Traducianizam protiv kreacionizma II

U prvom dijelu sam dao uvod u tradicianizam, kao i kronologiju prijepora između dvije suprostavljene ideje o stvaranju ljudskih duša.

3. Argumenti za traducianizam

Redom ću ih nabrojati: 

1. Bog je završio stvaranje u šest dana

Tako bude dovršeno nebo i zemlja sa svom svojom vojskom. I sedmoga dana Bog dovrši svoje djelo koje učini. I počinu u sedmi dan od svega djela koje učini. I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti, jer u taj dan počinu od svega djela svoga koje učini. To je postanak neba i zemlje, tako su stvarani.Post. 2

Drugim riječima mogli bismo reći da je sa šestim danom završeno stvaranje 'ex nihilo' koje je svojstveno samo Bogu. Nigdje se više u Bibliji ne spominje stvaranje.
Neki će reć da će Bog na koncu stvoriti novo Nebo i Zemlju, ali tekst Otkrivenja ne govori više o stvaranju ex nihilo, nego o transformaciji starog u novo, radi se o uskrsnuću, slično kao što se događa na krštenju kad krštenik postane dijete Božje. To dijete Božje nije novi stvor nastao od ničega, nego se je po Božjoj milosti preobrazio.

 I vidjeh novo nebo i novu zemlju jer - prvo nebo i prva zemlja uminu; ni mora više nema. Otk. 21:1

Dakle, je li tko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo, gle, nasta!  2 Kor. 5:17

Vidimo da se slične riječi koriste i u Otkrivenju i u Pavlovljevoj poslanici.
Prema tome, Bog je stvorio sve neživo i živo na Zemlji u šest dana, a živim bićima, biljkama, životinjama i ljudima dao je moć da stvaraju svoje potomke, ne ex nihilo jer to može samo Bog, nego od sjemena odnosno spolno, i nespolno kako se razmnožavaju neke biljke i životinje kod kojih nema muško i žensko.
Naravno da je Bog mogao stvoriti u šest dana i sve ljudske duše kako su vjerovali neki gnostici i manihejci, po kojima je dobri bog stvorio ljudske duše, a zli bog ih zarobljava u tijelu kad se djeca začnu, odnosno rode.
Mislim da je ovo glavni argument za odbaciti ideju o stvaranju svih ljudskih duša u dane Postanka, jer Bog koji je apsolutno dobro može stvoriti samo dobre duše, i On nije istovremeno onaj zli bog koji će dobre duše bez ikakvog razloga (jer one su dobre, Bog nema opravdanja da ih kazni) nastaniti u tijelima i da tako one dobivaju krivicu istočnog grijeha od Adama.
Kreacionistima (podsjećam to su oni koji vjeruju kako Bog stvara svaku ljudsku dušu) ostaje samo mogućnost da kažu kako Bog stvara svaku ljudsku dušu u trenutku začeća ili malo kasnije*.
Kako napisah to se protivi Objavi odnosno Knjizi Postanka.
Iz ovog gore napisanog slijedi:

2. Bog je apsolutno dobar, stoga Bog nije kreator nakaznih bića niti Bog može stvoriti dobru ljudsku dušu koju bi neopravdano kaznio dajući ju u nakazno tijelo ili je kažnjavao isto tako neopravdano istočnim grijehom, grijehom roditelja koji su dali samo tijelo, a ne i dušu

Dobro bi bilo naglasiti da Bog nije stvorio svaku pojedinačnu vrstu koju danas vidimo, kao što Bog nije stvorio bijelog, crnog ili žutog čovjeka, nego je u Adamu bila mogućnost da nastanu ljudske rase koje danas vidimo. 
Bog je tako vjerojatno stvorio neku životinju od koje su nastali današnji vukovi, psi, kojoti, lisice, afrički divlji psi, australski dingo ...
To nije evolucija o kojoj bulazne 'znanstvenici', jer vrste koje je stvorio Bog bile su savršene.
Ovo nije skretanje s teme, zato što nam to može objasniti zašto postoje smrtonosne bakterije ili neke nakazne životinje ili zašto postoje ljudske nakaze, ili zašto su postojali biblijski Nefilimi, ogromni i zli ljudi, ili zašto ljudi ili demoni mogu stvoriti takva strašna bića.
Bog nakaze nije sigurno stvorio, niti Bog udahnjuje dušu nakazama, jer bi to bilo kontradiktorno Bogu koji je savršeno dobar.
Bog je stvorio živa bića koja mogu ostati savršenima, ali i koja mogu postati manje savršena ili čak zla, i to svoje bolesno stanje prenijeti na potomke.
Ja se nadam da nitko ne vjeruje kako Bog udahnjuje dušu ili život svakoj biljci ili životinji. Bog ne daje život smrtonosnoj bakteriji. Tvrditi suprotno je kontradiktorno jer bi to značilo da Bog nije savršeno dobar. Netko će možda reć kako Bog koristi tu bakteriju kako bi kaznio zle ljude. Slažem se s tim, ali to ne znači da je Bog stvorio tu bakteriju ili da joj je dao život. Pogledajmo analogiju s anđelima. Bog nije stvorio demone, nego je stvorio anđele koji su svojom voljom postali demonima. Bog često dopušta demonima da rade zlo, ali Bog ih samo koristi radi većeg dobra kojeg će iz tog zla izvuć. Bog isto tako nije stvorio smrtonosne bakterije niti im daje život, nego ih koristi kao kaznu, odnosno da bi pobjedio zlo. Naravno da Bog može uništiti život odnosno usmrtiti svako živo biće, ili spriječiti neko živo biće da ima potomke.
Bog nije prestao biti Bogom zato što je dao živim bićima mogućnost razmnožavanja.
Kreacionizam pada na pitanju zla, jer predmnijeva ili da Bog stvara nešto što nije dobro - ljudsku dušu inficiranu s istočnim grijehom,
ili da Bog neopravdano odnosno u zloj namjeri stvara dobru ljudsku dušu koja ulaskom u tijelo Adamovog potomka postane zla i dobija istočni grijeh samo radi toga što je ušla u to tijelo.
Traducianizam, koliko mi je poznato, jedini objašnjava stvaranje ljudskih duša pri tome ne dolazeći u kontradikciju kako je Bog zao.
Jasno je da kreacionisti ne će reć kako je Bog zao, ali to kažu implicitno.

3. Dijete nasljeđuje ne samo tijelo - gene, nego i odlike duša roditelja

Naravno, ako ne vjerujete da postoji ljudska duša, onda je čitanje ovog teksta za vas besmisleno.
Ne postoji gen mudrosti, gen naglosti, gen hrabrosti, gen zdravog razuma, gen inteligencije ...
Sve su to odlike ili u nekom slučaju mane ljudske duše. Znamo za narodnu izreku - jabuka ne pada daleko od stabla. I pri tome naši stari nisu mislili na tjelesnu sličnost djece i roditelja, nego na sličnost njihovih ljudskih duša.

