Sedevakantizam bez muke

Naravo da nije bez muke, nego je naslov parafraza raznih udžbenika koji se pokušavaju lakše prodati tako da kažu kako se znanje u toj knjizi može svladati bez velikog truda i bez velike inteligencije.
Međutim, doista nije potreban veliki trud i velika inteligencija za shvatiti i prihvatiti sedevakantizam.
Potrebna je dobra volja, odnosno zdrav razum, a to je danas velika muka, odnosno veliki nedostatak.
Stoga dragi čitatelju, ne podcijenjujem niti vašu inteligenciju, niti vašu dobru volju, niti vaš zdrav razum, nego vas molim da odbacite emocije i predrasude koje imate (ako ih imate)  kako bi vam zdrav razum bio slobodan razmotriti činjenice koje ću navesti u slijedećem tekstu.
Odmah ću navesti koje su to emocije, predrasude i krivi argumenti:
- moji roditelji nisu u to vjerovali, ja ih ne ću izdati,
- ali to znači da sam cijeli život bio u zabludi, ne želim to sebi priznati,
- to znači da su moji najbliži izgubljeni, zato to ne ću prihvatiti kao istinu,
- većina koje znam u to ne vjeruje, ne želim biti crna ovca,
- većina je uvijek u pravu,
- mene su tako učili cijeli život, zašto da to sad propitkujem,
- ne znamo tko ste vi, ali znamo kako su dobri oni (npr. papa Ivan Pavao II) kojima vjerujemo,
- ne želim o tome razmišljati, jer se bojim posljedica ako je to istina.

Sedevakantizam nije religija, niti ono što bi protestanti nazvali 'kršćanska denominacija'.
Kršćani koji su prihvatili sedevakantistički stav, za sebe nikad ne govore da su sedevakantisti, biskupi ne kažu da su sedevakantistički biskupi, isto tako ne kažu za sebe svećenici i laici.
To je prvo što moramo znati o sedevakantizmu. Da se ne radi o kršćanskoj sljedbi.
Drugo je kako sedevakantistički stav podrazumijeva da onaj koji ima taj stav mora prethodno biti katolikom bilo kojeg katoličkog obreda (rimokatolik ili katolik bilo kojeg istočnog obreda).
To znači da je kršten i da vjeruje u nezabludiv nauk Crkve, odnosno da je ud Kristovog mističnog Tijela, da je pripadnikom Crkve izvan kojeg nema spasenja.
Kako bih to malo 'prizemljio' i učinio praktičnim glede nezabludivog nauka Crkve, onda ću reć da to znači kako protestante ne drži kršćanima nego hereticima, da isto tako istočne raskolnike ne drži kršćanima, nego (o velikog li iznenađenja) raskolnicima, da drži Muhameda lažnim prorokom lažne religije koji je sastavio knjigu laži zvanu kuran, da židove koju su odbacili Krista drži odbačenima od Boga dok god Ga ne prihvate, da drži kako je liberalizam grijeh i kako se kršćani moraju boriti za Krista Kralja odnosno kršćansku državu, da ne postoje tzv. ljudska prava po kojima bi se derogirale Božje zapovijedi, da shodno tome ne postoji ljudsko pravo na slobodu vjeroispovijesti koje bi poništilo prvu Božju zapovijed, ali da u kršćanskoj državi mogu postojati neke nekršćanske religije koje se ne smiju javno prakticirati i širiti, da država nema prava donositi nekršćanske zakone (primjerice legalizacija abortusa, sodomizma, pornografije, javnog prostačenja ...),
da ne postoji pravo širenja laži i zla pod krinkom prava slobode na izražavanje, da je brak neraskidiv te da niti država nema pravo uvoditi razvod braka, da država nema nikakve vlasti nad Crkvom, da roditelji bez obzira na svoju religiju imaju pravo odgajati djecu u svojoj religiji te da se u odgoj djece ne smije petljati država, da je sveta Misa prvenstveno Žrtva koja se dogodila na Kalvariji pred dvije tisuće godina za otpuštenje grijeha, ali se mistično događa na svakoj pravoj svetoj Misi. 
Ovo posljednje je posebno važno jer je Misa najveće čudo koje se događa i jedina prava žrtva koja stišuje opravdani gnjev Božji zbog nebrojenih grijeha cijelog svijeta. Prorok Danijel je prorokovao kraj svijeta kad prestane svakodnevna Žrtva i kad grozota pustoši bude na svetom mjestu.
To je isto ponovio i Gospodin Isus Krist. Kad više ne bude prave Mise, kad više ne bude pravih svećenika, nego kad ostanu samo lažni i lažna novoredna Misa, onda će se začuti apokaliptična trublja anđela i njegov glas da više ne postoji vrijeme.
Kod nas Hrvata praktično više ne postoji sveta Misa, osim povremenih dolazaka svećenika iz SSPX (koji su posebna priča jer ne žele skinuti povez s očiju, jer vjeruju u apsurd da papa može biti nekatolik-heretik, po njima bi Antikrist mogao biti papom, vjerujem da su novoredni katolici često otvoreniji za istinu od njih koji su odlutali tako daleko od zdravog razuma, ali ne trebamo gubiti nadu, jer većina 'sedevakantističkih' biskupa i svećenika su potekli od SSPX).
Ako ste čitajući dovdje došli i ako si ne kažete u sebi - dosta je ovih gluposti,
onda ste uspjeli nadjačati svoje emocije i predrasude.
Pogotovo je to teško onima koji svakodnevno ili svake nedjelje idu na novorednu Misu, redovito se tamo pričešćuju i ispovijedaju.
Takvima je najteže, ali oni su najbliže da postanu pravi katolici ako odbace krivu navezanost na novorednu Crkvu i njezine sakramente koji ionako nisu pravi.
Osobno sam bio takav i s teškom mukom sam odlazio na novoredne Mise dok nisam zaključio da to više nema smisla, da tamo nema vjere u Uskrsloga niti u svete sakramente. 

