Oluja i nagodba

Kao što znamo i slavimo, na današnji dan oslobođen je Knin 1995. u vojnoj akciji "Oluja".
Na današnji dan rođen je 1868. dr. Nikša Račić , poznati i priznati splitski liječnik, ali manje poznat kao povjerenik jugoslavenske vlade u londonskom izbjeglištvu za Dalmaciju kojeg je imenovao Draža Mihajlović.
Otkud toliko puno (u vojnom smislu beznačajno) četnika Hrvata na jadranskoj obali u prvoj polovini dvadesetog stoljeća?
Korijen hrvatskog četništva je ustvari devetnaesto stoljeće kad nacionalizmi bujaju diljem Europe, hrvatskog plemstva koje je bilo brana hrvatske državotvornosti više nema jer je ili izginulo u ratu s Turcima ili je potisnuto s javne scene s trgovačko-buržoaskom novom klasom.
Stoga se ondašnji intelektualci trojedine hrvatske kraljevine pitaju - tko smo mi?
Mađari, Srbi, Talijani dižu nacionalne revolucije u sklopu kojih su planovi zauzimanja hrvatskih zemalja te se tom pitanju pridružuje novo - kako ćemo se od njih obraniti? 
Zbog sličnog slavenskog jezika ti isti intelektualci odgovor daju kako su Hrvati Iliri, kao što su to i Srbi.
Tako je nastao ilirski pokret kojeg su pažljivo pratile i često kontrolirale tajne službe država koje su htjele imati dominaciju nad balkanskim poluotokom.
Ilirstvo je ubrzo postalo jugoslavenstvo u drugoj polovini 19.st.
I dok su ilirstvu koje je drugo ime za hrvatstvo koje traži svoj identitet pripadali Hrvati dvaju vjera, katoličke i pravoslavne, s nastupom jugoslavenstva pravoslavci na podrućju trojedine kraljevine (ali i u susjednom bosanskom pašaluku) se posrbljuju zahvaljujući nacionalističkoj SPC koja formalno ne djeluju u Hrvatskoj, ali de facto ima odriješene ruke zahvaljujući vlastima u Beču, Pešti i Zagrebu kojima najprije odgovara cijepanje i slabljenje hrvatskog naroda u Austro-Ugarskoj, a onda im odgovara podilažanje Srbiji kao ključu daljnjeg prodora kroz Balkan prema Bliskom istoku.
Poznato je kako su tada jugoslavenstvu pripadala većina intelektualaca na vlasti i pri vlasti, osim onih koji su se okupljali oko dr. Ante Starčevića koji je osnovao Hrvatsku stranku prava.
Izuzetno utjecajan rimokatolički kler predvođen đakovačkim biskupom Strossmayerom osniva institucije poput JAZU s evidentnim jugoslavenskim programom.
Posve je jasno kako u strogo hijerarhijskoj RKC hrvatski visoki kler nije mogao na svoju ruku voditi takvu politiku.
Vatikan i taj kler je bio uvjeren u svoju kulturno-teološku superiornost prema pravoslavlju, pa je jugoslavenstvo vidio kao pogodni način da se papinstvo proširi na slavensko pravoslavno stanovništvo Balkana.
To se može pratiti u životu nadbiskupa Stepinca koji je u mladim danima bio jugoslavenski dragovoljac na solunskom frontu (doduše nakon što je bio zarobljen kao vojnik AU), bio blizak s Karađorđevićima, sanjao kako će cijela Jugoslavija postati katolička, a onda se je razočarao u jugoslavenstvo i postao hrvatski domoljub.
Mnogi umjetnici su bili takvi, hrvatstvo im je bilo usko, htjeli su biti stjegonoše jugoslavenstva. 
Većina hrvatskih književnika su tada dogovorno prestali pisati hrvatskim književnim jezikom, počeli su pisati ekavicom i po standardima srpskog jezika (a ekstrem Ivo Andrić se posrbljuje). 
Meštrović tada radi svoje kosovske teme po Srbiji.
U takvom okružju je živio i radio dr. Nikša Račić, Hrvat koji će se boriti za jugoslavenskog kralja (doduše koliko znam on nije pucao iz puške) do kraja.
Što tek reći za tobožnjeg vođu hrvatskog naroda V.Mačeka koji je nakon drugog velerata umro i koji je pokopan s jugoslavenskom zastavom, a pred sobom je imao sliku jugoslavenskog kralja?
Međutim, nisu jugoslavenski nacionalisti hrvatskog podrijetla bili samo ljudi od pera ili kiparskog dlijeta, oni su bili uz komuniste prvi u Jugoslaviji koji su se služili nasilnim sredstvima batinjajući ili ubijajući protivnike Jugoslavije.
I onda dolazimo do opasne zablude antifašizma.
