Kuc-kuc, jesi li spašen?

Protestantski heretici tako kucaju na naša vrata, bilo ona prava, ili 'vrata' naših računala dok gledamo njihove pokretne slike ili čitamo njihove knjige.
I uslijedi pitanje domaćinu - jesi li spašen?
Ako je domaćin ateist vjerojatno se zapita - od čega spašen, od poplave, potresa, epidemije ptičje gripe, od navale protestantskih misionara koji kucaju na vrata?
Većina ljudi će ipak razumijeti da se pitanje 'čita'- jesi li spašen od Pakla?
Pitanje je jako dobro, ali koliko god protestanti radosno išli od kuće do kuće s tim pitanjem koje će tobož otvoriti im srca novoobraćenika, nitko tko je živ na Zemlji ne zna odgovor na to pitanje.
Dakako da ga ne znaju niti ovi koji to retoričko pitanje postavljaju i misle da su spašeni jer su urbi et orbi rekli jasno i glasno kako je Isus Krist njihov osobni spasitelj, niti ovi u kući koji bi na pitanje trebali odgovoriti.

Martin Luther je bio njemački augustinac, redovnik u redu koji se je prozvao po sv.Augustinu.
Živio je u vrijeme dekadentne renesanse koja je osobito cvala južno od Njemačke, u Italiji. Tamo se je događao povrat i procvat neopoganstva, veličao se je užitak, čak su se i poganski bogovi u sablažnjivim scenama postavili na velika ulazna vrata bazilike sv.Petra u Rimu*.
Poganstvo je usko povezano s humanizmom, religijom koja čovjeka stavlja na mjesto Boga. 
Sveti Augustin, najveći kršćanski otac i naučitelj Crkve čijem trudu i borbi zahvaljujemo slamanje pelagijskog krivojerja u petom stoljeću, nije više bio autoritet u kršćanstvu kakav je bio sve do kasnog srednjeg vijeka.
Ljudi su htjeli opet postati gospodari svoje sudbine, a to je značilo odbaciti nauk o istočnom grijehu i o predestinaciji svetaca.
I tako je taj redovnik, vjerojatno iz motiva da osudi nemoralne pape, novo poganstvo renesanse i da obrani sv.Augustina čiji je redovnik bio, odlučio reafirmirati nauk poznatog Afrikanca**.
I učinio je to više nego aljkavo, odnosno katastrofalno. Sjever i zapad Europe bili su izgubljeni za Crkvu, ali niti novonastali heretici i shizmatici - protestanti nisu reafirmirali nauk sv.Augustina nego su ga u bitnom dijelu potpuno izokrenuli.
Tako dolaze na vrata s dobrim pitanjem i krivim odgovorom.

Pred desetak godina, nakon svojeg preobraćenja i okretanja k Bogu, mene je počelo mučiti jedno pitanje za koje nisam nalazio zadovoljavajući odgovor, iako sam pitanje postavljao ljudima koji su završili bogosloviju. Novorednu dakako.
Naime, ako je Bog sveznajući, svemogući i ako želi da se svi ljudi spase, zašto se svi ljudi ne spašavaju? Tu kontradikciju sam pokušavao riješiti na način za kojeg je Einstein odgovorio Heisenbergu, samo obrnuto, Bog baca kocku.
Tako sam nastojeći obraniti dobrog Boga koji nije uspješan u želji da svih ljudi spasi, tumačio kako se je u onom početnom trenutku stvaranja Bog oslobodio svog sveznanja kako bi mogao stvoriti bića sa slobodnom voljom, anđele i ljude, ne znajući tako hoće li biti spašeni ili ne. Nakon toga je opet postao sveznajući i vidio kako je stvorio mnoge, odnosno većinu, koji se ne će spasiti, ali On ih i dalje voli i želi im spasenje.
Naravno da je to rješenje šuplje kao ementaler, ali boljeg rješenja nisam nalazio. Prva primjedba koja skroz ruši taj model je što Bog nikad ne može prestati biti Bogom, ako bi Bog samo jedan trenutak bio bez sveznanja, onda On ne bi bio Bog, jer Bog je nepromjenjiv i jedino što Bog ne može je da ne može prestati biti Bogom, Bog kao ni nitko, ne može zanijekati svoju narav.
Sve teorije i sve teologije koje ne polaze od Boga kao pravoga Boga koji je apsolutan u svemu, koji je apsolutno dobar, sveznajući, svemogući, su odmah u početku na krivim temeljima.
U čemu je dakle bio moj problem, zašto sam izradio krivi model koji nije mogao zadovoljiti osnovni preduvjet o tome kakav je Bog?
Zato što sam krivo razumio poslanicu sv.Pavla Timoteju:

"Dakle, preporučujem prije svega da se obavljaju prošnje, molitve, molbenice i zahvalnice za sve ljude, za kraljeve i sve koji su na vlasti, da provodimo miran i spokojan život u svoj bogoljubnosti i ozbiljnosti. To je dobro i ugodno pred Spasiteljem našim Bogom, koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine."

Sveti Pavao kaže Timoteju, odnosno kršćanima da ne mole samo za sebe, za svoje bližnje ili samo za kršćane, nego da mole za sve ljude, za one koji su na vlasti i koji ih progone, jer i među njima ima budućih kršćana (ali ako ih i ne bude, Bog im može omekšati srca tako da ne progone više kršćane).
Sveti Augustin je odmah uvidio kako krivo tumačenje te izjave sv.Pavla može imati dalekosežne posljedice, a to je nevjera u Boga ili vjera u krivoga Boga koji nije pravi Bog jer nešto želi što se ne će ostvariti, Boga koji je izgubio kontrolu nad onim što je stvorio, Boga kojem se događaju iznenađenja i razočarenja.
I kao što Bog ne može prestati biti sveznajuć, tako ne može prestati biti potpuno blažen i sretan, jer ako Bog nešto želi, a to se ne ostvaruje, onda je Bog vječno nesretan. Što je apsurd.
Tako sv.Augustin piše kako Bog želi da se spase svi ljudi koji su Njegovi izabranici, koji su predodređeni za spasenje, iz svih naroda i rasa, i iz svih staleža.
Moderni čovjek, još od renesanse (a prije toga za vrijeme pelagijskog krivojerja) ne želi prihvatiti takvog suverenog Boga, njemu je draži hipi Isus ili neka istočna filozofija ili religija u kojoj je čovjek u glavnoj ulozi, a Bog samo posredan lik ili Ga uopće nema.
Postavite si sami pitanje - želim li da postoji suvereni Bog koji me je možda izabrao pa ću biti spašen, ili želim da postoji krnji Bog koji želi da se ja spasim, ali to ne znači da ću se spasiti, nego to ovisi o meni, o mojem trudu i zalaganju?
Dok čovjek nema spoznaju vlastite slabosti i griješnosti, dok je ohol, uvijek će izabrati drugu lažnu opciju.
Naravno da postoje oni koji su uvijek željni kompromisa, koji uvijek misle da se istina nalazi na sredini, ali i Buridanov magarac je umro od gladi na sredini mosta na čijim krajevima su bili stogovi sijena, a on se nije mogao odlučiti na koju će stranu.
Takvi rade kompromis između sv.Augustina i heretika Pelagija, pa kažu kako se nitko ne može spasiti bez Božje milosti, ali Bog tu milost svima daje, a samo oni koji surađuju s tom milošću se spasavaju.
To je ustvari opet pelagijanizam, ali samo s tankom krinkom, jer u konačnici izbor je opet na čovjeku koji želi ili ne želi prihvatiti milost Božju, pa Bog opet ne vrši izbor, nema svoje izabranike, nego ljudi izabiru Njega. 
Ali Gospodin je rekao niste vi izabrali Mene, nego Ja vas.
Bog daje ne samo moći, nego i htjeti dobro, kako nam kaže sv.Pavao.
To znači da ako netko želi biti dobrim, ali to neuspijeva, i tu je već na dijelu Božje milosrđe, ali ga još više treba kako bi i mogao činiti dobro.
I dobijati Božje milosrđe svaki dan, svaki čas, kako bi sačuvao to stanje dobra u sebi.
Gdje je tu moja slobodna volja pitat će mnogi, ako sve ovisi o Božjoj milosti?
Bog nije ukinuo slobodnu volju, nego Bog preko milosti oslobađa slobodnu volju koja je rob grijeha, te iako je slobodna, ne može nego uvijek izabrati zlo, jer joj se zlo sviđa, jer u zlu nalazi svoju kratkotrajnu sreću. 
Naravno, onaj tko nije dobio dar vjere od Boga, ne želi tu istinu nikako priznati, on želi i dalje vjerovati kako je slobodan činiti dobro, a to dobro se uvijek svodi na utilitarno dobro, činiti dobro radi koristi, izravne ili malo skrivene, ali nikad činiti dobro radi dobra, radi Boga koji je apsolutno dobro.
Sveti Pavao zato kaže - a čime se hvastaš (dobri čovječe) a da to nisi dobio kao dar (milosni, i nezasluženi) od Boga.