Konačno, koji je to glavni dokaz da je sedevakantizam istinit, odnosno da je trenutno stolica sv.Petra prazna?
Sve ono što sam vam nabrojio, a i još mnogo više, nije vjera onih koji su već nekoliko desetljeća zasjeli u tu stolicu i nazivaju se papama.
Ne, ne ću vam navoditi primjere kad su tzv. pape riječima, djelima ili propustima negirali nezabludivi nauk Crkve.
Jer rekoh na početku da ne podcijenjujem vašu inteligenciju i dobru volju da si osvježite pamćenje ili da prelistate medije ili web tražilicom pronađete dokaze kako ti uzurpatori imena nasljednika sv.Petra ne vjeruju u nezabludiv nauk Crkve. 
Ako smo sad zaključili da papa Frane nije katolik, zar to znači da nije on više papa?
Zdrav razum nam to kaže, ali se većina boji posljedica te spoznaje.
Zato mnogi koji su skloni tradicionalnom katolištvu drže katolike koji imaju istinu sedevakantizma gorim neprijateljima nego što su to muhamedanci ili sotonisti. Pokušajte takvima na njihovim blogovima dati komentar koji bi bacao malu sumnju kako papa Frane nije papa jer nije katolik, i takvi će vam začas izbrisati post, za razliku od nekih koji otvoreno negiraju nauk Crkve.
Što je to toliko strašno u sedevakantizmu da ljudima u kojima sasvim dobro funkcionira zdrav razum, u tom trenutku zakaže?
Strah je strašan.
Strah od mogućnosti da više ne će moći svaku nedjelju ići na svetu Misu.
Da im ne će biti lako naći svećenika i ispovjednika.
Da će biti u jednoj, od cijelog liberalnog društva, prezrenoj manjini, kudikamo više prezrenoj i manjoj od onih koji slijede lažnog pastira papa Frana (kojeg inače obožavaju liberali, ateisti, sodomiti, muhamedanci, talmudisti, komunisti, protestanti ...).
Da će se zbog te istine najvjerojatnije 'zakačiti' sa svojim najbližima, možda sa svojom ženom ili mužem, roditeljima, braćom i sestrama, rodbinom, prijateljima.
Nije li nam baš tako rekao Gospodin Isus Krist da nije Njega dostojan onaj tko više voli svoju ženu, djecu ili bilo koga od Njega?
To vam je dragi čitatelji test vaše vjere. Koliko ste spremni žrtvovati onog što vam je drago ili najbliže radi Istine koja uvijek traži prvo mjesto?
Abraham je bio doslovno spreman žrtvovati svog sina jedinca, a bio je već star čovjek, i uračuna mu se to u pravednost, kaže sv.Pismo.
Bog nikog od nas ne dovodi u takvu kušnju, ali sličnost sigurno postoji.
Prije tog događaja 'neuspješnog' žrtvovanja Izaka, Bog je kušao Abrahama tako da ga je pozvao u neizvjesnost. Od svoje domovine, od kuće i rodbine i svih pogodnosti koja daje život u poznatoj i prijateljskoj okolini, Bog mu je zapovijedio da otiđe u nepoznato s nadom i vjerom da će mu Bog putem i u daljnjem životu objasniti zašto ga je pozvao i kamo ga vodi.
Zaboravimo dakle na lažnu sigurnost novoredne Crkve koja dugoročno vodi u propast, ili na vremena kad je Crkva bila jaka u kršćanskoj državi, jer toga više nema. Krenimo u nepoznato gdje još nisu nikad prethodni naraštaji kršćana bili (iako postoji sličnost s velikom arijanskom krizom kad je gotovo sav kler postao krivojeran, a pravovjerni katolici na čelu s par biskupa su se skrivali i borili za pravovjerje). Jer Bog je Istina, i Bog nas ne može voditi u propast. Shvatimo da se nalazimo u apokaliptičnim vremenima koja nisu nikad prije postojala. U kojima će se dogoditi 'a kad Sin Čovječji drugi puta dođe, hoće li naći vjere na Zemlji?'. Zar nam i zdrav razum ne kaže da ta šačica vjernih Kristu nisu milijarde onih koji slijede papa Frana?
I Abraham je ljudskim očima izgledao sam, i jadan jer nije imao potomka,
ali Bog mu je obećao potomstvo kao što zvijezda ima na Nebu, kao što zrnaca ima u pustinjskom pijesku.
Ovo što sam iznio dakako da nisu silogistički argumenti, nego puno više od toga. Istina koja se krije u sv.Pismu i u Objavi.
Silogizam je jednostavan:
1. katolik je krštenik koji vjeruje u nezabludivi nauk Crkve
2. papa je katolik, muškarac koji je Kristov vikar na Zemlji (teoretski prije izbora papa može biti i laik)
3. papa Frane ne vjeruje u niz dogmi nezabludivog nauka Crkve
Prema tome, papa Frane nije papa. Isto se može zaključiti i za njegove prethodnike.
Čekamo da Crkva ili Krist osobno ne postavi novog papu.
Krist se može pojaviti prije toga kao Sudac i bez da bude živućeg pape tada.
Slučaj završen.

Što raditi u međuvremenu do izbora novog pape ili do Kristovog drugog dolaska?
Slijediti Krista kao što je to činio Abraham i hodati nepoznatom zemljom.
Abraham je tako 'lutao' i došao je do Salema, današnjeg Jerusalema.
Tamo je na brdu Moriji trebao žrtvovati Izaka, što je samo bila slika prave Žrtve kojuje dao Isus Krist.
Međutim Abraham je tamo sreo kralja i svećenika Melkisedeka koji je Bogu davao pravu žrtvu od kruha i vina. Što je opet slika Isusa Krista koji je svećenik koji je sam sebe prikazao kao žrvu Bogu Ocu, a prije toga je istu žrtvu dao transubstancijom na Veliki četvrtak kad je bila prva sv.Misa koja je anticipirala mistično žrtvu na Veliki petak.
Krenemo li tim, nama za sad neizvjestnim putem Istine, srest ćemo i pravog svećenika po rodu Melkisedekovu, i pravu žrtvu - tradicionalnu svetu Misu,
i sakrament ispovijedi i sve ostale sakramente koji nam trebaju.
Kršćani modernog vijeka očito više nisu dovoljno cijenili niti Boga, niti Kristovu žrtvu, niti sv.Misu, niti ostale sakramente, niti svećenike i biskupe,
te im je to na kraju bilo 'oduzeto' tako da se je mjesto Crkve postavila novoredna Crkva, na mjesto Krista lažna slika hipijevskog Krista koji sve ljude voli bez obzira kakvi su, na mjesto prave sv.Mise odnosno Žrtve, novoredna Misa bez oltara i Žrtve uz okupljanje oko stole i 'feel good' osjećaje, umjesto pravih svećenika novoredne svećenike koji su zabavljači i socijalni radnici, umjesto pravih biskupa ljude s mitrama na glavama koji pozivaju muhamedance da nasele nekadašnje kršćanske zemlje. 

Krenimo uz pokoru zbog naših i tuđih grijeha u nepoznatu zemlju koja nam je obećana. Bog nas nikad ne će napustiti ako ga slijepo slijedimo i ljubimo svim srcem, svom dušom, svom pameću svojom.
Put do obećane zemlje vodi preko pustinje u kojoj nema sveg onog na što smo se navikli. Svete Mise na kojima ćete biti biti će u kapelicama koji su često privatni stanovi. Biskupi i svećenici na koje ćete naići u pustinji često ne će imati dovoljno novaca ni za put, bit će stvarno siromašni kako su bili apostoli kad su krenuli osvajati svijet za Krista. 
I ne zaboravite da su kršćani Tijelo Kristovo, da kršćanin nije nikad sam, da je njegov život zajedništvo s Kristom i u Kristu. 
Da su u tom zajedništvu ne samo živući kršćani, nego svi sveci i svetice Božje, da je s nama naša Kraljica, Blažena Djevica Marija, naša velika zagovarateljica kod sv.Trojstva i naša majka.
I da su s nama mistično već ona naša braća koja su još uvijek u zabludi kako je novoredna Crkva prava Crkva, ali će prije smrti prihvatiti istinu, neki od njih na smrtnoj postelji tako da to njihovi najbliži ne će niti znati, da su s nama i protestanti i raskolnici koji će se vratiti u Crkvu, kao i trenutni muhamedanci koji će odbaciti lažnog proroka, i na kraju mnogi židovi koji će prije drugog dolaska Kristovog povjerovati u Njega i krstiti se. 