Kad orjunaši (organizacija jugoslavenskih nacionalista) vrše atentate i ubijaju primjerice dr. Milana Šufflaya, onda su oni dobri borci protiv fašizma, antifašisti (ovaj i slični atentati su tim gori što ih vode i organiziraju ljudi na vlasti u Jugoslaviji).
Kad ustaše napadaju jugosrpske vojnike u Lici s ciljem dizanja ustanka za slobodu hrvatskog naroda, onda su oni fašisti.
Kad bi bili antifašisti (ustvari orjunaši) iskreni prema sebi onda bi si rekli - fašisti su oni koji se bore protiv Jugoslavije i kojih treba onemogućiti i zatrti, oni koji se bore za slobodu hrvatskog naroda i za hrvatsku državu su za nas zločinci i onda ćemo ih zvati fašistima jer cijeli svijet nakon drugog velerata osuđuje fašizam i tako ćemo ih moći ubijati kako god hoćemo, a svijet će nas u tome podržavati jer ubijamo fašiste.
Odgovor hrvatskih domoljuba trebao bi biti rakrinkavanje te lažne optužbe ili odgovor - ako je za vas fašizam borba za hrvatsku slobodu, onda mi jesmo fašisti.
Samo objasnite nam onda kako to da onda srpski ustanici protiv Turaka nisu fašisti?
Dobit ćemo vjerojatno odgovor - srpski ustanici nisu činili zločine kao hrvatski ustanici niti su imali fašističko-rasističke zakone.
Na ovo tek treba reć kako su srpski ustanici kad su došli na vlast temeljito srušili sve džamije kojih je primjerice u Beogradu bilo više nego crkava, kako su sve Vlahe i Cincare posrbili, a muhamedance istrijebili (vratili silom na veru dedova ili makli iz države), što je posebno došlo do izražaja u balkanskim ratovima prema Albancima koji dotad nisu ni pripadali novoj srpskoj državi priznatoj 1878. na berlinskom kongresu i pod protektoratom Austrije.
Što tek reći za Čubrilovićev plan o istrebljenju Albanaca na Kosovu?
Što reći da su mnogi Srbi i Crnogorci planski naseljavani na Kosovu za vrijeme Jugoslavije kako bi se tamo promijenila etnička slika?
Ta poznati zločinac prema hrvatskom narodu Đoka Jovanić je podrijetlom iz Like u kojoj je činio te zločine, ali se je rodio na Kosovu u sklopu politike za koju će opet antifašisti reći da nije fašistička. 
Nigdje nisam pronašao dokument kako je netko iz ustaškog pokreta govorio kako treba trećinu Srba ubiti, trećinu pohrvatiti, trećinu istjerati.
Znam da se to pripisuje M.Budaku, ali ako je to rekao negdje u javnom govoru, a tada kao i sada se govori javnih osoba objavljuju u novinama, onda treba postojati neka novina s tim inkriminirajućim riječima.
Što tek reći za novog sveca SPC episkopa Velimirovića koji je u radu A.Hitlera vidio isti rad koji je radio sv.Sava u srpskom narodu?
Nipošto ne mislim da je zbog toga Velimirović napisao neku suštinsku laž i zlo, ali zašto onda tu dvostruki kriteriji, zašto se Hrvatima pripisuje zlo jer su bili saveznici u drugom veleratu s Nijemcima, dok kad jugoslavenska vlast pristupa Trojnom paktu to nije zlo niti je zlo kad episkop Velimirović hvali A.Hitlera što vodi računa o svojem narodu, onemogućuje judeomasonstvo i komunizam?
Posve sigurno se može reći da kad netko svojeg oponenta naziva fašistom da je to uvjetovano time da mu ne može naći pravi protuargument nego poteže za tom riječi batinom koja nažalost u naše vrijeme završava svaku raspravu i priziva državnu silu (ili nasilnu svjetinu) da se oponenta ušutka, stavi u zatvor, izbaci s posla ili da ga jednostavno noć proguta.
Vratimo se na hrvatske jugoslavene.
Oni su doživjeli težak udarac kad se je vidilo kako Srbi ne žele postati iskreni jugoslaveni, to jest novi narod, nego da Jugoslaviju vide kao produženu Srbiju.
To je razbistrilo pamet mladog biskupa Stepinca i mnogih drugih koji su primjerice pisali dotad na ekavici svoja djela (kao tobožnji jugokompromis, Srbi se odriču ćirilice i prihvaćaju latinicu, a Hrvati i dalje koriste latinicu, ali se odriču svojeg jezika).
