Zabluda sekularne države

Neki kažu kako Pravoslavlje nema socijalnog nauka, pa je tako neodređeno prema pitanju sekularne države, kršćanske države, republike, monarhije ...
Što dakako nije istina, jer tisuću godina je trajalo Vizantijsko-rimsko kršćansko carstvo koje je težilo ostvariti zemaljsku državu u skladu sa sv.Pismom.
Rimski dvoglavi orao koji ga je prezentirao je bio simbol simfonije, suglasja između Crkve i Carstva.
Naravno da je bilo povjesnih trenutaka kada je ta simfonija bila neuglađena, ali ideal se je dobro znao, i njemu su težili i Crkva i Carstvo.
Sv.Pismo odnosno Objava nedvojbeno tvrdi kako svaka vlast dolazi od Boga ili Hrista koji je car nad carevima, čak i vlast rimskih poganskih careva poput Nerona koji su žestoko proganjali i mučili kršćane bila je odozgor, od Boga.
Štoviše, Hrist je rekao Pontiju Pilatu kako ne bi imao vlast nad Njim, da mu nije dana odozgor.
Kršćani nisu nikad bili revolucionari koji su rušili postojeću vlast, ali su se jasno suprostavili zemaljskoj vlasti kad je ista tražila od njih da čine nešto što je u suprotnosti s vrhovnom vlasti, s Bogom i Njegovim zapovijedima.
Tako je recimo sv.Pavao pozivao na poslušnost rimskom caru (koji je tada najvjerojatnije bio Neron) koji je njemu odrubio glavu.
I tu nema nikakve kontradiktornosti, kršćanin treba poštivati svaku vlast nad njim, bio to otac u familiji, šef na poslu, načelnik općine, župan, predsjednik vlade ili kralj, svećenik ili vladika, ali kad ta vlast zahtijeva nešto što je suprostavljeno višoj vlasti, pogotovo onoj najvišoj koja je Hristova, onda ne smije poslušati makar pod cijenu mučeničke smrti.
Postavlja se pitanje je li Bog zahtijevao od ljudi da ostvare državu u kojoj će se poštivati Njegovi zakoni i zapovijedi?
Protestanti, moderni rimokatolici, ali i neki zabludjeli pravoslavci, tvrdit će kako to nije istina, kako je Bog ostavio ljudima na slobodnu volju da stvaraju države kakve god hoće.
Dakako da to nije istina, a to što postoje sada sekularne države koje sve više postaju sotonske, to je zato što prethodno kršćani nisu htjeli imati kršćansku državu, pa ih je Bog kaznio tako da imaju sad na vlasti one koji će ih sve više proganjati i možda dovesti do stanja mučeništva prve Crkve (znači Bog dopušta sekularne države koje su zlo radi većeg dobra).
Jay Dyer čije video predavanje ću u poveznici dati, jasno kaže kako je Bog oduvijek tražio od čovjeka da se vlada onako kako mu On zapovijeda, bila to zabrana jedenja plodova sa stabla spoznaje dobra i zla, zabrana ubijanja i jedenja životinja, pa zatim s Noom, dopuštenje jedenja mesa, ali i kažnjavanje smrću onih koji ubiju drugog čovjeka.
Ubiti čovjeka koji je stvoren na sliku i priliku Božju, znači ustati protiv Onog čiji je čovjek slika.
Zato je Bog zapovijedio smrtnu kaznu.
Ali tko će to učiniti? Rodbina ubijenog-osveta?
Ne, nego to je zapovijeđeno patrijarsima, drugim riječima kraljevima koji su imali državnu vlast s prvenstvim ciljem sprovođenjem Božjih zapovijedi.
To je nesumnjivo biblijski dokaz kako Bog traži od čovjeka-ljudi da stvore države (u pravilu monarhije) koje će sprovoditi Njegove zapovijedi.
Sekularne države su protivne Objavi i Bogu, ali kao što su i demoni protiv Boga, ali Mu ništa ne mogu naškoditi već svoju zloću usmjeravaju na one koji su Božja slika, tako i Bog dopušta i daje vlast demonskim carevima i u recentno vrijeme sekularnim antikršćanskim državama kako bi pedagoški kaznio ljude koji su se odvojili od Njegovih zapovijedi.
Možemo isto reći, Bog je zapovijedio smrtnu kaznu za najveće prijestupe, ali tzv. kršćani su se zaigrali da su milosrdniji od Boga pa traže ukidanje smrtne kazne, a onda je Bog dao vlast u sekularnoj državi zločincima koji će tim mlakim kršćanima pokazati što se događa kad netko niječe Božje zapovijedi.
Na koncu pitanje, kako ostvariti kršćansku državu?
Prvo, mnijenja sam kako ulazimo u kraj vremena kad se bliži drugi Dolazak, kad će prije toga biti ustoličen Antihrist (koji će opet imati vlast odozgor, to jest Bog će dopustiti Antihristu da se predstavlja Hristom i Bogom), te više kršćanske države ne će biti.
Drugo, kršćanska država se ne ustoličuje s ljudskom silom, nego obraćenjem nekršćana u velikom broju kao što je pogansko Rimsko carstvo u eri sv.Konstantina postalo kršćansko Rimsko carstvo (sa sjedištem u Carigradu-Konstantinopolu, a ne u prvom Rimu).
Ipak kao kršćani moramo težiti i govoriti drugim ljudima o idealu kršćanske države.
Sekularna država koja počiva na drugoj zabludi kako vlast dolazi odozdo, to jest od naroda, je demonska prevara s kojom na vlast dolaze oni koji se izravno ili neizravno klanjaju demonima.

P.S. Video predavanje Jay Dyera je uobičajeno dugo, ali kao gotovo uvijek, isplati ga se poslušati.

Evo jednog citata (kojeg sam našao u kometarima videa) iz zakona kršćanskih-vizantijskih careva:
"Where any sum over and above what is due has been exacted by officials of the curia, their subordinates, or any other collectors, they shall be required to surrender double the amount received, which shall, at once, be refunded to the persons who paid it. Where any collector is convicted of the crime of extortion, his avarice shall be punished with death, if he should commit the offence a second time, after having once been forbidden to do so." ---The Emperors Arcadius and Honorius to Apollodorus, Proconsul of Africa, Book X of the Code of Justinian

Dakle, ako državni službenik ošteti nekog državljanina radi svoje imovinske koristi, onda se nakon ponovljenog grijeha kažnjava smrtnom kaznom.
Prvi put mora vratiti državljanu dvostruko koliko ga je oštetio.

Primjer kako kršćanska država na čelu s kršćanskim carem riješava problem korupcije državne uprave.

Poveznica na još jedan tekst o kršćanskoj monarhiji.