I kako onda glasi odgovor na pitanje koje me je mučilo?
Bog je stvorio anđele za koje oduvijek zna da će postati demoni, isto tako i ljude koji će završiti vječno s demonima, zato što onaj tko nije nikad bio u mraku, ne cijeni svjetlo kao onaj tko je imao iskustvo mraka.
U konačnici Bog sve što stvara i čini, čini to radi Sebe, radi svoje slave.
I nitko Mu to ne može osporiti, jer sve što postoji, osim Boga, je Bog stvorio, odnosno sve je Njegovo. Grijeh je sve što čine ljudi ili demoni u cilju negiranja Božjeg apsolutnog suvereniteta. Bog nije stvorio grješne ljude ili anđele, jer Bog ne može ništa stvoriti defektnim, zlim, ali je Bog predvidio i dopustio da se anđeli pobune, a nakon toga dopustio istočni grijeh Adamov, kako bi se očitovala u stvorenom svijetu Njegova milost i pravda.
Jer milost je nepotrebna i ne postoji, ako nema krivnje i grijeha kojeg se milosrdno oprašta, isto tako pravda je samo pojam bez života ako ne postoji zlo kojeg treba kazniti.
Kako kaže sv.Augustin, Bog dopušta zlo radi većeg dobra.
Bez Adamovog grijeha, Bog se ne bi utjelovio i podnio otkupiteljsku žrtvu križa. Niti bi Adamovi potomci koji su sveci, imali takvo blaženstvo u Raju znajući kako su zaslužili Pakao, ali ih je Krist otkupio, nego da su bez grijeha živili i tako bili bez potrebe za Otkupiteljem.