Kad je Adamu bilo sto i trideset godina, rodi mu se sin njemu sličan, na njegovu sliku; nadjenu mu ime Šet. Post. 5:3

Netko će reć, zar nisu bili i Kain i Abel rođeni na Adamovu sliku?
Sigurno jesu, ali su bili različiti zato što je i Adam bio različit prije i poslije istočnog grijeha, prije i poslije kajanja zbog tog grijeha, a vjerojatno je bio i drugačiji kad je saznao za Kainovo ubojstvo Abela, nakon čega je dobio Šeta.
Nu, ovdje u svetom tekstu je vrlo zanimljiv izričaj koji je sličan baš zbog riječi 'sličan' i 'na sliku i priliku' koja se spominje pri Božjem stvaranju Adama.
Ako je Šet sličio na Adama, na koga je onda sličio Adam?
Međutim Bog kaže 'načinimo čovjeka', kaže to u množini.
Jel se tu radi samo o svetom Trojstvu, ili se pod množinom smatra još netko?
Ovo što ću iznijeti je samo moja pretpostavka. 
U Bibliji, u knjizi Mudrosti se navodi kako je Mudrost prva stvorena, kako je od početka bila u umu Boga, kako je bila prisutna dok je Bog stvarao.
Ako ne kažemo da je ovo neka metafora, a to ne smijemo dočim postoji neko objašnjenje, onda mislim da je stvarno prvi stvor, koji je stvoren prije anđela i prije Adama, ljudska duša našeg Gospodina Isusa Krista koja je odmah ušla u hipostatsku uniju s Riječi Božjom.
Sjetimo se da Isus Krist nije začet spolnim putem, odnosno da je stvoren kao i Adam, ljudska duša ušla je u tijelo, ali ne sama kao kod Adama, nego u hipostatskoj uniji s Bogom.
Vjerujem (ali ne vjerom po kojoj vjerujem u nezabludivi nauk Crkve) kako je Adam stvoren na sliku i priliku ljudske duše Isusa Krista, ali i da je istovremeno Isus Krist potomak Adamov zato što je pravi sin Marijin, koja Mu je dala tijelo.
K tome treba uzeti u obzir da su samo četiri ljudska bića stvorena bez istočnog grijeha, Isus, Marija, Adam i Eva.
Isto tako vjerujem kako su svi oni nastali nespolnim putem, znači i Marija, zato što se istočni grijeh prijenosi spolnim začećem. 
Kreacionisti vjeruju kako su sve ljudske duše nastale stvaranjem ex nihilo, a ja vjerujem kako je Bog izravno stvorio samo te četiri ljudske duše.
To znači da je Isusova i Marijina duša bila s Bogom tijekom stvaranja i da su se njihove ljudske duše utjelovile u punini vremena (uz spomenutu razliku što je Isus istovremeno i Bog).
Zanimljivo je da se za Marijine blagdane čita isti tekst iz Knjige Mudrosti koji kaže kako je mudrost prvostvorena, pa mi još i ta činjenica daje pravo za vjerovati u gore iznesene pretpostavke.
Nije li dostojno da je prvi stvor ljudska duša Krista Kralja?
I nije li isto dostojno da je drugi stvor duša Njegove Majke, Kraljice Neba i Zemlje?
I nije li dostojno, kako je u nauku Crkve, da te dvije ljudske duše budu bez istočnog grijeha?
Sve gore navedeno upućuje nas na zaključak kako se istočni grijeh prijenosi spolnim začećem i to zato što se dijete stvara na sliku roditelja, odnosno Adama koji je upropastio svoju nevino stvorenu dušu nalik Isusovoj, istočnim grijehom.
Kad bi našu ljudsku dušu Bog stvarao kao i Adamovu, a mi imali istočni grijeh zbog Adama, onda bismo zaista mogli biti ljuti na Adama zašto nam je dao u naslijeđe to zlo tijelo po kojem imamo istočni grijeh.
Ali grijeh nije u tijelu, nego u volji, u duši.
Stoga smo mi u zajedničkoj krivici s Adamom, kako kaže sv.Pavao - s njim svi mi zajedno sagriješismo.
On je naš stvarni prvi Otac, bez njega ne bismo postojali kao što ne bismo postojali bez naših roditelja.
Ono što čovjeka određuje je duša, a ne propadljivo tijelo.
Kad bi nam roditelji dali samo tijelo kako vjeruju kreacionisti, to ne bi mnogo značilo, mogli bi čak biti ljuti na roditelje što su nam dali loše tijelo, loše gene. Budući da smo 'mi' - naša duša, koja je nastala od njihove, onda smo kudikamo više povezani s njima, onda je ta veza puno veća od samog tijela i krvi.
Traducianizam osim objašnjenja istočnog grijeha, daje nam razumijevanje za izjavu Boga iz Biblije koji do četvrtog koljena kažnjava grijeh predaka.
Kreacionizam znači da bi Bog u tom slučaju bio nepravedan, jer kažnjava potomke koji nisu ništa krivi. Krivica u svakom slučaju ne može biti u tome što je šukununuk dobio tijelo od šukundjeda, nego što je naslijedio dušu od njega.

* Ovo je nepopularno reći danas u borbi protiv velikog zla abortusa, ali se ipak mora reći. Ne znamo niti nam je objavljeno kad nastane od oplođene jajne stanice do rođenja djeteta čovjek. Mnogi će reć da je čovjek nastao odmah u oplođenoj jajnoj stanici, ali to opovrgavaju jednojajčani blizanci. Dakle, negdje u vremenu između oplodnje i rođenja nastane čovjek, odnosno nastane ljudska duša**.
Svakako da je abortus veliki grijeh bez obzira dal se učinio odmah po začeću ili u posljednjem mjesecu trudnoće, jer radi se o nakani ubojstva bez obzira dal se ubio čovjek u utrobi majke, ili se onemogućilo da od oplođene jajne stanice nastane čovjek. Grijeh je uvijek u nakani. Ovo bi isto trebalo reći neutješnim ženama koji pate zbog spontanog pobačaja.

**Čuo sam mišljenje kako je postojanje srca znak da je fetus postao čovjekom. Moguće je da je ljudska duša smještena u srcu. Presveto Srce Isusovo i Marijino su potvrda tome, jer se radi o štovanju ljudske Isusove i Marijine duše, a ne o štovanju jednog tjelesnog organa.