Zabluda evolucije

RKC vidljivo očijuka s terorijom evolucije, to jest s darwinizmom već stoljeće i više.
Serafim Rose piše kako se radi o trulom kompromisu između (slabašene ili nikakve) vjere u Boga i tobož dokazane teorije evolucije.
RKC očito želi prema američkoj uzrečici imati kolač (vjeru u Boga) i pojesti ga (prihvatiti evoluciju kao znanstvenu istinu).
Crkva je pak anatemizirala indirektno darwinizam davno u prvim stoljećima (odluka sinode u Kartagi koju je ratificirao Trulski ekumenski sabor Crkve) kad je osudila krivovjerje kako smrt nije ušla u svijet s grijehom Adamovim (pod drugom temom "O tzv. bezgriješnom začeću BDM" jedan komentator uporno negira tu istinu) nego je oduvijek u svijetu.
Ako dakle Objava i nauk Crkve kaže istinu o praroditeljskom grijehu Adama koji je zaslužio pravednu kaznu smrti koje dotad nije bilo, onda svaka ideja o evoluciji, o Velikom Prasku (kojeg je prvi formulirao jedan belgijski isusovac), o milijardama godina od tog izmišljenog događaja koje su potrebne toj zabludjeloj ideji ateizma kako bi od eksplozije ničeg nastao na kraju svijet kojeg vidimo i u kojem živimo, je anatemizirana i svaki kršćanin ne bi ni smio ulaziti svojim razmišljanjem u zabludu evolucije jer inače sebe izbacuje iz Crkve.
Dakle, prije Adamovog grijeha niti jedna životinja nije uginula, a kamoli da su milijarde njih, potrebne da se ostvari suluda ideja evolucije i mjenjanja jedne vrste u druge savršenije.
Prije Adamovog grijeha nisu se nikakve smrti mogle događati ni u neživoj materiji u kojoj nije bilo entropije, to jest do Adamovog grijeha nije sve kao danas težilo prema maksimalnom neredu odnosno toplinskoj smrti.
Nisu se formirale zvijezde, pa onda umirale ili od zvjezdane prašine nastali planeti koji kruže oko zvijezda, kako nas obmanjuje ateističko-scijentistička kozmologija.
Kao i sa svakom anatemiziranom jeresi, s evolucijom ne smije biti nimalo kompromisa.
To znači da kršćanin mora odbaciti i scijentizam koji je, motiviran neprijateljstvom prema Objavi, formulirao darwinizam.
Jay Dyer u jednom svom predavanju napominje kako je ideja evolucije kudikamo starija od poznate godine (1859) izdavanja Darwinove "O porijeklu vrsta", da su tu ideju prije priopćili Darwinu u masonskoj loži kojoj je pripadao, a da se korijeni nalaze u hinduizmu od koje su ideju evolucije preuzeli poznati poganski grčki filozofi.
Slijedi video o naslovu:

I na pitanje je li prije kokoš ili jaje, moramo sa sigurnošću odgovoriti - kokoš.
Jer Bog je sve stvorio momentalno u svom potpunom obliku, punoći (inače tko bi sjedio na jaju ili tko bi dojio Adama ako je stvoren kao dijete) i savršeno.
Adam je stvoren kao mladi, zreo i savršen čovjek, takva je i bila Eva koja je stvorena od Adama.
'I vidje Bog da je dobro', a dobro se ne mjenja - evoluira na bolje, dočim je smrt pokvarila tu savršenost ne samo u Adamu nego u cjelokupnom stvorenju.
Čekamo Drugi dolazak Hristov na kojem će On stvoriti(preobraziti staro - uskrsnuti) novo Nebo(da i Nebo će biti novo što obesnažuje krivu ideju kako je Nebo neki platonistički svijet ideja, već da je Nebo opipljivo u kojem se mogu nalaziti uskrsla tijela) i novu Zemlju u kojima smrti-propadljivosti-entropije više ne će biti, ne će više biti grijeha ni nikakvog zla, Hrist će biti svjetlo ljudima jer Sunca više ne će biti.
Tu se ne radi o nekom platonističkom svijetu ideja, nego o materijalnom svijetu u kojem će živjeti uskrsla tijela ljudi, i živjet će (oni koji su blaženi) puninom života što je drugo ime za nestvorenu Božju energiju koja se je uvijek u sv.Pismu očitovala kad je neki čovjek (Mojsije, apostoli na gori Taboru prilikom Hristovog preobraženja) došao u doticaj s Bogom.
Hrist nam je rekao da je došao dati nam život, život u izobilju.
I ovdje su rimokatolici i protestanti uskraćeni u razumijevanju jer su u platonističkoj zabludi (još od vremena bl.Augustina, Tome Akvinskog ...) o apsolutnoj Božjoj jednostavnosti koja ne dopušta da postoje nestvorene Božje energije koje jesu Bog, ali se razlikuju od Božje suštine koja je svim stvorenjima nedostupna.

Pokušajmo samo zamisliti koliko je milijuna kršćana prodalo svoju vjeru za večeru s ateistima evolucionistima, ili koji samo riječima vjeruju u uskrsnuće tijela, a ustvari vjeruju u neku modificiranu platonističku ideju o budućem vječnom životu u kojem ne će postojati materija (uskrsla-preobražena), nego će u nekom neprostoru živjeti duše.

