Preustroj Crkve

Čini mi se da je jedan od dvojice rimskih patrijarha, Benedikt XVI koji se je prije zvao Ratzinger, napisao 60-tih kako će RKC u budućnosti biti mala, s kudikamo manjim utjecajem u društvu te da se za to buduće vrijeme treba pripremiti.
To buduće vrijeme je došlo ne samo za RKC nego i za Crkvu.
Njezina svrha ili glavni cilj je dovoditi vjernike do deifikacije, do pobožanstvljenja ili što još nazivamo do posvećenja, do svetosti.
Zbog krivovjerja ekumenizma koja je uzela velikog maha među mjesnim Crkvama, to iste dovode do zablude, a ne do posvećivanja svojih vjernika.
Ne treba posebno naglašavati kako iza zablude ekumenizma u našem vremenu stoji ideja ujedinjavanja čovječanstva na antikristovskim načelima (davno zacrtana od judeomasonerije).
Međutim kršćanski odgovor na to nije okretanje kormila posve udesno u etnofiletizam, obožavanje nacionalne države, nacionalne ideologije i svojeg naroda.
Usudim se reći kako su stare patrijarhije, pogotovo carigradska, pogriješile kad su novostvorenim državama dale autokefalne Crkve koje u pravilu bivaju sluškinje zemaljske nacionalne države.
Možda je i pogreška što su patrijahati utvrđeni na Nicejskom ekumenskom koncilu Crkve dali pristanak za stvaranje novih patrijahata, možda je trebalo nove patrijahate osnovati tek na ekumenskim koncilima Crkve, a ne da neki patrijarh dodijeli nekom drugom kleriku odnosno biskupiji status patrijahata.
Ovako znamo iz povijesti, ali i iz suvremenih događanja kako patrijarsi i njihovi patrijahati vode diplomatske ratove jer su se stavili u službu svojih nacionalnih ideologija (država).
Po mojem skromnom mišljenju, riješenje iz prvih stoljeća Crkve je bolje i treba ga ponovno primijeniti pogotovo sada kad se obistinjuje Ratzingerovo 'proročanstvo' (ustvari živimo u predapokaliptičnim vremenima nakon kojih znamo da će se dogoditi ona rečenica Gospodinova - 'hoće li Sin Čovječji naći vjere kad drugi put dođe?').
Patrijarhati su kako napisah nastali tek nakon Nicejskog sabora Crkve.
Biskupi su apostolski nasljednici, patrijarsi su samo biskupi u većim i značajnijim gradovima, ali po ničemu nisu iznad ostalih biskupa.
Vjernici-kršćani moraju pripadati nekoj biskupiji, jer Crkva su apostoli (njihovi nasljednici biskupi) oko kojih se kršćani okupljaju.
Na istom području, npr. u istom gradu ne mogu postojati dva ili više biskupa.
Samo jedan od njih je pravi biskup Crkve, ostali su shizmatici i/ili heretici.
Kad na nekom području se dogodi veća promjena stanovništva, onda biskupija može biti pripojena nekoj drugoj (ako u znatnom broju nestane vjernika), ili podijeljena na neku novu (jer ima veliki priliv stanovništva u nekom novom gradu na području biskupije).
Po mojem sudu takvu odluku bi trebao ili mogao donijeti samo ili ekumenski koncil,  ili mjesna sinoda biskupa ili sam biskup, nikako neko treći koji se pravi biskup nad biskupima (jer eto nas kod hereze papizma).
Iz povijesti Crkve znamo kako su biskupi održavali svoje mjesne sinode prema područjima podjele Rimskog carstva (sjetimo se sinoda Afričke Crkve, današnjeg područja Maroka, Alžira, Tunisa i Libije koje se je nekad zvala Afrika - nije se pod time smatralo kontinent jer Egipat primjerice nije pripadao Africi).
Međutim to nije nipošto značilo da je to bila neka nova mjesna Crkva, kamoli autokefalna (koje su nastale puno kasnije).
Jednostavno biskupi moraju surađivati i dogovarati se i mimo ekumenskih koncila, zato imaju mjesne sinode gdje se periodički sastaju, raspravljaju i donose operativne ili doktrinalne zaključke.
Opet treba znati da ako je neka biskupija bila u graničnom području neke rimske regije, to ne znači da dotični biskup nije surađivao sa susjednim biskupima koji su pripadali drugoj regiji.
Dakako da su i kršćani laici isto tako surađivali s braćom iz drugih regija.
U suprotnom ne bi bilo jedinstva Crkve.
Danas pak vidimo kako te suradnje nema, ili je ima u manjoj mjeri, zato što su se stvorile nacionalne ili državne autokefalne Crkve koje se ponašaju kao zasebni entiteti, a ne kao mjesni dijelovi jedne Kristove Crkve.
Slično je i u RKC u kojoj postoje državne biskupske konferencije, a mala je ili skoro nikakva suradnja s RKC biskupima susjednih država.
Vidimo da se antikristovski svijet ubrzano ujedinjava.
Kršćani moraju isto tako ubrzano povratiti jedinstvo Crkve, i po mojem sudu to bi trebalo biti slično vremenima prije uspostave patrijahata, prije Nicejskog ekumenskog koncila Crkve.
Na tom koncilu kojeg je sazvao kršćanski rimski car Konstantin, gotovo svi biskupi kao i gotovo svi kršćani pripadali su Rimskom carstvu.
Tada je bilo normalno i poželjno da najznačajniji rimski gradovi dobiju status patrijahata (tako imamo pet drevnih patrijahata, Rim, Carigrad, Aleksandrija, Antiohija i Jeruzalem).
Ali kad se je Rimsko carstvo počelo urušavati i na njegovom području su nastale nove države, onda se s davanjem patrijahata ili autokefalnosti novim državama narušava ili se je narušilo jedinstvo Kristove Crkve (i više nije bio jedini kršćanski vladar rimski car, a novi vladari su često međusobno vodili ratove i tako dodatno rušili jedinstvo Crkve).
Što je evidentno u recentnom sukobu između Moskve i Carigrada, ali i u sukobu Beograda (SPC) s pravoslavnim vjernicima iz bivše države a izvan Srbije, jer srpska država kao i ruska, želi preko SPC zadržati utjecaj u novim državama. 
Međutim, što ako su svi ti stari patrijahati i novonastali skrenuli u herezu ekumenizma ili neku drugu?
Onda se ne radi o sukobu unutar Crkve.
U svakom slučaju, ako smo kršćani, onda moramo ispovijedati 'vjerujem u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu'.
Ne sramimo se priznati ako joj još ne pripadamo jer je još nismo upoznali.
Na koncu, mislim da su navedni sukobi, kao i sve evidentniji pad 'prvog Rima', pokazatelj kako se Crkva vraća ili se je vratila u prednicejska vremena bez patrijarha i kad je bila više skrivena svijetu (a u Otkrivenju stoji kako će Bog na koncu vremena sakriti Ženu koja rađa - Crkvu koja rađa svece, u pustinju).
Ponavljam, svijet se ubrzano ujedinjuje za konačni obračun, mi koji vjerujemo u Gospodina Isusa Krista moramo naći svog pravog biskupa, naći Crkvu u kojoj više nema 'ni Grk ni židov' nego svi jedno u Kristu.
Pomolimo se za tu nakanu! 


