Kako ići u raskol?

Kratki odgovor - samo slijediti svoju volju.
Radi se o raskolu od Crkve.
Logično, ako slijedimo Božju volju koja je materijalizirana u ovom slučaju kroz kanone Crkve, onda ne ćemo otpasti od Crkve i ući u raskol, nego ćemo se legalno i legitimno boriti unutar Crkve protiv hereza i heretika makar isti bili među najvišem kleru Crkve, makar isti bili patrijarsi.
RKC odnosno zapadni shizmatici jednostavno nemaju pravila-kanone koji bi to regulirali (iako su ti kanoni iz ekumenskih sabora Crkve i iz prvog tisućljeća, RKC ih je odbacila) zato što papizam počiva na pretpostavci kako je rimski biskup nezabludiv, k tome on je i Hristov zamjenik na Zemlji, pa ga nitko od ljudi ne može smijeniti.
Doduše, jednom se je to i dogodilo kad su bili istovremeno trojica rimskih papa, pa je sabor RKC svih razriješio i postavio novog papu.
Međutim, ubrzo su pape 'nezabludivo' deklarirali kako su oni viši od sabora Crkve i nitko ih ne može ni suditi ni skinuti sa rimske stolice.
Fiškali bi rekli, onaj izuzetak koji je razriješio istovremeno postojanje trojice rimskih papa, potvrdio je pravilo kako nitko nema pravo svrgnuti rimskog papu, osim kad to netko učini.
Za ovu problematiku znakovit je slučaj arijanizma kad je ta hereza toliko ušla u Crkvu da je svega par episkopa ostalo pravovjernima od kojih je najpoznatiji bio sv.Atanazije, aleksandrijski patrijarh-papa koji je desetljećima trpio progonstva zbog svojeg pravovjerja.
Progonili su ga oni koji su bili u Crkvi, ali su bili heretici (i rimski papa je tada pokleknuo pred pritiskom i složio se je s progonom sv.Atanazija).
Međutim, sv.Atanazije nije išao u raskol, nije formirao svoj sinod episkopa i proglasio ga sinodom Istinske Crkve.
On je trpio, vjerojatno i puno molio Boga da da milosti kako bi se nadvladao arijanizam u Crkvi.
I za koje desetljeće molitva je uslišana, arijanizam je zauvijek odstranjen (osim ako se sada ponovno ne pojavi) od Crkve, sv.Atanazije se je slavodobitno vratio u Crkvu iz koje nikad nije ni otišao, a heretički episkopi odbacili su svoje arijanističke zablude.
Nakon toga Crkva je formulirala kanone koji reguliraju upravo ovu problematiku, kako reagirati kad netko, bilo klerik ili laik, vidi da je neki klerik (ili mnogo njih) skrenuo od pravovjerja.
Kanon predviđa da takav vjernik može prekinuti općenje sa klerikom kojeg je javno optužio da je heretik. 
Međutim tu se ne staje, Crkva mora sazvati sinodu ili sabor na kojem se treba raspravljati o optužbi za herezu, saslušati obje strane, eventualno druge svjedoke i donijeti presudu (okrivljujuću ili oslobađajuću).
I sad dolazimo do onog zašto ovaj tekst pišem.
1923. bio je svepravoslavni sabor Crkve u Carigradu na kojem se je raspravljalo i o uvođenju novog kalendara, međutim nikakav zaključak za ili protiv novog kalendara nije donesen.
Ipak, carigradski patrijarh i PC Grčke uvode na svoju ruku novi kalendar slijedeće godine što dovodi do velikog revolta grčkih vjernika.
Ovdje treba odmah naglasiti kako pitanje kalendara u Crkvi nikako ne može biti dogmatsko pitanje, nego disciplinsko.
Prije Nikejskog sabora Crkve koji je definirao kalendar Uskrsa, mjesne Crkve znale su u različite dane slaviti Uskrs. 
Svakako to nije bilo dobro, ali nisu se te mjesne Crkve anatemizirale  međusobno zbog toga. 
Upravo stoga što kalendar Crkve nije dogmatsko pitanje.
Stoga revolt nekih Grka protiv novog kalendara je bio legitiman, ali nipošto ne može biti razlogom da se oni koji su ga predložili ili uveli, optuže da su heretici (iako se kasnije vidjelo da su heretici ekumenizma).
Uvođenje novog kalendara kršilo je disciplinu Crkve, a ne dogme Crkve.
No, ako su i krivo optužili carigradskog patrijarha i atenskog mitropolita da su heretici zbog novog kalendara, kanoni Crkve (o kojima sam gore pisao) predviđaju da su mogli legitimno prekinuti općenje (zajedništvo) s tim klericima, ali su trebali čekati da se ta njihova optužba riješi na saboru Crkve, nipošto da su imali pravo proglasiti kako su oni istinska PC, a svi ostali da su raskolnici.
To se je i dogodilo sredinom 30-tih godina prošlog stoljeća kad su se tri episkopa pridružila revoltu i utemeljili su sinod nove 'istinske' Crkve, a de jure i de facto formirali su raskolničku 'Crkvu'.