Zabluda scijentizma

Scijentizam je (religijsko) vjerovanje kako će čovječanstvo (ili elita čovječanstva) uz pomoć spoznavanja tajni prirode postići blaženstvo na Zemlji.
To je zaista religijsko vjerovanje jer vjernici scijentizma vjeruju kako se na Zemlji i na njima može postići besmrtnost, pronaći lijek za svaku bolest, naći eliksir vječne mladosti. naći droga koja će im život učiniti lijepim itd.
Odmah nam pada u oči da su iste ciljeve imali srednjovjekovni alkemičari i čarobnjaci.
Kao što piše o.S.Rose, čarobnjaci bi bili oduševljeni otkrićem atomske energije, dok se u suštini alkemija ne razlikuje od kemije.
Nadalje Rose piše kako je scijentizam dijete zapadne skolastike i velikog povratka poganskih grčkih filozofa (upadljiva je veza između neoplatonizma i magije) na javnu scenu.
Pada mi sad na pamet jedna crtica iz unijatskog firentinskog sabora na kojem su očajni Vizantinci suočeni sa skorim ratnim porazom od Turaka došli tražiti od rimskog pape vojnu pomoć uz sramnu trgovinu istinama vjere, kad je neki gruzijski episkop se jadao kako cijeli dan sluša govore u kojima se spominje Aristotel,  a nigdje Gospod i Bogorodica.
Isprva scijentizam ne nastupa otvoreno antikršćanski, jer se i magija tada miksala s kršćanstvom, ali je za koje stoljeće scijentizam postao državnom religijom, dok je antikršćanstvo dostiglo vrhunce u 19.st. pa nadalje.
Scijentizam po svojoj naravi negira duhovni svijet i potiče ateizam.
U tom cilju trebalo je srušiti vjeru u kršćanske dogme, u nauk kršćanskih otaca, pa i u samo sv.Pismo.
Kršćanski pogled na svijet podrazumijevao je svemoćnog Boga stvoritelja i svedržitelja, te scijentisti nisu mogli odmah otvoreno reći kako ne vjeruju u Boga, ali su postepeno 'lišili' Boga Njegove svemoći i svedržljivosti (jer Bog održava svijet da bi ovaj postojao, svijet ne može postojati bez Onog tko ga je stvorio i tko ga održava u postojanju).
Tako su najznačajniji znanstvenici na kojih se neupućeni kršćani pozivaju, poput Newtona, bili ujedno i strastveni alkemičari i deisti, to jest oni koji kažu da je Bog stvorio svijet i prirodne zakone koje oni otkrivaju, ali da se odonda Bog ne miješa u stvoreni svijet. Stvoreni svijet je dakle mehanizam u čije zakonitosti treba proniknuti.
Dakle spoznajući taj mehanizam čovjek će zadobiti ogromnu, božansku moć u svojim rukama (dok je sama želja znati Božje tajne veliki grijeh oholosti, pravovjerni kršćani nikad nemaju motiv za saznati ih, tim više što znaju da nitko ne može niti saznati niti proniknuti u Božje tajne jer je ljudskim um ograničen kao što su sva stvorenja ograničena).
I nije važno dal se takav znanstvenik služi matematikom ili alkemičarski izgovara čarobne riječi, njihov cilj je isti, njihov cilj je onaj koji je Zmija lažno obećala Evi.
Međutim u drugoj polovini 20.st. postalo je jasno kako scijentizam ne donosi plodove koje je obećavao, ljudi nisu postali niti besmrtni, niti vječno mladi i zdravi, niti blaženi i sretni.
Da, sada se je scijentizam transformirao u novu modificiranu verziju prema kojoj će se isti ciljevi postići u virtualnom digitalnom svijetu i u suludoj ideji kako se ljudski um (duša) može preseliti u računalo.
Ljude je ipak vrlo lako prevariti, pogotovo kad sami sebe varaju, pa ako se mnogi čude kako su to neki nekad vjerovali u prvi scijentizam, isti danas lako povjeruju u transhumanizam, himeru između čovjeka i računala koja će takvom 'biću' dati božanske atribute.
U konačnici scijentizam se svodi, kako već napisah, na najstariju izrečenu edensku laž.
Međutim laž u kombinaciji s ohološću koja želi ne samo zamijeniti nego ubiti Boga, ne može proći bez posljedica.
Živimo u vremenu tih posljedica-kazni koje će biti sve gore.
Adamov grijeh se ne naslijeđuje, ali isti Adamov tj.Evin grijeh sada čine milijuni njihovih potomaka.
Na koncu vratit ću se na početke ovog bloga.
Cilj scijentizma je, kako rekoh, uništiti vjeru u pravoga Boga.
Tako su scijentisti u renesansi revitalizirali grčko-pogansko vjerovanje u Zemlju koja je sfera-lopta, ali su k tome dodali da je Zemlja mala lopta u odnosu na Sunce.
Daljnji zaključak je bio - Zemlja nije nepomična, jer ne može se nešto veće okretati oko manjeg, Zemlja je dakle Sunčev planet.
Time su 'opovrgnute' dvije istine iz Božje Objave u sv.Pismu, Zemlja je središte stvaranja jer je na njoj stvoren Adam-čovjek kao vrhunac tjelesnog stvaranja, i Zemlja je nepomična.
K tome se je izgubila orijentacija Zemlja-Nebo, dolje-gore, jer Nebo je sad svuda oko Zemlje.
Drugim riječima htjelo se naglasiti scijentističko-edensku 'dogmu', Nebo vam je na dohvat ruke, samo malo truda i postat ćete bogovi.
I onda se je u bedfordskom kanalu u Engleskoj, u drugoj polovini 19.st. dogodio šok za scijentizam, optička mjerenja pokazuju kako Zemlja nije lopta s promjerom kojeg je scijentizam objavio čovječanstvu.
I sva buduća mjerenja koja su se intenzivirala unatrag posljednjih 5-6 godina taj isti šok potvrđuju. Više to nije niti šok za mnoge, nego spoznaja kako je scijentizam đavolska obmana u kojoj je sudjelovala elita čovječanstva.
K tome se može dodati i razotkrivena laž 'najvećeg uspjeha' scijentizma, tobožnjeg leta Adamovih potomaka na Mjesec.
Sve više ljudi svjesno je tih laži.
Ali napuštanje jedne lažne religije (scijentizma) ne smije se zamijeniti s nekom drugom lažnom religijom i duhovnošću.
Stoga se moramo vratiti u Crkvu, u Onu koja nije nasjela na zamku skolastike nego je ostala vjerna nauku ekumenskih koncila Crkve i kršćanskih otaca.

P.S. Kako čovjek ne može bez duhovnosti, tako je scijentizam stvorio psihijatriju, liječenje ljudskih duša bez Boga i bez pokajanja. Što je dakako recept za propast ili još gore stanje nego prije.
Zato prilažem video o tome.

O tzv. bezgriješnom začeću BDM

O TZV. BEZGREŠNOM ZAČEĆU BDM      

      Pravoslavna Crkva ne poznaje učenje o Bezgrešnom začeću Bogorodice. Takvo učenje nikada nije postojalo u pravoslavlju, vjerni narod ga ne razumije te stoga i odbacuje. S druge strane, ono se razvilo u rimokatolicizmu te je na kraju proglašeno i dogmom. Za pravoslavlje ovo predstavlja – jeres.

John Meyendorff: VIZANTIJSKO BOGOSLOVLJE - odlomci

Prvorodni grijeh

      Da bi se razumjeli mnogi veliki bogoslovski problemi koji su se prije ili poslije raskola pojavljivali između Istoka i Zapada, mora se imati u vidu utjecaj koji je na zapadnu misao izvršila Augustinova polemika protiv Pelagija i Julijana iz Eklanuma. U vizantijskom svijetu gdje Augustinova misao nije imala gotovo nikakvog utjecaja, značaj Adamovog grijeha i njegove posljedice za ljudski rod, shvaćeni su sasvim drugačije.

      Na istoku je odnos čovjeka prema Bogu razumijevan kao općenje ljudske ličnosti s onim što je iznad prirode. Priroda označava ono što je po sili stvaranja različito od Boga. No priroda može i mora biti prevaziđena; ovo je privilegija i funkcija slobodnog duha stvorenog po ikoni Božjoj.