Neovisnost

Što vam znači 8.listopad, a što 10.travanj? 
Ako ovo čitate nekoliko mjeseci kasnije od dana kad sam ovaj tekst napisao, vrlo je vjerojatno kako ne ćete znati što se slavi na prvi dan, ali isto je tako vrlo vjerojatno da ćete znati što se slavi na drugi dan.
Danas hrvatska država, za koju sam se borio, slavi Dan neovisnosti. 
Zašto je prvi praznik blijed i neprepoznatljiv, a drugi ima gotovo mitski naboj?
Očigledno ima više razloga.
Prvi je što su suvremeni naraštaji Hrvata prilično uklopljeni u revolucionarno-masonsku shemu stvaranja svijeta bez granica, pa im neovisnost narodne države ne znači mnogo kad je ionako ideja da sve narodne države trebaju nestati, a s njima i narodi.
Drugi je što se je isprva, dok je rat za slobodu trajao, slavio 30.svibanj kao dan neovisnosti, a s početkom procesa 'detuđmanizacije', odnosno rashrvaćivanja hrvatske države, se je predložio i prihvatio ovaj dan kojeg teško možemo zapamtiti, jer nas više podsjeća na taj proces, nego na dan kad je u podrumu zasjedao hrvatski državni sabor (i ime sabora su promijenili).
Treći razlog je što su mnogi od nas uvjereni da od hrvatske neovisnosti nije ništa ostalo, a pitanje je koliko je i u početku bilo.
Pa slavljenje neovisnosti nacionalne države izgleda kao vjenčanje na kojem 'mlada s trbuhom' obuče bijelu vjenčanu haljinu koja simbolizira nevinost.
Država kojoj druge države mogu nametnuti volju u mjeri da svoje najviše časnike koji su zaslužni za dobijanje rata koji je bio pitanje opstanka, izruči suđenju nekom međunarodnom, i tobož neovisnom sudu, teško da se može nazvati neovisnom. 
Čitao sam kako se je u NDH general Luburić opako zakačio s Nijemcima, i da je ondašnja njemačka država tražila njegovo izručenje od poglavnika Pavelića. Ovaj je to odbio.
Mislim da smo dovoljno politički zreli, pa da znamo kako međunarodni sud pravde u Haagu nije sud pravde, nego politički sud koji ima za cilj osuditi sve nacionalizme koji su uništili, masonima i ljevičarima nikad prežaljenu jugoslavensku državu.
Ne želim ostati na svakodnevnim jadikovkama nad našom zlom hrvatskom sudbinom, nego postaviti pitanje - jel moguća uopće danas državna neovisnost?
Mislim da nije, zato što niti jedna država nije spremna niti je voljna biti autarkičnom. I sjeverna Koreja ovisi o vanjskoj pomoći, tehnološkoj, a često i u vidu hrane, i ne vjerujem da je potpuno energetski neovisna, jer sigurno uvozi naftu i neke druge sirovine.
Zamislimo da se ipak ta Koreja odluči na potpunu autarkiju. Nema nafte, nema sirovina. Postala bi tada laki plijen za osvajanje. Bez nafte tenkovi stoje, zrakoplovi ne lete, nitko se u današnjem svijetu ne može obraniti bez nafte. Nitko se ne može obraniti ako ne prati sve ubitačniju tehnologiju. 
A to znači da je autarkija nemoguća.
Da bi ostao neovisan-autarkičan, moraš imati tehnologiju i izvore energije koje ne možeš imati ako si autarkičan.
Šah mat.
Mi smo poput ulovljenih muha koje se koprcaju na velikoj svjetskoj mreži.
Tehnologija, tzv. znanost, svjetska trgovina, amerikanizacija koja sustavno uništava sve kulture, sveprisutni egoizam, hedonizam i perverzije,   pornografija, humanizam kao lažna religija, niti su Pauka koji je istkao našu mrežu. 
Uz pomoć ljudi, dakako.
I nadamo se, da je ta mreža dobroćudna, odnosno da ju nije napravio neki zločesti Pauk, nego benigni.
Ali sve nam ukazuje kako su te naše nade bile lažne.
I nije to samo pitanje državne neovisnosti, nego što je važnije, naše osobne neovisnosti od te globalne mreže kojoj je na usluzi i naša hrvatska, tobož neovisna država.
Jeste li pročitali ili čuli vijest proteklih dana kako je A.Merkel zatražila da se socijalne mreže poput facebook-a stave pod kontrolu tako da oni koji pišu politički nepoćudne komentare poput kritike najezde muhamedanaca, po Šeksovom receptu identificiraju, lociraju, i uhite.
'Uhitit' sam metaforički napisao, iako je moguće i stvarno uhićenje, već da se takvima zaprijeti otkazom i oduzimanjem djece. Posljednje je gore nego zatvor.
Ovaj blog, kao i svi ostali, ovisi o 'paukovoj mreži', i pitanje je vremena kad će se stati na kraj i politički nepoćudnim blogovima (a vjerojatno će im takvi blogovi poslužiti da lakše 'identificiraju, lociraju i uhite' svoje neprijatelje).
Mislim da je nepotrebno ulaziti u detalje kako je mreža svugdje oko nas, kako su sve velike svjetske tvrtke pod kontrolom mreže kao i države, da u takvim državama i tvrtkama svi zaposleni moraju biti politički korektni, u suprotnom slijedi otkaz ili eventualno pokajničko prisustvovanje tečajevima politički ispravnog razmišljanja i govora. 
Razmislite samo koliko ovisite od države, od zapošljenja, odgoja i školovanja vaše djece, zdravstvenog, socijalnog i mirovinskog osiguranja, do infrastrukture kao što je elektro-mreža, ili vodovod ili lanci super-marketa bez kojih ne možemo više zamisliti život.

Međutim, u mreži nismo zato što smo letjeli prema Bogu pa smo se zapleli, nego zato što smo letjeli na cvijetove zla (neka mi oprosti Baudelaire na posudbi izraza).
I naši djedovi su još krenuli krivim putem, liberalizam nas nije mogao nikamo dovesti nego do ovog ropstva uz obećanje slobode.
Apsolutne neovisnosti i slobode nema, jer njih posjeduje samo Bog.
A to znači da je jedina prava sloboda biti u službi Dobra. 
Mreža čiji smo zarobljenici nije od Boga,nego od čovjekoubojice od početka, od oca laži.
Masoni najvišeg stupnja ne upravljaju s mrežom, oni su isto zapetljani u mreži vjerujući da im Pauk želi dobro.
Političari koji nam se smješe ili podsmjehuju s divovskih plakata i koji kupuju naše glasove lažnim ili štetnim obećanjima, su samo malo veće muhe u mreži.
U vremenima zla slobodni su uistinu samo oni koji su iza zatvorskih rešetki (ako su proganjani radi pravde).
Ne možemo se osloboditi mreže dok ne budemo spremni biti bez nje.
Ne samo deklarativno. 
Bog nas ne će tada napustiti, štoviše tada ćemo osjećati Njegovu najveću blizinu i pravu slobodu. 
I čudit ćemo se onima koji se koprcaju u mreži iz koje se ne žele osloboditi.
Događaji u Siriji, moguć sraz Rusije s Turskom odnosno s NATO-om čija je nažalost članica i naša neovisna država, i recentna najezda muhamedanaca (koji su mostobran nekome za osvajanje Europe) ukazuju nam kako su na pomolu veliki sukobi koji će se proširiti i do nas.
Zato oslobodimo se mreže čim prije kako bismo spremno dočekali Gospodina.
Amen.

Les Brigandes

Kad nema križara, eto križarica iz zemlje Franaka.
Politički najnekorektnija pop skupina koju znam, a ne znam ih uopće :)
Les Brigandes.
Nažalost ne znam francuski, ali neke pjesme imaju engleske prijevode.
Kontrarevolucionarke, vjerojatno rojalistice (da, uzele su na zub i jakobince).
Antiglobalistički nastrojene, u zaštiti tradicionalne kulture i francuskog naroda, jedna pjesma je kritika amerikanizacije, a u drugoj simpatiziraju Rusiju i Putina.
Čini mi se da su u jednoj pjesmi uzeli na drugi zub, ako ste zaboravili na prvi zub su uzeli jakobince, papu Frana.
Što miriše na sedevakantizam .
'Obradili' su i recentnu invaziju muhamedanca, povezujući to s oduševljenjem jednog rabina što se događa uništenje kršćanstva.
Jedna od odličnih pjesmi je 'Antifa' - degenerični antifašisti su odlično prikazani.
Moj prvi dojam je da su kopirale Marka Perkovića Thompsona.
Šalim se.
I glazbeno, i tekstom ga nadmašuju.
Kao da su čitale ovaj blog i dobile inspiraciju :)
Pogledajte, a onda sami tražite dalje.
Dok teta Merkel ne zatraži zabranu na youtube.

Guy Fawkes, terorist ili junak-mučenik?

Ako ne znate tko je Guy Fawkes, čiju masku danas nose mnogi prosvjednici, pogledajte ovaj slikopis:

Dakle, za vrijeme engleskog kralja Jakova I (Stewarta), koji je ujedinio škotsko i englesko kraljevstvo, koji se je rodio od kraljice Škotske Marije Tudor i oca Henry Stuarta koji su oboje bili katolici i praunuci engleskog kralja Henrika VII, i koji se je odrekao svoje majke koju je njezina sestrična kraljica Engleske Elizabeta I držala 19 godina u zatvoru i dala na kraju pogubiti, i kojeg su protestantski lordovi odvojili od majke i odgojili kao protestanta,
dogodila se je (barutna) urota koja je mogla dramatično promijeniti povijest Britanije, a onda i svijeta.
Guy Fawkes bio je na čelu katoličke urote koja je planirala dignuti u zrak cijeli engleski parlament s kraljem i lordovima parlamentarcima.
Sudeći po tom dokumentarcu urota je otkrivena kad su neki katolici koji su bili članovi parlamenta upozoreni pismom da ne idu na zasjedanje, a onda su pismo dali kraljevoj obavještajnoj službi.