Posebno otrežnjavajući dogođaj se zbio 1928. u jugoslavenskom parlamentu kad je velikosrbin Puniša Račić (istog prezimena kao i dalmatinski orjunaški doktor iz uvoda) ustrijeljuje hrvatske parlamentarce, što je bilo razlogom da je dr.Ante Pavelić osnovao ustaški pokret za rušenje Jugoslavije i stvaranje hrvatske države.
Također, kraljevina Jugoslavija ne stvara JPC (Jugoslavensku pravoslavnu Crkvu) nego SPC što je više nego jasan znak kako se tu radi o velikosrpstvu pod krinkom jugoslavenstva.
Tako dolazi drugi velerat s vojnim pučem u Beogradu kad britanska tajna služba organizira puč generala Simovića protiv pristupanja Jugoslavije trojnom paktu koji bi je oslobodio grozote rata, ali tada bi vrlo teško ili nikako nastala samostalna hrvatska država.
Jugoslavija je stvorena voljom sila pobjednica prvog velerata, i nije mogla biti uništena bez rata s tim silama pokroviteljicama Jugoslavije.
Hrvati orjunaši kojih je tada bilo puno manje nego u početku Jugoslavije, zajedno s velikosrbima, a nakon napada Njemačke na SSSR i s komunistima, ne prihvaćaju novu hrvatsku državu te dižu ustanak.
Povijesna je istina kako je u tom ustanku broj hrvatskih orjunaša-četnika bio zanemariv, gro ustanka čine s velikosrpstvom zavedeni pravoslavci.
Kad su se kasnije priključili hrvatski komunisti, opet je broj pravoslavaca daleko bio veći i u apsolutnom, a pogotovo u relativnom broju (u odnosu na postotak stanovništva).
Ustanak logistički pomaže Italija, tako da je najveća bizarnost što se ustanak naziva antifašističkim dok ga pomažu organizirati pravi talijanski fašisti koji su dobro znali da novostvorena hrvatska država ima dugoročni cilj vratiti cijelu okupiranu jadransku obalu i zaleđe.
Kapitulacijom Italije koja je uzrokovana iskrcavanjem Amerikanaca na Siciliju, komunistički partizanski pokret dobiva priliku izvršiti mobilizaciju Hrvata koji su dotad bili pod talijanskom okupacijom.
Tako po prvi puta broj Hrvata u apsolutnom broju nadmašuje broj posrbljenih pravoslavaca u partizanskoj vojsci i mnogi upravo tada pogibaju jer ih vojnički nespremne i neoragnizirane šalju pred njemačke tenkove i hrvatsku vojsku.
Tako novi partizanski ustanak biva slomjenjen u roku nekoliko tjedana u Istri i Hrvatskom primorju uz mnoge žrtve (u mom selu tako je u jednom danu poginulo dvadesetak seljana).
Međutim, na vanjskom planu postalo je jasno da se sile osovine ne mogu više boriti protiv zapada i istoka koji imaju izdašnije ljudske i materijalne resurse.
Komunistički partizanski pokret svjestan je kako Crvena armija dolazi s istoka, ali i da postoji mogućnost da se angloamerikanci iskrcaju u Dalmaciji (otok Vis su već imali) te šalju visoku delegaciju tajno u Zagreb da se dogovore s Nijemcima za eventualnu zajedničku borbu protiv angloamerikanaca.
Ovaj poznati povijesni događaj jasno govori kako komunistički partizanski pokret nije bio na antinacističkim ili antifašističkim temeljima, nego su temelji bili komunistička revolucija, a ako tom cilju doprinosi suradnja s Njemačkim nacionalsocijalistima kao za vrijeme do napada Njemačke na SSSR, ili u ovom slučaju da se s Nijemcima odupru zapadnim saveznicima, onda ih ništa nije spriječavalo na suradnju.
Retorika antifašizma nije ništa drugo nego zavaravanje naivnih.
Naši hrvatski orjunaši koji su zajedno s četnicima žarko željeli iskrcavanje Angloamerikanaca u Dalmaciji bili su jako razočareni što se to nije dogodilo.
Postalo im je jasno kako će Crvena armija prisliliti Nijemce na povlačenje s područja Balkana, te da će komunistički partizani postati nova opcija za njih.
Sad ne više sa srpskim kraljem za otadžbinu Jugoslaviju, nego s Brozom, Staljinom i sa petokrakom, srpom i čekićem za otadžbinu Jugoslaviju.
Kad je Crvena armija ušla u Beograd, toga je postao svjestan i srpski kralj u Londonu, te poručuje četnicima da pređu u komunističku partizansku vojsku, dok Broz takvima obećaje aboliciju. 
S hrvatske domoljubne strane je isto posve jasno da njihova strana gubi drugi velerat, da Crvena armija dolazi pobjednički, te da je jedina mogućnost sačuvati hrvatsku državu ako se zapadni saveznici odluče obračunati sa Crvenom armijom, a oni se priključe toj borbi.