      U grčkoj patrističkoj misli, jedino ovaj slobodni, lični duh može da izvrši grijeh i snosi krivicu kao posljedicu grijeha – učenje koje je naročito jasno izrazio Maksim Ispovjednik u razlikovanju prirodne i gnomičke volje. Ljudska priroda, budući stvorena od Boga, uvijek projavljuje svoje dinamičke osobine (koje zajedno predstavljaju prirodnu volju – ili stvoreni dinamizam) u suglasnosti su s Božjom voljom, koja ju je stvorila. Ali kada ljudska ličnost ili ipostas, buntujući protiv Boga i prirode, zloupotrebi svoju slobodu, ona može da izopači prirodnu volju i tako iskvari samu prirodu. To ona može stoga što posjeduje slobodu ili gnomičku volju, koja je sposobna da čovjeka usmjeri prema dobru i oponašanju Boga (Bog je jedini dobar po prirodi, piše Maksim, i jedino je onaj koji Boga podražava dobar po svojoj gnomi).  Ona je također sposobna da izvrši grijeh jer naše spasenje ovisi od naše volje. Međutim, grijeh je uvijek lični akt, nikada akt prirode. Patrijarh Fotije ide čak tako daleko da kaže, pozivajući se na zapadno učenje, da je vjerovanje u grijeh prirode – jeres.

      Od ove osnovne ideje o ličnom karakteru grijeha, bunt Adama i Eve protiv Boga mogao je da bude shvaćen samo kao njihov lični grijeh. Stoga, u ovakvoj antropologiji ne bi imalo mjesta shvaćanje o nasljednoj krivici ili o grijehu prirode, iako ona dozvoljava da je ljudska priroda izložena posljedicama Adamovog grijeha.

      Grčko patrističko poimanje čovjeka nikada nije negiralo jedinstvo čovječanstva ili ga zamjenjivalo radikalnim individualizmom. Učenje apostola Pavla o dva Adama (Kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Hristu svi oživjeti – 1.Kor. 15,22) kao i Platonovo učenje o idealnom čovjeku, navodi Grigorija Niskog na to da tvrdi da se stih iz Postanka 1,27: Bog je stvorio čovjeka po svojoj ikoni, odnosi na stvaranje čovječanstva kao cjeline. Svakako da se zbog toga i Adamov grijeh mora odnositi na sve ljude, isto kao što je i Hristovo iskupljenje, iskupljenje cjelokupnog čovječanstva. Međutim, ni prvorodni grijeh ni iskupljenje ne mogu u individualnom životu biti ostvareni bez lične i slobodne odgovornosti.

...Mjesto u poslanici Rimljanima 5,12 igrao je odlučujuću ulogu u polemici izmeđe Augustina i Pelagija. Ovdje Pavle govoreći o Adamu piše: Zato kao što kroz jednog čovjeka dođe na svijet grijeh a kroz grijeh smrt, i tako smrt uđe u sve ljude, jer svi sagriješiše. Prevod ovog stiha predstavlja osnovni problem. Posljednje četiri grčke riječi prevedene su na latinski sa: in quo omnes peccaverunt  tj. u kome – tj u Adamu – svi sagriješiše. I na Zapadu su se služili ovim prevodom da bi opravdali učenje o krivici naslijeđenoj od Adama i prenijetoj na njegove nasljednike. Međutim, ovakvo značenje se ne može izvući iz grčkog originala – teksta kojeg su čitali Vizantijci. ...έφ ώ πάντες ήμαρτον. Oblik ¨Εφ ώ (έφ je sažimanje od επι) s relativnom zamjenicom ώ može biti prevedeno s jer, pošto, značenje koje je prihvaćeno od većine učenjaka svih vjeroispovijesti. Takav prevod daje Pavlovoj misli značenje da je smrt, koja je za Adama plaća za grijeh (Rim. 6,23), istovremeno kazna koja se primijenjuje na one koji su, isto kao Adam, zgrešili. To Adamovom grijehu daje kozmičko značenje, ali ne kaže da su njegovi potomci krivi isto kao i on, ukoliko ne sagriješe isto kao što je on sagriješio.

      Izvjestan broj vizantijskih pisaca uključujući i Fotija, razumijevali su da ¨Εφ ώ znači zato što i u Pavlovom tekstu nisu vidjeli ništa što bi prevazilazilo moralnu sličnost između Adama i drugih grešnika, pošto je smrt normalna posljedica grijeha. Ali postoji i konsenzus većine istočnih otaca, koji tumače poslanicu Rimljanima 5,12 u vezi s prvom poslanicom Korinćanima 15,22 – da između Adama i njegovih potomaka postoji zajednica, jedinstvo u smrti isto kao što postoji zajednica u životu između vaskrslog Gospoda i onih koji su kršteni.

      Očigledno je da tumačenje dolazi od bukvalnog gramatičkog smisla teksta poslanice Rimljanima 5,12. ¨Εφ ώ, ako znači zato što, zamjenica je srednjeg roda. Ali može biti i muškog roda ako se odnosi na imenicu koja joj neposredno prethodi – θάνατος – thanatos (smrt). Točna rečenica može imati značenje koje izgleda nevjerojatno čitaocu odgojenom na Augustinu, a to je pravo značenje prihvaćeno od većine grčkih otaca: Pošto je grijeh došao u svijet preko jednog čovjeka, a smrt preko grijeha, smrt se tako raširila na sve ljude i zbog smrti svi su sagriješili...

      Smrtnost ili propadljivost ili prosto smrt (shvaćena u personaliziranom smislu) bila je od rane hristjanske starine, promatrana kao univerzalna bolest koja drži čovječanstvo u svom zagrljaju i -  duhovno i fizički – i kontrolirana je od onoga koji je ubojica od početka (Iv. 8,44). I baš ova smrt čini grijeh neizbježnim i u ovome smislu kvari prirodu.

      Prema Kirilu Aleksandrijskom, poslije Adamovog grijeha ljudski rod se razbolio od propadljivosti. Kirilovi protivnici – bogoslovi antiohijske škole – suglasili su se s njim u pogleda posljedica Adamovog grijeha. Prema Theodoru Mopsuestijskom pošto smo postali smrtni, dobili smo povećan poticaj za griješenje. Neophodnost da se zadovolje potrebe tijela za hranom, pićem i ostalim, ne postoji kod besmrtnih bića, ali kod smrtnih ona dovodi do strasti, jer predstavljaju neizbježno sredstvo da bi se privremeno preživjelo. Theodorit Kirski u svom tumačenju poslanice Rimljanima skoro bukvalno ponavlja Theodorove argumente. Na jednom drugom mjestu on govori protiv grešnosti braka tvrdeći da prenošenje smrtnog života nije samo po sebi grešno, bez obzira na psalam 50,7 (u grijehu me rodi mati moja). Ovaj se stih, prema Theodoritu, ne odnosi na seksualni akt nego na opće grešne uvjete smrtnog ljudskog roda: Pošto su (Adam i Eva) postali smrtni, začeli su smrtnu djecu, a smrtna bića su po neophodnosti podložna strastima i strahu, radosti i tuzi, ljutnji i mržnji.