Guy Fawkes je tako uhićen u podzemlju parlamenta, ispitivan na spravama (za 'otkrivanje istine') da otkrije ostale članove urote, ali se je prilično dobro držao, tako da je danima mučen a da nije mučiteljima rekao niti svoje ime.

Koliko sam razumio, nije otkrio ostale urotnike, već su njih otkrili na drugi način.
Na kraju je obješen (bila je koji put 'caka' da se osuđenika ne ubije do kraja vješanjem) i njegovo tijelo je zatim rasječeno. Poslije su glave urotnika bile postavljene na javnom mjestu.

Katolicima je bilo tada u Engleskoj zabranjeno ići na Mise, moliti se - otuda potječe 'običaj' kojeg sam vidio u Danskoj kako na kućama nema zavjesa, jer se je sumnjalo da katolici imaju zavjese kako ljudi izvan kuće ne bi vidjeli da mole.

Evo nekoliko poveznica o užasu kojeg su proživljavali katolici tada:

katolička enciklopedija, popis i kratka biografija nekih mučenika, svjedočanstvo redatelja filma o engleskim mučenicima .

Dakle, što reći o Guy Fawkesu, jel on junak-mučenik ili terorist?

(zanimljivost u dokumentarcu je kako o Guy Fawkesu govori neki stručnjak za terorizam koji je muhamedanac, vjerojatno Pakistanac, a vjerojatno će za koje desetljeće muhamedanci raditi u Britaniji dokumentarne filmove o engleskim kraljevima i o engleskoj povijesti - možda je to osveta Guy Fawkesa?)

Ako je Guy Fawkes bio terorist, zar to nije bio i Samson koji je srušio stupove zgrade u kojoj su bili filistejski plemići, drugim riječima filistejski parlament, i tako obezglavio Filistejce za duže vrijeme?

Kako vidimo razlika je u tome što Fawkes nije uspio raznjeti zgradu parlamenta, i u tome što to nije pokušavao svojim rukama, nego s bačvama baruta.

Možda je u tome suštinska razlika, Bog je Samsonu dao nadljudsku snagu, Fawkesu nije, pa možda možemo zato zaključiti kako je Samson radio po Božjem nadahnuću?

S druge strane opet imamo Juditu koja nije bila po ničemu posebno obdarena od Boga kao Samson, nego je mačem, koristeći prije toga svoju ljepotu kao oružje odsjekla glavu Holofernu.

Budimo iskreni, kad bi danas neka muhamedanka tako učinila i odsjekla glavu nekom predsjedniku države koja se bori protiv širenja muhamadanstva, tko od nas je ne bi držao teroristkinjom?

I tko je od muhamedanca (ako su u većini, a ne u manjini kad moraju skrivati svoje stavove) ne bi držao junakinjom kao što su Juditu držali junakinjom Izraelci odnosno Sveto Pismo?

Ili idemo razmotriti slučaj ubojstva prijestolonasljednika Ferdinanda i njegove žene u Sarajevu.

Oni od nas koji su stariji, sjetit će se kako je Jugoslavija ubojice, koji su izazvali time prvi svjetski rat, držala junacima, a to danas drži većina Srba. Srbija je nedavno podigla spomenik Gavrilu Principu.

Ili slučaj ubojstva jugoslavenskog kralja Aleksandra u Marseju.

Za hrvatske nacionaliste ubojice su junaci, za jugoslavenske i srpske nacionaliste oni su teroristi. 

Postoji li onda uopće neki apsolutni kriterij po kojem je neko djelo junačko, a neko drugo terorističko?

Sigurno da postoji, kao što je sigurno da postoji Bog kojeg zovemo još  Istinom.

Junačko djelo se razlikuje od terorističkog u odgovoru na pitanje - tko stoji iza tog djela, tko je nadahnuo počinitelja?

Ako je Bog, onda je jasno da se radi o junačkom djelu.

U svakom drugom slučaju nasilni akt koji nije izveden u otvorenom ratu, je problematičan i usudio bih se reći da je teroristički.

Problem je u tome što mi ne možemo znati jel Bog inspirirao Guy Fawkesa, kao što je inspirirao Samsona i Juditu, ili kao što je zapovijedio Izraelcima da istrijebe Kanaance, što bi danas gotovo svi ljudi osudili kao zločin genocida.

Ako pratite ovaj blog, i ako prihvaćate neka moja stajališta, onda ste dakako svjesni kako pripadate manjini.

Može li test biti - ako je junak uspio učiniti junačko djelo, onda je to djelo inspirirano od Boga?

Možda, ali nisam potpuno uvjeren da je to u svim slučajevima.

Jer i Gavrilo Princip je uspio u atentatu, a učinio je to pod utjecajem i nalogu masona (Crna ruka).

Jer Bog može tražiti od nekog spremnost na žrtvu i junačko djelo, iako to djelo ne će biti realizirano.

Što je moglo biti u slučaju Fawkesa.

Bitna je dobra volja čovjeka koja se prepušta Božjem nadahnuću.

Međutim dobro znamo kako je Božja volja bila da ne nestanu muhamedanci niti protestanti, kao što nije Božja volja bila da Sotona ne bude u zmiji u edenskom vrtu.

Bog dopušta zlo, kao što kaže sv.Augustin, zbog većeg dobra.

Stoga ako ste očekivali od mene da izrečem presudu Guy Fawkesu, prevarili ste se :)

Samo Bog zna tko je Fawkesa nadahnuo na to djelo.

Junak-mučenik ili terorist, znat ćemo na Sudnjem danu.

U svakom slučaju nama katolicima sigurno treba biti bliži Fawkes koji je htio osloboditi engleske katolike od terora protestanata, nego npr. engleska kraljica Elizabeta koja je organizirala teror nad katolicima i utemeljila karipske pirate kako bi napadali i pljačkali španjolske brodove i posjede, ili ostali engleski protestanstki kraljevi koji su upleli prste i u našu hrvatsku sudbinu (neizravno su i oni krivi zbog sarajevskog atentata). 

Znamo da se povjesni filmovi i knjige pišu kako bi se opravdala protestantska revolucija, ustvari bilo koja revolucija.

Na koncu, ispravak jedne povjesne zablude i izreke.

Povijest ne pišu pobjednici, nego Pobjednik - Krist Kralj.

Kao u dane Noine

Kao u dane Noine, tako će biti i Dolazak Sina Čovječjega. Kao što su u dane one - prije potopa - jeli i pili, ženili se i udavali do dana kad Noa uđe u korablju i ništa nisu ni slutili dok ne dođe potop i sve odnije - tako će biti i Dolazak Sina Čovječjega.
Mat 24

