Manje poznate fotografije iz Njemačke 1944-45. - NE UBIJ

Dobio sam neke fotografije iz Njemačke 1945.g. koje govore o 'oslobođenju' koje je došlo od istoka i zapada.

Problem općenito s povijesnim fotografijama je njihovo ispravno datiranje, tko ih je snimio, mjesto gdje su snimljene, također pitanje da li su to originalne fotografije ili foto-montaže.

Ove fotografije koje ću iznijeti imaju popratni tekst, ali ja nažalost ne znam njemački.

Ova fotografija je međutim poznata. Vojska SAD je protivno međunarodnim ratnim zakonima nakon kapitulacije Njemačke zadržala uz Rajnu mnoštvo njemačkih vojnika pod vedrim nebom iza žice, praktično bez hrane i vode, na otvorenom (dakle bez šatora i baraka).

Ako se dobro sjećam to se zvalo 'rajnska polja smrti'.

Fotografija o istom navedenom gore.

Ovu fotografiju nisam vidio dosad. Ako je originalna netko je zvjerski mučen i ubijen i ostavljen da visi na bodljikavoj žici pretpostavljam nekog logora. S obzirom što je 'napisano' na tijelu nesrećnika, očito se ne radi o njemačkom zločinu.

Žrtve bombardiranja zapaljivim bombama.

Mučena i vjerojatno silovana Njemica.

Ne znam da li su ove žrtve strijeljane ili ubijene na neki drugi način.

Žene su evidentno pri tome i silovane.

Mislim da se radi o istom događaju odnosno mjestu. I djeca su ubijena.

Vojnici Crvene armije uzimaju svoj 'ratni plijen'.

Pretpostavljam da je ovaj boljševički vojnik dobio tu biciklu vrlo brzo nakon snimanja.

Mislim da je i ovo fotografija žrtava angloameričkih zračnih bombardiranja zapaljivim bombama.

Njemački dječak u Berlinu 1945.

Mislim da se radi o strijeljanim njemačkim vojnicima stražarima u Dachau.

Vidio sam nekoć neke slične fotografije koje su snimili Amerikanci kad se bez suda strijeljali njemačke vojnike koji su im se predali.

Spaljeni Hamburg.

Da ne bi ostao neki nesporazum oko ovih fotografija.

Kad bi i bio istiniti mit o svespaljenici, veliki je zločin i grijeh bio ubijati vojsku koja se je predala, mučiti, silovati i ubijati nakon toga njemačke civile, a prije toga ih spaljivati u bumbardiranjima.

Ubiti dušu i ponos jednog naroda također je grijeh i to veliki.

Ako je postojao zločin s njemačke strane, onda je trebalo dignuti optužnicu za osumnjičene i na pravednom sudu (to nije nikako bio Nirnberški sud u kojem obrana nije imala niti pravo ispitivati svjedoke optužbe) ih osuditi ili osloboditi ako nisu krivi.

Uzimati pravdu u ruke je uvijek grijeh ubijanja, jer pravda nije osobna osveta, sudovi zato postoje.

I u 'okrutnom' Starom Zavjetu nije bilo dopušteno uzimati pravdu u svoje ruke, uvijek je prije smrtne kazne morao biti sud sa barem dva svjedoka optužbe.

Na svim onim fotografijama, bilo Njemaca, Amerikanaca ili Sovjeta, nalaze se ljudi kojih je Bog stvorio na svoju sliku i priliku.

Ubiti čovjeka znači ubiti sliku Božju, veliki je to grijeh koji se mora, ako je hotimičan, kazniti smrću (naravno prije toga dokazanom presudom na sudu).

Tako je Bog zapovijedio.

I ako se ubojice pravedno ne kazne, onda ulazimo u demonsku spiralu osvećivanja koje se završava kad se ljudi međusobno poubijaju i kad više nema žrtvi, jer svi se zalažu za osvetu.

