Deifikacija čovječanstva umjesto deifikacije čovjeka

Kao što znamo, cilj kršćanina je njegova deifikacija.
Pri tome sam Bog ga podiže i čini bogolikim, svetim.
Prije toga nužno je očistiti se od požuda i pokajati se za grijehe.
Možemo reć, sve drugo je na Bogu (i prosvjetljenje i sama deifikacija), iako Bog pomaže čovjeku učiniti ono prvo (to prvo se može dogoditi u trenu, ali obično uzme godine, ako ne i desetljeća borbe).
Deifikacije će biti dok god postoji vrijeme, jer sadašnja Zemlja nema smisla ako se na njoj ne rađaju i ne žive sveci.
Za vrijeme renesanse izgubilo se zanimanje za Boga i deifikaciju, štoviše postojala je gotovo opipljiva želja osloboditi se od Boga i Njegovih zapovijedi, tako da cjelokupno čovječanstvo sjedne na Božje prijestolje na kojem Boga više nema.
Tako se je rodio humanizam, surogat prave religije i ljubavi.
Slikovito deifikacija su Jakovljeve ljestve po kojima se jedino čovjek može dignuti do Neba uz Božju pomoć.
Humanizam je tobožnji let čovjeka na Mjesec, te je čovječanstvo na Zemlji već deificirano jer je eto otkrilo s tim letom kako Neba nema nego čovječanstvo stvara Nebo na Zemlji (i na tobožnjim planetama).
Ovo pišem jer sam motiviran s ovim videom:

Radi se o izvatku iz knjige pokojnog o.Seraphima Rosa koji je bio, kao što vidimo, inspiriran razmišljanjem Dostojevskog.
Izgleda da je istina negdje u sredini.
Naime, svi ljudi u eri humanizma osjećaju egzistencijalnu ledenu samoću jer im se je Bog sakrio po njihovoj želji da Ga nema.
Neki od ljudi se povuku u sebe, u svoj mrak gdje su uvijek blizu samoubojstva, kako smo vidjeli u onom švedskom filmu o kojem sam pisao na blogu.
Drugi 'šveđani' problem osamljenosti pokušavaju liječiti u hipi komunama, u brojnim humanitarnim aktivnostima koje pruža država blagostanja, u brizi za beskućnike, za Afrikance, za samohrane majke, za kokoši nesilice koje su u kavezima, za tuljane koji se ubijaju radi kože, za šume koje stradaju od kiselih kiša, za sodomite koji umiraju od AIDS-a i slično.
U videu se spominje seksualna revolucija odnosno promiskuitet kao surogat prave ljubavi koje nema.
Seksualna revolucija je zamišljena kao oslobađanje čovjeka od moralnih okova i u kojoj će naći svoj smisao u orgijama bez kraja (kao što muhamedanci prema Muhamedu zamišljaju Raj).
Kao što kaže autor, čovječanstvo vidi kako je izgubivši Boga izgubilo vječnost, zato očajnički želi živjeti punim životom (što je zabluda) sada i bez ikakvih ograničenja.
Ta parola je bila i ostala - zabranjeno je samo zabranjivati.
Čovječanstvo izgleda kao kolo u kojem svi plesači završavaju u Paklu, ali se svi drže za ruke i plešu grozničavo i raspomamljeno dok tamo idu.
Bitno je da su svi ljudi jedinstveni, da su zajednica, da se ljube te da poštuju jedan drugom njegova ljudska prava.
Ljudska prava su pak rastezljiv pojam, ono što su značila pred 200 godina ne znači da znače i danas.
Ljudska prava bi se mogla definirati kao izmišljena prava ljudi na slobodno ponašanje bez ikakavih moralnih skrupula, osim opet rastezljivog pravila - da se nekom drugom ne naruše njegova prava.
Ako se netko dragovoljno drugom preda da ga ovaj muči i ubije, i na kraju kanibalizira (što se je već dogodilo u Njemačkoj između dva sodomita pred nekoliko godina), to je njegovo ljudsko pravo.
Čovjek dakle obožava sam sebe, to jest čovječanstvo. Čovjek je mjera svih stvari kako su nas učili humanistički filozofi na tragu starogrčkih.
Naravno da je to luda besmilica kad sve što živi održava u životu Bog koji je Život, štoviše sve što postoji postoji zato što mu bitak daje Bitak.
Humanizam je ništa više i ništa manje nego idolopoklonstvo.
Odličan primjer humanizma o kojem piše Dostojevski i Rose vidjeli smo ovih dana u Hrvatskoj.
Stotine tisuća ljudi žalovali su za jednim pokojnim pop pjevačem više nego što žaluju za svojim najbližima.
Svoju egzistencijalnu samoću koja proizlazi iz neimanja Boga riješavaju (lažno) tako da se osjećaju vrlo bliski čovjeku koju je umro, tako se i ponašaju na velikim skupovima rastanka.
Zato jer im je pjevač tobož bio blizak budući je pjevao pjesme preko medija ili na koncertima koji oni vole.
Potpuna ista stvar se je događala kad su pred četrdesetak godina umirale rock zvijezde od droge, a njihovi kult slijedbenici su osjećali kao da im je umro otac ili majka, štoviše kao da im je umro netko još bliži.
U nedostatku Vertikale, smisao se traži u horizontali (kad ne ljubimo Boga, onda ćemo ljubiti pop pjevača i žalovati ga više nego Isusa na križu).
Prava ljubav ima ljestvicu vrijednosti jer sve gleda u odnosu na Boga, lažna humanistička ljubav glumi kako je božanska pa tobož ljubi sve jednako (ali to ne da niti Bog jer bi to bila nepravda kad svi nisu jednaki), štoviše daje prednost često daljnjima u odnosu na bližnje (što je dakako grijeh koji mnogi čine, šalju novce nekim organizacijama u Afriku, dok pred očima imaju potrebite, koji put su im čak i u rodu).
Antikrist kad se pojavi ne će biti pomazanik mržnje, nego ljubavi. Ne prave, nego ove lažne humanističke.
Na jeziku će mu biti ljubav i ljudska prava, briga za nemoćne i potrebite, kako bi tako lažno glumio Krista.
Ne dajmo da nas zavede, utječimo se Gospodinu Isusu Kristu i Bogorodici!