Sedevakantizam bez muke

Naravo da nije bez muke, nego je naslov parafraza raznih udžbenika koji se pokušavaju lakše prodati tako da kažu kako se znanje u toj knjizi može svladati bez velikog truda i bez velike inteligencije.
Međutim, doista nije potreban veliki trud i velika inteligencija za shvatiti i prihvatiti sedevakantizam.
Potrebna je dobra volja, odnosno zdrav razum, a to je danas velika muka, odnosno veliki nedostatak.
Stoga dragi čitatelju, ne podcijenjujem niti vašu inteligenciju, niti vašu dobru volju, niti vaš zdrav razum, nego vas molim da odbacite emocije i predrasude koje imate (ako ih imate)  kako bi vam zdrav razum bio slobodan razmotriti činjenice koje ću navesti u slijedećem tekstu.
Odmah ću navesti koje su to emocije, predrasude i krivi argumenti:
- moji roditelji nisu u to vjerovali, ja ih ne ću izdati,
- ali to znači da sam cijeli život bio u zabludi, ne želim to sebi priznati,
- to znači da su moji najbliži izgubljeni, zato to ne ću prihvatiti kao istinu,
- većina koje znam u to ne vjeruje, ne želim biti crna ovca,
- većina je uvijek u pravu,
- mene su tako učili cijeli život, zašto da to sad propitkujem,
- ne znamo tko ste vi, ali znamo kako su dobri oni (npr. papa Ivan Pavao II) kojima vjerujemo,
- ne želim o tome razmišljati, jer se bojim posljedica ako je to istina.

Sedevakantizam nije religija, niti ono što bi protestanti nazvali 'kršćanska denominacija'.
Kršćani koji su prihvatili sedevakantistički stav, za sebe nikad ne govore da su sedevakantisti, biskupi ne kažu da su sedevakantistički biskupi, isto tako ne kažu za sebe svećenici i laici.
To je prvo što moramo znati o sedevakantizmu. Da se ne radi o kršćanskoj sljedbi.
Drugo je kako sedevakantistički stav podrazumijeva da onaj koji ima taj stav mora prethodno biti katolikom bilo kojeg katoličkog obreda (rimokatolik ili katolik bilo kojeg istočnog obreda).
To znači da je kršten i da vjeruje u nezabludiv nauk Crkve, odnosno da je ud Kristovog mističnog Tijela, da je pripadnikom Crkve izvan kojeg nema spasenja.
Kako bih to malo 'prizemljio' i učinio praktičnim glede nezabludivog nauka Crkve, onda ću reć da to znači kako protestante ne drži kršćanima nego hereticima, da isto tako istočne raskolnike ne drži kršćanima, nego (o velikog li iznenađenja) raskolnicima, da drži Muhameda lažnim prorokom lažne religije koji je sastavio knjigu laži zvanu kuran, da židove koju su odbacili Krista drži odbačenima od Boga dok god Ga ne prihvate, da drži kako je liberalizam grijeh i kako se kršćani moraju boriti za Krista Kralja odnosno kršćansku državu, da ne postoje tzv. ljudska prava po kojima bi se derogirale Božje zapovijedi, da shodno tome ne postoji ljudsko pravo na slobodu vjeroispovijesti koje bi poništilo prvu Božju zapovijed, ali da u kršćanskoj državi mogu postojati neke nekršćanske religije koje se ne smiju javno prakticirati i širiti, da država nema prava donositi nekršćanske zakone (primjerice legalizacija abortusa, sodomizma, pornografije, javnog prostačenja ...),
da ne postoji pravo širenja laži i zla pod krinkom prava slobode na izražavanje, da je brak neraskidiv te da niti država nema pravo uvoditi razvod braka, da država nema nikakve vlasti nad Crkvom, da roditelji bez obzira na svoju religiju imaju pravo odgajati djecu u svojoj religiji te da se u odgoj djece ne smije petljati država, da je sveta Misa prvenstveno Žrtva koja se dogodila na Kalvariji pred dvije tisuće godina za otpuštenje grijeha, ali se mistično događa na svakoj pravoj svetoj Misi. 
Ovo posljednje je posebno važno jer je Misa najveće čudo koje se događa i jedina prava žrtva koja stišuje opravdani gnjev Božji zbog nebrojenih grijeha cijelog svijeta. Prorok Danijel je prorokovao kraj svijeta kad prestane svakodnevna Žrtva i kad grozota pustoši bude na svetom mjestu.
To je isto ponovio i Gospodin Isus Krist. Kad više ne bude prave Mise, kad više ne bude pravih svećenika, nego kad ostanu samo lažni i lažna novoredna Misa, onda će se začuti apokaliptična trublja anđela i njegov glas da više ne postoji vrijeme.
Kod nas Hrvata praktično više ne postoji sveta Misa, osim povremenih dolazaka svećenika iz SSPX (koji su posebna priča jer ne žele skinuti povez s očiju, jer vjeruju u apsurd da papa može biti nekatolik-heretik, po njima bi Antikrist mogao biti papom, vjerujem da su novoredni katolici često otvoreniji za istinu od njih koji su odlutali tako daleko od zdravog razuma, ali ne trebamo gubiti nadu, jer većina 'sedevakantističkih' biskupa i svećenika su potekli od SSPX).
Ako ste čitajući dovdje došli i ako si ne kažete u sebi - dosta je ovih gluposti,
onda ste uspjeli nadjačati svoje emocije i predrasude.
Pogotovo je to teško onima koji svakodnevno ili svake nedjelje idu na novorednu Misu, redovito se tamo pričešćuju i ispovijedaju.
Takvima je najteže, ali oni su najbliže da postanu pravi katolici ako odbace krivu navezanost na novorednu Crkvu i njezine sakramente koji ionako nisu pravi.
Osobno sam bio takav i s teškom mukom sam odlazio na novoredne Mise dok nisam zaključio da to više nema smisla, da tamo nema vjere u Uskrsloga niti u svete sakramente. 