Na koncu želim ponoviti ideju koja me je motivirala da pokrenem ovaj blog i koju sam stavio u uvod u blog:

Međutim pravi i konačni cilj, koji se nadam da će uz Božji blagoslov biti postignut, je da ovaj blog bude klica okupljanja beskompromisnih hrvatskih katolika koji su spoznali kako je novoredna Crkva lažna Crkva, ali da i dalje postoje pravi biskupi, pravi svećenici, prave svete Mise i pravi sakramenti.
Postoji velika vjerojatnost da će uskoro u našu domovinu ući pravi biskup kojeg poznajem, a dotad bi bilo poželjno da mi se zainteresirani jave na emil.brusic@gmail.com . Mi kršćani smo više nego braća, mi smo udovi Kristovog Tijela. U ovim vremenima velike apostaze, a pred drugi dolazak Kristov i pred prorečenim progonima, šačica preostalih vjernih Kristu moraju moliti jedni za druge, moraju biti bliski, moraju se upoznati, moraju biti kao jedno s Kristom.
Molim Boga neka blagoslovi moje misli i moje tekstove, kao i sve one koji ih budu čitali! 

XVII Nedjelja nakon Pedesetnice

Zaklinjem vas dakle ja, sužanj u Gospodinu: sa svom poniznošću i blagošću, sa strpljivošću živite dostojno poziva kojim ste pozvani! Podnosite jedni druge u ljubavi; trudite se sačuvati jedinstvo Duha svezom mira! Jedno tijelo i jedan Duh - kao što ste i pozvani na jednu nadu svog poziva! Jedan Gospodin! Jedna vjera! Jedan krst! Jedan Bog i Otac sviju, nad svima i po svima i u svima! 
Ef 4:1-6

Sv.Pavao sebe naziva sužnjem-robom.
Kako neobično za naše vrijeme u kojem se stalno govori o slobodi i borbi protiv ropstva. Ako se moramo boriti za slobodu kako nam govore mediji, onda nismo slobodni.
Može li se rob koji je okovan sam osloboditi?

Analizirajmo sebe i svoj život i odgovorimo si na pitanje čiji smo robovi.
Čini mi se da je Voltaire imao jednu zanimljivu rečenicu - rob si onog kojeg ne smiješ kritizirati.  
Jel to možda naš poslodavac? Vrlo vjerojatno, samo onda si možemo isto postaviti pitanje koja je razlika između vremena u kojem je živio sv.Pavao kad je ropstvo bili legalno i normalno i danas kad se hvalimo slobodama.
Razlika je što se je robovlasnik morao cijelo vrijeme brinuti o potrebama svog roba, i kad ima posla i kad ga nema, i ujutro i navečer, a danas je robovlasnicima puno lakše.
"Ali danas radnici imaju pravo glasa!" Ne budimo smiješni, u državi odlučuju oni koji imaju medije i moć u svojim rukama, to je demokracija .
Međutim, držat nekog u šaci zbog posla, odnosno mjesečne plaće nije pravo ropstvo. I rob nije bio stalno u lancima, mogao je pobjeć kao što danas radnik može dati otkaz i onda biti rob države preko socijalne pomoći ili naknade za nezaposlene. Može prestat uzimat i tu pomoć i onda biti slobodan.
Ali dal je stvarno slobodan iako umre od gladi jer nije htio biti rob državi ili poslodavcima? 
Postoji dublje i opasnije ropstvo, i postoji robovlasnik koji je nemilosrdniji od bilo kojeg robovlasnika starog Rima ili Kartage ili Grčke ... i čije okove rob ne može skinuti. Zove se Sotona.
U čemu je tajna okova koje njegov rob ne može skinuti?
I kad se osjeća jadno i kad vidi da ga Sotona vodi u propast, rob nema snage skinuti okove smrti, jer strast i požuda za nekim stvorom je okov tog roba.
Ta neuredna i kriva ljubav prema storenju je jača od njegovog uma koji mu kaže da srlja u provaliju.
Nema čovjeka koji nema tog iskustva, i ako je sad slobodan od tog strašnog ropstva, onda zna da se nije sam oslobodio, da mu je Gospodin Isus Krist raskinuo sotonske okove. I da će opet postati rob, ako mu Bog ne da svaki dan milosti da ne padne u isti grijeh ponovno, u isto ropstvo ponovno.
Ali ako je Krist oslobodio sv.Pavla ropstva, zašto se onda on sada naziva sužnjem, i to sužnjem u Gospodinu?
Odgovor se nalazi u riječima sv.Petra kad su većina učenika napustila Gospodina ne prihvativši nauk o Euharistiji, i kad ih je upitao - hoćete li i vi otići? A komu da idemo. Ti imaš riječi života vječnoga.
Obratimo pažnju na to da Petar ne kaže - a kamo da idemo, nego komu da idemo. Čovjek ne može postići svoje ispunjenje ili sreću sam, čovjek traži nekog tko će mu to dati. I onaj tko će mu to dati, mora mu dati to neprekidno, vječno, jer sreća nije prava ako ima kraja.
Znamo i vjerujemo da samo Bog može utažiti ljudsku žeđ za srećom, sv.Augustin kaže - za sebe si nas stvorio Bože i nemirno je naše srce dok se ne smiri u tebi.
Kakav odnos može imati ljudski stvor prema Stvoritelju nego ili pobunu sa Sotonom koja vodi u vječnu drugu smrt i očaj, ili dragovoljno sužanjstvo prema Bogu, odnosno potpuno i dragovoljno predanje Onom koji mu daje savršeno blaženstvo i sreću u izobilju?
Čovjek ne može biti nikad apsolutno slobodan, jer to jedino može biti Bog.
Mudrost koja je jedino važna je odabrati pravog Gospodara.
Kršćani se trebaju podsjetiti da kad Isusa Krista zovu Gospodinom, da je ta riječ istoznačnica s Gospodarem.
I sv.Pavao dalje nastavlja što to znači kad smo sužnjevi Kristovi.
Onda smo jedno Tijelo i jedan Duh! To je nezamisliv 'kvantni skok'.
Sužanj više nije sužanj nego je jedno Tijelo s Bogočovjekom i treća božanska osoba, Duh Sveti prebiva u njemu. To je nama nezamisliva i neopisiva sreća i blaženstvo koja nadmašuje sva naša sadašnja očekivanja.
Ali nismo sami s Kristom, sva naša braća u Kristu su u istom Tijelu kao i mi.
Nas povezuje nešto što je beskonačno veće i bliže od krvne veze između roditelja i djece, mi smo jedno Tijelo što nikad nismo bili s roditeljima ili s braćom i sestrama. I bliskost između muža i žene je ništa prema tome.
Kako se možemo onda ponašati prema braći u Kristu nego u poniznosti, blagosti, strpljivosti i u jedinstvu s njima.
Kršćanstvo nije nipošto religija individua, nego zajedništvo do potpune predaje jednih drugima u ljubavi prema Kristu.
Sv.Pavao dalje naglašava kako imamo jednog Gospodina, jedan krst - sakrament krštenja i jednu vjeru. To znači da katolici ne mogu braćom nazivati heretike ili raskolnike, nego u ljubavi moliti za njihovo obraćenje i povratak u zajedništvo, u Crkvu koja je Tijelo Kristovo.
U ljubavi takvima treba reći kako nisu nakalemljeni na Kristov trs, iako sami sebe nazivaju kršćanima.

