Uspon kršćana na Nebo

Kao što znate, Crkva nije definirala na svojim ekumenskim koncilima nauk o Čistilištu.
To znači da nema dogme o Čistilištu, ali to isto znači da se u Crkvi dopušta naučavati, ali ne dogmatski kao objavljena istina, nauk o tome kako se ispunja Gospodinova rečenica kako će dug biti isplaćen do najmanjeg i posljednjeg novčića, te kako se neki grijesi ne opraštaju ni na drugom svijetu, a što znači da se neki opraštaju.
Tako je, većinom u Rusiji koliko mi je poznato, širen nauk o postajama na kojima se zaustavljaju duše koje putuju na Nebo.
Na svakoj postaji se provjerava da li je krštena duša (jer nekršteni ni ne idu na Nebo) imala neki specifični grijeh, i to od lakših prema težima.
Tužitelji su demoni koji točno te grijehe bilježe prilikom zemaljskog života (a nisu bili valjano ispovijeđeni i/ili pokajani), a branitelji duše su anđeli i sveci kojima se je ta duša molila tijekom života.
Ako je duša imala dobrih djela, ako je vršila pokoru te ako se za nju založe sveci, onda se njezin dug 'do posljednjeg novčića' briše, i onda slijedi uspon na novu postaju gdje se duša ispituje na neki drugi grijeh.
Ako nema dovoljne naknade od dobrih dijela i pokore, onda demoni muče neko vrijeme (s obzirom na ozbiljnost i broj grijeha) tu dušu dok se ne očisti, i onda opet krene prema gore na novu postaju.

Evo video o tome koji se temelji na pisanju svetaca koji su imali objavu ili osobno iskustvo o postajama pri usponu kršćana na Nebo:

Primjetimo da je posljednja postaja ispitivanje prema grijehu nemilosrđa i okrutnosti.
Onaj tko je bio nemilosrdan i tko je uživao druge ponižavati i mučiti, taman da je i bio slobodan od svih drugih grijeha, da nije niti na jednoj prethodnoj postaji bio mučen, da je bio asket, da je rasprodao sav svoj imetak i dao siromašnima, da je bio djevac i vršio sve postove i još preko onog što je predviđeno za svakog vjernika, tada biva pred vratima Neba bačen u dubine Pakla.
Doista moramo mrziti svaki grijeh pogotovo onaj pod čijim smo ropstvom, ali zalud nam je to sve ako nam je srce otrovano s mržnjom prema ljudima, ako nismo spremni s radosnima se veseliti, s žalosnima žalovati, ako se radujemo tuđoj nesreći, ako bismo sve naše neprijatelje osobno mučili na Zemlji i u Paklu, a pogotovo ako to već i sad činimo.
Budimo pak svjesni da ako smo skloni osveti (što kažu neki srpski 'pravoslavci' - tko se ne osveti taj se ne posveti) da ćemo zasigurno pasti na posljednjoj postaji u Pakao.
Još više budimo svjesni kako Bog rado i takvo srce izliječi, ako mu se okrene vapajem u svojoj nemoći.