrtonosne zamke, potrebna je vjera da bi se na kraju želja ispunila.

Znamo da u kršćanstvu postali još jedna bogoslovska vrlina - ljubav.

I ona se na kraju pokazuje iako su do tada odnosi među likovima hladni.

Ovih dana čitamo liturgijska čitanja iz Evanđelja u kojima je Gospod Hristos došao u svoj zavičaj, u Nazaret, i kad je rekao - nitko nije prorok u svom selu, i kad je navedeno - nije mogao činiti čuda jer nije tamo bilo vjere u narodu.

U tom svjetlu sam gledao "Stalkera".

Stalker je engleska riječ koja označava lovca ili nekog koji ide za nečijim tragom da bi ga uhvatio.

Svatko normalan želi pobjeći od sive i sirove sadašnjosti industrijskog apokaliptičnog društva.

Takvima pomaže Stalker, da pobjegnu od crno-bijele sadašnjosti u obojanu budućnost u kojoj se želja ispunjava.

Ali želja mora biti poduprta vjerom da će se ona stvarno ispuniti.

Kao ona krvotočiva žena koja je vjerovala da će ozdraviti ako samo takne rub Isusove haljine.

I ozdravila je i Gospod ju je pred svima, iako je bila krvotočiva to jest prema Mojsijevom zakonu nečista, pohvalio zbog njezine vjere.

Mnogi, mnogi stanu na pola puta jer nemaju vjere.

Ako budete imali vjere - moći ćete micati planine. To nam je isto rekao Gospod Hristos.

I invalidna kćerka Stalkera koju na kraju filma on nosi, micala je svojim mislima, ili svojom vjerom, čaše na stolu.

Možda Tarkovski u toj početnoj i krajnoj sceni nije ni mislio na vjeru koja miče gore, a kamoli ne će čaše na stolu, i to čini dijete koje ne može ni hodati, ali ja sam taj dio filma, koji je najvažniji, tako vidio.

Ovo pišem nakon što sam pogledao slijedeće tumačenje filma u 3 dijela (posljednji nastavak nema engleski prijevod):

Bez imalo sumnje, to objašnjenje je neusporedivo točnije i dublje nego moje.

Radi se o nekim scenama i slikama koje nisam primjetio niti znao protumačiti.

Tarkovski je stvarno bio genijalac, za potpuno razumiti scene potrebno je dobro poznavanje kršćanstva, likovne i glazbene umjetnosti i povijesnog konteksta u kojem je nastajala, zato bi trebalo film odgledati više puta i svaki put bi se ulazilo dublje u poruku ili poruke filma ako se ima prije navedeno predznanje i vještinu dešifriranja i kombiniranja znakova iz svijeta simbola (volio bih kad bi Jonathan Pageau dao svoje viđenje filma).

Ipak je ovo film o posljednjim vremenima - to je Zona u kojoj se sve događa obrnuto (kao u današnjem svijetu). 

I simbolika crnog psa je protumačena, i lažna čuda koja stvara tehnologija (čaša se miče zbog prolaska lokomotive koja trese stol) koja su povezanama s lažnim čudima Antihrista.

Ako ste pogledali film, pogledajte to tumačenje i vidjet ćete da li ste kao i ja promašili vidjeti i protumačiti mnoge simbole u filmu i pravilno protumačiti kadrove s istim simbolima koje pred nas dovodi Tarkovski (a ovo je samo jedno, doduše uspješno po mojem sudu, tumačenje filma, zanimljivo bi bilo vidjeti kako bi ga protumačio sam redatelj).

P.S. Svakako preporučam pogledati druga remek djela Tarkovskog.

Ovdje su poveznice na "Solaris".

"Solaris" prvi dio.

"Solaris" drugi dio.

U posljednjim scenama je uobičajeno najvažnija poruka.

Posljednju scenu tumačim kao povratak sina razmetnoga Ocu.

Evidentno je da ateisti i kršćani drugačije gledaju i tumače ove filmove.

Primjetio sam primjerice da se na "svemirskoj stanici" koja lebdi oko planeta Solarisa, u kabini glavnog junaka nalazi ikona Sv.Trojice od Rubljova (samo ignorant može reći da je to Tarkovski slučajno stavio, kao i da je slučajno snimio film o Andreju Rubljovu poznatom ruskom ikonopiscu):

Film tumačim kao čežnju za uskrnućem kad ćemo u uskrsnim tijelima biti sa svojim najdražima i onima koji su već umrli.

Prije toga trebamo se kao pokajani sinovi vratiti Ocu koji je u filmu prikazan i kao Ocean, a u završnoj sceni i kao otac glavnog junaka.

Završna scena veoma podsjeća na Rembrandtovu sliku "Povratak sina razmetnoga":

Baš me zanima kako ateisti gledaju na taj film.

Ako ima netko, neka navede svoje dojmove u komentaru.

Također zanimljivo je kako Tarkovski koristi nešto što ne postoji, to jest "svemir i izvanzemaljce", da bi prikazao najdublju duhovnu realnost.

Vjerujem da su ljubitelji SF filmova pred 40-tak godina bili u šoku, ili "vidi što nam je Tarkovski od SF žanra uradio mama" 😰