I kao što to uobičajeno biva, raskolnici su se ubrzo među sobom raskoljavali i optužili one s kojima su maloprije tvrdili da su s njima 'istinski pravoslavci', kako su otpadnici, heretici i shizmatici.
Ipak se je sredinom 20.st. u Crkvi, kao nekad za vrijeme Arija, pojavila prava hereza (jer novi kalendar nije hereza), jednom riječju nazvana ekumenizam koji tvrdi kako Hristova Crkva ima mnogo grana te da se tek u budućnosti i uz trud ekumenista trebaju sve te grane ujediniti u jednu Crkvu (nije krivo pregovarati s papistima i protestantima, ali je hereza ekumenizma riječima ili djelima dovesti ih u zabludu da su oni već u Crkvi, a ne da se moraju vratiti u Crkvu).
Sad odnosno tad je i te kako bilo razloga da vjernici prekinu općenje s klericima koji su ekumenisti, da ih javno optuže i čekaju sazivanje ekumenskog sabora Crkve koji će osuditi sve heretike ekumenizma, od patrijarha pa do nekog seoskog paroha.
Međutim, niti sada kanoni Crkve ne dozvoljavaju da neki u opravdanom revoltu protiv hereze ekumenizma formiraju sinode episkopa i proglase se 'istinskom' PC jer time izravno idu u raskol.
Neki kažu, pa kako će ti patrijarsi koji su ekumenisti sazvati ekumenski sabor Crkve koji će ih osuditi kao heretike?
Doista to se ne može očekivati, ali nije na nama da spekuliramo kako će se situacija raščistiti, je li Bog predvidio da se taj ekumenski sabor Crkve protiv ekumenizma i koji bi trebao razriješiti kao heretike mnoge patrijarhe (a zašto ne očekivati njihovo pokajanje?) dogoditi ili ne će prije Sudnjeg dana.
Važno je spoznati kako javni heretici i oni koji nisu, ali su u zajedništvu s heretičkim klericima, imaju blagodat svetih tajni dok god im Crkva ne skine svećenički čin.
I to Bog preko Crkve daje ne radi tih heretičkih klerika, nego radi vjernika kojima se daju svete tajne.
Dakle, nitko se ne treba smućivati zato što je spoznao da ga je primjerice krstio heretički svećenik, ili ga je ispovijedio i pričestio, ili ga je vjenčao.
Heretički svećenik ima blagodati svetih tajni dok god ga Crkva (valjano) ne raščini.
To je Crkva davno definirala kao istinu-dogmu, i tko god tvrdi drugačije je sam heretik.
Zamislimo samo da to nije istina.
Ispovijedate se kod nekog svećenika za kojeg znate da je pravovjeran (nitko pak ne može posve biti u to siguran, jer samo Bog zna što je u ljudskom srcu).
Njega je rukopoložio neki episkop za kojeg znate da je pravovjeran.
Tog episkopa je rukopoložio neki drugi episkop za kojeg znate da je bio (jer je pokojni) pravovjeran.
Ali ne znate je li svaki u tom lancu episkopa bio pravovjeran, i ako ta dogma Crkve nije istinita, vi se najvjerojatnije niste ispovijedili zbog nekog episkopa koji je živio stoljećima prije vas i nije bio pravovjeran (u smislu da je bio heretik, ali ga Crkva nije raščinila).
Dakle, eklesiologija 'istinskih pravoslavaca' je besmislena i nitko na svijetu po toj besmislenosti ne bi mogao biti siguran je li se pravovaljano krstio ili nije jer je kroz dva tisućljeća mogao negdje i nekad puknuti lanac pravovjernosti.
Nažalost, ja sam nakon što sam spoznao da je papizam zabluda, došao u doticaj s 'istinskim pravoslavcima', iako mi je neki unutranji glas govorio kako tu nešto nije sasvim u redu, a tek sam nakon Uskrsa vidio i uvjerio se da je taj put bio raskolnički.
Prvi znak mi je bio kad je jedan od niza raskola 'istinskih pravoslavaca' kojem sam pripadao otišao u novi raskol u kojem se nalazi samo jedan stari grčki episkop i ja sam trebao pripadati toj 'istinskoj' PC koja se sastoji od samo jednog episkopa.
Znači od milijarda živućih ljudi na Zemlji, kršćani su spali ne nekih stotinjak.
Onda sam napisao tekst na blogu o Uskrsu u kojem sam spomenuo čudo sv.Ognja u Jeruzalemu.
Međutim, tumačenje 'istinskih pravoslavaca' jest - to je neki trik (tako su nekad i sad neki papisti govorili) jer jeruzalemski patrijarh nije s njima u sinodi (da li onoj gdje je samo jedan episkop ili onoj u kojoj ih je osam ili u nekim drugima) i on je u herezi ekumenizma zato što im se nije priključio.
To je jednostavno bilo previše i hvala Bogu da mi je to skroz otvorilo oči.