A kad su farizeji čuli kako ušutka saduceje, okupiše se, a jedan od njih, zakonoznanac, da ga iskuša, upita: "Učitelju, koja ja zapovijed najveća u Zakonu?" A on mu reče: "Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci." Kad se farizeji skupiše, upita ih Isus: "Što mislite o Kristu? Čiji je on sin?" Kažu mu: "Davidov." A on će njima: "Kako ga onda David u Duhu naziva Gospodinom, kad veli: Reče Gospod Gospodinu mojemu: 'Sjedi mi zdesna dok ne položim neprijatelje tvoje za podnožje nogama tvojim?' Ako ga dakle David naziva Gospodinom, kako mu je sin?" I nitko mu nije mogao odgovoriti ni riječi, niti se od toga dana tko usudio upitati ga bilo što.
Mat 22:34-46

 U Evanđelju čitamo kako je sad došao red na farizeje, da poslije saduceja, iskušaju Gospodina.
Zašto to čine? Da bi našli razlog da Ga ubiju ili diskreditiraju u Izraelu.
Isus se prethodno postavio ne samo kao Učitelj, nego neizravno kao Onaj tko ima vlast mjenjati zakone, odnosno kao Bog. To još nije eksplicirao, jer još nije došao čas Njegove Muke.
U tome je bila zamka. Farizeji su čekali da po bilo čemu Isus negira ili doda nešto u Mojsijev zakon.
Međutim Isus je čitao njihova srca i nije izbjegao odgovor i nije negirao Mojsijev zakon, ujedno osudivši ih za sve one dodane zapovijedi koje su nakalemili Izraelcima i koje nisu imale korijena u Mojsijevom zakonu, zato što nisu poštivali prve dvije zapovijedi koje je izrekao Isus. Gospodin je tako osudio današnje talmudiste i kabaliste koji su duhovni potomci farizeja i koji nemaju prave veze ni s Mojsijem ni sa Mojsijevim zakonom, nego su djeca Sotone kako im je to u lice kasnije rekao.
Ali nakon odgovora, Gospodin odgovara protupitanjem koje smjera na pravi razlog zašto farizeji žele optužiti Isusa da se pravi Bogom.
Vidimo kako Stari zavjet sav govori o Isusu, i kao Mesiji i kao pravom Bogu.
Zato Isus navodi Davidov psalam koji se ne može nikako protumačiti nego da će Mesija biti utjelovljeni Bog. Jer sin-potomak, ne može biti Gospodar svojem ocu-predku, osim ako nije ujedno i Bog.
Mržnja farizeja prema Isusu je toliko velika da ih dovodi do duhovnog slijepila. Sveto Pismo koje tako dobro poznaju svjedoči o Isusu kao Mesiji i Bogu, a oni to ne žele vidjeti i prepoznati. To je na granici grijeha protiv Duha Svetoga koji se ne prašta ni na ovom ni na onom svijetu.
Nije ni daleko grijeh onih modernista koji danas govore o judeo-kršćanskoj civlizaciji ili vjeri. Kako mogu biti isti korijeni Kristovi i farizeja?
Kako može itko u ime Krista reć da Mojsijev zakon i dalje važi za židove,
što implicira da Isus nije bio Krist, nego da židovi i dalje s pravom očekuju Mesiju?
Za nas poruka - ljubav i to potpuna prema Bogu dokazuje se u ljubavi prema bližnjem. Te dvije zapovijedi ljubavi su kao spojene posude.
Ali to ujedno znači da se ne može ljubiti bližnjeg, ako se prethodno ne ljubi Boga. 
I važno je primjetiti razliku u intezitetu ljubavi. Boga se treba ljubiti potpuno, cijelim svojim bićem. A bližnjega kao samoga sebe. Niti više niti manje od samoga sebe. Kako želimo dobro sebi, što nam je u naravi, tako isto trebamo željeti dobro bližnjemu. Naravno da je prevelika ljubav prema sebi grijeh egoizma. Ali isto tako je prevelika ljubav prema bližnjem koja bi bila ista s ljubavlju prema Bogu grijeh. I to grijeh požude ili neuredne ljubavi prema stvorenju.
U ovome današnje Evanđelje ima veze s Pavlovljevom poslanicom u kojoj se govori u Tijelu Kristovom. Braću kršćane trebamo ljubiti zato što je njima glava Krist, zato što su oni s nama udovi istog Tijela - Crkve.
I sigurno da ne možemo imati istu ljubav prema onima koji su Kristovi,
i onima za koje ne znamo dal će biti ili ne će biti Kristovi.
Dok su živi na Zemlji takvima trebamo željeti dobro, moliti se za njihovo preobraćenje.
U vječnosti Bog ne pati zato što su neki anđeli ili ljudi završili u Paklu.
isto tako sveci ne mogu patiti zato što su im naprimjer dobri zemaljski prijatelji ili najbliži krvni rođaci završili u jezeru ognjenom.
Sveci u Nebu su jedno Tijelo s Kristom. I mi smo sada ako Krista ljubimo svim srcem, svom dušom, svim umom.

Uloga N.O. Crkve u suicidu zapada

Novoredna (od Novus Ordoe) Crkva je jedan od najvažnijih uzroka suicida zapada.

Nekad su pape i biskupi pozivali kršćane na križarski rat, sad novoredni biskupi poput Jurja Jezerinca pozivaju kršćane da krše zakone svoje zemlje (negiraju granice) i daju logističku pomoć muhamedancima u osvajanju nekadašnjih kršćanskih zemalja. 

I naravno da n.o. biskupi krivo i izvan konteksta interpretiraju Gospodina Isusa Krista. 

Jer On je isti Bog koji je Izraelcima zapovijedio ljuto uništenje - herem (do posljednjeg čovjeka, uključujući djecu) Kaananaca, i istovremeno zapovijedio kršćanima da ljube svoje neprijatelje. 

Kako objasniti taj paradoks?

Vrlo jednostavno, kršćani moraju ljubiti svoje osobne neprijatelje, moliti za njih (međutim nikad ne dozvoliti da ih osobni neprijatelj ubije, rani i ili učini štetu njihovoj obitelji), ali nikad i nipošto pomagati Njegove, odnosno Božje neprijatelje kao što su u SZ bili Kaananci. 

Zar su muhamedanci koji pljuju na križ, ubijaju kršćane, negiraju da je Krist podnio otkupiteljsku muku na križu, da je uskrsnuo i da je Bog, prijatelji Isusa Krista ili Njegovi neprijatelji? 