I da se sada spiralno vratimo Luteru koji je s pravom osudio tendenciju kako se naglasak sve više pelagijevski daje na djela, a ne na milost i vjeru.
Umjesto povratka na nauk sv.Augustina, on je Božju milost i Božje izabranje nedopustivo i blasfemično oduzeo Bogu i dao ga ljudima, protestantima.
Naravno da nije mogao ništa Bogu oduzeti, nego je sam sebe, a onda i milijune sljedbenika, zavarao kako su već spašeni, jer su od vječnosti izabrani, i ne moraju se više brinuti zbog grijeha, ispovijedi, pokajanja, trapljenja, odlaska na sv.Mise, činjenja djela milosrđa ili brige zbog muka Čistilišta.
I dok su renesansni pape vodili dvostruki život, imali tajne ljubavnice i svašta uz to, ali barem nisu javno opravdavali grijeh, Luter je prekinuo to licemjerstvo na krivi način i otvoreno prekršio svoj zavjet čistoće i zavjet jedne redovnice, a nakon toga na silu natjerao redovnike i redovnice da krše svoje zavjete. Jer što će nam zavjeti čistoće i siromaštva, ako smo već spašeni zato što smo Božji izabranici. Dakle, kataklizmička katastrofalna teološka greška i sprdnja od pravog kršćanstva i nauka sv.Augustina.
Isusovci pak s druge strane, kao vid borbe protiv protestanstkog krivojerja, su de facto nauk sv.Augustina 'bacili pod vlak', odnosno revitalizirali su staro pelagijsko krivovjerje. I dok je Pelagije bio asket, oni su bili više nego laksivni u moralu, što je dobro raskrinkao B.Pascal u "Provincijskim pismima".
Takav stav je po mojem sudu na kraju rezultirao liberalizmom, modernizmom i novorednom Crkvom.
To se dobro očituje u dogmi koja je kamen zaglavni i kamen spoticanja, nema spasenja izvan Crkve.
Dok je sv.Augustin čvrsto branio stav o predestinaciji svetaca, odnosno o Božjim izabranicima koji ne mogu biti izgubljeni, koji ne mogu ne biti kršteni i članovi Crkve jer Bog nije prestao biti svemogući i sveznajući da ne može spasiti svoje izabranike i omogućiti im krštenje i ostale sakramente Crkve,
prikriveni pelagijevci (jer nisu se usudili otvoreno ići protiv velikog naučitelja Crkve) su počeli raditi rupe u toj dogmi. 
Pokriće im je bilo - humanizam i briga za druge ljude. Kako dakle spasiti neke pogane koji nisu nikad čuli za Krista i umrli su u tom neznanju, nego reć da bi se oni sigurno krstili da im je netko navjestio Krista za vrijeme njihovog života, ali kako se to nije dogodilo, onda su oni bili kršteni tom nepostojećom željom i tako su spašeni.
Moderni heretici 20-tog vijeka poput Rahnera su skovali pojam anonimni kršćanin. Ljudi koji ni ne znaju ili ni ne žele biti kršćanima, ovdje ih modernisti 'na silu' krste i proglašavaju spašenima iako su možda obavili glavosjeke kršćanima i nisu se nikad pokajali zbog toga.
Tu su korijeni i tzv. ekumenizma i međureligijskog dijaloga u novorednoj Crkvi koja drži kako se ljudi svih religija spašavaju, pa nema smisla gubiti živce, glave i vrijeme u misionarenju, kad se svi možemo primiti za ruke i moliti se svim mogućim bogovima(demonima) koji postoje.
Na koncu modernisti rezoniraju, možemo reći cjepidlakama (tradicionalnim katolicima) kako mi vjerujemo u dogmu EENS, samo Crkvi izvan koje nema spasenja pripadaju mnogi anonimni kršćani, tako da su izvan Crkve de facto samo oni koji vjeruju u tu dogmu (tradicionalni katolici) onako kako je ona definirana i kako su je uvijek ljudi zdravog razuma razumijevali, vojujućoj zemaljskoj Crkvi pripadaju samo oni koji su se krstili i koji vjeruju u nezabludiv nauk Crkve, a slavnoj, nebeskoj, ti isti koji umru bez neispovjeđenog smrtnog grijeha.  

Što odgovoriti na koncu na kuc-kuc, jesi li spašen?
Čvrsto se nadam da jesam, zato i ovo pišem.
Ne da bih pisanjem zadobio spasenje ili naklonost Božju, nego da bih Ga služio sada i u vječnosti.
Amen.

* Ne podržavam sve stavove autora, ali ne možemo negirati kako je u pravu što se tiče desakralizacije bazilike sv.Petra koju je R.J.M.Ibranyi obradio u knjizi "Desakralizacija katoličkih crkvi" .
** Afrika je bila rimska provincija u sjevernoj Africi, nije uključivala Egipat, Libiju, dakako niti današnju subsaharsku Afriku. Sveti Augustin je najpoznatiji Afrikanac.