Mislim da nema starca koji, kad se osvrne na svoj život, ne kaže sebi ili sugovornicima, začas je sve prošlo. 
To je misterij vremena o kojem je pisao sv.Augustin.
Prošlost više ne postoji, ona živi samo u nečijem sjećanju, i dok smo izgovorili ovu rečenicu, ona je već otišla u nepovratnu prošlost. Budućnost ne znamo i ne možemo ju kontrolirati, i ona kao i prošlost ne postoji nego je samo kao predviđanje u nečijem umu, dok ne dođe u sadašnjost koja ju brže bolje pošalje u prošlost. Vrijeme teži svojem nestajanju, pješčani sat je puno bolja slika naravi vremena nego sat s kazaljkama koji se neprestance okreće i stvara lažni dojam kako se vrijeme vrti u krug.
Prvi kršćani su imali veliku nadu kako će još za svojeg života ugledati Dolazak Sina Čovječjega.
Jesu li se stvarno prevarili, ako bivstvuju u vječnom sada u kojem svi događaju simultano žive bez svog kraja i početka?
Mi smo u vječnosti, iako nismo svjesni toga, bez obzira jesmo li u Raju ili u Paklu. Zemaljski život nije privid, mi stvarno patimo, radujemo se, radimo zlo i dobro, međutim to je gotovo ništa prema vječnosti, kao zrnce pijeska u pustinji.
Stoga ne samo da možemo, nego moramo vidjeti Dolazak Sina Čovječjega kao da će se dogoditi danas, prije nego idemo spavati, upravo sada.
Ludost bez premca je živjeti bez pomisli o vječnosti i prolaznosti vremena.
Ne kaže nam Gospodin kako ne smijemo jesti i piti, ženiti se i udavati, nego da i na svadbi, dok držimo zdravicu i želimo sebi i drugima dug život i zdravlje, mnoštvo djece i djece od djece, ne ispustimo iz vida činjenicu života kao pješčanog sata.
Sv.Pavao isto kaže - uživajmo dobra zemaljska kao da ih ne posjedujemo i kao da ih ne uživamo, to čak kaže i za bračni život.
Ako imate iskustvo prave molitve, onda znate kako nam ona daje pravi mir i spokoj, one brige koje su nas morile prije molitve, zbog nečijeg narušenog zdravlja, nemoralnog života, oskudice, potrebe za obraćenjem ..., bivaju kao poništene, kao bačene u nepovratnu prošlost.
To je zato što nas je molitva uzdigla do vječnosti, do Boga u kojem nema ničeg osim beskonačnog blaženstva. Nema veće utjehe od spoznaje kako je Bog svemoguć i kako drži sve pod kontrolom.
Kako nam je poručio, i svaki naš vlas je Njegova briga, i vlasi svih naših najmilijih za koje molimo. Zato je breme Njegovo lako koliko god izgledalo nevjernicima strašno i okrutno. 
Nemojmo nikad pitati zašto netko pati, ili zašto patimo, jer nikad ne ćemo dobiti odgovor bez pogleda uprtog na Raspetoga. Raširene, čavlima probodene ruke čekaju da padnemo u njihov zagrljaj. Sjedinimo se s raspetim i uskrslim Kristom, i već sada okusit ćemo djelić nebeskih dobara.

Nu, želim ovo razmišljanje ipak usredotočiti na naše apokaliptično vrijeme.
Žive li danas ljudi kao u dane Noine? Mojsije je napisao kako su tada ljudi živjeli u takvim opačinama, da bi Bog, kada bi to bilo moguće, zažalio što je uopće išao stvarati svijet. I uništio je sav taj svijet s potopnom vodom, osim Noine obitelji. Obećavši Noi da više nikad ne će svijet uništiti vodom.
Jer ostao je drugi element za konačno uništenje, vatra.
Vrhunac zla je kad se cijelo ljudsko društvo otvoreno i javno klanja demonima umjesto Bogu. Sveto Pismo kaže - jao onima koji zlo nazivaju dobrim, a dobro zlim. To je definicija sotonizma.
Siguran sam kako je to bio slučaj u dane Noine.
Pogledajte ovaj slikopis:

Novoredni papa Frane javno je primio dvojicu sodomita 'koji se vole' i to upravo u dane kad je primio američku matičarku Kim Davis koja je odbila vjenčati sodomite i zbog toga je bila u zatvoru.
Koliko sam čitao, papa Frane nije niti jednom osudio američke zakone koji dozvoljavaju vjenčavanje sodomita, pa nakon javnog grljenja sa sodomitima, susret s Kim Davis je ništa više nego bacanje prašine u oči onim zabrinutim novorednim katolicima koji mole Boga kako barem jednom u tjednu papa Frane ne učini neku javnu sablazan.
Kad se čovjek koji se naziva nasljednikom sv.Petra javno grli sa sodomitima, onda barem možemo mu reći i onima koji ga slijede kao pravog papu - jao onima koji zlo nazivaju dobrim.
Ovo još nije vrhunac zla, ali svijet se brzo uspinje do njega.
Na slikopisu ste mogli primijetiti kako su perverzni novinari-voditelji odnosno mediji. Uopće nije teško zamisliti takve ljude da jedan dan najave Antikrista kao rješenje svih svjetskih problema i da biblijska grozota pustoši započne.
Znamo, po Isusovom proročanstvu, da to još nije kraj, nego početak kraja, i da se trebamo radovati jer je tada Dolazak Sina Čovječjega stvarno blizu.
Drugo Isusovo proročanstvo je Isusovo retoričko pitanje - hoće li Sin Čovječji kad drugi puta dođe naći još vjere na Zemlji?
Poruka je jasna, broj pravih kršćana će tada biti minimalan, šačica njih.
Volio bih kad bismo mogli reći - šačica nas.
Ne zavaravajte se kako je taj dolazak jako daleko jer novoredna Crkva ima milijarde svojih sljedbenika.
Jer oni ne slijede Krista, nego čovjeka koji se javno grli sa sodomitima, odnosno one heretike čiji nauk nije isti s nezabludivim naukom Crkve, koji se žele svidjeti ovom svijetu, a ne Kristu.
Gdje vam je, dragi čitatelji, arka u kojoj će se spasiti oni 'kao u dane Noine'?
Kamo ćete skloniti glavu kad bude vatra padala s Neba i kad se potresu sile nebeske i temelji Zemlje i kad budu ljudi molili brda i Zemlju da ih progutaju?
Ako znate sv.Pismo onda znate da je ta arka izvan kojeg nema spasenja Crkva. 
Pronađite je dok još imate vremena.

P.S. Evo jednog drugog slikopisa-komentara o grljenju papa Frana sa sodomitima.
Hvala Bogu, još ima hrvatskih blogera koji pišu o istom - "O dosta toga i što dublje" .
Na koncu, dramatična, strašna i veličanstvena pjesma o "Danu gnjeva".

 

Kuc-kuc, jesi li spašen?

Protestantski heretici tako kucaju na naša vrata, bilo ona prava, ili 'vrata' naših računala dok gledamo njihove pokretne slike ili čitamo njihove knjige.
I uslijedi pitanje domaćinu - jesi li spašen?
Ako je domaćin ateist vjerojatno se zapita - od čega spašen, od poplave, potresa, epidemije ptičje gripe, od navale protestantskih misionara koji kucaju na vrata?
Većina ljudi će ipak razumijeti da se pitanje 'čita'- jesi li spašen od Pakla?
Pitanje je jako dobro, ali koliko god protestanti radosno išli od kuće do kuće s tim pitanjem koje će tobož otvoriti im srca novoobraćenika, nitko tko je živ na Zemlji ne zna odgovor na to pitanje.
Dakako da ga ne znaju niti ovi koji to retoričko pitanje postavljaju i misle da su spašeni jer su urbi et orbi rekli jasno i glasno kako je Isus Krist njihov osobni spasitelj, niti ovi u kući koji bi na pitanje trebali odgovoriti.

Martin Luther je bio njemački augustinac, redovnik u redu koji se je prozvao po sv.Augustinu.
Živio je u vrijeme dekadentne renesanse koja je osobito cvala južno od Njemačke, u Italiji. Tamo se je događao povrat i procvat neopoganstva, veličao se je užitak, čak su se i poganski bogovi u sablažnjivim scenama postavili na velika ulazna vrata bazilike sv.Petra u Rimu*.
Poganstvo je usko povezano s humanizmom, religijom koja čovjeka stavlja na mjesto Boga. 
Sveti Augustin, najveći kršćanski otac i naučitelj Crkve čijem trudu i borbi zahvaljujemo slamanje pelagijskog krivojerja u petom stoljeću, nije više bio autoritet u kršćanstvu kakav je bio sve do kasnog srednjeg vijeka.
Ljudi su htjeli opet postati gospodari svoje sudbine, a to je značilo odbaciti nauk o istočnom grijehu i o predestinaciji svetaca.
I tako je taj redovnik, vjerojatno iz motiva da osudi nemoralne pape, novo poganstvo renesanse i da obrani sv.Augustina čiji je redovnik bio, odlučio reafirmirati nauk poznatog Afrikanca**.
I učinio je to više nego aljkavo, odnosno katastrofalno. Sjever i zapad Europe bili su izgubljeni za Crkvu, ali niti novonastali heretici i shizmatici - protestanti nisu reafirmirali nauk sv.Augustina nego su ga u bitnom dijelu potpuno izokrenuli.
Tako dolaze na vrata s dobrim pitanjem i krivim odgovorom.