Više od tisuću godina kršćani znaju da su muhamedanci neprijatelji Krista Kralja. Zadnjih 50-tak godina, ti koji su uzurpatorski preuzeli biskupske stolice Crkve, uče naivni puk suprotno i tako su isti puk pripremili za čim lakše muhamedansko osvajanje.

Na koncu, ne postoji židovsko-kršćanska civilizacija kako govori n.o. biskup Jezerinac. Oni koji su ubili Krista i oni koji slijede Krista su dvije najsuprostavljenije religije. Više nego što je suprostavljeno kršćanstvo i muhamedanstvo (kojeg vjerujem da židovstvo koristi, kao i u dosadašnjoj povijesti, da bi uništilo kršćanstvo).

Ali opet novoredni biskup nam ponavlja mantru o judeo-kršćanskoj civilizaciji kao da je izašao iz klupe američkih protestanata koji se bore za tzv. Izrael.

Crkva je novi i vječni Izrael. U to su pravovjerni katolici uvijek vjerovali.

S druge strane dobija se dojam o mučnini koja je u biskupu Jezerincu.

Jer on je hrvatski nacionalist, on je zabrinut s pravom što će biti s njegovim narodom, a vjerojatno što će biti s njime osobno, i s onima koji njega i novorednu Crkvu slijede, kad muhamedanci preuzmu vlast. 

Dio njega bi htio spriječiti najezdu muhamedanca u Europu, dok drugi dio ponavlja ono što je politički korektno u N.O. Crkvi o tome da se katolici i muhamedanci mole istom Bogu te da katolici moraju udomiti muhamedance čim više mogu.

Takvo stanje je dugotrajno neodrživo.

Ili će biskup Jezerinac, ako dovoljno dugo poživi, pristati na status drugorazrednih građana u kalifatu, uz eventualno konvertiranje na muhamedanstvo što bi ga diglo u prvorazredne građane, ili će odbaciti krivojerje modernizma i postati pravi katolik.
Što znači da ne mora biti novi biskup i ban P.Berislavić , nego na istoj strani s njime i svim kršćanima koji su se borili protiv muhamedanstva. 

Novoredna Crkva je učinila veliko zlo gotovo kataklizmičkih razmjera, ali i dalje Bog sve drži pod svojom kontrolom i sve se odvija kako On želi i dozvoljava da se dogodi.

Najezda muhamedanaca ima više dobra nego zla.

Dobro je u tome što će mnogi Božji izabranici uvidjeti kako je drugo-vatikanski koncil bio koncil heretika nakon kojeg su isti heretici, makar i u istoj osobi, preuzeli biskupske stolice Crkve i time krivovjerje modernizma raširili među pukom.

I većina puka je radosno prihvatila promjene jer su im te promjene značile manje discipline, manje postova i nemrsta, manje trapljenja, manje poniznosti i pobožnosti, a više laksizma u moralu. 
Kao što će nezrela djeca rado prihvatiti promjenu u roditeljima koji im više ne brane prejedavanje slatkišima ili im sad dopuštaju gledati na TV ili na web-u što god žele, ili da se više ne moraju ustati ujutro, nego da spavaju dok god hoće.

Naravno da pravi roditelji koji vole svoju djecu to ne će nikad učiniti.

Zato novoredni biskupi, svećenici i teolozi nikad nisu bili pravi očevi svom puku niti su ga uistinu voljeli, oni su puku samo podilazili.

I uvjerili ga da Crkva na Zemlji više nije 'Ecclesia militans' - vojujuća Crkva, jer više tobož nema nikog protiv kojeg bi se borila.

Desetljećima su nakon tog koncila naučavali kako demoni ne postoje, kako su križari bili loši kršćani radi čega se trebamo ispričati muhamedancima, kako nam isti nisu nipošto neprijatelji, kako ne postoji zavjera talmudista protiv kršćanstva (iako je Gospodin Isus Krist bio prvom i najvećom Žrtvom te zavjere, puk je povjerovao kako je s time zavjera prekinuta), kako s ateistima, komunistima i svim neprijateljima Krista Kralja trebamo ući u dijalog, a ne ih konvertirati u kršćane, kako se ljudi mogu spasiti bez da budu unutar Crkve, ili da su svi ljudi, htjeli ili ne htjeli unutar Crkve (osim sedevakantista).

Sve te zablude i mnogo drugih koje nisam nabrojao, dolaze na naplatu.

Jer u laži se ne može dugo živjeti.
Barem ne normalno odnosno bez mučnine i tjeskobe.

Istina će nas osloboditi kaže nam naš Spasitelj.

Muhamedanci su samo nesvjesno Božje oruđe kao bi se Istina bolje vidjela.

I ne mrzimo ih, molimo za njihovo obraćenje.

Da 'nestane turske vere' kako su nekad molile naše bake u krunici prije drugog vatikanskog koncila, a njihova djeca su se čudila kako su bile tako nazadne i neupućene te nisu primjetile da se mole istom Bogu kao i ovi koji su 'turske vere'. Vjerojatno je još i tada postojala latentna klica modernizma, jer muškarci nisu molili krunicu kao žene. 
Tako je valjda započeo feminizam.

Kako Muhameda učiniti ljevičarem?