P.S. Vrijedi poslušati:

 

Shizma između drugog i trećeg Rima na pomolu?

Glede priznavanja autokefalnosti UPC što je izazvalo duboke podjele između Carigrada i Moskve, drugog i trećeg Rima (pri čemu prvi shizmatični Rim ulazi u koaliciju s trećim o čemu sam prethodno pisao), situacija se je još više zaoštrila.
Moskovski patrijahat je zabranio pod vidom smrtnog grijeha odlazak svojih vjernika na sv.Liturgije pod jurisdikcijom Carigradskog patrijahata.
O tome možete pročitati ovdje .
Carigradskom patrijahatu pripada i Sveta Gora  - poluotok Athos koji se nalazi na sjeveru Grčke i koji se smatra najvažnijim duhovnim središtem u Crkvi.
Nekad je znalo tamo biti na desetine tisuće monaha.
Po toj odluci ruski vjernici više ne bi smjeli niti odlaziti na Svetu Goru, jer odlazak tamo, a da se ne posjeti crkve je besmislen.
Pitanje je i što će biti s tamošnjim ruskim monasima koji formalno pripadaju pod jurisdikciju Carigrada.
Dakle, korak smo do raskola između Moskve i Carigrada.
I to sve zbog grijeha filetizma koji žestoko razjeda Crkvu posljednjih stoljeća.
Posve je bilo drugačije nekad kad su Crkva i zemaljska kršćanska država bili u simfoniji, kad su npr. rimski car Konstantin i njegovi nasljednici sazivali i predsjedali ekumenskim koncilima Crkve.
Slabljenjem Rimskog carstva i stupanjem na svjetsku pozornicu novih naroda i njihovih novih kraljevstava isti traže samostalnost ili čim veću neovisnost od Carigrada ili ostalih četiri prvotnih patrijahata koji su se ustoličili na prvom ekumenskom koncilu Crkve u Niceji (kojeg je sazvao i presjedao car Konstantin).
Sjećamo se npr. iz naše povijesti kako je hrvatski biskup iz Nina tražio uz potporu hrvatskih kneževa čim veću neovisnost od Rima i ondašnje moćne latinske splitske metropolije.
Slično ili još izraženije se je događalo kod ostalih novih naroda koji su došli na područje Rimskog carstva.
I tako su negdje nastale nove patrijarhije to jest autokefalne mjesne Crkve koje su drevne patrijarhije priznale sebi ravnopravnima (u Crkvi su svi biskupi ravnopravni).
I sve bi to bilo u redu da se nije među tim novim mjesnim Crkvama počela širiti klica etnofiletizma te se je tako sijalo zlo sjeme dijeljenja jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve po nacionalnim ključevima jer su te nove države često ratovale među sobom ili napadale ostatke Rimskog carstva te su očekivale da će ih u tim ratnim i imperijalnim 'naporima' podržati mjesne Crkve koje ne bi bile niti ustoličene da ih nisu podržavale iste države.
Tako smo došli do situacije kad mjesne Crkve podržavaju svoje države u ratu s drugom isto tako, barem formalno, kršćanskom državom.
To je bez sumnje skandalozno i nezamislivo u prvoj Crkvi ili u Crkvi za vrijeme rimskih kršćanskih careva kad nije niti bilo druge kršćanske države osim Rimskog kršćanskog carstva.
Stoga sam mišljenja kako se nije ni smjelo dopustiti da novostvorene kršćanske države imaju svoje vlastite i autokefalne Crkve.
Moglo se je primjerice dozvoliti da postoji tada nova Kijevska metropolija, ali ista ni u kakvom smislu ne bi smjela biti podređena novoj kijevskoj ruskoj državi.
Biti ću još radikalniji, novi dotad nekršćanski narodi nisu niti trebali tražiti neovisne države, nego samo svoju autonomnost unutar postojećeg rimskog kršćanskog carstva.
Jer u suprotnom, kako je već povijest dokazala, dolazi do rasta etnofiletizma među samim kršćanima što na kraju dovodi do toga da kršćanin ratuje protiv drugog kršćanina radi vremenitih interesa svoje nacionalne države.
S druge strane svjedoci smo kako sustavno i planski globalna svjetska država i njihova elita uništava posljednje ostatke suverenosti nacionalnih država.
Možemo reći kod nas da živimo u toj de jure nepostojećoj svjetskoj državi, ali koja de facto postoji i stvarno nameće RH nekršćanske i protunaravne zakone i kulturu.
Stvoreno je dakle novo svjetsko pogansko carstvo koje priprema prijestolje za Antikrista.
Preostali kršćani ne smjeli nikako suprostaviti se njima s motivom zaštite nacionalne države i samobitnosti.
Ta bitka je već izgubljena, vjerojatno još u drugom veleratu.
Ako Ukrajinci i Rusi ratuju u ime 'pravoslavlja' onda oni ne ratuju za Krista, nego za svoju zabludu etnofiletizma i po kojoj će se još prije ustoličiti Antikrist kao onaj koji će donijeti lažni mir među njima i ostalim zavađenim narodima.
Po proroštvima mnogih, Antikrist će doći i biti dočekan kao pravi Krist jer će ujediniti sve narode koji će dotad biti na ratnoj nozi.
Dobiti ćemo reinkarnaciju poganskog rimskog carstva, i to će biti opet po Božjem planu i proviđenju, jer tada više neće kršćani među sobom ratovati zbog zablude etnofiletizma, nego će biti proganjani i mučni od te nove svjetske antikršćanske države. 
Kroz te posljednje progone će se očistiti i posvetiti.
Patrijahati mogu otići kako su i došli (jer kako napisah nije ih niti bilo do Nicejskog ekumenskog koncila Crkve), ali Crkva će sigurno opstati i dočekati drugi, slavni i strašni dolazak Krista kao posljednjeg i konačnog Sudca živih i mrtvih.
Kao hrvatski pravoslavac volio bih da postoji HPC kao mjesna Crkva u RH, ali što ako de facto ni ne postoji RH?
Jer ako postoji kao samostalna država, onda bi ista, kao što je poručio arhiepiskop Aleksandar, trebala podržati osnivanje HPC.
RPC ne bi nikako smjela biti instrument u rukama ruske države koja se čak i formalno identificira i kao kršćanska i kao muhamedanska i kao budistička država i kao ona koja se nije odrekla i osudila komunizam-boljševizam (nije li onda Rusija nova 'ekumenska' svjetska država u malom?).
U zabludi su mnogi koji Rusiju smatraju državom koja se suprostavlja novoj svjetskoj državi.
Ona doista želi ostaviti kod nekih takav dojam, međutim ona samo s vremenskim odmakom, radi krinke, radi ono što je zapad učinio pred nekoliko desetljeća.
Moskva nije treći Rim koji se je nekad borio za oslobođenje drugog Rima od Turaka.
U sukobu Rusije i Ukrajine kršćani ne bi smjeli zauzeti niti jednu niti drugu stranu jer niti jedna niti druga se stvarno ne bore za Krista nego ili za svoj etnofiletizam, ili što je još vjerojatnije radi različite verzije jedne svjetske države.
Jer i među masonima ima podjele kako ostvariti antikristovsku svjetsku državu (znakovita je bila podjela između londonske i pariške masonerije).
Na nama kršćanima je sudbonosni zadatak da se otkinemo od vidljivih i nevidljivih mreža ovog svijeta bile one temeljene na etnofiletizmu ili lažljivom svjetskom miru i globalizmu.
Vraćamo se u katakombe kako je i nekad bilo i u vremena kad nije bilo važno jel netko Grk ili Židov, Hrvat ili Srbin, Rus ili Ukrajinac ...