      U grčkoj patrističkoj i vizantijskoj tradiciji postoji usaglašenost u poistovječivanju nasljeđa prvorodnog grijeha s nasljeđivanjem smrtnosti, prije nego grešnosti, pošto je grešnost samo posljedica smrtnosti. Ova misao se pojavljuje kod Hrisostoma koji negira pripisivanje grijeha Adamovim potomcima; ovu misao zastupa i komentator Theofilakt Ohridski u XI. stoljeću, i kasniji vizantijski pisci, naročito Grigorije Palama. Kada Maksim Ispovjednik, uvijek sofističan u rezoniranju, govori o posljedicama Adamovog grijeha, poistovjećuje ih, uglavnom, s podređenosti duha tijelu, a u seksualnom obnavljanju nalazi najočigledniji izraz čovjekovog ustupka animalnim instinktima. Ali, kao što smo vidjeli, po Maksimu, grijeh ostaje lični akt, a nasljedna krivica je nemoguća. Prema njemu a i prema drugima  pogrešni izbor koji je učinio Adam, donio je strast, propadljivost i smrtnost, ali ne i nasljedstvo krivice.

      Kada istočni pisci raspravljaju o značenju krštenja, kontrast u odnosu na zapadnu tradiciju dobiva svoju oštrinu. Augustinovi dokazi u korist krštenja djece uzeti su iz teksta Simvola vjere (krštenje radi opraštanja grijeha) i iz njegovog razumijevanja poslanice Rimljanima 5,12. Djeca su rođena grešna ne zato što su ona lično sagrešila nego zato što su sagrešila u Adamu. Stoga je njihovo krštenje radi opraštanja grijeha. U isto vrijeme, Theodorit Kirski, suvremenik Augustina na Istoku izričito poriče da je formula Simvola za opraštanje grijeha – primjenjiva pri krštenju djece. Prema Theodoritu opraštanje grijeha je u stvari vanjski efekt krštenja i potpuno realan pri krštenju odraslih, što je bila norma u ranoj Crkvi, i stvarno se odnosilo na opraštanje grijeha. Međutim osnovno značenje krštenja je šire i pozitivnije. Ako bi jedino značenje krštenja bilo opraštanje grijeha, piše Theodorit,  zašto da krstimo novorođenčad koja još nisu okusila grijeh? Ali misterij krštenja nije ograničen samo na ovo. To je obećanje i savršenijih darova. U njoj su obećanja budućih radosti. On (misterij) je jedan vid budućeg vaskrsenja, zajednice u Učiteljevom stradanju, sudjelovanje u Njegovom vaskrsenju, plašt spasenja, odora radosti, haljina svjetlosti, i bolje rečeno, sama svjetlost.

      Na taj način Crkva krštava djecu ne radi opraštanja njihovih još nepočinjenih grijeha, nego da bi im dala novi i besmrtni život koji im nisu mogli prenijeti njihovi smrtni roditelji. Suprotnost između dva Adama nije u terminima krivice i opraštanja već u terminima smrti i života. Prvi je čovjek od zemlje, zemljan; drugi je čovjek Gospod s neba; kakav je zamljani, takvi su i zemljani, a kakav je nebeski takvi su i nebeski (1.Kor. 15,47). Krštenje je pashalni misterij prolaska. Svi njeni stari oblici, posebno vizantijski, sadrže odricanje od sotone, trokratno uranjanje kao simbol smrti i vaskrsenja, i pozitivni dar novog života koji se daje miropomazanjem i primanjem pričešća.

      Po ovom učenju, smrt i smrtnost se ne shvaćaju kao odmazda za grijeh (mada su oni i pravedna odmazda za lični grijeh) koliko sredstvo kojim đavo vrši krajnje nepravednu tiraniju nad ljudskim rodom poslije Adamovog grijeha. Prema ovome, krštenje je oslobođenje jer ono omogućava pristup u novi, besmrtni život, koji je svijetu donijelo Hristovo vaskrsenje. Vaskrsenje oslobađa ljude od straha smrti i, stoga, od neophodnosti borbe za opstanak. Samo u svjetlosti vaskrslog Gospoda, Besjeda na gori dobiva svoju potpunu realnost. Ne brinite se za život svoj, što ćete jesti ili što ćete piti; ni za tijelo svoje u što ćete se odjenuti (Mt. 6,25).

      U centru vizantijskog razumijevanja hristjanske poruke, zajedničarstvo u vaskrslom Hristovom tijelu prije je sudjelovanje u božanskom životu, osvećenje putem Božje energije koja prožima istinitu ljudsku prirodu i uspostavlja njezino prirodno stanje, nego što je opravdanje ili opraštanje nasljeđene krivice.

Nova Eva

      Još od vremena Justina i Irineja, prvobitna hristjanska tradicija je postavila paralelu između Postanak 2 i Lukinog izvještaja o Blagovijesti i suprotstavila dvije djevojke, Evu i Mariju, kao simbole dvije čovjekove mogućnosti da se služi datom mu slobodom. Po prvoj, da se potčini đavolskoj ponudi lažnog obećanja a po drugoj da smjerno prihvati Božju volju.

      U patrističkoj tradiciji cijelog vizantijskog perioda je prisutno učenje o Mariji kao Novoj Evi, koja je mogla da primi dolazak novog zavjeta u ime cjelokupnog palog ljudskog roda, bez obzira što je ovo učenje bilo zamijenjeno, poslije sabora u Efezu, proslavljanjem Marije kao Bogorodice ili Theotokos. Proklo, patrijarh carigradski 434. – 446. u svojim omilijama se često služi ovom idejom. Smatralo se da je Marija Djeva kamen međaš starozavjetne povijesti, koja je otpočela s Evinom djecom: Između djece Adamove, Bog je izabrao predivnog Šeta, piše Palama, a izbor One, koja je po Božjem predznanju trebala da postane Mati Božja, pao je na nju, koja je poticala od djece samog Adama, koja su jedno za drugim, ispunila sva pokoljenja od cara i proroka Davida, pa nadalje... kada je došlo vrijeme da se izbor izvrši, Bog je izabrao Joakima i Anu iz doma Davidova. Njima je On obećao i podario dijete koje će postati Majkom Božjom (Omilije Grigorija Palame, izd. Athina 1861.). Izbor Djeve Marije je stoga kulminaciona točka israiljevog napredovanja u pravcu pomirenja s Bogom. Ali Božji konačni odgovor na ovo napredovanje i početak novog života, došao je s Ovaploćenjem Riječi. Za spasenje je bio potreban novi korijen piše Palama u istoj omiliji, jer nitko osim Boga nije bez grijeha. Nitko ne može podariti život, nitko oprostiti grijehe. Ovaj, novi korijen je Bog Slovo koje postade tijelo. Djeva Marija je Njegov hram.