Tako su komunisti i u Rumunjskoj (vjerojatno i drugdje, za ove slučajeve znam) i na Golom Otoku tjerali zatvorenike da tuku i ponižavaju ostale zatvorenike, kako više nitko ne bi bio žrtvom, kako bi svi bili krivi, kako bi svi bili u zemaljskom paklu.

Mučiti čovjeka također je kršenje šeste Božje zapovijedi NE UBIJ.

Ponavljam, mučiti čovjeka znači mučiti sliku Božju.

Bog čeka na pokajanje ubojica, ali ako nema pokajanja, onda slijedi najveća moguća osveta, vječna kazna ubojici u jezeru ognjenom.

Također dobro znamo iz naše vjere kako željeti nekome smrt i/ili muke jest kršenje šeste Božje zapovijedi.

Koliko puta smo podnoseći neku nepravdu, a u nemogućnosti osvetiti se, poželjeli nekom muku i smrt?

Ili smo se radovali kad je takvog zadesila koja nesreća?

Time smo kršili šestu Božju zapovijed.

Stoga pokajmo se toliko duboko da više ne želimo nikome smrt, te da imamo jednu volju s Bogom koji želi da se svi ljudi spasu, a to znači i oni koje držimo svojim neprijateljima.

Neka nam pomogne u tome slijedeći video, ustvari čitanje iz knjige moralne teologije o šestoj (za rimokatolike i protestante petoj) Božjoj zapovijedi:

Ovo je najopsežnija knjiga moralne teologije koju znam.

Hvala autoru Revnitelju starog kalendara , koji je matejevac, što je uložio truda stavljajući je na internet.

Možda će nekog iznenaditi, ali u ovom poglavlju šeste zapovijedi obrađuju se i djela milosrđa, osam blaženstava, briga o zdravlju u kojoj se navodi primjerice da se treba nositi funkcionalna odjeća, a ne ona koja dolazi od francuske mode u Rusiju, da se ne smije biti okrutan prema životinjama i ne ubijati ih više nego što je potrebno.

Rečeno je kako je najveći grijeh samoubojstvo* jer je taj grijeh najizravnije okrenut protiv Boga odnosno života. U Rusiji, vjerojatno tada i u drugim zemljama, testamenti samoubojice se nisu priznavali i izvršavali. Naravno, podrazumijeva se da samoubojica nije bio lud, da je bio kao Juda Iškariotski. Nije mogao biti pokopan na kršćanskom groblju, nije se za njega moglo javno moliti (znači bez svećenika na pogrebu).

Kako to da autor apelira ruskim pravoslavcima da imaju sućuti prema domaćim životinjama, a ovdje navodi kako samoubojica ne zaslužuje niti javnu molitvu?

Zato što je samoubojstvo stvarno najveći grijeh.

Samoubojice najčešće navode u oproštajnim pismima kako više nisu mogli trpjeti nepravdu i/ili bol u svom životu.

Ali zemaljski život nije izlet na krug Zemaljski, nego borba za čistoću srca koje je pomračeno istočnim grijehom i koja se postiže odricanjem, askezom-podvigom, dugotrpljenijem, djelima milosrđa.

Neumjerenost u jelu i piću, odnosno u svemu, također se ovdje navodi pod zapovijedi - ne ubij.

Mislim da ne treba posebno objašnjavati zbog čega je to tako.

Neuredan život, pa i onaj fizički, ako smo se ulenjili pa ne vodimo računa o čistoći i higijeni, također spada kao kršenje iste zapovijedi.

Pušenje, uzimanje droga, pijančevanje - također.

Gnjev je uzrok zločina ubojstva, bilo mislima bilo djelom.

A i on ima korijen u gordosti-oholosti.

Jer se umišljamo da smo nešto veliko, da nismo grješnici, da nam ne treba Božja milost i opraštanje, i onda ako nam se neko nađe na putu ili učini nešto što mislimo da nije smio učiniti, onda se prognjevimo na njega.

