Risika - 75 godina kasnije

Risika je pred 75 godina bila najveće selo na najvećem hrvatskom otoku, na otoku Krku.
Brojala je tada oko tisuću duša, i seoska crkva je bila premalena primiti Risičane, jer gotovo nije bilo nikog koji nije od njih išao u crkvu.
Uz dobru organizaciju, dobrotvore, nebrojene besplatne nadnice Risičana, nova i prostrana crkva se je napravila u vrijeme dok je trajao drugi velerat, iako još tadašnja jugoslavenska kraljevina nije bila uključena u rat.
Risičani su morali biti tada ponosni na sebe. Jer izgraditi takvu crkvu u relativnom siromaštvu i u kratkom roku nije bila mala stvar.
Sigurno se je pjevao svečani Te Deum dok je taj dan biskup posvećivao oltar crkve svetog Jeronima. Nekima je izgledalo kao da su se spojili Nebo i Zemlja.
I s pravom, jer nema većeg čuda od transubstancije koja se događa na svakoj svetoj Misi, nema svetijeg mjesta na svijetu, nego Svetohraništa u kojem je pod prilikom kruha pravi Bog i pravi čovjek, u svom potpunom božanstvu i čovještvu.
Danas je Risika spala na oko sto duša, većinom staraca, umirovljenika, i nedomorodačkih stanovnika koji su u Risiki pronašli mir za uživati zasluženu mirovinu.
Sad bi i stara crkva bila prevelikom.
Povod mojem pisanju nije samo obljetnica crkve u rodnom selu, nego što sam pred 25 godina, na 50-godišnju obljetnicu posvećivanja crkve napisao članak u župnom listiću o tome. Prvi svoj članak koji je tiskan, ako zanemarimo školske novine.
Zamolio me je ondašnji, a sad pokojni risički župnik Ivan Brusić.
Ne sjećam se točno naziva, pretpostavljam da se je zvao 'korijeni' ili slično, budući da sam, u to vrijeme kad se je osjećao krah komunizma, i postavljalo naravno pitanje - kamo i kako dalje, osjećao kako to naprijed treba biti s povratkom natrag, na korijene koji su nestali u 45 godina vladavine komunizma.

Manje više svi ljudi idealiziraju svoju mladost, nostalgični su za njom, bez obzira što možda nemaju razloga dičiti s tim razdobljem svojeg života.
Mnogi idealiziraju ne samo svoju mladost, nego to čine i s životom predaka o kojem su čuli samo priče, i dok gledaju stare njihove fotografije, zamišljaju kako je onda bio bolji život, siromašniji, ali bolji ljudi, više zajedništva u radosti i u tuzi, bliži Bogu i svecima na Nebu nego mi.
Vjerujem da je to nešto iskonsko u čovjeku, podsvjesna spoznaja kako je nekad Zemlja bila raj zemaljski, nešto što nam svjedoči o groznom i kataklizmičkom događaju kojeg zovemo istočnim grijehom i koji je uništio savršenstvo koje je Bog stvorio.
Međutim, znamo da ima slučajeva kad to naše idealiziranje prošlosti je naše umjetno uljepšavanje nečeg što nije bilo tako lijepo kako se nama čini.
Gdje je onda istina? Kakvo je bilo stanje duša Risičana pred 75 godina?
Nekad su župnici vodili knjigu o župljanima koja se je zvala kolokvijalno stanje duša, ali sam siguran da nije u nju župnik unosio stvarno stanje duša kojeg zna samo Bog i kojeg ćemo znati i mi kad Jaganjac Božji otvori zapečaćenu Knjigu života.
Mene to pitanje svejedno muči, jer bih volio dokučiti što je bio uzrok i komunizmu 45 godina, i neoživljavanju Risike posljednjih 25 godina.
Čitatelj pretpostavljam da zna kako je Risika metafora za sva naša sela. 
Iz razgovora sa starijima, znam da je Risika bila pretežitim dijelom na strani HSS-a - mačekovci, da je neznatni dio Risičana bio za jugo-monarhističku opciju - jeftićevci, koji su u pravilu bili iz bogatijih obitelji i na kraju su postali ili otvoreni komunisti ili njihovi simpatizeri. 
Nije to bilo samo pasivno glasanje, bilo je odlazaka na mitinge u druga mjesta, naravno pješke, sukoba s neistomišljenicima, neki su završili u zatvoru.
Isto je evidentno kako Risika nije bila jedinstvena, nije bilo nekog tko bi se uzdignuo kao neprijeporni autoritet kojeg se sluša i posluša, netko tko je kao sudac iz biblijske knjige o sucima.
Jasno je da su Risičani barem u užim obiteljima živjeli kao organsko društvo (iako je već i tu bilo problematično-svađe i mržnja unutar obitelji) ali nije bilo nadogradnje, nije bilo osim formalne rodbine, pravog klana ili roda, ili kneza koji će biti na čelu klana, mudrog vođe koji će pravedno presuđivati sporove, koji će osjetiti na vrijeme koje se opasnosti za selo iza brda valjaju, koji će znati naći obranu pred tim napadajima na selo, koji će prepoznati saveznike i neprijatelje na višim razinama društva. 
Neprijatelj kojeg nisu osjetili na vrijeme Risičani je bio liberalizam.
Pitanje je dal bi ga osjetio i 'risički nepostojeći knez', ali bez kneza, odnosno bez razvijenijeg organskog društva, nemoguće je niti detektirati liberalizam kao opasnost za cijelo selo, niti se liberalizmu zajednički suprostaviti.
Kako znamo, nemoguće je da se samo jedno selo može suprostaviti liberalizmu, sva sela i gradići (veliki gradovi su neorganski), svi klanovi u jednom narodu, i narodi međusobno, morali su se suprostaviti liberalizmu da bi ga pobijedili.
Jer, kako kaže sv.Pavao, to nije borba protiv drugih ljudi-liberala, to je borba prvenstveno protiv vladara ovog svijeta koji nisu ljudi, koji su zračni i podzemni demoni.
Da su to Risičani znali pred 75 godina, s puno više žara bi pjevali "Te Deum", i molili Boga da im dadne svoju milost bez koje ne mogu nadvladati neprijatelja Risike i svakog današnjeg pustog sela Hrvatske i Europe.
Nisam niti ja pred 25 godina znao za opasnost liberalizma, ta svi smo onda vjerovali kako nam je neprijatelj bio na istoku, a kako je zapad naš saveznik.
I tako nekadašnje selo koje je bilo gotovo autarkično, koje je imalo dovoljno svoje pšenice, kukuruza, ulja, vina, krava i ovaca i sveg nužnog za život, sad živi od mirovina i ušteđevina koje su često steknute prodajom zemlje i kuća, ustvari djedovine strancima, i iznajmljivanjem apartmana turistima, čega će biti sve manje jer stranci kupuju i grade svoje apartmane, a ako izbiju neredi u Europi zbog najezde muhamedanaca, ne će više niti toga biti.
Tko će slaviti 100-tu obljetnicu posvećenja crkve sv.Jeronima u Risiki?
Možda ću još biti živ i lamentirati kao i sada, ali me ne će biti tko saslušati od nativih Risičana čiji su djedovi svojim rukama izgradili crkvu.