      Vizantijski omilitički i imnografski tekstovi često slave Djevu kao potpuno spremnu, očišćenu i osvećenu. Ali ove tekstove treba promatrati u kontekstu učenja o prvorodnom grijehu, koje je bilo opće prihvaćeno na Istoku. Od Adama je naslijeđena smrtnost a ne krivica. Među bogoslovima nije nikada bilo sumnje da je Marija bila zaista smrtno biće. Zapadni bogoslovi, u nastojanju da u vizantiji pronađu stare autoritete za učenje o bezgriješnom začeću Marije Djeve, često su se služili ovim odlomcima, izvan konteksta. I zaista Sofronije Jerusolimski (+638.) proslavlja Mariju: Mnogi svetitelji su se pojavili prije Tebe i ni jedan od njih nije bio ispunjen blagodaću kao ti... Andrja Kritski (+740.) je još određeniji u propovijedi na blagdan Djevinog rođenja: Kad je rođena Mati Onoga koji je sam po sebi ljepota, (ljudska) priroda je u Njezinoj osobi zadobila prvobitnu povlasticu a bila je oblikovana prema savršenom modelu, zaista dostojnom Boga... Jednom riječju s današnjim danom počinje preobražaj naše prirode. Ovu temu, koja se pojavljuje u liturgijskim himnama, na blagdan 8. rujna (Male Gospojine), dalje je razvio Nikola Kavasila u XIV. st. Zemlja je Ona jer je od zemlje. Ali Ona je Nova zemlja jer ni u kom slučaju ne potiče od svojih predaka i nije naslijedila stari kvasac. Ona je... novo tijesto i od Nje vodi porijeklo novo pokoljenje. 

      Lako bi se moglo navesti još mnogo citata i oni jasno pokazuju da bi mariološka pobožnost dovela Vizantijce do toga da prihvate formulaciju dogme o Marijinom bezgrešnom začeću kako je bila definirana 1854.g. (u Rkc. – op.pr.), pod uvjetom da su prihvatili zapadno učenje o prvorodnom grijehu. Ali treba imati na umu – osobito u kontekstu poetskih, emocionalnih ili retoričkih preuveličavanja, - karakterističnih za vizantijsku liturgičku mariologiju – da su pojmovi kao čistoća i svetost mogli biti uočeni čak i kod ljudi predhristjanskog vremena koji su se smatrali smrtnim, ali ne i krivim. U slučaju Marije, njezin odgovor anđelu i njezi status Nove Eve dali su joj poseban odnos prema novom pokoljenju koje je od nje rođeno. No kod vizantijskih pisaca se nigdje ne nalazi tvrdnja iz koje bi se moglo zaključiti da je primila i poseban blagodatni dar besmrtnosti. Jedino bi se iz takvog tvrđenja moglo izvesti da njezina ljudska priroda nije dijelila opću sudbinu potomaka Adamovih.

       Jedini vizantiski pisac koji je potpuno razumio i prihvatio zapadno poimanje prvorodnog grijeha i učenje o bezgrešnom začeću je Genadije Sholaris (+oko 1472.) (Bio je učesnik florentinskog sabora i iako učenik Sv. Marka Efeškog, zajedno s carem zagovornik i potpisnik lažne unije. Kasnije se pokajao. Bio prvi patrijarh u okupiranom Konstantinopolju, op.pr). Blagodat Božja joj je data potpuno, piše Genadije, baš kao da je začeta bezgrešno... i pošto je bila sasvim oslobođena praroditeljske krivice i kazne – povlastica koje je u rodu ljudskom jedino ona bila udostojena, njezina duša je bila nepristupačna oblacima (nečistih) misli i postala je dušom i tijelom Božje svetilište. Interesantno da se u ustima uvjerenog tomiste, Sholarisa koji u ovom učenju napušta negativno stanovište samog Tome Akvinskog, odražava zapadno učenje o krivici i naslućuje kasnije tvrđenje pravoslavnih bogoslova, koji će početi rasuđivati u kategorijama zapadne skolastike.

      Da bismo sačuvali potpuno uravnotežen stav vizantijske mariologije, neophodno je imati u vidu suštinski hristološki okvir poštovanja Theotokos (Bogorodice) u Vizantiji o čemu će biti riječi u slijedećem poglavlju. Ipak odsustvo bilo kakve formalne dogmatske definicije u mariologiji dalo je slobodu pjesnicima i propovjednicima i suzdržanost suhim egzegetama. Njima su bile na raspolaganju stotine spisa najvećeg vizantijskog patrističkog autoriteta, Ioana Zlatoustog, koji je mogao Mariji pripisati ne samo prvorodni grijeh nego i uzbuđenje, nevolje pa čak i častoljublje.

      Nitko ne bi mogao usuditi se optužiti velikog Hrisostoma za nepobožnost. Na taj način vizantijska Crkva, mudro čuvajući red bogoslovskih vrijednosti koje su davale prednost osnovnim istinama evanđelja, suzdržavala se od bilo kakvog formuliranja dogme u odnosu na Mariju, osim da je Ona bila istinita i stvarna Theotokos – Mati Božja. Bez sumnje, ova divna titula koja je nastala po nuždi Kirilove hristologije, opravdala je njezino svakodnevno liturgijsko slavlje kao časniju od heruvima i neusporedivo slavniju od serafima...

      Kakva se veća čast može dati ljudskom biću? Može li se naći čistija osnova za hristjansku bogocentričnu hristologiju?

Theotokos

       Jedina dogmatska definicija u vezi s Marijom Djevom, koje se Vizantijska Crkva formalno pridržavala, je odluka Efeškog sabora koji ju naziva Theotokos – Bogorodica. Hristološki a ne mariološki, odluka ipak odgovara mariološkoj temi o Novoj Evi, koja se javlja u hrišćanskoj bogoslovskoj literaturi još od drugog stoljeća i svjedoči, u svjetlosti pravoslavnog pogleda na Adamovo nasljeđe da je ljudska sloboda na Istoku shvaćena s više optimizma nego na Zapadu.

      Bogoslovlje Kirila Aleksandrijskog koje je posvjedočilo ličnu, ipostasnu istovjetnost Isusa s preegzistentnim Logosom, kao što je potvrđeno u Efezu, služilo je kao hristološka osnova za ogromni porast pobožnosti usredotočene na Marijinu ličnost poslije petog stoljeća. Bog, postavši čovjekom, postao je naš spasitelj. Ali ovo se očelovječenje Božje dogodilo kroz Mariju, koja je tako neodvojiva od osobe i djela svoga sina. Pošto u Isusu nije ljudska ipostas, a pošto mati može biti samo nečija mati a ne mati nečega, Marija je zaista mati ovaploćenog Logosa, Mati Božja. Pošto se oboženje čovjeka dogodilo u Hristu, ona je također – u izvjesnom smislu – isto tako stvarna kao čovjekovo učestvovanje u Hristu – mati cjelokupnog tijela Crkve.

