Neizbježnost smrti

Pisao sam prije o načelu 'Mi ili oni'.
To načelo nužno dovodi do neizbježnog sukoba, do smrti.
Može li uopće drugačije biti?
Mogu li se svi ljudi dogovoriti - svi budimo 'mi' i onda više ne će biti rata?
Teoretski se mogu, ali znamo da toga nikad ne će biti zbog Isusovog proroštva da će na kraju ostat šačica kršćana i koji se ne će htjeti ucijepiti u ništa drugo što nije Kristovo Tijelo. Oni ne će nikad postati 'mi' zajedno s ostalim svijetom.
Smrt nas ipak čeka, borili se mi ili ne borili, bili Kristovi ili protiv Krista.
Zato što smo na početku vremena, zajedno s Adamom, prestali biti 'mi' s Bogom koji je Život.
Smrt je kazna Božja ljudima, ali i Božja providnost koja ne želi da ljudski život u dolini suza bude vječan.
Stoga smrt ne može biti nego bolna, ne samo zbog tjelesnih bolova koji mogu i izostati, nego zbog egzistencijalnog, najvećeg straha zato što se nasilno, protiv naše volje*, prekida nešto u čemu smo jedino postojali.
Sve ono što smo imali, sve ono što smo uživali i ljubili i što nas je činilo sretnim ne može biti utjeha na smrti.
Rađamo se bez ičeg, takvi i umiremo.
Može li utjeha biti negativna, odnosno spoznaja da prestaje sve ono što nas je mučilo, što nam je nanosilo bol i tjelesnu i duševnu?
Ne, jer i dalje ostaje strah od nepoznatog, strah od mogućih novih muka koje nemaju kraja.
Ipak, postoje smrti koje su blažene. Mnogi od nas poznavali su pokojnike koji su smrt dočekali s osmijehom. 
Ne s ironičnim podsmijehom s kojim možda neki ateisti pokazuju izvana prijezir prema smrti i vječnosti, nego s osmijehom koji je znak da su nadvladali najveći strah.
Nisu oni bili hrabriji ili luđi od drugih. Oni su vidjeli nekog kojeg mi ne vidimo svojim očima, čuli su nekog kojeg mi ne čujemo svojim ušima.
Tko može nadvladati umirućima strah od smrti doli pobjednik nad smrću?
I kakva li je tek nama utjeha, koji smo vidjeli naše drage kojima je osmijeh bio zadnje što su učinili u zemaljskom životu, da je to bio znak kako su došli u zagrljaj Krista, njihovog vječnog Zaručnika!
Kad bi zemaljski život vječno trajao, to bi bio pakao na Zemlji.
Kad bi sa zemaljskim životom, život prestao, to bi bio pakao na Nebu.
Jer bi život bio besmislen.
Smrt je neizbježna. Ne prestanimo razmišljati o njoj nakon što prođe blagdan Svih svetih i Dan mrtvih.
To razmišljanje, ako ne bude površno, ne će nas dovesti do očaja, nego do straha Božjeg koji je početak mudrosti kako kaže Sveto pismo.
Koja nas vodi do Zaručnika, poput djevica koje su sačuvale ulje-mudrost strpljivo čekajući Onog kojeg ljube i koji se pojavljuje u trenutku smrti.
Neka naš svaki dan započne sa željom svidjeti se Kristu i neka tako traje i završi. Onda ćemo vječni osmijeh već sada imati, i zajedno sa svetim Franjom, smrt nazivati svojom sestricom.

* Čak i samoubojice imaju nasilnu smrt, budući niti oni nisu gospodari smrti.

Mecena moderne umjetnosti

Povod tekstu je ovaj članak u kojem se nižu dokazi i priznanja kako je američka tajna služba CIA sponzorirala i upravljala s modernom likovnom umjetnošću u SAD-u.
Sličnu temu obradio je D.McGowan u svom feljtonu u kojem je prikazao vezu istih američkih tajnih službi u formiranju hippie pokreta (ustvari i pop rock glazbe te prateće filmske industrije) u Kaliforniji 50-tih i 60-tih godina prošlog stoljeća.
Osim tajnih službi nezaobilazne mecene tih pokreta su najveći milijarderi poput notornog Rockenfellera.
Čitamo u članku kako se tumači da je motiv CIA-e za sponzoriranje moderne umjetnosti bio propagandističkog karaktera, odnosno 'osloboditi' umjetnost od bilo kakvih stega kako bi se tako uvjerilo i zapadnjake i one koji su živjeli pod komunizmom da je zapad napredan, liberalan u odnosu na 'kruta' pravila u umjetnosti koja su bila u komunističkim državama.
Kako je komunizam srušen (?) koncem 80-tih godina prošlog stoljeća, onda se te službe hvale kako su one tome znatno pridonijele tajno financirajući modernu umjetnost i pop-rock-hippie kulturu.
Živila CIA i drug Rockenfeller koji su nas oslobodili komunizma!
Avaj, ti isti nisu stali sa svojim tajnim operacijama, oni financiraju i dalje lijeve moderne umjetnike i lijeve pokrete.
Možda im treba reć - hej, stanite, komunizam je pao, nema smisla da tučete mrtvog komunističkog konja, prestanite financirati i podržavati bivše komuniste u umjetnosti i društvu koji sustavno uništavaju posljednje tragove tradicionalnog društva.