Konačno, koji je to glavni dokaz da je sedevakantizam istinit, odnosno da je trenutno stolica sv.Petra prazna?
Sve ono što sam vam nabrojio, a i još mnogo više, nije vjera onih koji su već nekoliko desetljeća zasjeli u tu stolicu i nazivaju se papama.
Ne, ne ću vam navoditi primjere kad su tzv. pape riječima, djelima ili propustima negirali nezabludivi nauk Crkve.
Jer rekoh na početku da ne podcijenjujem vašu inteligenciju i dobru volju da si osvježite pamćenje ili da prelistate medije ili web tražilicom pronađete dokaze kako ti uzurpatori imena nasljednika sv.Petra ne vjeruju u nezabludiv nauk Crkve. 
Ako smo sad zaključili da papa Frane nije katolik, zar to znači da nije on više papa?
Zdrav razum nam to kaže, ali se većina boji posljedica te spoznaje.
Zato mnogi koji su skloni tradicionalnom katolištvu drže katolike koji imaju istinu sedevakantizma gorim neprijateljima nego što su to muhamedanci ili sotonisti. Pokušajte takvima na njihovim blogovima dati komentar koji bi bacao malu sumnju kako papa Frane nije papa jer nije katolik, i takvi će vam začas izbrisati post, za razliku od nekih koji otvoreno negiraju nauk Crkve.
Što je to toliko strašno u sedevakantizmu da ljudima u kojima sasvim dobro funkcionira zdrav razum, u tom trenutku zakaže?
Strah je strašan.
Strah od mogućnosti da više ne će moći svaku nedjelju ići na svetu Misu.
Da im ne će biti lako naći svećenika i ispovjednika.
Da će biti u jednoj, od cijelog liberalnog društva, prezrenoj manjini, kudikamo više prezrenoj i manjoj od onih koji slijede lažnog pastira papa Frana (kojeg inače obožavaju liberali, ateisti, sodomiti, muhamedanci, talmudisti, komunisti, protestanti ...).
Da će se zbog te istine najvjerojatnije 'zakačiti' sa svojim najbližima, možda sa svojom ženom ili mužem, roditeljima, braćom i sestrama, rodbinom, prijateljima.
Nije li nam baš tako rekao Gospodin Isus Krist da nije Njega dostojan onaj tko više voli svoju ženu, djecu ili bilo koga od Njega?
To vam je dragi čitatelji test vaše vjere. Koliko ste spremni žrtvovati onog što vam je drago ili najbliže radi Istine koja uvijek traži prvo mjesto?
Abraham je bio doslovno spreman žrtvovati svog sina jedinca, a bio je već star čovjek, i uračuna mu se to u pravednost, kaže sv.Pismo.
Bog nikog od nas ne dovodi u takvu kušnju, ali sličnost sigurno postoji.
Prije tog događaja 'neuspješnog' žrtvovanja Izaka, Bog je kušao Abrahama tako da ga je pozvao u neizvjesnost. Od svoje domovine, od kuće i rodbine i svih pogodnosti koja daje život u poznatoj i prijateljskoj okolini, Bog mu je zapovijedio da otiđe u nepoznato s nadom i vjerom da će mu Bog putem i u daljnjem životu objasniti zašto ga je pozvao i kamo ga vodi.
Zaboravimo dakle na lažnu sigurnost novoredne Crkve koja dugoročno vodi u propast, ili na vremena kad je Crkva bila jaka u kršćanskoj državi, jer toga više nema. Krenimo u nepoznato gdje još nisu nikad prethodni naraštaji kršćana bili (iako postoji sličnost s velikom arijanskom krizom kad je gotovo sav kler postao krivojeran, a pravovjerni katolici na čelu s par biskupa su se skrivali i borili za pravovjerje). Jer Bog je Istina, i Bog nas ne može voditi u propast. Shvatimo da se nalazimo u apokaliptičnim vremenima koja nisu nikad prije postojala. U kojima će se dogoditi 'a kad Sin Čovječji drugi puta dođe, hoće li naći vjere na Zemlji?'. Zar nam i zdrav razum ne kaže da ta šačica vjernih Kristu nisu milijarde onih koji slijede papa Frana?
I Abraham je ljudskim očima izgledao sam, i jadan jer nije imao potomka,
ali Bog mu je obećao potomstvo kao što zvijezda ima na Nebu, kao što zrnaca ima u pustinjskom pijesku.
Ovo što sam iznio dakako da nisu silogistički argumenti, nego puno više od toga. Istina koja se krije u sv.Pismu i u Objavi.
Silogizam je jednostavan:
1. katolik je krštenik koji vjeruje u nezabludivi nauk Crkve
2. papa je katolik, muškarac koji je Kristov vikar na Zemlji (teoretski prije izbora papa može biti i laik)
3. papa Frane ne vjeruje u niz dogmi nezabludivog nauka Crkve
Prema tome, papa Frane nije papa. Isto se može zaključiti i za njegove prethodnike.
Čekamo da Crkva ili Krist osobno ne postavi novog papu.
Krist se može pojaviti prije toga kao Sudac i bez da bude živućeg pape tada.
Slučaj završen.

