Pismo piše papa rimski knezu Branimiru

Uskoro će biti 1140 godina od kad je rimski papa Ivan VIII napisao pismu hrvatskom knezu Branimiru.
Pismo u modernom prijevodu glasi:

Pismo je važno zato što se te daleke 879.g. spominje postojanje hrvatske kneževine s ove strane Jadrana.
Ne samo na obalama i u neposrednoj unutrašnjosti, nego i dalje, jer je iz pisma jasno kako papa rimski šalje blagoslov hrvatskom knezu i narodu sa zahtjevom na kraju pisma da se knez pobrine da neki svećenik Ivan obavi, u pismu nije naveden u kojem cilju, diplomatski zadatak u bugarskoj državi.
Taj zadatak je rimski papa povjerio hrvatskom knezu Branimiru, iako je rimski patrijahat tada bio duboko na Balkanu, pa čak i u današnjoj Grčkoj (osim dijela sjeveroistoka koji gravitira Carigradu), tako da su Rašani od kojih su kasnije nastali Srbi, tada bili također kršćani pod rimskim patrijahatom (tek je Sava-Rastko Nemanjić nekoliko stoljeća kasnije prešao na istočni carigradski obred i patrijahat), onda je jasno kako je tada hrvatska kneževina pod knezom Branimirom bila u susjedstvu (ne da je knez Branimir imao granicu na Vardaru, nego da je bugarska država bila do Drine i sjevernije) bugarske države (to potvrđuju događanja stotinjak godina kasnije kad hrvatski vladari ratuju s bugarskim kako bi spasili, očito tada bliske, Rašane ili Srbe od premoćnih Bugara).
Da su hrvatska i bugarska država tada bile prve i relativno moćne slavenske državi potvrđuje i znamenito pisanje rimskog (bizantskog) cara Porfirogeneta u kojem navodi kako je rimsko (bizantsko) carstvo pozvalo Hrvate sa sjevera (ondašnja bijela Hrvatska na području između današnje Poljske i Ukrajine) da istjeraju Avare koji su sa Slavenima poharali Balkan od Jadrana pa skoro do Carigrada, a istovremeno se je kršćansko Rimsko carstvo moralo braniti od prodora arapskih, kasnije turskih, muhamedannaca s juga i istoka.
Bilo bi nerazumno pomisliti kako je rimski car jednostavno poklonio svoje nekadašnje ilirsko-dalmatinske provincije Hrvatima, nego budući je isti bio car, onda je ponudio Hrvatima da na tom području istjeraju avarsko-slavenske barbare koji su uništili sve veće gradove (npr. Solin, koji je ustvari grad imenjak grčkog Soluna i vjerojatno je u tom gradu živilo mnogo Rimljana grčkog podrijetla) te da stvore svoju kneževinu ili banovinu koja će priznavati vrhovnu vlast rimskog cara (naravno onog iz Carigrada, jer u Rimu više nije stolovao car, k tome germanski barbari su osvojili i poharali Rim na apeninskom poluotoku).
I eto nas na pola puta do objašnjenja misteriozne rečenice rimskog pape Ivana VIII u kojem hvali kneza Branimira što se vraća 'u krilo apostolske stolice sv.Petra i sv.Pavla', to jest pod crkvenu vlast Rima koji nema više cara, odnosno upravo u tom stoljeću rimski papa bespravno daje rimsku carsku krunu franačkom kralju Karlu Velikom.
Dakle, čini mi se vrlo vjerojatnim, kako je knez Branimir poštujući dogovor između rimskog (bizantskog) cara i Hrvata priznavao sve do ovog pisma vrhovni suverenitet Carigrada u svojoj kneževini, a onda se nešto promijenilo tako da ga rimski papa hvali kako se vratio u 'krilo rimske Crkve' (također je vrlo vjerojatno da su Hrvati do tada imali staroslavensku sv.Liturgiju bizantskog obreda).
Pravo rimsko carstvo, sa sjedištem u Carigradu još od vremena svetog cara Konstantina, jasno da nije priznavalo bespravni potez rimskog pape koji je dao carsku krunu Karlu Velikom, a u tom cilju je u Rimu krivotvoren poznati povijesni falsifikat tzv. Konstantinova darovnica po kojoj je tobož car Konstantin svu vlast u carstvu prepustio rimskom papi.
U tom sukobu, oslabljeno rimsko carstvo nije moglo zadržati dominaciju nad nekadašnjim zapadnim pokrajinama, a vidimo iz ovog pisma kako se je na kraju de facto hrvatski knez Branimir priklonio novostvorenom Franačkom carstvu koje se je bespravno i nelegitimno nazivalo Rimskim (kasnije je nazvano Svetim rimskim carstvom njemačke krvi).
Da ova moja pretpostavka objašnjenja pisma ima temelja govori činjenica kako su upravo tada franački misionari u dogovoru s Rimom misionarili među Bugarima koji su tad već bili kršćani, ali u Carigradskom patrijahatu i s istočnim bizantskim obredom.
To je uvelike pogoršalo odnose između Carigrada i Rima te je izazvalo progon, stradanje i na kraju priznanje i rehabilitaciju carigradskom patrijarhu sv.Fotiji.
Taj svetac je baš dvije godine prije ovog pisma ponovno postao carigradski patrijarh. 
Znamenit je po tome što je upozoravao kako rimski patrijarsi žele apsolutnu dominaciju u cijelom kršćanstvu, u njegovo vrijeme je de facto rođena velika hereza papizma u Rimu koja je 1054.  konačnim raskolom otišla-otpala od Crkve.
Nažalost, hrvatski knezovi su tada krivo procijenili i pogazili ugovor koji su njihovi preci položili s rimskim carem, te su stali na stranu shizmatičkog Rima koji odonda teži prema dolasku Antihrista, a desna ruka mu je tada i još tisuću godina bilo germansko tzv. 'Sveto rimsko carstvo'.
I kako je na kraju završila 'misija' misionarenja s kojom su, uz pomoć hrvatskog kneza Branimira, Rim i Franci htjeli pridobiti na svoju stranu Bugare?
Bili su istjerani iz Bugarske, a Rimski patrijahat je izgubio i Grčku odlukom cara iz Carigrada.
Ova stara povijesna zgoda se stalno ponavlja nekoliko posljednjih stoljeća.
Rim-Vatikan želi prodor na pravoslavni istok, više nisu u igri pravoslavni Bugari, nego pravoslavni Srbi preko kojih se želi doći do glavnog cilja, do Rusije.
Kao što je nekad rimski papa Ivan VIII laskao i tepao hrvatskom knezu da ga iskoristi u cilju prevađanja Bugara na rimokatolicizam, tako moderni rimski pape koriste naivne Hrvate koji ne znaju vlastitu povijest, ili ako znaju nisu ništa iz iste naučili, da im se uputi par beskorisnih poruka i 'blagoslova' kojima ih umire, da se ne bi pobunili dok pregovaraju s pravoslavnim Srbima na štetu hrvatske državnosti i samostalnosti.
Nažalost, većina hrvatskih rimokatolika vjeruje kako je njihova sobarsko naivna vjernost rimskom papi veletrgovcu istovjetna vjernosti Gospodu Hristu.
Nije čudo kako je naivna likovna umjetnost najviše cvala među Hrvatima.