Ako je moćniji od nas onda ga ubijamo samo mislima, a ako nam se pruži prilika, i ako se ne oslobodimo strasti gnjeva, ubit ćemo ga i tjelesno.

Autor navodi da bismo se sami sebe preplašili kad bismo sebe vidjeli u zrcalu kad smo u gnjevu.

Ako imamo psa koji nas drži svojima, tada će pobjeći od nas ili nas možda napasti.

Zato što postajemo tada demonoliki i spremni smo ubiti (doduše ovisi u kojem stupnju gnjeva smo, ali ako se ne liječimo od gnjeva možemo lako doći do te točke iza koje se teško vraćamo).

Čovjek u gnjevu i demonskom stanju ubiti će i nepoznatog čovjeka ako ga nekako povezuje s onim što mrzi.

I mučiti će ga kao što demoni muče ljude.

To je objašnjenje onih fotografija na kojima su tijela iznakaženih i mučenih ljudi.

Borimo se dakle protiv naše oholosti, protiv sklonosti gnjevu, protiv mržnje prema bilo kome, a vodimo kršćanski podvižnički život okrenut prema Bogu, pa ćemo iz ljubavi prema Bogu ljubiti i Njegove slike, ljude oko i dalje od nas i činiti im djela milosrđa.

* Samoubojstvo je različito kad ga izvrši kršćanin, i nekršćanin.

Neki nekršćani smatraju samoubojstvo časnim činom.

Pravi ateisti nemaju problema sa samoubojstvom, ako ti ne ide u životu, imaš samo od njega gubitke (recimo najdražih) i bol, samoubojstvo dođe kao 'prirodno rješenje', kao kad se kitovi samoubilački nasuku na obali.

Kako je svijet sve više bez vjere i u očekivanju Antihrista, tako je eutanazija, samoubojstvo izvedeno uz pomoć 'liječnika', sve više slučaj (autor knjige kaže da ne rade dobro oni koji umirućima daju neku drogu da bi tako ubili bol i onda ovi umiru kao zombiji, zato što su to posljednji trenuci u životu kad se može dogoditi pokajanje i kad se bol može prikazati kao žaljenje zbog učinjenih grijeha, ne vjerujem da je niti jedan svetac tražio da mu prije smrti ubrizgaju morfij).

Kršćanin međutim vjeruje kako je Bog svemoćan, svevideći, kako sve ima pod kontrolom, kako je išao na križ da bi sve grijehe svijeta otkupio (npr. da je A.Hitler svojom rukom ubio 6 milijuna židova, te da se je nakon toga iskreno pokajao i vjerovao u milosrdnog Bogočovjeka i Njegovu žrtvu na Golgoti, bio bi spašen), kako sve što daje, daje u pravom trenutku, kako je nepresušni izvor života i svakog dobra.

Kad se kršćanin ubije, onda sve to zaniječe, zaniječe svoju vjeru.

Ili ne vjeruje više da je Bog svemoćan, da je Providnost, da je milosrđe i ljubav.

Samoubojstvu kršćanina prethodi nešto što se na crkvenoslavenskom zove uninije. Juda Iškariotski podlegao je uniniji i ubio se je.

To ne znači naravno da će svaki čovjek koji dođe u poziciju duhovno-religiznog očajanja odmah ubiti. Možda se ni ne će ubiti, ali će izgubiti vjeru i živjeti će kao ateist, ali u podsvjesti će znati da postoji Bog i to će ga stalno proganjati.

Uninije dolazi isto od oholosti.

Čovjek se umišlja da je dobar kršćanin te da zaslužuje nešto više od Boga u svom životu nego što ima. Ne radi se tu samo o materijalnim stvarima, tu se može raditi o želji za skladnim brakom, za dobrom djecom, zdravljem i slično.