To danas zvuči kao fantaziranje, ali dobro je proučiti slučaj najsposobnijeg američkog generala Pattona koji je bio za obračun s Crvenom armijom, koji je čak pisao da ima osjećaj da se je borio na krivoj strani vidjevši koje zločine čini Crvena armija, i koji je, blago rečeno, umro pod sumnjivim oklonostima kad se je američki vojni kamion zaletio u njegov džip, završio u bolnici s lakšim ozljedama i onda ubrzo umro.
Kako god bilo, svršetak drugog velerata je za nas značio pobjedu izdajnika orjunaša koji više nisu imali kokardu nego petokraku, a radili su na istom.
Hrvatski komunisti oduvijek su bili jugoslavenski orijentirani, tobožnji najhrvatskiji komunist Andrija Hebrang nije nikad ni pomišljao na stvaranje samostalne komunističke, ali hrvatske države.
Toliko hvaljeni ZAVNOH koji nije nikad dobio plebiscit hrvatskog naroda, definirao je Hrvatsku kao državu hrvatskog i srpskog naroda, ali u sklopu cjelovite jugoslavenske komunističke države. To je praktično značilo da hrvatske države nema, jer ako su i Srbi konstituitivni narod hrvatske države, onda će oni uvijek s pravom veta negirati to pravo hrvatskom narodu da se odvoji od Jugoslavije.
Ako je temelj RH ZAVNOH kako nažalost stoji u našem ustavu, onda su srpski ustanici s pravom ustali jer im se je onemogućio veto da blokiraju samostalnost hrvatske države.
Prvi hrvatski predsjednik koji nema nikakvog opravdanja što je ustao protiv hrvatske države u Velikom Trgovišću koje nije bilo okupirano niti od Talijana niti od Nijemaca, niti od Mađara, je bio izuzetno častohlepan i sujetan čovjek da bi od njega mogao nastati pravi hrvatski državnik, pa je kako bi opravdao izdaju koju je učinio u drugom veleratu prema svojem narodu, ubacio u hrvatski ustav ZAVNOH, spriječio lustraciju od jugokomunističkih kadrova, branio kult Broza u novoj hrvatskoj državi i izravno doveo do ovog stanja da RH ne smije slaviti svoje junake i žrtve jer se tome protivi de facto srpski konstituivni narod makar ga bilo 3% u stanovništvu RH.
K tome, a to me izuzetno smeta kao hrvatskom pravoslavcu, RH onemogućuje formiranje HPC da se ne bi zamjerio SPC, crkvi druge države koja negira postojanje Hrvata kao povijesnog naroda, definira Hrvate kao pokatoličene Srbe i time jasno stavlja do znanja kako sve čini da nestane hrvatske države.

I tako danas slavimo Oluju - slamanje velikosrpske pobune i paradržave koja se je odvojila iz RH, i istovremeno ne smijemo u tom slavlju pripustiti bilo koga tko će jasno i bez imalo dvosmislenosti stajati na hrvatskim državotvornim polazištima.
Mi živimo dakle u šizofrenoj državi koja je povremeno hrvatska država, ali većinom vremena je ZAVNOH, država hrvatskog i srpskog naroda koja čeka ujedinjenje sa Srbijom u Jugoslaviju.
Na vlasti u RH su nagodbenjaci kakvi su bili i u 19.st., koji nisu imali hrabrosti povesti narod u slobodu kroz žrtvu, koji zavaravaju narod da su mu vjerni vođe, dok se dogovaraju ili slušaju što će im naložiti neprijatelji hrvatskog naroda i države.
Zaludu Hrvatima ratni junaci koji su izvojevali pobjedu, kad su spremni nakon jednog dana sjećanja i slavljenja Oluje prepustiti vlast nagodbenjacima.
Hrvatska elita se još nije formirala, kako napisah izginuli su u borbi protiv Turaka, u borbi protiv Jugoslavija, i to je najveći problem hrvatskog naroda.
Dok se ne stvori novo plemstvo koje je spremno život dati za svoj narod i povesti narod, dotad će nad nama vladati nagodbenjaci koji ne pripadaju nikome osim onima za koje vjeruju da će imati od njih koristi.

Na koncu evo jednog hrvatskog domoljuba koji se nije bojao žrtve za svoj narod i koji je bio jasnih misli i riječi, te stoga nije mogao nikako biti dio Tuđmanovih nagodbenjaka na vlasti u RH:

Drugi je meni nepoznat, ali priča o ovom što je tema članka, duboki jaz između Hrvata koji se spremni žrtvovati se za opće dobro, i nagodbenjaka koji se često srame svog podrijetla, koji osluškuju tuđe gospodare i to smatraju velikom mudrošću.