XVII Nedjelja nakon Pedesetnice

Zaklinjem vas dakle ja, sužanj u Gospodinu: sa svom poniznošću i blagošću, sa strpljivošću živite dostojno poziva kojim ste pozvani! Podnosite jedni druge u ljubavi; trudite se sačuvati jedinstvo Duha svezom mira! Jedno tijelo i jedan Duh - kao što ste i pozvani na jednu nadu svog poziva! Jedan Gospodin! Jedna vjera! Jedan krst! Jedan Bog i Otac sviju, nad svima i po svima i u svima! 
Ef 4:1-6

Sv.Pavao sebe naziva sužnjem-robom.
Kako neobično za naše vrijeme u kojem se stalno govori o slobodi i borbi protiv ropstva. Ako se moramo boriti za slobodu kako nam govore mediji, onda nismo slobodni.
Može li se rob koji je okovan sam osloboditi?

Analizirajmo sebe i svoj život i odgovorimo si na pitanje čiji smo robovi.
Čini mi se da je Voltaire imao jednu zanimljivu rečenicu - rob si onog kojeg ne smiješ kritizirati.  
Jel to možda naš poslodavac? Vrlo vjerojatno, samo onda si možemo isto postaviti pitanje koja je razlika između vremena u kojem je živio sv.Pavao kad je ropstvo bili legalno i normalno i danas kad se hvalimo slobodama.
Razlika je što se je robovlasnik morao cijelo vrijeme brinuti o potrebama svog roba, i kad ima posla i kad ga nema, i ujutro i navečer, a danas je robovlasnicima puno lakše.
"Ali danas radnici imaju pravo glasa!" Ne budimo smiješni, u državi odlučuju oni koji imaju medije i moć u svojim rukama, to je demokracija .
Međutim, držat nekog u šaci zbog posla, odnosno mjesečne plaće nije pravo ropstvo. I rob nije bio stalno u lancima, mogao je pobjeć kao što danas radnik može dati otkaz i onda biti rob države preko socijalne pomoći ili naknade za nezaposlene. Može prestat uzimat i tu pomoć i onda biti slobodan.
Ali dal je stvarno slobodan iako umre od gladi jer nije htio biti rob državi ili poslodavcima? 
Postoji dublje i opasnije ropstvo, i postoji robovlasnik koji je nemilosrdniji od bilo kojeg robovlasnika starog Rima ili Kartage ili Grčke ... i čije okove rob ne može skinuti. Zove se Sotona.
U čemu je tajna okova koje njegov rob ne može skinuti?
I kad se osjeća jadno i kad vidi da ga Sotona vodi u propast, rob nema snage skinuti okove smrti, jer strast i požuda za nekim stvorom je okov tog roba.
Ta neuredna i kriva ljubav prema storenju je jača od njegovog uma koji mu kaže da srlja u provaliju.
Nema čovjeka koji nema tog iskustva, i ako je sad slobodan od tog strašnog ropstva, onda zna da se nije sam oslobodio, da mu je Gospodin Isus Krist raskinuo sotonske okove. I da će opet postati rob, ako mu Bog ne da svaki dan milosti da ne padne u isti grijeh ponovno, u isto ropstvo ponovno.
Ali ako je Krist oslobodio sv.Pavla ropstva, zašto se onda on sada naziva sužnjem, i to sužnjem u Gospodinu?
Odgovor se nalazi u riječima sv.Petra kad su većina učenika napustila Gospodina ne prihvativši nauk o Euharistiji, i kad ih je upitao - hoćete li i vi otići? A komu da idemo. Ti imaš riječi života vječnoga.
Obratimo pažnju na to da Petar ne kaže - a kamo da idemo, nego komu da idemo. Čovjek ne može postići svoje ispunjenje ili sreću sam, čovjek traži nekog tko će mu to dati. I onaj tko će mu to dati, mora mu dati to neprekidno, vječno, jer sreća nije prava ako ima kraja.
Znamo i vjerujemo da samo Bog može utažiti ljudsku žeđ za srećom, sv.Augustin kaže - za sebe si nas stvorio Bože i nemirno je naše srce dok se ne smiri u tebi.
Kakav odnos može imati ljudski stvor prema Stvoritelju nego ili pobunu sa Sotonom koja vodi u vječnu drugu smrt i očaj, ili dragovoljno sužanjstvo prema Bogu, odnosno potpuno i dragovoljno predanje Onom koji mu daje savršeno blaženstvo i sreću u izobilju?
Čovjek ne može biti nikad apsolutno slobodan, jer to jedino može biti Bog.
Mudrost koja je jedino važna je odabrati pravog Gospodara.
Kršćani se trebaju podsjetiti da kad Isusa Krista zovu Gospodinom, da je ta riječ istoznačnica s Gospodarem.
I sv.Pavao dalje nastavlja što to znači kad smo sužnjevi Kristovi.
Onda smo jedno Tijelo i jedan Duh! To je nezamisliv 'kvantni skok'.
Sužanj više nije sužanj nego je jedno Tijelo s Bogočovjekom i treća božanska osoba, Duh Sveti prebiva u njemu. To je nama nezamisliva i neopisiva sreća i blaženstvo koja nadmašuje sva naša sadašnja očekivanja.
Ali nismo sami s Kristom, sva naša braća u Kristu su u istom Tijelu kao i mi.
Nas povezuje nešto što je beskonačno veće i bliže od krvne veze između roditelja i djece, mi smo jedno Tijelo što nikad nismo bili s roditeljima ili s braćom i sestrama. I bliskost između muža i žene je ništa prema tome.
Kako se možemo onda ponašati prema braći u Kristu nego u poniznosti, blagosti, strpljivosti i u jedinstvu s njima.
Kršćanstvo nije nipošto religija individua, nego zajedništvo do potpune predaje jednih drugima u ljubavi prema Kristu.
Sv.Pavao dalje naglašava kako imamo jednog Gospodina, jedan krst - sakrament krštenja i jednu vjeru. To znači da katolici ne mogu braćom nazivati heretike ili raskolnike, nego u ljubavi moliti za njihovo obraćenje i povratak u zajedništvo, u Crkvu koja je Tijelo Kristovo.
U ljubavi takvima treba reći kako nisu nakalemljeni na Kristov trs, iako sami sebe nazivaju kršćanima.