Ali usprkos molitvama to se ne događa, i onda čovjek pada u uninije, duhovni očaj, i pita se zašto je uopćio bio kršćanin, zašto je postio, zašto je hodočastio, zašto je ukroćavao svoje strasti, kad mu Bog nije dao sretan život.

Žena Jobova je taj primjer.

Kad je Job (i ona jer mu je žena) izgubio sve materijalno što je imao, a bio je veliki bogataš, kad je izgubio svu svoju djecu, i kad je dobio neku tešku kožnu bolest, njegova žena ga je savjetovala da prokune Boga i ode u smrt.

Nažalost mnogo ima takvih.

To im se događa zato što nisu imali vjere u Božju providnost, zato što se nisu prepustili Božjoj volji, nego su se molili, a ustvari zapovijedali su Bogu, da im učini nešto u njihovom životu što oni žele.

Dakle to nije bila niti prava vjera niti prava molitva.

Ako se koji put nađemo u toj situaciji, znajmo da nas je Sotona na neki njegov način nagovorio da izgubimo vjeru u milosrdnog Boga, kao što je Judu Iškariotskog najprije 'hranio' srebroljubljem radi kojeg je izdao Bogočovjeka, a nakon toga ga je uvjerio da mu nema spasa, da mu Bog nikad ne će oprostiti izdajstvo. Bogočovjek je međutim bio spreman oprostiti jer Bog uvijek rado prašta ako je pravo pokajanje.

Petar je izdao, doduše ne kao Juda, nego je zatajio Gospoda, i nakon što je pijetao zakukurikao potekla mu je iz očiju struja suza.

Juda je zažalio izdaju, išao vratiti srebrnjake svećenicima, a oni su ga samo još više uputili prema samoubojstvu, umjesto da mu kažu kako Bog prašta. U očajanju, u nevjeri u milosrdnog Boga, objesio se o drvo.

Na koncu moram upozoriti na drugu krajnost, jednako opasnu kao uninije.

To je ne imanje pravog očišćujućeg pokajanja radi krive vjere da nam je Bog dužan oprostiti. Uninije je nevjera u milosrdnog Boga, a ovo je nevjera u pravednog Boga.

To se događa kad konstantno padamo u iste grijehe i ne trudimo se više da nadvladamo strasti koje možemo nadvladati uz Božju pomoć. Očito da u tom slučaju nismo do kraja zamrzili svoje strasti i grijeh.

Ipak, sve je normalno ako poslije pada krenemo opet putem pokajanja i borbe protiv strasti, problem je kad s borbom prestanemo jer očekujemo da će nam Bog sigurno oprostiti i bez našeg truda.

Pravi kršćanin nikad ne prestaje s pokajanjem i podvigom, i pravi kršćanin se uvijek mora osjećati najvećim grješnikom.

Tako može postati i ostati svet.

P.S.

Jučer je bio blagdan Prikazanja Gospoda Hrista u Hramu ili prema crkvenoslavenskom Sretenje Gospodnje.

Pridika o.Stevena Allena.

Danas je blagdan Svetog Šime-Simona Bogoprimca koji je primio u svoje ruke dijete Isusa Hrista u Hramu i prikazao Ga Bogu Ocu.

Mi u Hrvatskoj imamo veliko blago, njegove neraspadnute relikvije-mošti u Zadru.

Tko ima prilike neka se dođe pokloniti njegovim moštima kako bi dobio Božju blagodat posredstvom ovog velikog sveca koji je rekao:

29 »Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru,
po riječi svojoj, u miru!
30 Ta vidješe oči moje
spasenje tvoje,
31 koje si pripravio
pred licem svih naroda:
32 svjetlost na prosvjetljenje naroda,
slavu puka svoga izraelskoga.« (Luka 2)

Neka i nama Božja blagodat, po zagovoru svetog Šime Bogoprimca, prosvjetli oči duše da vidimo Spasitelja svijeta!