P.S.
Dobro bi bilo da objasnim kako to da sam došao u doticaj prije s 'istinskim pravoslavcima' nego s kanonski priznatom mjesnom Crkvom, a ona je za RH SPC.
Kao i većina Hrvata, smatrao sam da je SPC inficirana etnofiletizmom i to onim na štetu hrvatskog naroda i njegove države.
Idealno bi bilo da pravoslavlje ima neprekinuti kontinuitet među Hrvatima i u Hrvatskoj, pa da postoji mjesna Crkva HPC (ustvari mjesne Crkve nisu Crkve nekog naroda, nego neke države ili kao što samo ime kaže one su 'mjesne', a ne nacionalne, one bi se trebale primjerice zvati Pravoslavna Crkva Rusije, a nikako u smislu da je RPC Crkva Rusa, tako da bi se mjesna Crkva kod nas trebala zvati PCH - Pravoslavna Crkva Hrvatske).
Međutim znamo da nije tako.
HPC koja se u RH pojavljuje nije priznata od Crkve, trenutnog 'patrijarha' HPC postavila je ridukulozna EPC (Europska PC sa sjedištem u Parizu).
Dakle ništa od HPC ni od PCH, tim više što RH ne da nije zainteresirana za njezinu uspostavu, nego se na sve moguće načine trudi da se to ne dogodi.
Kad sam objavio na blogu da odbacujem papizam i prihvaćam pravoslavlje, jedan čitatelj me je uputio na 'istinske pravoslavce'.
Tada još nisam znao za kanone Crkve koje sam naveo u gornjem tekstu, to jest da klerici heretici, primjerice ekumenizma, ostaju u svom činu i imaju blagodati svetih tajni sve dok ih ne raščini Crkva ne nekom saboru ili sinodi.
Kako je SPC također inficirana s ekumenizmom, to sam onda zaključio kako to nije mjesna Crkva.
I našao sam se tako među IPC Helade.
Mnogi čitatelji pitaju i komentaraju - ode Emil u četnike, sad će se boriti protiv svog naroda i države.
Daleko od toga, etnofiletizam je i dalje hereza, mjesnu Crkvu u ovom slučaju mogu voditi heretici srpskog etnofiletizma, ali dok ih Crkva ne upozori ili ne raščini, oni i dalje vode mjesnu Crkvu.
Najgore što se može dogoditi ljudima koje imaju iskustvo kao ja, da se razočarani i papizmom, i etnofiletizmom u pravoslavlju, okrenu nekoj lažnoj religiji ili postanu ateisti.
Na tu udicu se ne ću uhvatiti, ma koliko neki čitatelji poput papagaja ponavljali - 'ode Emil u četnike'.
Nema povratka u papizam jer sam duboko uvjeren kako papizam nema temelja u Crkvi, nego je opasna hereza koja se je pojavila na zapadu koncem prvog tisućljeća.
Nema povratka niti u 'istinsko pravoslavlje' jer su to raskolnici.
Ja sam 'egoist' jer želim spasiti svoju dušu, a to je praktično nemoguće bez pomoći svetih tajni, dok svete tajne daje jedino Crkva, a ta Crkva je za naše područje priznala SPC kao mjesnu Crkvu.
Ludo i autodestruktivno bi bilo da ja ostanem bez svetih tajni čekajući da se u nekoj budućnosti, a možda i nikad, u RH oformi Pravoslavna Crkva Hrvatske koja će biti priznata od svih ostalih mjesnih Crkvi.