Pred desetak godina, nakon svojeg preobraćenja i okretanja k Bogu, mene je počelo mučiti jedno pitanje za koje nisam nalazio zadovoljavajući odgovor, iako sam pitanje postavljao ljudima koji su završili bogosloviju. Novorednu dakako.
Naime, ako je Bog sveznajući, svemogući i ako želi da se svi ljudi spase, zašto se svi ljudi ne spašavaju? Tu kontradikciju sam pokušavao riješiti na način za kojeg je Einstein odgovorio Heisenbergu, samo obrnuto, Bog baca kocku.
Tako sam nastojeći obraniti dobrog Boga koji nije uspješan u želji da svih ljudi spasi, tumačio kako se je u onom početnom trenutku stvaranja Bog oslobodio svog sveznanja kako bi mogao stvoriti bića sa slobodnom voljom, anđele i ljude, ne znajući tako hoće li biti spašeni ili ne. Nakon toga je opet postao sveznajući i vidio kako je stvorio mnoge, odnosno većinu, koji se ne će spasiti, ali On ih i dalje voli i želi im spasenje.
Naravno da je to rješenje šuplje kao ementaler, ali boljeg rješenja nisam nalazio. Prva primjedba koja skroz ruši taj model je što Bog nikad ne može prestati biti Bogom, ako bi Bog samo jedan trenutak bio bez sveznanja, onda On ne bi bio Bog, jer Bog je nepromjenjiv i jedino što Bog ne može je da ne može prestati biti Bogom, Bog kao ni nitko, ne može zanijekati svoju narav.
Sve teorije i sve teologije koje ne polaze od Boga kao pravoga Boga koji je apsolutan u svemu, koji je apsolutno dobar, sveznajući, svemogući, su odmah u početku na krivim temeljima.
U čemu je dakle bio moj problem, zašto sam izradio krivi model koji nije mogao zadovoljiti osnovni preduvjet o tome kakav je Bog?
Zato što sam krivo razumio poslanicu sv.Pavla Timoteju:

"Dakle, preporučujem prije svega da se obavljaju prošnje, molitve, molbenice i zahvalnice za sve ljude, za kraljeve i sve koji su na vlasti, da provodimo miran i spokojan život u svoj bogoljubnosti i ozbiljnosti. To je dobro i ugodno pred Spasiteljem našim Bogom, koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine."

Sveti Pavao kaže Timoteju, odnosno kršćanima da ne mole samo za sebe, za svoje bližnje ili samo za kršćane, nego da mole za sve ljude, za one koji su na vlasti i koji ih progone, jer i među njima ima budućih kršćana (ali ako ih i ne bude, Bog im može omekšati srca tako da ne progone više kršćane).
Sveti Augustin je odmah uvidio kako krivo tumačenje te izjave sv.Pavla može imati dalekosežne posljedice, a to je nevjera u Boga ili vjera u krivoga Boga koji nije pravi Bog jer nešto želi što se ne će ostvariti, Boga koji je izgubio kontrolu nad onim što je stvorio, Boga kojem se događaju iznenađenja i razočarenja.
I kao što Bog ne može prestati biti sveznajuć, tako ne može prestati biti potpuno blažen i sretan, jer ako Bog nešto želi, a to se ne ostvaruje, onda je Bog vječno nesretan. Što je apsurd.
Tako sv.Augustin piše kako Bog želi da se spase svi ljudi koji su Njegovi izabranici, koji su predodređeni za spasenje, iz svih naroda i rasa, i iz svih staleža.
Moderni čovjek, još od renesanse (a prije toga za vrijeme pelagijskog krivojerja) ne želi prihvatiti takvog suverenog Boga, njemu je draži hipi Isus ili neka istočna filozofija ili religija u kojoj je čovjek u glavnoj ulozi, a Bog samo posredan lik ili Ga uopće nema.
Postavite si sami pitanje - želim li da postoji suvereni Bog koji me je možda izabrao pa ću biti spašen, ili želim da postoji krnji Bog koji želi da se ja spasim, ali to ne znači da ću se spasiti, nego to ovisi o meni, o mojem trudu i zalaganju?
Dok čovjek nema spoznaju vlastite slabosti i griješnosti, dok je ohol, uvijek će izabrati drugu lažnu opciju.
Naravno da postoje oni koji su uvijek željni kompromisa, koji uvijek misle da se istina nalazi na sredini, ali i Buridanov magarac je umro od gladi na sredini mosta na čijim krajevima su bili stogovi sijena, a on se nije mogao odlučiti na koju će stranu.
Takvi rade kompromis između sv.Augustina i heretika Pelagija, pa kažu kako se nitko ne može spasiti bez Božje milosti, ali Bog tu milost svima daje, a samo oni koji surađuju s tom milošću se spasavaju.
To je ustvari opet pelagijanizam, ali samo s tankom krinkom, jer u konačnici izbor je opet na čovjeku koji želi ili ne želi prihvatiti milost Božju, pa Bog opet ne vrši izbor, nema svoje izabranike, nego ljudi izabiru Njega. 
Ali Gospodin je rekao niste vi izabrali Mene, nego Ja vas.
Bog daje ne samo moći, nego i htjeti dobro, kako nam kaže sv.Pavao.
To znači da ako netko želi biti dobrim, ali to neuspijeva, i tu je već na dijelu Božje milosrđe, ali ga još više treba kako bi i mogao činiti dobro.
I dobijati Božje milosrđe svaki dan, svaki čas, kako bi sačuvao to stanje dobra u sebi.
Gdje je tu moja slobodna volja pitat će mnogi, ako sve ovisi o Božjoj milosti?
Bog nije ukinuo slobodnu volju, nego Bog preko milosti oslobađa slobodnu volju koja je rob grijeha, te iako je slobodna, ne može nego uvijek izabrati zlo, jer joj se zlo sviđa, jer u zlu nalazi svoju kratkotrajnu sreću. 
Naravno, onaj tko nije dobio dar vjere od Boga, ne želi tu istinu nikako priznati, on želi i dalje vjerovati kako je slobodan činiti dobro, a to dobro se uvijek svodi na utilitarno dobro, činiti dobro radi koristi, izravne ili malo skrivene, ali nikad činiti dobro radi dobra, radi Boga koji je apsolutno dobro.
Sveti Pavao zato kaže - a čime se hvastaš (dobri čovječe) a da to nisi dobio kao dar (milosni, i nezasluženi) od Boga.

I kako onda glasi odgovor na pitanje koje me je mučilo?
Bog je stvorio anđele za koje oduvijek zna da će postati demoni, isto tako i ljude koji će završiti vječno s demonima, zato što onaj tko nije nikad bio u mraku, ne cijeni svjetlo kao onaj tko je imao iskustvo mraka.
U konačnici Bog sve što stvara i čini, čini to radi Sebe, radi svoje slave.
I nitko Mu to ne može osporiti, jer sve što postoji, osim Boga, je Bog stvorio, odnosno sve je Njegovo. Grijeh je sve što čine ljudi ili demoni u cilju negiranja Božjeg apsolutnog suvereniteta. Bog nije stvorio grješne ljude ili anđele, jer Bog ne može ništa stvoriti defektnim, zlim, ali je Bog predvidio i dopustio da se anđeli pobune, a nakon toga dopustio istočni grijeh Adamov, kako bi se očitovala u stvorenom svijetu Njegova milost i pravda.
Jer milost je nepotrebna i ne postoji, ako nema krivnje i grijeha kojeg se milosrdno oprašta, isto tako pravda je samo pojam bez života ako ne postoji zlo kojeg treba kazniti.
Kako kaže sv.Augustin, Bog dopušta zlo radi većeg dobra.
Bez Adamovog grijeha, Bog se ne bi utjelovio i podnio otkupiteljsku žrtvu križa. Niti bi Adamovi potomci koji su sveci, imali takvo blaženstvo u Raju znajući kako su zaslužili Pakao, ali ih je Krist otkupio, nego da su bez grijeha živili i tako bili bez potrebe za Otkupiteljem.