Moskva i Vatikan u istom kolu

Ne bi smjelo biti iznenađenje kako je RKC objavila da ne će priznati i imati kontakte s autokefalnom Ukrajinskom pravoslavnom Crkvom (u daljnjem tekstu UPC).
Ista stvar bi se dogodila kad bi carigradski patrijarh priznao HPC.
RPC (Ruska Pravoslavna Crkva) ima najviše vjernika na svijetu, iza nje stoji moćna ruska država koja pokušava pomiriti komunizam i pravoslavlje, a Vatikan prvenstveno želi imati dobre odnose s tom mjesnom Crkvom.
U isti koš možemo staviti i SPC, što je bilo očigledno kad je Vatikan odlučio pred nekoliko godina kako se SPC mora suglasiti s proglašavanjem svetim nadbiskupa Stepinca.
Kako se SPC odlučno protivi uspostavljanju HPC, kao što se RPC protivi uspostavljanju UPC, onda možemo biti sigurni da RKC biskupi u RH implicitno znaju da ne smiju podržati HPC.
Dakle ne samo zbog straha da bi neki RKC vjernici prešli na pravoslavlje, nego što gazda u Vatikanu želi imati dobre odnose sa SPC (preko koje vodi put do RPC).
Kijevski patrijahat kudikamo je stariji od Moskovskog, ustvari prva ruska država bila je oko Kijeva, a Moskve još nije ni bilo tada.
S navalom Tatara u srednjem vijeku žestoko je stradala ta država, ustvari bila je uništena da bi se tek obnovila s padom komunizma.
Neki Rusi su izbjegli na sjever, osnovali su Moskvu i drže da su oni pravi nasljednici kijevske ruske države.
U tom pogledu nema sličnosti između njih i između Hrvata i Srba, jer hrvatsko kraljevstvo bilo je među prvim slavenskim, ako ne računamo na bugarsko, a Hrvati i Srbi su povijesno dva izdvojena naroda koji su živili stoljećima u različitim državama.
Dok 'Moskoviti', kako Ukrajinci nazivaju Ruse, znaju da su potekli etnički iz Kijeva (vjerojatno i znaju kako su Ukrajinci 'čišći' Rusi, jer 'Moskoviti' su se mješali i s Tatarima i drugim neslavenskim narodima budući su bili imperijalisti).
Zbog propasti te prve ruske kijevske države koju su okupirali Poljaci i Turci, kasnije djelomično Austro-Ugarska i 'Moskoviti', carigradska patrijarhija proglasila je 1686. kako je Moskovski patrijahat nadređen Kijevskom.
RPC kao i ruska država jedva da kriju svoje apetite prema Ukrajini, pa svim raspoloživim snagama žele spriječiti autokefalnost UPC.
Iako su radili veliki pritisak na carigradskog patrijarha u tome nisu uspjeli.
Da su uspjeli, bila bi to velika nepravda, jer Ukrajina je samostalna država, a ne ruski vazal, k tome ima na desetine milijuna pravoslavnih vjernika, ustvari osim Rusije, najviše pravoslavaca ima u Ukrajini.
Kako sam prethodno pisao na blogu, mjesne Crkve ne smiju biti etničke, a još manje nacionalističke koju podupiru svjetovne države u njihovom imperijalizmu.
Dakle, treba postojati Pravoslavna Crkva Rusije, Pravoslavna Crkva Ukrajine, Pravoslavna Crkva Srbije, Pravoslavna Crkva Hrvatske ... (ove tri točkice ne znače kako sve ostalo pripada toj Crkvi :) ).
Ruski vjernici trebaju prihvatiti kako su od jednog drevnog ruskog naroda iz Kijevske države nastala dva ili tri (jer tu su i Bjelorusi) koji imaju svoje suverene države i koji imaju pravo da u tim državama postoji mjesna Crkva.
Također isto se odnosi na području bivše Jugoslavije na kojem SPC zasada uspješno spriječava formiranje državnih mjesnih Crkvi.
Nadajmo se kako će Bog dati milosti koju će onda prihvatiti vjernici te da ćemo svi zajedno izaći iz zablude etnofiletizma koja žestoko nagriza Crkvu.
Ukrajinski grkokatolici bi se trebali vratiti u Crkvu, tim više što i u ovom slučaju vide kako shizmatički Rim ne vodi računa o pravdi, nego o svojim sumnjivim političkim ciljevima.

P.S. Priopćenje hrvatskog arhiepiskopa Aleksandra o istom.

Olinjali Linux ili PC za PC