A kad su farizeji čuli kako ušutka saduceje, okupiše se, a jedan od njih, zakonoznanac, da ga iskuša, upita: "Učitelju, koja ja zapovijed najveća u Zakonu?" A on mu reče: "Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci." Kad se farizeji skupiše, upita ih Isus: "Što mislite o Kristu? Čiji je on sin?" Kažu mu: "Davidov." A on će njima: "Kako ga onda David u Duhu naziva Gospodinom, kad veli: Reče Gospod Gospodinu mojemu: 'Sjedi mi zdesna dok ne položim neprijatelje tvoje za podnožje nogama tvojim?' Ako ga dakle David naziva Gospodinom, kako mu je sin?" I nitko mu nije mogao odgovoriti ni riječi, niti se od toga dana tko usudio upitati ga bilo što.
Mat 22:34-46

 U Evanđelju čitamo kako je sad došao red na farizeje, da poslije saduceja, iskušaju Gospodina.
Zašto to čine? Da bi našli razlog da Ga ubiju ili diskreditiraju u Izraelu.
Isus se prethodno postavio ne samo kao Učitelj, nego neizravno kao Onaj tko ima vlast mjenjati zakone, odnosno kao Bog. To još nije eksplicirao, jer još nije došao čas Njegove Muke.
U tome je bila zamka. Farizeji su čekali da po bilo čemu Isus negira ili doda nešto u Mojsijev zakon.
Međutim Isus je čitao njihova srca i nije izbjegao odgovor i nije negirao Mojsijev zakon, ujedno osudivši ih za sve one dodane zapovijedi koje su nakalemili Izraelcima i koje nisu imale korijena u Mojsijevom zakonu, zato što nisu poštivali prve dvije zapovijedi koje je izrekao Isus. Gospodin je tako osudio današnje talmudiste i kabaliste koji su duhovni potomci farizeja i koji nemaju prave veze ni s Mojsijem ni sa Mojsijevim zakonom, nego su djeca Sotone kako im je to u lice kasnije rekao.
Ali nakon odgovora, Gospodin odgovara protupitanjem koje smjera na pravi razlog zašto farizeji žele optužiti Isusa da se pravi Bogom.
Vidimo kako Stari zavjet sav govori o Isusu, i kao Mesiji i kao pravom Bogu.
Zato Isus navodi Davidov psalam koji se ne može nikako protumačiti nego da će Mesija biti utjelovljeni Bog. Jer sin-potomak, ne može biti Gospodar svojem ocu-predku, osim ako nije ujedno i Bog.
Mržnja farizeja prema Isusu je toliko velika da ih dovodi do duhovnog slijepila. Sveto Pismo koje tako dobro poznaju svjedoči o Isusu kao Mesiji i Bogu, a oni to ne žele vidjeti i prepoznati. To je na granici grijeha protiv Duha Svetoga koji se ne prašta ni na ovom ni na onom svijetu.
Nije ni daleko grijeh onih modernista koji danas govore o judeo-kršćanskoj civlizaciji ili vjeri. Kako mogu biti isti korijeni Kristovi i farizeja?
Kako može itko u ime Krista reć da Mojsijev zakon i dalje važi za židove,
što implicira da Isus nije bio Krist, nego da židovi i dalje s pravom očekuju Mesiju?
Za nas poruka - ljubav i to potpuna prema Bogu dokazuje se u ljubavi prema bližnjem. Te dvije zapovijedi ljubavi su kao spojene posude.
Ali to ujedno znači da se ne može ljubiti bližnjeg, ako se prethodno ne ljubi Boga. 
I važno je primjetiti razliku u intezitetu ljubavi. Boga se treba ljubiti potpuno, cijelim svojim bićem. A bližnjega kao samoga sebe. Niti više niti manje od samoga sebe. Kako želimo dobro sebi, što nam je u naravi, tako isto trebamo željeti dobro bližnjemu. Naravno da je prevelika ljubav prema sebi grijeh egoizma. Ali isto tako je prevelika ljubav prema bližnjem koja bi bila ista s ljubavlju prema Bogu grijeh. I to grijeh požude ili neuredne ljubavi prema stvorenju.
U ovome današnje Evanđelje ima veze s Pavlovljevom poslanicom u kojoj se govori u Tijelu Kristovom. Braću kršćane trebamo ljubiti zato što je njima glava Krist, zato što su oni s nama udovi istog Tijela - Crkve.
I sigurno da ne možemo imati istu ljubav prema onima koji su Kristovi,
i onima za koje ne znamo dal će biti ili ne će biti Kristovi.
Dok su živi na Zemlji takvima trebamo željeti dobro, moliti se za njihovo preobraćenje.
U vječnosti Bog ne pati zato što su neki anđeli ili ljudi završili u Paklu.
isto tako sveci ne mogu patiti zato što su im naprimjer dobri zemaljski prijatelji ili najbliži krvni rođaci završili u jezeru ognjenom.
Sveci u Nebu su jedno Tijelo s Kristom. I mi smo sada ako Krista ljubimo svim srcem, svom dušom, svim umom.