Crkva je pravi i istinski protivnik liberalizma.
Znamo kako je modernizam u Crkvi bio samo produžena ruka liberalizma.
Ne znam koliko su toga bili svjesni župnici prije nego što se je crkva izgradila.
Sudeći kako je novoredna Crkva pred 50 godina preuzela sve nekretnine Crkve i porazbijala oltare, maknula Svetohraništa s oltara i sakrila ih sa strane, a da nisam čuo od nikog da se je i jedan Risičan pobunio, onda sumnjam da su takvi župnici, ali i ondašnji biskup krčki obavljao kako treba ulogu duhovnog pastira.
Bez seoskog kneza, i bez pravog duhovnog pastira koji znade prepoznati sve đavolske zasjede i spreman je dati svoj život za zaštitu povjerenog mu stada, nemoguće je bilo očekivati da će se Risika obraniti.
Pojedinci naravno da, ali ne i cijelo selo.
Molim Boga da živi Risičani, bili u Risiki ili negdje u Hrvatskoj ili u tuđini, ne prestanu voljeti svoje selo, ali da spoznaju kako, ma gdje god nastavili živjeti, nema im sigurne budućnosti, a pogotovo ne vječne, ako ne odbace liberalizam i ako ne postanu udovi Kristovog tijela, prave i vječne Crkve čiji su članovi mnogi, davno preminuli Risičani i naši preci! 

P.S. Jučer je prošla obljetnica. Crkva je bila puna, došli su gosti iz drugih sela, došli su iseljeni Risičani, neki i iz Zagreba. Bio je tamo novoredni biskup  i svećenici, časne sestre iz reda koji je imao uoči izgradnje crkve svoju kuću u Risiki.
Risičani i njihovi gosti su popričali i zabavili se nakon N.O. Mise. Ali ostalo je latentno pitanje - tko će slaviti okruglu obljetnicu, kako će crkva tada izgledati. 
Želio bih da izgleda kao što je izgledala pred 75 godina, s pravim oltarom i Svetohraništem, s pričesnom ogradom, i što je najvažnije s pravovjernim katolicima i pravim svećenikom u crkvi koji će slaviti pravu tradicionalnu svetu Misu, bilo na latinskom ili na staroslavenskom jeziku.
Makar unutar crkve bili ljudi koji nemaju krvne veze s Risičanima koji su crkvu izgradili. Nismo ni mi Hrvati čakavci oduvijek na otoku Krku, bilo je kršćana prije nas, i nadam se da ne ćemo nestati.
Ali ako se to dogodi, da će doći na naše mjesto naša braća u Kristu koji će govoriti da su poslije romaniziranih Ilira i Rimljana, na otok došli Hrvati čakavci i obilježili ga sa svojom kulturom i kršćanstvom tisućljeće i pol i da su u selu Risika podigli lijepu i prostranu crkvu svetog Jeronima davne 1940. godine.