Ako ne znate, operacijski sustav Linux je verzija Unixa na kojem su se 'vrtjele' sve ozbiljnije programske aplikacije od kad je počela računalna revolucija.
Kad je nastao PC, a što znači 'Personal Computer' (osobno računalo), ali može isto značiti i 'Political Corectness' (politička ispravnost ili podobnost u skladu s terminologijom komunizma) što ima vezu s daljnjim tekstom, pojavio se je Windows operacijski sustav koji tada nije imao ni približno funkcionalnost, sigurnost i mrežne sposobnosti kao Unix.
Linux je početkom 90-tih napravio talentirani finski student Linus Torvalds i ubrzo je uz suradnju mnogobrojnih programera diljem svijeta tada novi operacijski, i to besplatni i uz otvoreni kod, sustav preuzeo serversku ulogu ranijih Unixa (Linus je jednostavno htio Unix prebaciti na PC platformu).

Isprva je i Linux bio napravljen za PC, ali je nedugo zatim bio prebačen na većinu ostalih platformi (tako da bi mogao biti na velikim i malim računalima).


K tome su većina programera na svojim osobnim računalima instalirali Linux, a s vremenom i mnogi koji to nisu, jer je Linux dobio grafičko sučelje sličnog kakvog su imali kod Windowsa (koji je usput iskopirao sučelje od Applea, a ovaj od Xeroxa).

Međutim u svijetu servera Linux je preuzeo glavnu riječ od prijašnjih Unixa, pa praktično možemo reć kako je Linux motorna snaga interneta i svih ozbiljnijih mrežnih i međumrežnih aplikacija.
Android je verzija Linuxa koji pokreće ogromnu većinu 'pametnih telefona', tableta i sličnih uređaja na 'malim računalima', tako da možemo pouzdano ustvrditi kako je Linux najrašireniji operacijski sustav računala.
Ako ste primijetili, začinjalac Linuxa koji je po njemu dobio ime, zove se Linus, a Linus je prvi, a za rimokatolike drugi rimski papa.
Sličnost je znakovita, Linus Torvalds je papa-otac Linuxa od početka pa sve do sada.
Osim što je izvanredni programer poznat je i po svojim burnim reakcijama prema programerima koji 'nešto zabrljaju' ili ne rade onako kako on misli da bi se trebao razvijati dalje Linux.
Izgleda kako je sad na kraju ipak on zabrljao.
Ne na području programskog koda Linuxa, nego na nečem na čemu su zabrljali i mnogi rimski pape tijekom povijesti.
Naime, institucija Linux koju vodi Torvalds, ali u kojoj značajnu ulogu imaju međunarodne računalne tvrtke koje koriste Linux i od kojih Torvalds dobija neizravno plaću, odlučila je, kako je to već viđeno drugdje, promijeniti pravila ponašanja kojeg se moraju pridržavati programeri koji besplatno doprinose nadogradnjama i održavanju programskog koda Linuxa.
Postojalo je i dosad neko pravilo koje je praktično značilo da nije važno kakav je programer u ideološko-političkom ili u filozofskom smislu, nego da je 'kulturan' u ophođenju prema drugim programerima.
Od 16. rujna ove godine Linus je postao heretik.
Kao što navodi članak u poveznici, ubuduće će programeri koji pišu, sa ili bez plaće od Linux fondacije, morati biti politički korektni ili PC za PC (iako se Linux vrti i na drugim procesorima osim x86 na PC).
Možda bi u skladu s PC trebalo reći kako je Torvalds postao u modernom svijetu pravovjeran, dok su 'tradicionalni, muški i bijeli, mizagonski i homofobni rasisti' koji su napisali mnogo ili većinu koda Linuxa postali heretici kojih će moderna inkvizicija vrlo jednostavno i brzo odstraniti iz javnosti.
U članku se navodi kako ti stari i zaslužni programeri heretici prijete kako će povući svoj kod iz Linuxa, što bi ako bi bilo moguće, izazvalo elementarnu nepogodu u svijetu računala.
Ništa od toga ne će biti, jer kad su oni jednom predali Linuxu svoj kod uz poznatu GPL licencu, onda su oni i dalje vlasnici-autori koda, ali Linux taj kod može i dalje koristiti bez obzira na njihovu zabranu.