Što raditi u međuvremenu do izbora novog pape ili do Kristovog drugog dolaska?
Slijediti Krista kao što je to činio Abraham i hodati nepoznatom zemljom.
Abraham je tako 'lutao' i došao je do Salema, današnjeg Jerusalema.
Tamo je na brdu Moriji trebao žrtvovati Izaka, što je samo bila slika prave Žrtve kojuje dao Isus Krist.
Međutim Abraham je tamo sreo kralja i svećenika Melkisedeka koji je Bogu davao pravu žrtvu od kruha i vina. Što je opet slika Isusa Krista koji je svećenik koji je sam sebe prikazao kao žrvu Bogu Ocu, a prije toga je istu žrtvu dao transubstancijom na Veliki četvrtak kad je bila prva sv.Misa koja je anticipirala mistično žrtvu na Veliki petak.
Krenemo li tim, nama za sad neizvjestnim putem Istine, srest ćemo i pravog svećenika po rodu Melkisedekovu, i pravu žrtvu - tradicionalnu svetu Misu,
i sakrament ispovijedi i sve ostale sakramente koji nam trebaju.
Kršćani modernog vijeka očito više nisu dovoljno cijenili niti Boga, niti Kristovu žrtvu, niti sv.Misu, niti ostale sakramente, niti svećenike i biskupe,
te im je to na kraju bilo 'oduzeto' tako da se je mjesto Crkve postavila novoredna Crkva, na mjesto Krista lažna slika hipijevskog Krista koji sve ljude voli bez obzira kakvi su, na mjesto prave sv.Mise odnosno Žrtve, novoredna Misa bez oltara i Žrtve uz okupljanje oko stole i 'feel good' osjećaje, umjesto pravih svećenika novoredne svećenike koji su zabavljači i socijalni radnici, umjesto pravih biskupa ljude s mitrama na glavama koji pozivaju muhamedance da nasele nekadašnje kršćanske zemlje. 

