Nered

Pročitah jutros ovaj tekst o tome kako je Pravoslavlje došlo do sadašnjeg stanja nereda.

Jednostavan odgovor na pitanje zašto ili kako je - zbog geopolitike, etnofiletizma, sekularizma.

S time da nam mora biti jasno kako to stanje nije nepoznato u prvom tisućljeću.

Donekle je bilo reda kad su gotovo svi kršćani bili unutar Rimskog kršćanskog carstva nakon prestanka dvostoljetnih krvavih progona u poganskom Rimskom carstvu koje se je na kraju preobrazilo u kršćansko.

Premda je medeni mjesec između kršćanske države-carstva i Crkve vrlo kratko trajao, jer su Konstantinovi nasljednici podržavali (polu)arijanstvo, a Konstantinov nećak, Julijan odstupnik (jer je bio kršćanin koji se je odrekao kršćanstva) koji je vladao svega dvije godine, pokrenuo je žestoke progone kršćana obnavljajući poganstvo.

Nakon toga pao je pod germanskim barbarima stari ili prvi Rim, pojavili se se na političkoj karti zapadnog dijela carstva moćni Franci s ciljem da oni preuzmu glavnu ulogu u Carstvu.

Ubrzo su stavili pod svoju kontrolu Rimskog patrijarha - papu, te su potičući želju nekih rimskih papa da budu oni glava ili stijena Crkve, želeći preko pape biti glavni u Rimskom carstvu, doveli do raskola Crkve 1054.g.

Na Balkanu se je pojavila moćna bugarska država ugrožavajući Carigrad - drugi Rim, i koja je prešavši na kršćanstvo tražila da njihov pokršteni vladar Boris dobije titulu cara (mislim da ipak ne ravnom rimskom caru iz Carigrada) što je podrazumijevalo da se osim pet povijesnih patrijarhata, rimskog, aleksandrijskog, antiohijskog, jeruzalemskog i carigradskog, stvori novi bugarski patrijahat koji će biti izvan granica kršćanskog Rimskog carstva.

Možemo reći da se je tako otvorila pandorina kutija, jer su od tada svi novi kršćanski narodi koji su htjeli biti suvereni, odnosno imati suverene kraljeve-careve, htjeli imati svoju autokefalnu Crkvu.

Što je ipso facto značilo da zemaljski vladari, ma kako bili pobožni, imaju vrlo jaki utjecaj na Crkvu, pa nakon nekog pobožnog Konstantina vrlo lako može doći neki Julijan odstupnik, ili neki car ikonoborac, ili neki car koji će u želji da proširi svoje carstvo zaratiti sa susjednim kršćanskim vladarom.

I tada se kršćani međusobno ubijaju u ratovima, radi zemaljskih carstava spremni su ubiti brata kršćanina, i tako gube vječno nebesko carstvo (naravno da ne tvrdim da su svi koji su u takvim ratovima bili završili u Paklu).

Ovo što pišem nije nipošto kritika naših kršćanskih predaka, jer htjeti imati kršćansku državu koja će štititi kršćanstvo i javno ćudoređe nije ništa negativno, dapače prirodno je da kršćani tome teže.

Ali to svakako nosi i neželjene posljedice, iako mislim da na povjesnoj vagi koristi od kršćanske države su pretežnije od negativnih posljedica korupcije kršćanstva u kršćanskoj državi.

Već nekoliko stoljeća u starom svijetu nema niti formalno deklarirane kršćanske države, carska Rusija je bila posljednja takva država.

Povjesničari bi rekli - kršćanstvo je nakon dvije tisuće godina sišlo sa povjesne pozornice.

Vjerujem da je sada  dobro, štoviše vrlo dobro, da kršćani više ne budu na svjetskoj pozornici koja već ima scenografiju postavljenu za ustoličenje Antihrista.

Ako se je nekad moglo imati donekle razumijevanje da kršćani podržavaju svoje kršćanske zemaljske države (ali ne po svaku cijenu što su mnogi, uključujući mnoge episkope i patrijarhe učinili), kakvo sad opravdanje mogu imati kad kršćanskih država više nema niti na deklarativnoj razini?

Skandal rusko-ukrajinskog rata trebao bi nam svima otvoriti oči.

Na jednoj i drugoj strani ratuju pravoslavni, a da niti na jednoj, niti na drugoj strani sukoba vladari država nisu kršćani, nego štoviše provode u različitim brzinama antihristovsku agendu.

Kako gore navedeni tekst obrazlaže, mnogi arhijereji u Pravoslavlju dali su se upregnuti u geopolička kola, ratuju oko jurisdikcija međusobno, traže podršku moćnih ekumenista - vladara ovog svijeta, mnogi su pristali uz plandemijsku agendu, neki podržavaju ona slova-suglasnike, neki opravdavaju antikršćanski nauk evolucije, neki prizivaju novi svjetski poredak i jednu svjetsku vladu.

Stoga, mora doći do nevolja i stvarnog progona kršćana kao u prva dva stoljeća, tada će nevaljali arhijereji sami otpasti jer će ostati na svjetskoj antihristovoj pozornici, a pravi arhijereji, sa svojim stadom, će otići u arene pred zvjeri kako bi okupani u svojoj krvi čisti stali pred Gospoda Hrista.

P.S.

Vezano uz istu ili sličnu temu tekst istog autora: Patrijahat nije Crkva .

Patrijahat nije apostolska tradicija, nego je nastao kasnije.

Poanta teksta je - patrijahat ili sinoda episkopa nekog područja, nije Crkva, patrijahat ili sinoda neke autokefalne PC (autokefalna PC je isto neapostolska tradicija) je upravno tijelo nad Crkvom na nekom području i koje se povjesno-politički mjenja, ukida, ponovno uspostavlja. U konačnici patrijahati mogu otpasti od Crkve, ali lokalna Crkva - zajednica vjernika - udova Hristovog tijela, ne otpada ako episkopi ili sinode episkopa otpadnu.

Analogno bi se moglo reći - direktor predstavlja tvrtku, ali direktor nije tvrtka. Direktor može biti smjenjen, a tvrtka i dalje ostaje.