Ne, nisu te službe u zabludi, one rade ono što su oduvijek radile, a ova priča kako su se služile s modernom umjetnošću kako bi srušile komunizam je samo još jedna taktika kojem se te službe služe - ostavljanje krivih tragova, odnosno otpuštanje crnila kako bi se sakrili njihovi pravi motivi, ciljevi i pravi nalagodavci.
Moderna umjetnost i kultura bila je uvijek povezana s komunizmom, tzv. ruska avantgarda u umjetnosti procvala je nakon boljševičke revolucije. Legalizacija abortusa, uništenje obitelji, religije i svih oblika tradicionalnog života i kulture, propaganda feminizma i spolnog nemorala bila je ista ako ne i veća nego što je to bilo u hipijevskoj Kaliforniji 60-tih godina prošlog stoljeća.
Međutim nakon Lenjina, dogodio se je neočekivano Staljin, umjesto očekivanog nasljednika Trockog, pravog imena Lev Davidovič Bronštajn.
Iako se Staljina optužuje kako je bio svirepi diktator, možemo reć da je on bio 'kamilica' prema Lenjinu i Trockom, jer je uspio koliko toliko vratiti Rusiju u normalnije stanje države, što se je i vidjelo po tome što se je revitalizirao pojam obitelji (ali daleko od kršćanskog poimanja), nije se više propagirala dekadentna umjetnost i prestalo se je s propagiranjem svjetske revolucije na način na koji je to radio Trocki koji je sa Crvenom armijom otišao na zapad i bio, hvala Bogu, poražen od Poljske vojske (jer bi bila katastrofa da su se sovjetski bolješevici spojili sa njemačkim komunistima koji su u Njemačkoj preuzimali vlast i bilo ih je šest milijuna).
Dakle, svjetska revolucija nije uspjela tada, Trocki i trockisti (većinom židovi) pobjegli su na zapad da revoluciju izvrše na drugi način, prijetvorno i iznutra glumeći borce protiv komunizma i istovremeno ideološki i kulturno uništavajući tradicionalno društvo i kulturu koji su jedini se mogli suprostaviti komunizmu. Frankfurtska filozofska škola je bila vrlo važan segment tog novog vida komunističke revolucije i čiji korifeji su nakon progona iz Njemačke, objeručke dočekani u SAD-u kako bi pripremili mladež na hippie revoluciju i kako bi destruktivno djelovali na američku kulturu.
To je pozadina tajnog sponzoriranja CIA-e i ostalih tajnih službi moderne umjetnosti i pop-rock (anti)kulture - destrukcija tradicionalnog društva i kulture. Krinka je bila i jest - tako rušimo komunizam.
Moderni američki neokonzervativci koji su na vrhu američke države su ustvari trockisti, glume kako brane tradicionalne vrijednosti dok ih uništavaju čim više mogu i u SAD-u, a još više po svijetu rušeći tradicionalna društva i države u ime liberalno-demokratske revolucije.
Arapsko proljeće odnosno recentna najezda azijskih i afričkih muhamedanca u Europu djelo je njihovih ruku, kao i promocija sodomizma koja se nameće svakoj državi koja želi pristupiti zapadnom svijetu.
Ovih dana pokazuje se paradoks da ruski komunisti predlažu zakon koji će kažnjavati svako manifestiranje ili promoviranje sodomizma (takav zakon je bio u gotovo svim državama pred pola stoljeća), a u cilju zaštite ruskih obitelji i ruskog naroda, a neokonzervativci na zapadu, zajedno s cijelom ljevicom i liberalima, ga potiču.
Vjerojatno bi se slično dogodilo i po pitanju moderne umjetnosti.

Na koncu postavlja se pitanje - tko je ustvari mecena moderne umjetnosti, tko promiče modernu antikulturu i uništavanje tradicionalnih društava?
To je netko tko mrzi ljepotu i sklad, dobro i strah Božji među ljudima.
Komunizam, trockizam, frankfurtska škola, feminizam, moderna umjetnost, hippie pokret, neokonzervativizam, sodomizam, sotonizam, kult ekologije i slično, samo su sredstva tom meceni kojeg je Gospodin nazvao čovjekoubojicom i ocem laži od početka.

