Unigenitus

Unigenitus  je ime bule, dokumenta koji je zapečaćen olovnim papinskim pečatom radi autentičnosti, koju je izdao rimski papa Kliment XI 1713.g.
Po običaju bula je dobila ime po prvim riječima dokumenta 'Unigenitus ...' - jedinorođeni.
Ta je bula trebala biti obračun RKC s jansenizmom, u njoj su redom nabrajane anatemizirane zablude jansenista.
Međutim, nije tu spor bio samo po pitanju tumačenja nauke o Božjem milosrđu bl.Augustina (predestinacija), nego je još više bio spor ekleziološki.
Jer mnogi francuski rimokatolički biskupi, laici i parlamentarci držali su kako je Galikanska Crkva neovisna od Rimske, da rimski papa nije nezabludiv te da nema vlast nad francuskom Crkvom.
Štoviše, mogli bi reći kako je tadašnji stav 'galikanaca' bio stav pravoslavne eklesiologije (što je bila u prvom tisućljeću praksa istoka i zapada) u nauci kako je ekumenski koncil Crkve najviše tijelo Crkve koje je jedino nezabludivo i jedino ima vlast nad pojedinim biskupima (a ne da tu vlast ima rimski papa), te da rimski papa nema vlast nad Crkvom u Francuskoj tako da u istoj može mjenjati i postavljati biskupe, određivati što je pravovjerno, a što nije.
Jansenizam je bio tada još vrlo živ i jak, ali iza brda se valjala druga dugovječna latentna hereza koja će biti donešena na prvom vatikanskom koncilu, tzv. dogma o nezabludivosti rimskog pape.
Osim što se je blasfemično jednom čovjeku daje nezabludivost, tu se je radilo i o evidentnoj kontradikciji.
Jer ako je samo rimski papa nezabludiv (dodajmo i onu kvaku 22 - u svojem redovnom i izvanredovnom učenju) onda ekumenski sabor Crkve nije, a ako nije, kako je nešto zabludivo (sabor) moglo definirati da je nešto drugo nezabludivo (rimski papa)?
To je apsurd, tim više što niti jedan čovjek niti skup ljudi (makar cjelokupno čovječanstvo) ne može niti sam sebe, niti nekog drugog čovjeka, definirati nezabludivim - što je božanski atribut.
Eventualno bi Bog mogao definirati da je neki čovjek nezabludiv, ali ni od toga nema ništa.
Zato što bi u tom slučaju Bog trebao tom čovjeku ili oduzeti slobodnu volju (jer svaki griješnik može pasti u napast da laže, hotimično ili nehotimično) i diktirati mu cijeli život što je istina.
Bog je djelovao neko vrijeme (ali ne cijeli život) tako na svete pisce Biblije, ili na proroke, ali i jedni i drugi nisu bili nezabludivi, a vjerojatno bi odbacili kao sotonsku podvalu kad bi ih netko htio proglasiti nezabludivim.
Ipak, Crkva je stup i temelj istine, ali ona to nije po niti jednom čovjeku, nego po Duhu Svetomu koji djeluje u Crkvi, kao što su apostoli na svom prvom i jedinom koncilu u Jereuzalemu rekli - 'Duh Sveti i mi smo zaključili', a nikako rimski biskup ili bilo koji drugi čovjek može reći - pažnja, pažnja, ovo što ću sada reći je nezabludivo.
Tako je dakle navedeni rimski biskup Kliment objavio niz točaka koje su 'nezabludivo' anatemizirane.
Točka 80. glasi:
"Čitanje sv.Pisma je za sve."
Ako niste dobro razumijeli, 'nezabludivi' rimski papa objavio je 'Crkvi' kako nije čitanje sv.Pisma za sve, jer to je bio popis anatemiziranih zabluda koju su širili jansenisti.
To nije rekao Kliment u nekom privatnom razgovoru ili je to napisao u nekom privatnom pismu, nego je 'nezabludivi Hristov vikar na Zemlji' službeno objavio kao istinu zapečaćenu papinskim pečatom.
I to samo potvrđuje ono za što su protestanti optuživali papiste, da su branili kršćanima čitati sv.Pismo.
Bez sumnje, sv.Pismo se ne smije čitati-interpretirati na protestantski način, nego onako su ga interpretirali kršćanski oci i Crkva.
Međutim, daleko od toga da je Crkva ikad zabranjivala čitanje sv.Pisma.
Kad smo već kod jansenista, B.Pascal je napisao kako je sv.Pismo tako napisano da onaj tko nema vjere (a čita ju radi sprdnje ili da nađe 'rupe' u njoj kako bi se izrugivao kršćanima), još će više biti slijep za vjeru nego prije čitanja, a tko je čita s vjerom, tom će Bog postepeno otkrivati, koji put skriveni, smisao.
Dakle nema štete od čitanja sv.Pisma, onaj tko vjeruje (kršćanin) biti će prosvijetljen, onaj tko nema vjere (ali ima zlobe) biti će još više zaslijepljen.
Anatema rimskog pape prema čitanju sv.Pisma nema traga u nauci kršćanskih otaca niti u dokumentima ekumenskih sabora Crkve, nego je rimski papa još jednom demonstrirao kako mu nema premca u oholosti.
Vjerojatno su neki od papa stvarno vjerovali da su nezabludivi, ali to je teški duhovno-psihički poremećaj (u pravoslavlju se naziva prelest), dok drugi nisu vjerovali da su nezabludivi, ali su htjeli iskoristiti položaj 'nezabludivog' kako bi imali gotovo nadzemaljsku vlast nad ljudima.
Ne zna se koje je od ta dva stanja gore.
Kako napomenuh, tom 'greškom u koracima' Kliment je dao za pravo onima koji su optuživali RKC da je u srednjem vijeku branila kršćanima čitanje sv.Pisma.
Stoga nije začudila reakcija mnogih rimokatolika koji su se dotad branili kako je to bila protestanstka laž i propaganda u vjerskim katoličko-protestantskim ratovima.
Prema ovoj poveznici koju mi je jedan čitatelj dao, Francuska je nakon bule bila na rubu shizme, austrijski car je zabranio čitanje bule u svom carstvu, s pravom su mnogi tumačili kako je s tom bulom rimski papa dokazao nehotimično kako rimski papa nije nezabludiv.
Kako je u tom stoljeću i slijedećem RKC bila podijeljena po pitanju papine nezabludivosti, možemo čitati u toj poveznici.
Primjerice tada je izašao katekizam koji je na pitanje trebaju li rimokatolici vjerovati u nezbludivost pape odgovorio kako je papina nezabludivost izum protestanata jer tako nešto u RKC ne postoji.
Kako nije bio izum protestanata branjenje čitanja sv.Pisma u srednjem vijeku tako i to nije bio protestantski izum.
Jer za stoljeće i pol, upravo se je taj apsurd dogmatizirao u RKC i tako je praktično postalo nemoguće da se RKC kao cjelina vrati u Crkvu.
Što je po meni dobro, zato što RKC nema samo zabludu papizma, nego i mnoge druge koje su izašle iz nje.
Unigenitus dokazuje kako je RKC u shizmi, kako ona nije 'jedinorođena' Crkva Hristova, nego da je najvjerojatnije bludnica iz Otkrivenja.