Nemoguća misija, mnogi će odgovoriti.
Ali ja ne vjerujem. Idimo redom, što bi se moglo navesti zajedničko jednom ljevičaru i Muhamedu?
Antirasizam i antinacionalizam, ako nisam negdje pogriješio u prosudbi Muhameda. 
Kalifat se je brzo širio i progutao je mnoge narode i rase, mislim da je to dovoljan dokaz kako je po tom pitanju Muhamed bio ljevičar. 
Biti rasistom je danas jedna od najvećih uvreda.
Kad nekoga optužite da je rasist, priča je gotova.
Tog u najboljem slučaju se ignorira, u lošijim ga se strpa u zatvor ili ga se isprebija na ulici.
Međutim biti rasistom, ne u smislu mržnje prema drugim rasama, je isto kao biti nacionalistom koji voli svoj narod i radije će živjeti s pripadnicima svog naroda nego s drugima, ako može birati. 
Mala djeca po svojoj naravi se grupiraju po sličnosti,
samo im poslije ljevičarska ideologija kaže - fuj, to ne valja, morate se najprije družiti s ovima koji vam ne sliče ni po boji kože, ni po govoru ni po istoj roditeljskoj kulturi.
Nacionalizam je usko povezan s rasizmom. Jer ne može nikad crnac postati Rusom, zna se da Rusi pripadaju bijeloj rasi. Izuzetak su tzv. nepovjesni narodi poput građana SAD-a, ali zato oni i imaju sada, ali imali su ih oduvijek, rasnih problema.
Ta dva pojma se danas apriori uzimaju da su negativna, iako bez nacionalizma odnosno kolektivnog 'mi' ne bi niti jedan narod više postojao na Zemlji, ne bi bilo ovih ostataka civilizacije koje vidimo, ne bi niti bilo toliko različitosti koje čine razne civilizacije zanimljivim,
ne bi ukupna ljudska civilizacija bila ovako bogata.
Zar nije i Isus Krist bio antirasist i antinacionalist, štoviše demagozi 60-tih su Ga često nazivali prvim komunistom?
Pa i nije baš tako. Kršćani vjeruju da je Isus Krist isti Bog koji se je objavio Mojsiju, znači Onaj koji je učinio da nastanu različite rase (od Noine djece) i da nastanu različiti jezici različitih naroda kad je poremetio planove jedinstvenog čovječanstva koje je gradilo babilonsku kulu.
Zar ne naučava kršćanstvo da su svi ljudi djeca Božja, pa je tako kršćanstvo isto ljevica koje nastoji poništiti razlike između ljudi?
To je nažalost jedna od najčešćih modernih zabluda oko kršćanstva.
Kršćanstvo naučava da su svi ljudi, osim onih koji se krste i uzvjeruju, pod dominacijom Sotone, a da se tek s krštenjem koje je nanovo rođenje postaje djetetom Božjim. Nadalje kršćanstvo naučava da ti koji se krste i sačuvaju vjeru do kraja, to mogu zato što im je Bog dao milosti, zato što su Božji izabranici (jasno da su svi ostali neizabranici) što je nedopustivi grijeh protiv jednakosti i ljudskih prava rekli bi ljevičari.
Zatim kršćanstvo je suprotno ljevičarskom egalitarizmu zato što je kršćanska slika ovog i vječnog svijeta potpuno hijerarhijska.
U prethodnom tekstu sam naveo razloge po kojima kršćanin nikako ne može biti ljevičar.
Nisam dovoljno proučavao muhamedanstvo, ali zasad ne vidim po ovim pitanjima da ta religija zauzima slična 'antiljevičarska' stajališta.
Ono što bi po meni trebalo biti presudnije od antirasizma i antinacionalizma kao zajednički nazivnik muhamedanstva i ljevice je pitanje morala odnosno epikurejština. 
Za ljevicu znamo kako moral nije aposlutna kategorija nego ljevica dozvoljava i potiče sve ono što se ljudi dogovore da je moralno, pa ako se ljudi dogovore da abortus nije zlo, onda to nije, ako se dogovore da je sodomija dobra, onda ona jest dobra, ... odnosno u osnovi je sve dopušteno što pruža ugodu i ako oni koji sudjeluju u toj ugodi rade to dragovoljno, što je opravdanje za sodomizam, uzimanje droga i slično.
Jel Muhamed imao čvrsta moralna stajališta i dal je osuđivao epikurejsko stajalište kako je cilj života imati čim više ugoda? 
Formalno jest, jer je za sve što mu se je prohtjelo, poput žene njegovog usvojenog sina dobio odgovor od Alaha - tebi je to dopušteno, neka sin napusti ženu, a ti mu uzmi ženu.
Ili po pitanju broja žena, Alah je objavio da se može imati najviše 4 žene, ali na slijedećem razgovoru s Muhamedom ovaj je dobio ekstra popust i imao ih je mnogo više.
Dakle uz jeftino fiškalstvo Muhamed je dobio ugode koje je tražio na račun - ah, to mi je Bog dopustio, ne bih ja to inače radio, nisam ja epikurejac.
Neki dan sam pogledao ovo:

Kad su se brojne Muhamedove žene pobunile i požalile što ih ne tretira isto kao maloljetnu ljubimicu Ajšu, Muhamed im je rekao da je to pravedno,
jer jedino kad na sebe stavi odjeću Ajše tad ima objavu od Alaha.
Muhamed je dobio objavu od Alaha odjeven u žensku odjeću svoje maloljetne žene Ajše?
Zar to ne zvuči napredno odnosno lijevo?
A što ćemo s opravdavanjem najnižih strasti prema zarobljenim ženama, pa do obećanja vječnih orgija u Raju s vječnim djevicama?
Zar nije to slično tipičnom lijevom permisivnom spolnom (ne)moralu?
Ne znam dal se to nalazi u kuranu, al sam čitao da se u mnogim islamskim državama sodomija i pedofilija prešutno tolerira.
Konačno, ima li suštinske razlike orgijati s 72 djevice u raju, ili to činiti s dječacima, kad se i u jednom i u drugom slučaju radi o nekontroliranoj i najnižoj strasti, i što je najgore od svega, to im daje Alah kao nagradu.
Zadovoljavanje najnižih instinkta zajednička je Muhamedu i ljevičarima.
Čista epikurejština bez imalo traga duhovnosti i primisli o pravom Bogu.

Dakle, ne vidim zašto ne bi mogli ljevičari osim Che Guevare imati na svojim majicama Muhameda. Uz malo obostranog kompromisa ljevičari i muhamedanci mogu naći zajednički jezik.
Ovaj tekst sam napisao kao razmišljanje o dolasku Antikrista.
Muhamedanstvo je najbrže rastuća religija i na putu je preuzimanja čitave, nekad kršćanske, Europe. I to najviše zahvaljujući ljevičarima koji su u svim sferama života, uključujući i religiju (modernizam u Crkvi) uspjeli poput autoimune bolesti dovesti organizam zapada do stanja vegetiranja i želje za sucidom odnosno nestajanjem.
Ako ostanu samo ljevičari i muhamedanci, kako će oni egzistirati zajedno?
Hoće li ljevičari izumrijeti, a ostati samo muhamedanci?
Mislim da ne, Antikrist će ujediniti sve nekršćane. Da bi zlo postiglo svoj vrhunac, muhamedanstvo treba otvoreno prihvatiti sodomizam i sve druge perverzije koje se nalaze kod ljevičara. I obrnuto. 
I koliko mi se čini, to ne će biti neizvedivo.
Naravno, ako su vas učili modernisti da se katolici i muhamedanci mole istome Bogu, i ako ste to prihvatili kao istinu, onda već jeste ljevičar i nema razloga da se k tome ne i osunetite.
Živimo u zanimljivim vremenima velike sinteze.
Nakon koje dolazi Posljednja analiza.

Michoacan: ili mi ili oni

Michoacan je država(provincija) u Meksiku.
U državi praktično vlada narko kartel koji svoje zločinačke namjere skriva pod imenom templara križara . 
Dugo godina teroriziraju seljake i građane na čudovišne načine.
Pogađate, državna vlast je nemoćna uništiti narko-kartel, kako je to već uobičajeno u demokratskoj državi s političarima koji nisu potekli iz naroda, nego znaju dobro osjetiti kod koga je moć. 
Mediji su naravno opet u službi demokracije, odnosno vladajućih 'templara'.