     Ova bliskost Marije s Hristom vodila je na Istoku do povećane popularnosti onih apokrifnih predanja koja su joj pripisivala tjelesno proslavljanje poslije smrti. Ova su predanja našla mjesto u himnografskoj poeziji blagdana Uspenija (Usnuća, op.prir.) tj. smrti – Κοίμησις [kimisis] 15. kolovoza, ali ona nikad nisu bila predmet bogoslovskih umovanja i dogmatskih definicija. Predanje o Marijinom tjelesnom vaznesenju pjesnici i propovjednici su tretirali kao eshatološki znak slijedeći Hristovom vaskrsenju, kao predznaku općeg vaskrsenja. Tekstovi izričito govore o prirodnoj smrti Djeve, isključujući svaku moguću vezu s učenjem o neporočnom začeću (immaculatae conceptio) koje bi joj dalo atribut besmrtnosti i bilo bi potpuno neshvatljivo u svjetlu istočnog pogleda na prvorodni grijeh kao nasljednu smrtnost. Tako, bezbrojni izrazi pobožnost i odanosti Mariji u vizantijskoj liturgiji, nisu ništa drugo nego ilustracija učenja o ipostasnom jedinstvu ljudske i božanske prirode u Hristu. Oni, u izvjesnom smislu, predstavljaju legitimni i organski način svođenja, u izvjesnoj mjeri, apstraktnih hristoloških učenja petog i šestog vijeka, na razinu običnog vjernika.

Priredio: jeromonah Panteleimon.

(Po)krštavanje Hrvata

Uskoro slijedi tekst o grijehu praroditelja, krštenju (zašto nije valjano krštenje kod heretika) te zašto je besmislena RKC dogma o bezgriješnom začeću Presvete Bogorodice.
Ova deklinacija (tj. krštenje Hrvata) ista je u jednini i u množini.
Stoga neka ponovno pokrštavanje Hrvata u istinskoj pravoslavnoj Crkvi započne!

Hristos Genate!

Tko je ukrao Božić?*

Mi koji smo dovoljno stari sjećamo se proslave Božića za vrijeme jugokomunizma.
I ne zbog nostalgije ili zato što smo tada bili mladi, mislim da možemo zaključiti kako su te stare proslave bile radosnije, a usudio bih se reći i kršćanskije.
Dok mi koji smo bili porijeklom sa sela i bili na selu sjećamo se kako su nam stari branili svaki vid zabave do Božića (što je uključivalo i gledanje TV i slušanje radija), te iako rimokatolici nemaju Božićni post, barem tako se je 'postilo' i čekalo veliki blagdan.
Nema radosti proslave ako njoj ne prethode pripreme koje osim toga govore kako se čeka na slavlje.
Ili zamislite da vam rođendan netko počne čestitati mjesec dana ranije, i ako nije idiot, zar ne biste zaključili kako vas s time provocira ili vam se barem ruga?
Tu je dakako bio i božićni ručak koji ne bi bio božićni kad bi takva ista atmosfera bila i dan ranije, i dan prije i dan prije ... - zato postoji vrijeme iščekivanja, vrijeme došašća (zanima me kad su rimokatolici skinuli Božićni post jer je isti propisan u prvom tisućljeću Crkve).
S druge strane bio je i to prkos jugokomunistima koji su branili i samo spominjanje Božića u javnosti.
Bučne proslave za vrijeme i nakon Polnoćke najprije su krenule u Splitu, našem najbuntovnijem gradu.
To se je onda smatralo kontrarevolucionarnim činom, samo po tome jugokomunisti su mogli znati kako im se bliži kraj.
Pa baš i nije bio kraj, jer su preko noći (u vrijeme rušenja berlinskog zida) oni koji su tjerali nadobudne skojevce da idu u crkve i popisuju one koji su unutra, postali zagovornici ljudskih prava i liberalne demokracije, a na naše čuđenje Zapad je tražio takve za suradnike, a ne one koji su oni progonili.
Tu se krije odgovor na naslovno pitanje.
Božić nam nisu ukrali komunisti koji su ga htjeli zabraniti doušničko-policijskim mjerama, nego Zapad za kojeg smo dotad naivno vjerovali kako smo s njim na istoj kršćanskoj strani.
Judeomasonerija je shvatila kako se uspješnije može boriti protiv kršćanstva s mrkvom nego s batinom, zato je onaj komunistički milicajac umjesto pendreka sad držao povelju o pravima sodomita (možda je najbolji primjer 'milicajac' Ranko Ostojić koji je baš iz Splita i koji je bio odmah u prvim redovima parada srama) i slično, ili onaj tko je vodio sastanke partijskih ćelija o tome kako spriječiti proslave Božića i odlazak mladih u crkve, sada je postao bankar ili trgovac koji se trudi 'advent' započeti čim ranije kako bi se izgubio smisao Božića.
Oni su dakle postali Zapad i oteli su nam naše 'mlado Sunce koje dolazi s Istoka', oni su bili uspješniji herodovci od Heroda.
Međutim, oni to ne bi mogli učiniti da im se nije narod priklonio.
Kao što je i ruski narod kao cjelina (jer je manjina ostala vjerna Gospodu Isusu Kristu, Njegovoj Crkvi i zakonitom caru) ubio ruskog cara i kršćanstvo (a ne samo boljševici), tako je i naš narod sudjelovao u zapadnoj otimačini Božića.
Zato, ako sudjelujete aktivno ili pasivno u 'adventima', ako konzumirate idiotske holivudske filmove i TV sapunice čak i u ovo vrijeme kad biste trebali postiti, ako sudjelujete u 'božićnim' merkantilijama, onda kad pitate zašto i tko vam je ukrao Božić tada to pitanje postavite pred ogledalom.

P.S. Kako moji trenutni ukućani gledaju TV, kad sam se vratio sa šetnje nehotimično sam odslušao par minuta HTV.
Tamo je K.Slabinac pričao 'božićne' viceve.
Vicevi su bili kao ovaj - neka žena poslije smrti dođe pred sv.Petra koji je pita jel oženjena, ona kaže nije, pa ju pita jel ima djece, ona odgovara nema, slijedi pitanje jel ikad bila s muškarcem, ona kaže da nije. Onda sv.Petar zove anđele da mu donesu krila pa žena kaže - to su sigurno krila anđela za mene, a Petar odgovara - ne to su krila guske.
I neka mi sad netko objasni kako kršćani mogu gledati TV kad se ovako nešto događa u predvečerje RKC Božića.
Svi moderni mediji trebaju biti anathema!
Biti kršćanin i istovremeno trovati se medijima je jednostavno nemoguće.
A ako se kršćani ne mogu odreći modernih medija radi spasenja svoje duše, koliko je onda po njima mizerna cijena njihove duše kad više cijene idiotske medije?
Zar oni mogu reći kako vjeruju u otkupiteljsku Krv Gospodina Isusa Krista kad im je radi spasa njihove duše teško jednom zauvijek zatvoriti TV koji je kao portal Sotonin u njihove duše?
Tako se može reći da oni ne samo odbacuju, nego pljuju na svetu, predragocijenu Krv s kojom su otkupljeni, te im nema spasa ako se s velikim pokajanjem ne isključe od vrata paklenskih.