Zašto sam napisao ovaj, vjerojatno dosadni, tekst iz svijeta moderne tehnologije?
Zato što je ovaj nedavni slučaj s Linuxom znak koji bode u oči i slijepe.
Oni koji su naumili krug Zemaljski približiti Paklu su već daleko odmakli.
Ako smo pred nekoliko godina s čuđenjem čitali kako zaposlenici velikih američkih tvrtki ne smiju na poslu ničim izražavati svoje političko-vjersko uvjerenje osim ako ono nije politički korektno, a politička korektnost svaki danom se sve više približava standardima Pakla, sada se ne smijemo čuditi što se politička korektnost traži od svih i svugdje, ne samo više na poslu, nego i u slobodno vrijeme dok se pišu poruke na socijalnim mrežama ili se pred kamerama manifestiraju vjersko-politički stavovi.
Zasad se to još ne traži od pastira na planinama, ali oni koji su u javnosti poznati, kao što su u svijetu programiranja poznati neki programeri, oni ne smiju niti dok rade za plaću, niti dok rade besplatno, niti dok se odmaraju od programiranja imati politički nekorektne stavove.
U članku se navodi kako je neka čudnovata žena muškog izgleda gurala i da je izgurala političku korektnost u Linuxu, u što ćemo povjerovati ako smo naivne sobarice.
Iza pritiska na Torvaldsa kao i na sve druge ljude iz javnosti se nalaze najmoćnije tvrtke na svijetu, a iza njih su oni za kojih je sv.Pavao rekao da nisu od krvi i od mesa, nego da vladaju podnebesjem.
Naglo se sužava prostor kršćanima koji to žele stvarno biti i koji žele uživati blagodati moderne civilizacije, biti maleni kotačić u istoj.
Ne bojmo se ničeg i nikog ako se približavamo Bogu na svojem zemaljskom putu.
To je ujedno i poziv nama koji krenemo, pa se osvrnemo prema Sodomi, čitaj ovom svijetu, da ne bi postali stup soli, jer stup ne može putovati, a nama je putovati i nikad na tom putu stati, čak ni u vječnosti.
Jer beskonačna vječnost ne može nadkriliti beskonačnog Boga.
Ako samo malo kontempliramo o tom otajstvu i istini, onda nam problemi koji muče 'tradicionalne' programere izgledaju beznačajni.
Dileme ne bi smjelo biti, ovaj svijet nije naša domovina i ne smijemo nikad biti lojalni ovom svijetu nauštrb vječne domovine.
Linus Torvalds je završio na kraju kao i institucija papinstva koja je navodno započela s prvim papom Linusom.
Kažem navodno, jer većina prvih rimskih biskupa su bili sveti mučenici koji nisu sigurno umišljali da su nezabludivi Kristovi zamjenici na Zemlji koji imaju vlast nad svima.
Međutim oni koji se u to umišljaju, da su iznad svih na Zemlji, u suočavanju s moćnijim zemaljskim gospodarima shvate kako to nisu, i onda se i dalje igraju kako su pape, ali u pozadini ipak slušaju zemaljske moćnike.
I Torvalds je odavao dojam kako je beskrupulozan papa operacijskog sustava koji je ovladao svijetom, međutim shvatio je kako samo može glumiti papu.
I u međuvremenu slušati moćnije od sebe.
Linux se olinjao, kao i sve što se usredotoči na ovaj svijet.
Mladost i to vječna jedino je u Bogu.
Završiti ću s riječima Davidovog psalma koje svećenik i ministranti izgovaraju na latinskoj liturgiji dok uzlaze za oltar:

Et introibo ad oltare Dei
Ad Deum qui laetificat juventutam meam.

Pristupit ću k Božjem žrtveniku.
K Bogu koji razveseljuje mladost moju. 

 

