Bijeg od jednolične raznoličnosti

Živim u gradu kojeg, iako sam u njemu proveo većinu života, ne držim svojim, ne mogu se s njim identificirati, osjećam se kao tuđinac u  gradu koji se hvali kako u njemu tuđinaca nema.
I da, grad je 'europska prijestolnica kulture', valjda ove godine ili iduće, pa su se gradski oci potrudili grad obogatiti besmislenim parolama, u stilu 'volim grad koji teče', ili da bi zvučalo  'plemenito' na svjetskom imperijalnom jeziku 'port of diversity'.
Kamo može rijeka oteći ako ne u more? Samo postoji i mrtvo more.
Rijeka je imala čudnu povijest, najveći dio vremena bila je njemački grad.
Zvuči bizarno onima koji nisu upućeni u povijest.
Treba razlikovati Trsat (Sušak) od Rijeke, ova posljednja nije nikad bila u posjedu nekih hrvatskih plemića kao što je Trsat bio frankopanski grad, nego su gospodari Rijeke bili njemački plemići čiji se grobovi nalaze u nekadašnjem augustinskom, a sada dominikanskom samostanu u samom sredistu grada.
K tome Rijeka je bila posljednji grad na jugoistoku nekadašnjeg franačkog carstva (zato su gospodari Rijeke bili njemački plemići), južnije od Rijeke, ili preko puta Ričine bilo je hrvatsko kraljevstvo.
Rijeku stoga obilježava ta graničnost, mješanje raznih okolnih naroda i kultura.
Ali samo mješanje nije stvorilo neku novu riječku kulturu i identitet.
Premda je bilo dosta pokušaja u 19. i 20.st. (autonomaštvo), dok ove akcije gradskih vlasti (u simbiozi s gradskim kulturnim pregaocima) oko 'europske prijestolnice kulture' su najnoviji jalovi pokušaj da grad koji toliko teče nađe neko smirenje u moru, u svom potencijalnom identitetu.
Zašto je to jalovo?
Zato što kapitalizam, koji je buknuo u Rijeci i to svjetskih razmjera nakon što je austrijski car proglasio Rijeku slobodnim gradom (slobodnim od dotadašnjih njemačkih vlasnika) ne može stvoriti ništa novo s čime bi se ljudi-građani duže vremena identificirali.
Ljudi se mogu identificirati i uvijek se identificiraju s nečim nematerijalnim, s nekom tradicijom u običajima, plesovima, prehrani, odjevanju, pjevanju i nadasve u odnosu prema religiji, dočim se nitko ne može identificirati s torpedom ili s poduzetničkim duhom  nekakve polubescarinske zone, s odlično smještenom lukom koji je doveo do proizvodnje torpeda i drugih industrijskih proizvoda (Rothschildsi su tada napravili u Rijeci jednu od prvih rafinerija nafte).
I kao što se vidi, gradski oci upravo taj bivši i davnopočivajući poduzetnički internacionalni kapitalizam drže okosnicom riječke kulture.
Ako ništa drugo moramo im priznati da drugog izbora nisu ni imali.
Jer kult komunizma i titoizma  koji živi i dalje, ili i dalje teče u gradu koji teče, izgleda poput Musolinijevog brodića koji se je kasnije nazvao Galebom na kojem je orgijao onaj po kojem je titoizam dobio ime.
Brodić još nije potonuo, vezan je u riječkoj luci kao dragocijeni brod poput relikvije svetaca, i ako niste znali, EU rascvala imperija financira milijune kako bi se odgodilo ili potonuće ili odlazak u staro željezo.
Kao u najluđem nadrealizmu obistinila se je 'kletva' - Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska.
Jer eto te kapitalističke zemlje brižno poput majke vode računa o brodiću faraona koji se je predstavljao vođom proletera.
Ipak to nije nadrealizam, vođe proletera bili su i ostali su braća u ložama s najbogatijim bankarima i kapitalistima.