I onda su seljaci, ribari, obrtnici, liječnici ... shvatili da ako moraju umrijeti zbog terora kriminalaca vezanih ruku i povezom preko očiju, da će radije umrijeti s puškom u ruci.
Neki su i poginuli, ali rezultat je bio da su odbacili od svojih mjesta kriminalce i njihovu vlast (narko kartel je naplaćivao 'zaštitu' preko svojeg poreza).
Našim riječnikom, ti ljudi su postali doslovni domobrani i za dom spremni.
Pri tome kad su na vojnoj dužnosti, kad stražare ili su kod kontrolne točke na ulazu u njihova naselja, ne dobivaju nikakvu plaću. Nakon straže odu raditi u polje ili na neko drugo radno mjesto.
Dok je postojeća meksička država ili vlast u toj provinciji-državi tolerirala kriminalce ili s njima potajice surađivala, ljudi su sami stvorili i obranili svoju 'državu'.
Ti ljudi su stvorili jaki osjećaj ili mi ili kriminalci koji se zovu templarima.
Oni su na putu po kojem mogu postati organska država kakav je bio Rim na početku.
Vjerojatno se ne će njihova vlast nikad u to preobraziti, ali kad bi imali volje, znanja i umješnosti, oni bi mogli oformiti osim vojne i redarstvene, pravosudnu vlast i time bi postali prava država. Meksiko bi im mogao dati potpunu autonomiju, da budu doista država, a ne samo na papiru.
Vlast u Meksiku bi imala nadležnost jedino organizirati zajedničku obranu ako netko izvana napadne granice Meksika ili ako se dogodi bilo što što ugrožava sve države (epidemije, potresi ...)
Mislim da su tako u početku bile zamišljene SAD.
Liječnik koji je na čelu 'domobranstva', je pretpostavljam ateist ili nekatolik.
Zato ističe u razgovoru da su odlučili odbaciti svaku religioznu identifikaciju.
S druge strane vidimo duge borce koji spominju Boga i BDM iz Guadalupe.
Tu može nastati podjela koja bi mogla destabilizirati takvu potencijalnu i hipotetsku državu. Država bez religije propada jer nema moralnog uporišta, država koja ima više religija propada jer se različiti pogledi na moral i budućnost suprostavljaju i vode do destrukcije zajedničkog 'mi', na nekoliko 'mi' koji se bore za dominaciju ili za odvajanje iz zajedničke države. 
Da je NDH opstala, prije ili kasnije bi popucala po religioznoj podjeli.

Uzeo sam ovaj zanimljiv meksički fenomen zato što mislim da, koliko god to izgledalo sad nemoguće, slično se može dogoditi kod nas i šire u Europi.
Ako EU i tobožnje nacionalne države ne mogu zaštiti starosjedioce od najezde stranaca i sve očitijeg terora stranaca nad domorocima, ovi posljednji (ali koji su prvi došli odnosno stoljećima prije njihovi preci) imaju samo dvije opcije.
Prepustiti se događajima kakvi se odvijaju dosad - nestati kao narod, boriti se za opstanak kao što su se izborili seljaci Michoacana.
Države koje ne mogu, ili ne žele zatvoriti svoje granice prema onima koji dolaze da bi ostali i postali većinom, de facto ne postoje.
Zamislimo da je 2050.god. i ono što sad zovemo Njemačkom je kalifat, a potomci onih koji su utemeljili njemačku državu su u nemoćnoj manjini.
I da nekim čudom i dalje postoji istočna Njemačka u kojoj pučanstvo nekoliko puta brže raste od zapadnog njemačkog kalifata.
Može li itko tko nije slijep i ne pozna povijest muhamedanstva reć, da će kalifat dozvoliti istočnim Njemcima da u milijunskom broju uđu i tako opet Njemačku pretvori u državu s njemačkom kršćanskom većinom?
Uvijek pobjeđuje onaj tko ima svoj 'mi' u sukobu s individuama, ma koliko te individue bile brojne.
Narko-kartel je mogao nekažnjeno terorizirati seljake dok se oni nisu postavili kao 'mi'. U tom srazu narko-kartel, koji po svojoj definiciji ima svoj 'mi', mogao je i pobijediti. U svakom ratu je neizbježen rizik poraza.
Ali svaki poraz je prihvatljiviji nego puzati pred osvajačem.
Europljani, pri tome mislim na prave čiju su preci stoljećima na tlu Europe, ako žele opstati (ali i to je upitno, većina su hedonisti i ako izbije kakav sukob pobjeći će daleko gdje mogu opet živjeti egoistično hedonistički), morat će opet postati muškarcima, a žene ženama.
U ovom ratu protiv narko-kartela nisu žene organizirale domobrane, nego su slijedile svoje muževe. To nam i sv.Pismo govori kako žene ne smiju voditi muževe, nego obrnuto. 
Isto, kako će žene slijediti svoje muževe kad oni nisu pravi muškarci, borci, zaštitnici?
U ovoj najezdi muhamedanaca, mladih i odlučnih muškaraca, na efeminizirane Europljane, velika je vjerojatnost da će bijele Europljanke radije odabrati za svoje muževe njih, nego svoje metroseksualce i ljevičare, makar bile jedna od četvero žena svojeg 'mladoženje'.
Na koncu, ovo što se je dogodilo je Božja kazna. I još ono gore što će tek uslijediti.
Dok smo živi, uvijek možemo od Boga zatražiti milost i oproštenje, a svi smo krivi. Možda će naša velika krivnja biti operena u našoj mučeničkoj krvi.
U tom slučaju ne možemo nikako i nikad izgubiti rat.
Svrstajmo se uz pobjedničku Kristovu vojsku dok imamo vremena.
Pružaju nam se velike prilike za pravu pokoru.

- T.Shoebat piše što se recentno događa s 'domobranima' Michoacana, meksička vlast je vođu strpala u zatvor.
Izgleda kao da narko-kartel dobiva rat. Naravno da ga ne može dobiti makar povješao sve domobrane,jer posljednja bitka koja sve riješava je tek pred nama.
- po okultnoj praksi i groznim ubijanjima, vidljivo je da su 'templari' neopogani, da se možda čak radi o obnavljanju azteške sotonske religije, izgleda da će sve zlo izaći van prije samog konačnog obračuna

Demonokracija

Najprije citat Sokratov:
"Demokacija će platiti zato što će pokušati odgovarati svima.
Siromasi će htjeti imetak bogatih.
A demokracija će im to dati.
Mladi će htjeti biti uvažavani kao stari, žene će htjeti biti kao muški, stranci će htjeti prava starosjedilaca.*
A demokracija će im to dati.
Lopovi i prevaranti će htjeti važne državne funkcije.
A demokracija će im to dati.
A kada lopovi i prevaranti konačno demokratski preuzmu vlast, jer kriminalci i zločinci teže za moći, nastat će gora tiranija nego u vrijeme monarhije ili oligarhije."