Kad nezabludivi zabludi

Praktično koristim internet samo vikendom, i to onda samo nakratko.
Sve više sam uvjeren kako je to vrlo dobro za duhovno zdravlje.
Kao hrčak sam dosad nakupio digitalnih knjiga raznog sadržaja i sad ih mogu čitati, a ne više skupljati, skupljati, a rijetko koju pročitati do kraja.
Surfanje internetom nam odvlači pažnju od teksta kojeg želimo pročitati.
Uvijek je prisutan latentni osjećaj 'ako kliknem na neku poveznicu onda ću naići na još zanimljiviji tekst ili video' te tako rijetko tekst pročitamo do kraja nego kao bumbari letimo od cvijeta do cvijeta, od stranice do stranice, a da nektar rijetko spremimo-pročitamo (jasno je da većina toga na internetu stane u zbirnu imenicu smeće).
I tako danas pogledah što je u međuvremenu pisao ovdje poznati bloger 'o dosta toga i što dublje'.
Uobičajeno je napadao rimskog papu Franju, ukazivao na njegove psine.
Jedan tekst mi je ipak više zapeo za oko.
To je tekst o lihvarenju-kamatarenju i štednji.
Tipično za blogera, daje korisne duhovne savjete čitateljima u i o modernom antikršćanskom svijetu.
O grijehu kamatarenja sam i ja ovdje na mojem blogu 'dosta i što dublje' pisao, spominjao sam knjigu M.Hoffmana "Usury in Christendom: The Mortal Sin that Was and Now is Not" ili prevedeno na hrvatski "Kamatarenje u kršćanstvu: Smrtni grijeh koji je bio, a sad više nije".
Tu knjigu sam i nabavio preko Amazona u klasičnom papirnatom obliku, a koliko sam čitao Amazon je Hoffmana stavio na crnu listu i ne prodaje više njegove knjige.
Čitao sam ju kao sedevakantist, i nakon bjelodanih dokaza kako su renesansni rimski pape mic po mic legalizirali kamatarenje snizio sam stoljeće od kad je rimska biskupska stolica prazna.
K tome je pridonijela spoznaja o prikazu poganskih bogova i mitova na renesansnim crkvama i pred očima rimskih papa (hvala RJMI na tome) pa je bio nesumnjiv i logičan zaključak - zlo je krenulo od renesanse.
Ali s odlučnošću da ću granicu spustiti još i niže ako nađem dokaze da su neki drugi rimski pape bili zabludivi i ranije.
I tako su se godine sve više približavale godini 'istočne shizme' što je otprilike i trenutni stav RJMI, ali nikako da mu sine jednostavna mogućnost i pitanje - ako je dokazano da su rimski pape bili zabludivi od 'istočne shizme' nije li onda to bila ustvari zapadna shizma, a papizam zabluda? 
Vratimo se na kamatarenje i na blogera.
Dakle on navodi kako je rimski papa Benedikt XIV 1745.g. napisao i izdao encikliku "Vix Pervenit" talijanskim biskupima u kojoj osuđuje kao grijeh kamatarenje, a kasnije je, to jest 1836.g. rimski papa Grgur XVI isto objavio cijelom svijetu.
Iako bloger krivo u tekstu naziva 'zelenašenje' kamatarenjem, ispravno zaključuje kako je i najmanja kamata na posuđeni novac smrtni grijeh, dok se zelenašenje smatra traženjem velike kamate.
Renesansne pape Medici, koji su inače bankari, su na fiškalski način legalizirali kamatarenje tako što su ga opravdali s dobitkom koje su imale neke institucije RKC koje su se formalno bavile s karitativnim djelovanjem.
Logika (fiškalija rimskih renesansnih papa) je dakle bila - kamaterenje nije grijeh ako zaradu od kamatarenja imaju oni koji čine dobro, oni koji pomažu siromahe.
Naoko, ali samo površno naoko, to je moralno dopustljivo, jer se dopušta tobož manji grijeh radi većeg dobra (po tome su poznati isusovci koje je odlično secirao u moralnom relativizmu kasnije B.Pascal u 'Provincijskim pismima')
Znamo dobro kako je put u Pakao popločen s dobrim namjerama.
Ali tu i nije bilo dobro namjera, osim 'dobrih' namjera bankara da sebe učine još bogatijima te da ih više nitko ne osuđuje kao grješnike koji se ne smiju pokopati na kršćanskom groblju.
I tako je u renesansnoj Italiji niknuo kapitalizam, jer temelj kapitalizma je kamatarenje, odbacivanje ekonomije društva potpuno izvan domene morala i vjere, gospodarstvo od tada više nema nikakve veze s Bogom i s naravnim moralom.
Treba k tome dodati da u renesansi nisu prvi veliki bankari bili židovi, nego rimokatolici.
Prije Rothshildsa katolička obitelj Fuchs bila je glavni kamatar velikog i moćnog 'sv. Rimskog carstva njemačke krvi' koje je skoro bankrotiralo zbog kamaterenja, a prije toga su kamatari bili Talijani na 'apeninskoj čizmi'.
S vremenom su, uvijek dobro i čvrsto organizirani židovi, preuzeli taj najunosniji svjetski biznis koji je smrtni grijeh, ali legalizirani.
Vratimo se sad papizmu.
Kako može jedan Kristov i to nezabludivi zamjenik na Zemlji, koji ima vlast nad svima jer predstavlja i mjenja Krista, najprije legalizirati dotad smrtni grijeh kamatarenja, a nakon nekoliko stoljeća drugi isto tako nezabludivi Kristov vikar na Zemlji ponovno ga proglasiti smrtnim grijehom?