Teoretski nemoguća (jer je teorija kriva) simfonija i simbioza međunarodnog kapitalizma i međunarodnog komunizma teče gradom koji teče.
Samo tko će, ako se još nije zombirao, biti ponosan što u tom gradu živi?
Normalni ljudi se znaju ponositi ako je u njihovom mjestu živio neki znameniti svetac, junak, vojskovođa, pjesnik, umjetnik, ali malo tko će se hvaliti što je u njegovom gradu bio neki veliki svjetski trgovac ili poduzetnik.
Nadalje, dva oca Rijeke (ili možda otac i majka?), kapitalizam i komunizam  neumoljivo potiču uništavanje različitosti.
Nije to specifikum Rijeke, svaki megapolis (grad koji je neprirodno i nabrzinu izrastao poput tumora) je kao moderna farma koja će na livadi s raznim cvijećem posaditi samo tulipane i to samo jedne boje i oblika.
Tako da se parolu 'luka različitosti' kojom je Rijeka postala 'europoska prijestolnica kulture' treba čitati:
- u našu luku dolazite kao različiti, ali kad prođete luku i uđete u grad onda ste jednolični tulipani.
Dok se tobož hvali različitost, ispod stola se ista gazi kako bi sve bilo jedna jednolična zgažena smjesa.
I kao što se može nazrijeti, Rijeka je samo paradigma, isti procesi se svugdje na krugu Zemaljskom događaju.
Dok sam se vozio u automobilu i čitao  parole (o kojima pišem) na gradskim autobusima (na kojima više izvana ne možete vidjeti živa lica putnika nego vidite samo merkantilističke ili političke poruke na neprozirnim prozorima - i to je apsurd, neprozirno prozirno) slušao sam radio na kojem je prenošen koncert neke jazz skupine.
Izvođači su bili vrsni, međutim sama muzika je bila bezobrazni sinkretizam, kako u čim kraćem vremenu izvesti čim više različitih glazbenih idioma iz različitih kulturnih tradicija.
To je bilo nakaradno kao što su i megapolisi nakaradni.
Sinkretizam se hrani od različitosti, ali ništa novo ne može stvoriti, sinkretizam je grobar onog što je dobro i  različito.
Očita je povezanost između 'luke različitosti' (megapolisa), sinkretizma u umjetnosti kao i u  religioznom  svijetu ideje monizma i panteizma.
Povezuje ih ideja kako je nekakav defekt u činjenici da postoji različitost, da je različitost zlo.
Nositelji te zablude znaju fiškalski  zavarati protivnike pa to što uništavaju različitost prikazuju kao borbu za različitost.
Primjerice borba za prava potlačene rase se na kraju svodi na nestajanje i te rase u novoj 'smeđoj' rasi koju lakše vlast kontrolira upravo radi toga što je mješana pa nema pravog identiteta.
Zombije je na kraju krajeva lakše kontrolirati nego ljude, jer ove prve vode prvenstveno najprimitivniji nagoni pa ako se ima sredstva voditi nagone onda se tako vodi cijeli zombi.
Različitost pak ne može postojati ako nije zaštićena od mješanja s nečim drugim što je različito.
U čaši možete, ako pažljivo ulijevate neka pića različite gustoće, imati jedno piće iznad drugog, ali ako ih izmiješate oni se više ne mogu razdvojiti.
Kapitalizam, komunizam, sinkretizam, panteizam-monizam drže kako se od više različitosti treba stvoriti samo jedna izmješana različitost, ili od 'mnogo' stvoriti 'jedno' tako da nestane 'mnogo' i ostane samo 'jedno'.
U naslovu i tekstu je kontradikcija jer ne može nešto biti istovremeno jednolično (ima jedno lice) i različito (ima više lica).
Međutim, uzimam pjesničku slobodu :).