P.S.S.
I da ne zaboravimo kako je ovaj blog dobio ime (iako je video vjerojatno od protestanta):

I kakve ima to veze s krađom Božića?
Ima i te kako.
Ako je Sin sišao i utjelovio se u utrobi Bogorodice na Zemlji, onda je On došao odozgor, iz pravca (trećeg) Neba prema našoj ograničenoj (konačna bića ne mogu postojati u beskonačnom prostoru, štoviše beskonačni prostor ne može ni postojati budući prostor podrazumijeva granicu) Zemlji, a judeomasoni se već nekoliko stoljeća trude dokazati kako je Nebo ljudima dohvatljivo i da se u suštini ne razlikuje od Zemlje.
I ako se ne razlikuje, onda cijelo sv.Pismo pada kao i kršćanstvo.
Onda je i Božić besmislen, jer u Betlehemu se je rodio običan čovjek, a ne utjelovljeni Sin Božji, jedan od sv.Trojice.
Onda čovjeku ne treba Božić da bi stigao do Neba.
I ako možete povjerovati da su u onim kartonsko-limenim slabo zakrpanim kutijama austronauti (svemiroplovci ili zvijezdoplovci) letjeli i spustili se ne Mjesec, onda vam Božić ne treba, vi i bez Boga vjerujete kako možete doći do Neba, vi ste onda u pobuni (babilonskog tipa) protiv Boga, i vaš Božić samo znači dobijanje božićnice i kalorična (koja će vam donijeti problema s kolesterolom, a možda i s dijabetesom) trpeza na stolu kraj kojeg se nalazi poganski bor s nepotrebnim darovima (ne zaboravimo kako su to drvo rimokatolici ponovno unijeli u 'kršćanstvo' kao što su unijeli i oživili poganske maškare).

I na koncu ovog teksta, budući sam vidio u statistici kako neki još čitaju moje stare tekstove, nadopunio sam tekst "Zločesti klaun" kojeg sam pisao za Božić 2016.
Samo tom tekstu dodajem činjenicu kako je rimski papa oteo davno zapadnim kršćanima Božić, a sakrio ga je još više u razbojničku pećinu kad ga je pomakao za 13 dana u 16.st.

* Oni koji su napravili istoimeni holivudski film su oni koji su ukrali Božić.
E.M.Jones piše kako su isprva židovi (dakle oni koji Ga mrze iz dna duše, koji vjeruju o ogavnosti koje su o Njemu napisali u Talmudu) pisali popularne 'božićne' pjesme poput "White Christmas" u kojima se pjeva o Božiću a niti jednim stihom se ne pjeva o rođenju Gospoda Isusa Krista. To je bilo pjevanje o Božiću a da se ne pjeva o tom presudnom događaju u Betlehemu, nego o snijegu, o emocijama u vrijeme kad se ljudi skupljaju na taj neradni dan, kad putuju ili vraćaju se kod svojih dragih.
To je bila lukava židovska podvala koja je isprva upalila u zapadnom protestantizmu, a onda se proširila po svem svijetu.
Slijedeći logični antikristovski korak je bilo naziv Xmas umjesto Christmas, i sad smo došli do toga kako se više ne smije niti spominjati Božić, nego blagdani.
Slobodno možemo reći da kad čujemo židovsko-protestantske pop pjesmice o Božiću da se ne radi o slavljenu Isusa Krista, nego Antikrista.
Primjerice među programerima već niz godina je popularno natjecanje "Advent of Code" i ne odviše bistri ljudi pomislili bi kako eto i programeri daju počast Božiću.
Ali oni i sami u naslovu kažu kako su u očekivanju 'coda' ili Coda, a ne Isusa Krista. I za njih se može reć kako su u adventu Antikrista.

Evo ipak još jedan dodatak, jer konac (ne)djelo krasi.
A radi se o nedjelu u ovom slučaju.
Zagrebački papistički biskup Bozanić nas je još jednom podsjetio kako on vidi Božić, kao početak novog humanizma.
On i njemu slični ekumenisti (papisti, protestanti i 'pravoslavni') su u zajedničkom kolu stvaranja novog svjetskog poretka kojeg sv.Pismo naziva posljednjim vremenima pred drugi dolazak Gospodina Isusa Krista, bolje rečeno vremenima Antikrista koji će ili već je ujedinio čovječanstvo protiv Boga.
U ime Gospodina Isusa Krista stvara se protubožji antikristovski poredak i to s pozivom na slavljenje rođenja Boga.
U Rijeci u kapucinskoj crkvi jaslice (koje su još jedan izum papista) uređuju se uz pomoć riječkog kazališta koje izvodi predstave u kojima glumica vadi zastavu iz rodnice.
Nema dakle više razlike između takvih 'crkvi' i kuća prostitutki.
Božić ili mali Bog, djetešce iz Betlehema je i Lav Judejski, štoviše svemogući Bog za kojeg je sv.Pavao napisao - teško je pasti u ruke Boga živoga.
Ovi koji se sprdaju s Božićem su bezumnici jer oči imaju, ali to ne žele vidjeti.

Jesi li član Crkve Antikrista?

Bez sumnje oni koji se nazivaju kršćanima odgovoriti će niječno na pitanje.
S druge strane stoji velika istina kako je najlakše sebe prevariti.
Kad robujemo nekoj strasti onda smo kao najveći idioti kojima um ne funkcionira i tako sami sebe varamo jer želimo biti prevareni.
Prošlo je dosta vremena kad sam na blogu kao radikalni sedevakantist objavio video nekih grčkih pravoslavaca kojih sam tada držao shizmaticima, i koji su začudno dijelili samnom osudu ekumenizma koji dolazi od Rima.
Mislim da sam dva takva videa stavio u privitak tada, a sada ću ponoviti jednog:

Nakon odgledanog videa trebalo bi vam biti jasnije jeste ili niste onaj tko pripada crkvi Antikrista.
Nisu samo u pitanju rimokatolici, nego i mnogi oni koji se nazivaju pravoslavcima.
Ako vaš biskup ili patrijarh sudjeluje aktivno ili pasivno na ekumenskim susretima ili molitvama, onda vi pripadate toj crkvi.
Ta crkva je daleko najbrojnija, ustvari rijetki su ljudi koji joj ne pripadaju.
Ako vam je poznato sv.Pismo, to vas ne bi smjelo iznenaditi.
I tako dolazimo do još važnijeg pitanja ako ste bili iskreni i na prvo odgovorili pozitivno.
Do kada ćete još biti u toj crkvi?
Nemojte umišljati kako ćete imati uvijek vremena od nje izaći.