Blasfemija je najprije pomisliti kako su obje te skupine rimskih papa Kristovi zamjenici na Zemlji i to nezabludivi.
Moguće je samo da su ovi koji su ponovili drevni nauk Crkve o smrtnom grijehu kamatarenja bili Kristovi vikari na Zemlji, ali još je više moguće da nisu niti jedni niti drugi, iako su ovi posljednji pokušali ispraviti zabludu prvih.
Jer da su prvi bili Kristovi vikari onda bi osudili poimence ove druge koji su sve rimokatolike doveli u zabludu kako kamatarenje više nije smrtni grijeh.
Nadalje, institucija Kristvog nezabludivog zamjenika na Zemlji ili postoji ili ne postoji.
Jer to je po dogmama RKC vrhovna institucija Crkve koju vrata paklena ne će nadvladati.
Ako su vrata paklena nadvladala nezabludivu rimsku stolicu, onda su nadvladala cijelu RKC ili cijelu Crkvu kako papisti misle.
Ili ako je Krist uspostavio nezabludivu instituciju rimskog pape, onda ta institucija mora trajati od tada do onda kad On drugi put dođe, čak niti 'interregnumi' nakon smrti rimskog pape nisu mogući, jer Crkva ne može bez svoje nezabludive zemaljske glave.
Onda također postoje četiri stupnja svećeničkog reda, i to od najnižeg prema najvišem, đakonat, svećeništvo, biskupstvo i papinstvo koje je de facto nenasljedna monarhija.
Međutim kad kralj umre onda se objavljuje - kralj je umro, živio kralj.
Naravno ne živio umrli kralj, nego živio njegov nasljednik.
Jer ako nakon smrti kralja nije poznat i proglašen njegov nasljednik, onda slijedi građanski rat u kraljevstvu o tome tko će biti novi kralj.
Kakvo bi to bilo Kristovo kraljevstvo na Zemlji ako u njemu ne bi bio poznat vicekralj koji je nezabludiv i nezamjenjiv, ali eto nema ga?
Posve je bjelodano da Crkva i dalje živi radi toga što postoji biskupstvo, zato što Crkva živi oko svojih biskupa, i to je istiniti nauk Crkve od početka, o tome govori početkom drugog stoljeća sveti biskup Ignacije dok su ga vodili od Antiohije do Rima gdje ga je čekala mučenička smrt - Crkva to su okupljeni vjernici u Gospodina Isusa Krista oko biskupa.
K tome nemoguće je i nezamislivo da recimo đakoni zarede jednog među sobom za svećenika, da svećenici posvete nekog među sobom za biskupa.
Sveto ređenje uvijek dolazi od višeg prema nižem, preciznije u Crkvi samo biskupi to jest nasljednici apostola koja je izabrao, posvetio i zaredio Gospodin Isus Krist zaređuju druge biskupe, svećenike i đakone.
Nitko ne može dati ono čeg nema i čeg nije dobio, a nitko nema niti je dobio vlast posvetiti nekog rimokatolika za rimskog biskupa i onda da taj biskup postaje božanski nezabludiv i kog nitko ne može suditi, a isti ima vlast i sud na svima.
Gospodin Isus Krist to nije dao-učinio sv.Petru, a onda je blasfemično pomisliti kako netko drugi može posvetiti nekog za Kristovog zamjenika.
To bi bilo kao da susjed umjesto vas izabere vašeg opunomoćenika na sudu, samo još i gore zato što se ovdje radi o ljudskom biranju tobožnjeg zamjenika Boga, a da se Bog o tome nije uopće izjasnio.
Drskost koja prelazi u blasfemiju i vjerojatno grijeh protiv Duha Svetoga.
Ne postoji nitko iznad biskupa u svećeničkom redu, ali u papinstvu postoji institucija nezabludivog rimskog pape koji da je stvarno nezabludivi Kristov vikar na Zemlji onda bi ga mogao zarediti u papu samo osobno Isus Krist ili živući rimski papa (jer je i ovaj drugi nezabludiv, samo je i to upitno budući ne može zamjenik birati novog zamjenika, već samo onaj kog se zamjenjuje).
Dobro znamo da se to ne događa, i zato nas ne smije iznenaditi da jedni rimski pape tvrde kako je dozvoljeno 'malo zaračunati kamate na zajam', dok drugi izjavljuju svijetu kako je svako kamatarenje smrtni grijeh.
Trenutno 'nezabludivi' rimski pape kažu ovo prvo, štoviše rimski pape imaju pod sobom u vlasti vatikansku banku i neke druge koje se upravo bave s kamatarenjem.
I to se je dogodilo nedugo nakon što je, kako piše bloger, nezabludivi rimski papa Grgur XVI 1836. objavio svijetu kako je svako kamatarenje zlo.
Usput opće je poznato kako su upravo najveći židovski bankari svijeta Rothshildsi bili u 19.st., a vjerojatno i kasnije, najveći pozajmljivači-kamatari novca Vatikanu.
Uglavnom bloger je, vjerojatno nehtijući, sebi i čitateljima otvorio pandorinu kutiju kamatarenja iz koje, ako se koristi zdrav razum i poznaju povijesne činjenice, nepovratno leti ili bolje rečeno puca kao balon od sapunice duh papizma.
Okorjeli papisti će pretpostavljam reći kako pitanje kamatarenja nije pitanje vjere tako da spase vojnika Ryana, to jest instituciju rimskog nezabludivog pape.
Međutim kad bi to i bila istina, onda su u svakom slučaju nezabludivi bili zabludivi kad se nisu protivili tome što ispovjednici ne odrješuju grijehe neraskajanim kamatarima, a RKC koju oni vode ne dopušta sprovod niti ukop kamatarima na kršćanskom groblju.