Upravo da bih suprostavio kršćansku triadologiju (tri lica, a jedna suština) s jednim licem i mnogim suštinama.
Ulazimo u posljednja vremena u kojima će svijet imati jedno antihristovsko lice s mnogim verzijama i varijacijama, izgledati će kao različita lica, ali de facto biti će to lice Antihrista. 
Stvara se lažno jedinstvo i lažna različitost, zato za to opisati navodim apsurd.
Kršćanstvo je tome fundamentalno suprostavljeno i u samoj teologiji o sv.Trojici, troje ih je ali su jedno po svojoj suštini, ipak nisu isti, nego su različiti, dok su istovremeno nerazdvojivi.
Kao što Jay Dyer govori, istina koji put se ne smije gledati dijalektički budući je Bog jedan i istovremeno trojica, a to je najveća istina iz koje sve ostale proizlaze, pa i ove koje su dijalektičke.
Kršćanska eshatologija je suprotnost istočnom panteizmu-monizmu, stvorenja (anđeli i sveci) su uronjeni u beskonačnom moru Božanskih energija, ali nikad ne prestaje razlika između Boga i stvorenja kao i između samih stvorenja.
Blaženstvo ne nastaje kad nestane 'mnogo' i ostane samo 'jedno', jer i to 'jedno' (Bog) već ima u sebi 'mnogo' (sv.Trojica), blaženstvo podrazumijeva odnos, a za odnos je nužno 'mnogo' to jest raznoličnost.
Jednolična različitost je drugo ime za smrt.
Ta i drugi zakon termodinamike kojeg su znastvenici otkrili u 19.st. govori o toplinskoj smrti koju zatvoreni sustav postigne kad više nikakve temperaturne razlike nema među dijelovima sustava, kad se više nikakva promjena unutar sustava ne može dogoditi jer je nastupila maksimalna entropija.
Različitost je bogastvo i ljepota, a ne defekt i zlo.
Upravo je obrnuto, oni koji rade protiv različitosti a za stvaranje 'jednoga', oni rade zlo jer rade protiv Boga koji je sam u sebi  'mnogo'(Trojica) i koji je stvorio 'mnogo' i različito objavivši onima koje je stvorio na vrhuncu - i vidje Bog da je dobro.
Rijeka kao paradigma modernih gradova bez identiteta od 'mnogo' stvara 'jedno', a to 'jedno' je jadno, zato što je na ratnoj nozi s Bogom.
Po svoj prilici u Rijeku će se kao u 19.st. naseliti mnogi stranci (vjerojatno mnogi iz neeuropskih kultura i religija)  tako da Rijeka ne će imati identitet niti okolnog hrvatskog čakavskog stanovništva, niti talijanskog, niti bosanskog niti dalmatinskog niti slovenskog, nego će biti slično kao što su nekad riječki komunisti nazivali grad koji teče i reče o sebi - "jugoslavija u malom", a sada isti (komun)isti  za isti grad će reći - "svijet u malom".
To će biti svijet koji se je ujedinio protiv Boga.
Zato se ne mogu niti ću se identificirati s gradom koji otiče u 'mrtvo more'.

P.S.
Upravo pročitah da će u EU, to jest onda i u RH stupiti na snagu Direktiva Bolkestein.
Ako je vijest istinita onda se EU pretvara u centraliziranu državu u kojoj će središnja izvršna vlast imati mogućnost upravljati s onim što su od pamtivijeka imali pravo lokalne zajednice - komune - općine:

"Direktiva pokriva dosta širok raspon pitanja, od zakona o prostornom uređenju i urbanističko planiranje, mjere opskrbe stambenim objektima, opskrbu energijom i vodom, upravljanje otpadom i još mnogo toga."

Nekako bi bilo normalno za očekivati kako će se protiv te direktive pobuniti lokalni šerifi jer time gube važnu polugu svoje vlasti.