To je bio pravoslavni 'hod za život' kojeg predvode svećenici i monasi.

K tome to nije samo hod protiv čedomorstva, nego i protiv sodomizma.

Kad će papistički svećenici i redovnici sudjelovati u nečem sličnom?

Doduše oni su sudjelovali u nečem suprotnom, u paradama sodomita još davnih godina u Kaliforniji i šire.

P.S.

Ovo pišem ovako zato što je broj komentara prešao 200, pa se za vidjeti nove komentare mora kliknuti na poveznicu.

Nadalje, rimski papa Franjo pozvao je javno papiste da napuste tradiciju.

O tome možete pročitati ovdje i ovdje.

Prvo, ako neka institucija zove svoje članove da napuste tradiciju te ustanove, onda je to autodestrukcija ili suicid te institucije (iskreno ne znam dal se je to ikad dogodilo u povijesti).

Stoga bih se radovao kad bi rimski papa Franjo pozvao papiste da napuste papizam, jer prava tradicija RKC iz 9.st. je to - papizam.

Bez papizma se rimska mjesna Crkva ne bi izdvojila od Hristove Crkve.

Kako ipak nismo 'veslo sisali' onda znamo da rimski papa zove papiste da napuste Božje zapovijedi, da napuste tradicionalni moral, da napuste sve ono što je od Crkve ostalo u papizmu, kako bi se mogli papisti uklopiti u NWO.

I sad pitanje za papiste.

Ako vjerujete da su rimski episkopi Hristovi zamjenici s neograničenom vlašću na Zemlji, kakvo to mišljenje imate o Gospodu Hristu koji za svog zamjenika bira nekog poput papa Frane?

Ta rekao je da se i zli ljudi smiluju kad im netko dojađuje s molbama, te kako se onda Bog ne će smilovati onima kojima je Otac, a oni Njegova djeca,  da ne će otac svojoj djeci dati zmiju ili škorpiona dok ga za nešto mole, a po ovome Bog je svojoj djeci dao papu Terminatora?

I na koncu komentar s 'breibarta' jednog očajnog papiste:

"The Church was better served back when the Pope had a brothel in the Vatican."

"Crkva (misli na shizmatičku RKC jer on vjeruje da je to prava Crkva) je bila bolje služena u prošlosti kad je Papa imao javnu kuću u Vatikanu."

Znači da papisti znaju kakvih je sve nitkova bilo na stolici rimskog episkopa, ipak drže kako su ti pape, gori od najgorih pogana, bili izabrani od Boga da budu Njegovi zamjenici.

Kako može netko tko kaže da vjeruje u Gospoda Hrista imati tako loše mišljenje o Gospodu?

Odgovor je - to je misterija papizma, najveće hereze koja se je ikad dogodila, jer ni Arije ni Nestorije ne bi radili stvari koje su radili 'nezabludivi Hristovi vikari' i ne bi kršćane javno pozivali na nemoral i napuštanje Božjih zapovijedi - tradicije.

Nadalje, razmislimo, dragi moji papisti, što je to stvarno tradicija Crkve.

Ne sumnjam da ćete npr. reći (i ja bih to prije rekao) kako je celibat svećenika tradicija Crkve.

Ne, to nije tradicija Crkve, nego papizma koji je kako rekoh nastao u devetom stoljeću (nekako u vrijeme kad je rimski papa Ivan pisao poznato pismo knezu Branimiru o kojem sam pisao na blogu).

Jer, papa Silverije o kojem sam isto tako nekad pisao, a raspisali smo se o njemu i u komentarima, je bio sin pape Hormisdasa.

Dakle celibat svećenika nije nipošto tradicija Crkve kad su sami rimski episkopi bili sinovi nekih rimskih episkopa.

I da se razumijemo, Silverije nije bio izvanbračni sin, nego pravi-legalni sin pape Hormisadasa, koji je rukopoložen nakon što je prethodno bio oženjen (i možda već imao sina, ali to nije važno).

Tradicija Crkve je pak da monasi (što uključuje i jeromonahe - svećenike redovnike) žive u celibatu, a kasnije je dodano kako episkopi trebaju biti od redova monaha, znači neženjenih svećenika.

To očito nije bila tradicija kad je živio papa Silverije.

Stoga trebamo biti oprezni kad govorimo o tradiciji, jer nešto što nije živjelo za vrijeme sedam ekumenskih sabora Crkve ne može se nazivati tradicijom Crkve.