Zašto nam to nisu napomenuli u školi?
Ta ionako je titoizam bio nenasljedna monarhija, netko će reć, pa su nam mogli reć da je monarhija bolja od demokracije.
Ustvari to nije bilo monarhija iako je vlast bila u rukama jednog čovjeka, to je bila oligarhija (vlast partije) čije konce je čvrsto držao J.B.T. i koja je sustavno ljude trovala idejom kako su svi jednaki, svi jednakovrijedni, samo su neki jednakiji radi dobra onih koji to nisu.
Sve demokracije se naravnim putem pretvaraju u oligarhije.
I to zbog istočnog grijeha demokracije, a taj je zabluda kako se o državnim pitanjima treba odlučivati tako da gotovo svi imaju jednak glas.
To bi čak moglo i funkcionirati da nisu svi ljudi pod istočnim grijehom,
da nisu svi ljudi zaraženi zlom i da teže zlu.
Kad su svi ljudi zli, onda će se po prirodi stvari okupljati oko onog koji je svjestan toga i koji će im dati obećanja radi njihovih probitaka od zajedničke državne blagajne, koja ne moraju biti lažna,
i tako dobiti podršku čim većeg broja građana.
U RH to se je moglo dobro uočiti po pitanju stranke umirovljenika.
Gotovo sve ostale stranke su se natjecale koja će obećati veće privilegije umirovljenicima kako bi dobile glasove stranke umirovljenika u saboru.
To su i učinile tako da su državu opteretili ispunjenjem tih obećanja, najčešće preko državnog zaduživanja koja će slijedeći naraštaji platiti.
Slijedeći naraštaj to ne će platiti, nego će se demokratski još više zadužiti.
Ali ta suluda trka u zaduživanje i konačnu rasprodaju državnih bogastava nije najgora stvar u demokraciji.
A ta je zakonomjerno moralno propadanje jer o pitanjima dobra i zla više se ne pita Boga odnosno ne traži se odgovor u Objavi ili nauci Crkve,
nego se o tome odlučuje glasovima. I nije važno dal su ti glasovi neposredni preko referenduma ili posredni preko izbora za sabor.
Stoga treba tzv. demokršćanima ili kršćanima koji još nisu uvidjeli katastrofalne posljedice demokracije reć - što se bunite protiv brakova sodomita, ili pornografije u medijima, ili protiv abortusa, ili protiv perverzne indoktrinacije vaše djece u državnim školama, ili protiv sve jasnijeg očitovanja sotonizma u društvu, ako ste pobornik demokracije? 
Ili ako ste roditelj i smatrate da je demokracija dobro, zašto ne date svojoj djeci isto pravo glasa kao i vama kad se odlučuje o važnim pitanjima u obitelji?
Sad mi je palo na pamet zašto moderni Europljani imaju u prosjeku ispod dva djeteta. Zato da ih dječji glasovi ne bi nadglasali.
I na koncu, ako smatrate da je demokracija najbolje uređenje, hoćete li se pobuniti protiv Boga koji je apsolutni monarh?
Ako budete u Raju hoćete li potaknuti referendum da se izbaci Kralj i uvede parlamentarna ili neposredna demokracija?
Starim ljudima i prije i poslije Sokrata bilo je jasno da je demokracija samo lažna parola oligarhije licemjera, lažova, lopova, kurvi i pedera.
Otprilike to je ekipa koja vlada RH, EU, SAD-e ...
Zdrav razum i bez da se pročita taj tekst Sokrata će nam to isto reći.
Važnija je pak zla volja koja nauštrb Boga i Njegovih zapovijedi, želi sebično okoristiti se od državne blagajne i državne sile.
Stoga kolaps naše demokratske države i EU nije veliko zlo.
Štoviše, čim se prije to dogodi to bolje.
Jer duhovi se moraju razlučiti i prije konca vremena.
Naša je stvarno dilema, demokracija ili Krist Kralj. 
Nadam se da tu dilemu više nemate i da niste našli dijalektičko rješenje teze i antiteze u obliku - živio drug Krist, ili živio Krist naš demokratski izabrani predsjednik!
Krist Kralj nam je rekao da se na dvije stolice ne može sjediti.
Odbacimo tu efeminiziranu, mekanu i podantnu demokratsku fotelju od koje nam se iskrivljuje kičma.

* To je glavni razlog najezde muhamedanaca na bogati zapad, a isti muhamedanci bi se pobunili kad bi nekoliko tisuća siromašnih kršćana došlo u S.Arabiju tražeći ista prava kao i starosjedioci. 
Zapad je demokracija i zato se ne može suprostaviti najezdi stranaca, jer zapadnjaci više ne razlikuju sebe od stranaca. Nemaju više 'ili mi ili oni' o čemu sam pisao. 
Demokracija na kraju uništava samu sebe i narod koji ju je prihvatio.

Krug Zemaljski III, Big Bang uništen

Gledajući ovaj video (sam početak) morao sam priznati autoru, bez obzira na originalnost ideje, kako je iznio argument koji ruši moderni standardni model kozmologije.
Naime, ako su zvijezde uvijek u istom relativnom položaju jedna prema drugoj odnosno prema svim ostalima, onda one moraju biti na istoj udaljenosti od Zemlje. To znači da su ljudi pred tisuću godina bili u pravu kad su zvijezde stavili u sferu točnije na površinu sfere koju su nazvali stellarium.
Autor videa je iznio pravu činjenicu, ali je iz nje doumio krivi ili nepotpuni zaključak kako je to dokaz za ravnu Zemlju.
Jer i u sustavu Zemlja se ne okreće, stellarium se okreće oko Zemlje,
i u obrnutom sustavu primjećuje se isti efekt, ista provjerljiva činjenica.
Evo ilustracije:

Ako se konveksna Zemlja okreće onda će astronom u trenutku kad se nalazi u točki A vidjeti da su zvijezde Z1 i Z2 puno bliže nego kad zbog navodne rotacije Zemlje dođe u točku B.
U slučaju A između zvijezda je oštri kut, a u slučaju B tupi kut.
Naravno da isto važi kad bi Zemlja mirovala, a zvijezde se okretale oko Zemlje što je istina kršćanske Objave sadržana u svetom Pismu.
Netko će možda imati primjedbu kako sam previše karikirao udaljenost između Zemlje i zvijezda, ali to nema u suštini nikakve veze.
Ako imate volju, pomaknite zvijezde koliko vam god drago bilo, ali ne smijete ih staviti na istu sferu, jer u tom slučaju ćete potvrditi ono što i ja tvrdim i u što su stari ljudi vjerovali, zvijezde se nalaze na sferi, odnosno sve su jednako udaljene od Zemlje.
Ako netko ima neku činjenicu koja bi poništila ovaj zdravo razumski zaključak, volio bih da je iznese. 
Tko god čita ovaj tekst i sumnja u njegovu ispravnost,
neka se potrudi dati kontrargumente, ili neka ga prenese onima koji još uvijek vjeruju u Big Bang, odnosno tzv. standardni model kozmologije.
Jer po vladajućoj teoriji Velikog praska zvijezde nisu isto udaljene od Zemlje,štoviše razlike između tobože najbližih i najdaljih zvijezda su kudikamo veće nego što sam ja prikazao na ilustraciji.
Ako je Big Bang mrtav, vratimo se onda Božjoj Objavi, jer Bog ne može lagati niti biti prevaren.
I odbacimo čim dalje od sebe modernizam i moderniste koji su se usudili reći kako su sveto Pismo pisali primitivni ljudi koji nisu znali ono što današnja moderna znanost i čovjek zna i tako nastojali pretvoriti Knjigu Postanka u bajku ili basnu.
Mojsije nije imao tablet i nije znao za web, ali je imao ponajprije Boga koji mu je dao Objavu i onda ono što mnogim modernim ljudima nedostaje, zdrav razum.