Međutim stvar tako ne funkcionira, lokalni šerifi su kao nekadašnji lokalni partijski funkcioneri (koji put su to iste osobe) koji su dobro znali kako njihova pozicija ne ovisi prvenstveno o 'bazi', nego o 'drugovima' na vrhu, to jest da svaku njihovu odluku mogu poništiti oni iznad njega.
Stoga ne očekujte kako će se gradski oci grada koji teče pobuniti što im vlada iz Brisela može poništiti njihovo lokalno muljanje, jer su oni duboko svjesni kako se vlast koju su nekad bespogovorno slušali preselila iz Beograda u Brisel (iako na vrhu te vidljive hijerarhije je skrivena antihristovska koja nema službenog sjedišta).
Praktično to znači kako će oni i dalje moći raditi isto, osim u slučaju kad dobiju signal iz Brisela da imaju novi diktat ili direktivu.
Poduzetnici, domaći ili strani, ako žele dobiti komadić torte lokalnih proračuna, kao u 'dobra stara' vremena morat će biti smjerni pripadnici loža koje lože odluke na svim razinama (javna je tajna kako u posljednjim desetljećima niti jedna tvrtka nije mogla dobiti javni posao ako nije 'dragovoljno' plaćala neke sportske klubove).
Usput, masonerija je u gradu koji teče bila izuzetno jaka u vremenima industrijsko-trgovačkog razvoja u 19.st. jer su tako strani industrijalci, veletrgovci i bankari imali sredstvo da nevidljivim nitima upravljaju s gradom.
Kako nam je moderna tehnologija svijet pretvorila u selo, ili bolje rečeno megapolis, to su onda te niti sada puno jače, brže i brojnije.
I tu leži odgovor na pitanje zašto niti jedan industrijalac ili općenito rečeno bogataš ne može imati tradicionalne nazore, ili odgovor na naizgled apsurdno pitanje kako to da najbogatiji ljudi podržavaju lijeve pokrete, stranke, političare, umjetnike, kad se ovi posljednji bore za jednakost svih ljudi u svemu, pa bi to značilo da bogataši financiraju one koji će ih lišeti bogatstva.
Bogataši su kao prvo svjesni da njihovo bogatstvo ovisi o njihovom statusu u očima stvarnih skrivenih upravljača svijeta, i ako ti upravljači imaju lijevu agendu koja maže masama oči da se bori za njihovu korist, uz cijenu da se isti odreknu tradicionalnih nazora i religije, onda bogataši nemaju drugog izbora nego podržavati takvu ljevicu.
Ali nisu tu niti mase nevine, jer i one znaju ili osjećaju kako postoji lijeva agenda u cijelom svijetu, u njihovom gradu, te ako žele imati dobar status u društvu onda moraju napustiti tradicionalne svjetonazore i moral, ako su ga uopće imali.
I eto nam odgovora zašto u gradu koji teče uvijek na izborima pobjeđuju lijeve opcije.
I tu je Rijeka paradigma, jer isti trend je u svim velikim gradovima.
Imamo onda i odgovor na pitanje zašto su sela nestala, jer ona su planski do toga dovedena, i ona su uništena radi lijeve agende budući je selo po svojoj definiciji sklono tradiciji.
Međutim, gradovi se hrane od sela, ne samo hranom nego i ljudima koji se sele iz sela (selo se seli, valjda se zato zove selo) u gradove, pa kad nestanu sela iz okolice grada, onda dolaze na red sela iz daljne okolice, kad se ona isprazne, dolaze sela iz drugih država i naroda, na kraju i drugih rasa.
Tako da svijetu dugoročno (za nekoliko desetljeća) prijeti smanjivanje pučanstva, iako trenutno isto raste.
Kad nestanu sela u Africi i Aziji, tada više ne će biti imigranata i tada će gradovi sami sebe pojesti.
Lijeva agenda je dakle protuživotna i zato je protiv Boga koji je život.
Svi gradovi teču, ali u mrtvo more.