I da se sada spiralno vratimo Luteru koji je s pravom osudio tendenciju kako se naglasak sve više pelagijevski daje na djela, a ne na milost i vjeru.
Umjesto povratka na nauk sv.Augustina, on je Božju milost i Božje izabranje nedopustivo i blasfemično oduzeo Bogu i dao ga ljudima, protestantima.
Naravno da nije mogao ništa Bogu oduzeti, nego je sam sebe, a onda i milijune sljedbenika, zavarao kako su već spašeni, jer su od vječnosti izabrani, i ne moraju se više brinuti zbog grijeha, ispovijedi, pokajanja, trapljenja, odlaska na sv.Mise, činjenja djela milosrđa ili brige zbog muka Čistilišta.
I dok su renesansni pape vodili dvostruki život, imali tajne ljubavnice i svašta uz to, ali barem nisu javno opravdavali grijeh, Luter je prekinuo to licemjerstvo na krivi način i otvoreno prekršio svoj zavjet čistoće i zavjet jedne redovnice, a nakon toga na silu natjerao redovnike i redovnice da krše svoje zavjete. Jer što će nam zavjeti čistoće i siromaštva, ako smo već spašeni zato što smo Božji izabranici. Dakle, kataklizmička katastrofalna teološka greška i sprdnja od pravog kršćanstva i nauka sv.Augustina.
Isusovci pak s druge strane, kao vid borbe protiv protestanstkog krivojerja, su de facto nauk sv.Augustina 'bacili pod vlak', odnosno revitalizirali su staro pelagijsko krivovjerje. I dok je Pelagije bio asket, oni su bili više nego laksivni u moralu, što je dobro raskrinkao B.Pascal u "Provincijskim pismima".
Takav stav je po mojem sudu na kraju rezultirao liberalizmom, modernizmom i novorednom Crkvom.
To se dobro očituje u dogmi koja je kamen zaglavni i kamen spoticanja, nema spasenja izvan Crkve.
Dok je sv.Augustin čvrsto branio stav o predestinaciji svetaca, odnosno o Božjim izabranicima koji ne mogu biti izgubljeni, koji ne mogu ne biti kršteni i članovi Crkve jer Bog nije prestao biti svemogući i sveznajući da ne može spasiti svoje izabranike i omogućiti im krštenje i ostale sakramente Crkve,
prikriveni pelagijevci (jer nisu se usudili otvoreno ići protiv velikog naučitelja Crkve) su počeli raditi rupe u toj dogmi. 
Pokriće im je bilo - humanizam i briga za druge ljude. Kako dakle spasiti neke pogane koji nisu nikad čuli za Krista i umrli su u tom neznanju, nego reć da bi se oni sigurno krstili da im je netko navjestio Krista za vrijeme njihovog života, ali kako se to nije dogodilo, onda su oni bili kršteni tom nepostojećom željom i tako su spašeni.
Moderni heretici 20-tog vijeka poput Rahnera su skovali pojam anonimni kršćanin. Ljudi koji ni ne znaju ili ni ne žele biti kršćanima, ovdje ih modernisti 'na silu' krste i proglašavaju spašenima iako su možda obavili glavosjeke kršćanima i nisu se nikad pokajali zbog toga.
Tu su korijeni i tzv. ekumenizma i međureligijskog dijaloga u novorednoj Crkvi koja drži kako se ljudi svih religija spašavaju, pa nema smisla gubiti živce, glave i vrijeme u misionarenju, kad se svi možemo primiti za ruke i moliti se svim mogućim bogovima(demonima) koji postoje.
Na koncu modernisti rezoniraju, možemo reći cjepidlakama (tradicionalnim katolicima) kako mi vjerujemo u dogmu EENS, samo Crkvi izvan koje nema spasenja pripadaju mnogi anonimni kršćani, tako da su izvan Crkve de facto samo oni koji vjeruju u tu dogmu (tradicionalni katolici) onako kako je ona definirana i kako su je uvijek ljudi zdravog razuma razumijevali, vojujućoj zemaljskoj Crkvi pripadaju samo oni koji su se krstili i koji vjeruju u nezabludiv nauk Crkve, a slavnoj, nebeskoj, ti isti koji umru bez neispovjeđenog smrtnog grijeha.  

Što odgovoriti na koncu na kuc-kuc, jesi li spašen?
Čvrsto se nadam da jesam, zato i ovo pišem.
Ne da bih pisanjem zadobio spasenje ili naklonost Božju, nego da bih Ga služio sada i u vječnosti.
Amen.

* Ne podržavam sve stavove autora, ali ne možemo negirati kako je u pravu što se tiče desakralizacije bazilike sv.Petra koju je R.J.M.Ibranyi obradio u knjizi "Desakralizacija katoličkih crkvi" .
** Afrika je bila rimska provincija u sjevernoj Africi, nije uključivala Egipat, Libiju, dakako niti današnju subsaharsku Afriku. Sveti Augustin je najpoznatiji Afrikanac.

Risika - 75 godina kasnije

Risika je pred 75 godina bila najveće selo na najvećem hrvatskom otoku, na otoku Krku.
Brojala je tada oko tisuću duša, i seoska crkva je bila premalena primiti Risičane, jer gotovo nije bilo nikog koji nije od njih išao u crkvu.
Uz dobru organizaciju, dobrotvore, nebrojene besplatne nadnice Risičana, nova i prostrana crkva se je napravila u vrijeme dok je trajao drugi velerat, iako još tadašnja jugoslavenska kraljevina nije bila uključena u rat.
Risičani su morali biti tada ponosni na sebe. Jer izgraditi takvu crkvu u relativnom siromaštvu i u kratkom roku nije bila mala stvar.
Sigurno se je pjevao svečani Te Deum dok je taj dan biskup posvećivao oltar crkve svetog Jeronima. Nekima je izgledalo kao da su se spojili Nebo i Zemlja.
I s pravom, jer nema većeg čuda od transubstancije koja se događa na svakoj svetoj Misi, nema svetijeg mjesta na svijetu, nego Svetohraništa u kojem je pod prilikom kruha pravi Bog i pravi čovjek, u svom potpunom božanstvu i čovještvu.
Danas je Risika spala na oko sto duša, većinom staraca, umirovljenika, i nedomorodačkih stanovnika koji su u Risiki pronašli mir za uživati zasluženu mirovinu.
Sad bi i stara crkva bila prevelikom.
Povod mojem pisanju nije samo obljetnica crkve u rodnom selu, nego što sam pred 25 godina, na 50-godišnju obljetnicu posvećivanja crkve napisao članak u župnom listiću o tome. Prvi svoj članak koji je tiskan, ako zanemarimo školske novine.
Zamolio me je ondašnji, a sad pokojni risički župnik Ivan Brusić.
Ne sjećam se točno naziva, pretpostavljam da se je zvao 'korijeni' ili slično, budući da sam, u to vrijeme kad se je osjećao krah komunizma, i postavljalo naravno pitanje - kamo i kako dalje, osjećao kako to naprijed treba biti s povratkom natrag, na korijene koji su nestali u 45 godina vladavine komunizma.