Krenimo uz pokoru zbog naših i tuđih grijeha u nepoznatu zemlju koja nam je obećana. Bog nas nikad ne će napustiti ako ga slijepo slijedimo i ljubimo svim srcem, svom dušom, svom pameću svojom.
Put do obećane zemlje vodi preko pustinje u kojoj nema sveg onog na što smo se navikli. Svete Mise na kojima ćete biti biti će u kapelicama koji su često privatni stanovi. Biskupi i svećenici na koje ćete naići u pustinji često ne će imati dovoljno novaca ni za put, bit će stvarno siromašni kako su bili apostoli kad su krenuli osvajati svijet za Krista. 
I ne zaboravite da su kršćani Tijelo Kristovo, da kršćanin nije nikad sam, da je njegov život zajedništvo s Kristom i u Kristu. 
Da su u tom zajedništvu ne samo živući kršćani, nego svi sveci i svetice Božje, da je s nama naša Kraljica, Blažena Djevica Marija, naša velika zagovarateljica kod sv.Trojstva i naša majka.
I da su s nama mistično već ona naša braća koja su još uvijek u zabludi kako je novoredna Crkva prava Crkva, ali će prije smrti prihvatiti istinu, neki od njih na smrtnoj postelji tako da to njihovi najbliži ne će niti znati, da su s nama i protestanti i raskolnici koji će se vratiti u Crkvu, kao i trenutni muhamedanci koji će odbaciti lažnog proroka, i na kraju mnogi židovi koji će prije drugog dolaska Kristovog povjerovati u Njega i krstiti se. 

Na koncu želim ponoviti ideju koja me je motivirala da pokrenem ovaj blog i koju sam stavio u uvod u blog:

Međutim pravi i konačni cilj, koji se nadam da će uz Božji blagoslov biti postignut, je da ovaj blog bude klica okupljanja beskompromisnih hrvatskih katolika koji su spoznali kako je novoredna Crkva lažna Crkva, ali da i dalje postoje pravi biskupi, pravi svećenici, prave svete Mise i pravi sakramenti.
Postoji velika vjerojatnost da će uskoro u našu domovinu ući pravi biskup kojeg poznajem, a dotad bi bilo poželjno da mi se zainteresirani jave na emil.brusic@gmail.com . Mi kršćani smo više nego braća, mi smo udovi Kristovog Tijela. U ovim vremenima velike apostaze, a pred drugi dolazak Kristov i pred prorečenim progonima, šačica preostalih vjernih Kristu moraju moliti jedni za druge, moraju biti bliski, moraju se upoznati, moraju biti kao jedno s Kristom.
Molim Boga neka blagoslovi moje misli i moje tekstove, kao i sve one koji ih budu čitali!