Patnja teladi

Oduvijek su pisci, možda ne svi, stavljali naslove za koje su očekivali da će svojom bizarnošću privući potencijalnog čitatelja.
Tako je i ovaj naslov.
I usput dodajem, kako su to činili u pravilu lošiji pisci (ali ne i u ovom slučaju :) ).
Radi se o telepatiji.
Tele - nešto na daljinu.
Patija - osjećanje.
Po običaju riječi su grčkog podrijetla.
To napisah da pate 'latini' koji prate blog.
Dakle ne radi se o patnji telaca, nego o osjećanju ili percepciji nečeg što je dalako.
Kažu kako neke majke mogu osjećati poziv svog djeteta koji nije u njezinom vidokrugu niti ga ona može čuti.
Drugim riječima, svojim normalnim čulima ga ne čuju, ne vide, ne opipavaju, ne mirišu, ali ipak imaju (primitivnu?) komunikaciju s njim.
Rekli bismo - telepatiji, njojzi hvala.
A kako pak telepatija 'radi'?
Znanstvenici kažu kako ona radi preko elektromagnetskih valova koje emitira mozak.
U onom slučaju dijete recimo plače daleko od majke, i ne znajući ispušta EM valove koji putuju brzinom svjetlosti, a majka te valove prima i dešifrira ih tako da zna kako je njezino dijete u nekoj žurnoj potrebi.
Naši vrijedni znanstvenici nisu na tome stali, ne ne.
Oni rade na tehnologiji s kojom će neki njihov čovjek slati EM valove koje će primati neki uređaj s mogućnošću dešifriranja istih valova, ali i povratno ih slati čovjeku.
Barem o tome pišu ovdje .
DARPA, nekima zloglasna, nekima dar 's neba' agencija SAD, koja je i osmislila tehnologiju po kojoj sada čitate ovaj blog, navodno prema tom članku, radi na tome da čovjek može upravljati s rojem letećih dronova.
Nedavno je na sličan način, ali bez te nove napredne tehnologije, neuspješno pokušan atentat na venezuelanskog predsjednika Madura s letećim dronom koji je nosio eksploziv.
DARPA kaže kako dolazi vrijeme kad ne će trebati netko s daljinskim izvanjskim uređajem upravljati s dronom 'ubojicom'. 
Uređaj će biti u mozgu atentatora i nitko izvana ne će moći otkriti da on upravlja s rojem dronova ubojica.
Eto vidite koja 'dobra' čuda nam donosi DARPA to jest općenito tehnologija.
I ne radi se o budućoj patnji teladi.
Nego već o sadašnjoj patnji ljudi koju će budućnost samo intenzivirati.
Ludizam ima sve više i više opravdanja.
Dobro koje donosi tehnologija višestruko je pokriveno s većim zlom.
Da, odlično je što imamo lijekove protiv alergija, kao i lijekove za druge bolesti.
Time pomažemo zaposlenosti i profitu farmaceutske industrije.
Ali tih bolesti ne bi trebalo niti biti, barem ne u ovolikoj mjeri, da nije bilo tehnologije koja nam je 'olakšala i unaprijedila' život.
Unaprijedila ga je da je došao do krajne točke, do smrti.
Tehnologija, barem ova koja se temelji na elektromagnetizmu je prispodobiva zabranjenom plodu s drveta spoznaje dobra i zla.
Nije bez razloga Lucifer nazvan lučonošom, a današnja tehnologija na bilo kojem području je nezamisliva bez eletromagnetizma - svjetlosti.
Uostalom o tome sam davno pisao na blogu.
Morali bismo dobro prosuditi, ako nam je Nikola Tesla otkrio tajne elektromagnetizma bez kojih ne može postojati suvremena tehnologija, čiji je on ustvari bio glasonoša.
U međuvremenu nastavlja se patnja teladi.
Koja je povjerovala u dobronamjernost tehnologije (zato smo svi bili ili još uvijek jesmo telci) to jest u dobronamjernost onih koji su je promovirali, osmislili i raširili krugom zemaljskim.
Tehnologija koja daje tako veliku moć čovjeku ne može nikako drugačije završiti nego s patnjom ljudi.
Prvo, jer je život u prirodi i s prirodom sretniji i blagoslovljeniji nego život u carstvu tehnologije.
Sretniji su pastiri koji se dovikuju s brda, nego tisuće modernih ljudi koji se sudaraju na korzu jer hodaju gledajući u 'pametne telefone' a ne u ljude oko sebe koji su svi zajedno izgubljeni.
Drugo, jer se moć tehnologije gomila u rukama elite kojoj je u cilju vladati nad 'običnim smrtnicima'.
Čim je 'bolja' tehnologija, to je moć elite veća.
Tesla je pričao gluposti kako će 'slobodna energija' koju je tobož on otkrio, svim ljudima jednako donijeti sreću i moć. 
Čovjek zaražen, a ne izliječen, od bolesti istočnog grijeha, bio on najsiromašniji ili najbogatiji, uvijek teži imati čim veću vlast i slavu nad drugim ljudima.
Tehnologija mu to omogućava i olakšava.
I tako se nastavlja patnja teladi do općeg klanja.
Ako smo djeca Božja po Gospodinu Isusu Kristu, onda se tako i ponašajmo, onda nismo više telci.

Izdaja i rat Moskovskog patrijahata pod SSSR-om protiv Crkve

Pisao sam već o tom problemu.
Kršćani su morali pod komunizmom otići u katakombe i ostati bez crkava, i zadržati tako vjernost Gospodinu Isusu Kristu i Njegovoj svetoj zaručnici - Crkvi kroz progonstvo i mučeništvo.
Mnogo je takvih bilo, ali bilo je i izdajnika.
U SSSR su boljševici našli izdajnika Sergeja kojeg su, nakon što su što istjerali, što poubijali, što poslali u logore pravovjerne biskupe i svećenike, postavili za patrijarha Moskovske patrijarhije.
I njegov nasljednik Aleksej je bio takav, a vrlo moguće da je to i trenutni patrijarh Ćiril.
Takvi izdajnici su opravdavali pred vjernicima komunizam, a nisu pokazivali niti najmanju namjeru da se bore protiv ateizma.
Ako smo malo stariji, onda se sjećamo kako je i u jugokomunizmu bilo teologa koji su 'dijalogizirali' s antikršćanskim vlastima.
Također, ima velikih indicija kako biskupi RKC nakon sloma komunizma nisu htjeli da se objave dokumenti komunističkih tajnih službi jer su navodno među suradnicima 'službe' bili i neki biskupi.
Ne bi bilo iznenađujuće da je slično, a možda i gore, bilo u SPC.
Tako da Rusija nije izuzetak, svugdje gdje je bio komunizam kršćani su morali otići u mučeništvo i katakombe, a ne se držati zgrada i nekretnina koje lako kontrolira državna vlast i zbog toga traži suradnju klera.
U nastavku je video - svjedočanstvo o tim zbivanjima u Rusiji.