Manje više svi ljudi idealiziraju svoju mladost, nostalgični su za njom, bez obzira što možda nemaju razloga dičiti s tim razdobljem svojeg života.
Mnogi idealiziraju ne samo svoju mladost, nego to čine i s životom predaka o kojem su čuli samo priče, i dok gledaju stare njihove fotografije, zamišljaju kako je onda bio bolji život, siromašniji, ali bolji ljudi, više zajedništva u radosti i u tuzi, bliži Bogu i svecima na Nebu nego mi.
Vjerujem da je to nešto iskonsko u čovjeku, podsvjesna spoznaja kako je nekad Zemlja bila raj zemaljski, nešto što nam svjedoči o groznom i kataklizmičkom događaju kojeg zovemo istočnim grijehom i koji je uništio savršenstvo koje je Bog stvorio.
Međutim, znamo da ima slučajeva kad to naše idealiziranje prošlosti je naše umjetno uljepšavanje nečeg što nije bilo tako lijepo kako se nama čini.
Gdje je onda istina? Kakvo je bilo stanje duša Risičana pred 75 godina?
Nekad su župnici vodili knjigu o župljanima koja se je zvala kolokvijalno stanje duša, ali sam siguran da nije u nju župnik unosio stvarno stanje duša kojeg zna samo Bog i kojeg ćemo znati i mi kad Jaganjac Božji otvori zapečaćenu Knjigu života.
Mene to pitanje svejedno muči, jer bih volio dokučiti što je bio uzrok i komunizmu 45 godina, i neoživljavanju Risike posljednjih 25 godina.
Čitatelj pretpostavljam da zna kako je Risika metafora za sva naša sela. 
Iz razgovora sa starijima, znam da je Risika bila pretežitim dijelom na strani HSS-a - mačekovci, da je neznatni dio Risičana bio za jugo-monarhističku opciju - jeftićevci, koji su u pravilu bili iz bogatijih obitelji i na kraju su postali ili otvoreni komunisti ili njihovi simpatizeri. 
Nije to bilo samo pasivno glasanje, bilo je odlazaka na mitinge u druga mjesta, naravno pješke, sukoba s neistomišljenicima, neki su završili u zatvoru.
Isto je evidentno kako Risika nije bila jedinstvena, nije bilo nekog tko bi se uzdignuo kao neprijeporni autoritet kojeg se sluša i posluša, netko tko je kao sudac iz biblijske knjige o sucima.
Jasno je da su Risičani barem u užim obiteljima živjeli kao organsko društvo (iako je već i tu bilo problematično-svađe i mržnja unutar obitelji) ali nije bilo nadogradnje, nije bilo osim formalne rodbine, pravog klana ili roda, ili kneza koji će biti na čelu klana, mudrog vođe koji će pravedno presuđivati sporove, koji će osjetiti na vrijeme koje se opasnosti za selo iza brda valjaju, koji će znati naći obranu pred tim napadajima na selo, koji će prepoznati saveznike i neprijatelje na višim razinama društva. 
Neprijatelj kojeg nisu osjetili na vrijeme Risičani je bio liberalizam.
Pitanje je dal bi ga osjetio i 'risički nepostojeći knez', ali bez kneza, odnosno bez razvijenijeg organskog društva, nemoguće je niti detektirati liberalizam kao opasnost za cijelo selo, niti se liberalizmu zajednički suprostaviti.
Kako znamo, nemoguće je da se samo jedno selo može suprostaviti liberalizmu, sva sela i gradići (veliki gradovi su neorganski), svi klanovi u jednom narodu, i narodi međusobno, morali su se suprostaviti liberalizmu da bi ga pobijedili.
Jer, kako kaže sv.Pavao, to nije borba protiv drugih ljudi-liberala, to je borba prvenstveno protiv vladara ovog svijeta koji nisu ljudi, koji su zračni i podzemni demoni.
Da su to Risičani znali pred 75 godina, s puno više žara bi pjevali "Te Deum", i molili Boga da im dadne svoju milost bez koje ne mogu nadvladati neprijatelja Risike i svakog današnjeg pustog sela Hrvatske i Europe.
Nisam niti ja pred 25 godina znao za opasnost liberalizma, ta svi smo onda vjerovali kako nam je neprijatelj bio na istoku, a kako je zapad naš saveznik.
I tako nekadašnje selo koje je bilo gotovo autarkično, koje je imalo dovoljno svoje pšenice, kukuruza, ulja, vina, krava i ovaca i sveg nužnog za život, sad živi od mirovina i ušteđevina koje su često steknute prodajom zemlje i kuća, ustvari djedovine strancima, i iznajmljivanjem apartmana turistima, čega će biti sve manje jer stranci kupuju i grade svoje apartmane, a ako izbiju neredi u Europi zbog najezde muhamedanaca, ne će više niti toga biti.
Tko će slaviti 100-tu obljetnicu posvećenja crkve sv.Jeronima u Risiki?
Možda ću još biti živ i lamentirati kao i sada, ali me ne će biti tko saslušati od nativih Risičana čiji su djedovi svojim rukama izgradili crkvu.

Crkva je pravi i istinski protivnik liberalizma.
Znamo kako je modernizam u Crkvi bio samo produžena ruka liberalizma.
Ne znam koliko su toga bili svjesni župnici prije nego što se je crkva izgradila.
Sudeći kako je novoredna Crkva pred 50 godina preuzela sve nekretnine Crkve i porazbijala oltare, maknula Svetohraništa s oltara i sakrila ih sa strane, a da nisam čuo od nikog da se je i jedan Risičan pobunio, onda sumnjam da su takvi župnici, ali i ondašnji biskup krčki obavljao kako treba ulogu duhovnog pastira.
Bez seoskog kneza, i bez pravog duhovnog pastira koji znade prepoznati sve đavolske zasjede i spreman je dati svoj život za zaštitu povjerenog mu stada, nemoguće je bilo očekivati da će se Risika obraniti.
Pojedinci naravno da, ali ne i cijelo selo.
Molim Boga da živi Risičani, bili u Risiki ili negdje u Hrvatskoj ili u tuđini, ne prestanu voljeti svoje selo, ali da spoznaju kako, ma gdje god nastavili živjeti, nema im sigurne budućnosti, a pogotovo ne vječne, ako ne odbace liberalizam i ako ne postanu udovi Kristovog tijela, prave i vječne Crkve čiji su članovi mnogi, davno preminuli Risičani i naši preci! 

P.S. Jučer je prošla obljetnica. Crkva je bila puna, došli su gosti iz drugih sela, došli su iseljeni Risičani, neki i iz Zagreba. Bio je tamo novoredni biskup  i svećenici, časne sestre iz reda koji je imao uoči izgradnje crkve svoju kuću u Risiki.
Risičani i njihovi gosti su popričali i zabavili se nakon N.O. Mise. Ali ostalo je latentno pitanje - tko će slaviti okruglu obljetnicu, kako će crkva tada izgledati. 
Želio bih da izgleda kao što je izgledala pred 75 godina, s pravim oltarom i Svetohraništem, s pričesnom ogradom, i što je najvažnije s pravovjernim katolicima i pravim svećenikom u crkvi koji će slaviti pravu tradicionalnu svetu Misu, bilo na latinskom ili na staroslavenskom jeziku.
Makar unutar crkve bili ljudi koji nemaju krvne veze s Risičanima koji su crkvu izgradili. Nismo ni mi Hrvati čakavci oduvijek na otoku Krku, bilo je kršćana prije nas, i nadam se da ne ćemo nestati.
Ali ako se to dogodi, da će doći na naše mjesto naša braća u Kristu koji će govoriti da su poslije romaniziranih Ilira i Rimljana, na otok došli Hrvati čakavci i obilježili ga sa svojom kulturom i kršćanstvom tisućljeće i pol i da su u selu Risika podigli lijepu i prostranu crkvu svetog Jeronima davne 1940. godine.