Obelisk na trgu sv.Petra

Vjerojatno se mnogi hodočasnici zapitaju, kad dođu na trg sv.Petra u Rimu, što predstavlja egipatski obelisk u središtu tog trga.
Službeni odgovor je - to predstavlja pobjedu kršćanstva nad poganstvom, jer na vrhu obeliska je križ.
Zanimljiva je povijest tog obeliska.
Podignut je u Heliopolisu (današnji Kairo) u drugom tisućljeću prije Krista.
Rimski car Kaligula ga je prenio u Rim i postavio na hipodromu koji se je nalazio uz buduću baziliku sv.Petra u Vatikanu koju je izgradio prvi kršćanski car Konstantin. Obelisk se je tada nalazio bočno od bazilike, hipodrom je bio uništen.
Za vrijeme pape Siksta V, tijekom gradnje nove crkve sv.Petra (na mjestu stare bazilike), obelisk je pomaknut ispred nove crkve.
Arhitekt Bernini je po nalogu pape Aleksandra VII napravio sadašnji trg sv.Petra sredinom 17.st.
Ovo bi bili samo suhoparni povijesni fakti kad ne bismo znali što se je to ustvari sudbinski dogodilo u renesansi, i da se to razdoblje nikako ne može smatrati pobjedom kršćanstva nad poganstvom, nego ponovno oživljavanje poganstva koje se je nastavilo sve do današnjih dana.
Egipatska poganska religija (ustvari magija) bila je okrenuta oko štovanja Sunca. Sunce je po drevnim Egipćanima muški, aktivni element, a Zemlja pasivni, ženski. Obelisk oblikom asocira na falus, stoga je obelisk simbol poganskog božanstva Sunca, dočim je Zemlja oblika kružnice ili elipse podsjećajući tako na ženski spolni organ.
Kolonade na trgu sv.Petra čine elipsu, a u središtu je obelisk.
Sve bi to moglo biti slučajno, kad ne bismo znali kako su vinovnici tog arhitektonskog djela bili dobro upoznati s egipatskom poganskom religijom, odnosno s hermetizmom.
Ako niste 'skočili' na poveznicu, onda ukratko o hermetizmu.
Hermetizam je nauk po kojem je grčki bog Hermes ili njegov pandan egipatski bog Thoth objavio pravo znanje ljudima o božanskim tajnama koje je zapisao legendarni lik Hermes Trismegistus u svojim knjigama.
Hermetici vjeruju kako je to prava teologija, koja uključuju alkemiju, astrologiju i magiju te uz pomoć koje ljudi, koji su upoznati s tom naukom, mogu postići svoje osobne ciljeve i sreću, ali i cijelo društvo. 
Njihov moto je 'kako gore, tako dolje', odnosno onaj tko poznaje pravi nauk može iskoristiti razne tehnike, talismane i slično, da nebesku stvarnost prenese na Zemlju. Ako ste ikad čuli za ljude koji vjeruju da je geometrija piramide magična, onda ste se susreli s hermetistima. Slično je vjerovanje u obeliske, kako preko materijalnih oblika dobiti nebesku moć Sunca i slično.
I ako mislite da su se takvom magijom bavili u doba renesanse samo primitivni ljudi, onda ste u zabludi. Najučeniji ljudi tog razdoblja bili su hermetičari, bavili su se alkemijom, astrologijom i magijom.
Notorni 'milijarder' tog razdolja Cosimo Medici iz Firence je bio lud od sreće kad mu je jedan njegov poznanik donio Hermetiku, knjigu Hermesa Trismegistosa za koju se je mislilo da je izgubljena.
Vladala je pomama za tajnim znanjem koja je bila veća od suvremenog new age pokreta i želje za okultnim.
I što je najgore, takvi ljudi, osim što su bili izuzetno bogati i utjecajni, bili su bliski Crkvi u toj mjeri da su neki među njima bili i pape.
Tumačilo se je kako je Hermes Trismegistos bio suvremenik Mojsijev te da je u svojim knjigama proročki nagovijestio dolazak kršćanstva, u pozitivnom smislu*. Stoga se je htjelo izvršiti sinkretizam između poganskog hermetizma i kršćanstva. Barem u Italiji skoro svi hermetici su se smatrali katolicima koji žele odbaciti neke zablude u kršćanstvu i vratiti se izvornoj teologiji.
Moglo bi se reći kako su modernisti 20.stoljeća potomci renesansnih katoličkih hermetika, kao i da su novoredni pape ** nasljednici renesansnih papa. 
Renesansni pape vjerovali su u astrologiju i u magiju, kao i svi ondašnji kraljevi i velmože. Imali su svoje dvorske astrologe. Jedan papa je odgađao dan svoje krunidbe dok mu se 'nisu poklopile zvijezde'.
Papa Urban VIII bojao se je neposredne smrti koju mu je prema astrološkim kartama predvidio španjolski svećenik Orazio Morandi između pomrčine Sunca i Mjeseca.
Zato se je nekoliko mjeseci 'liječio' uz pomoć dominikanskog heretika i hermetičara Tommasa  Campanelle (i Giordano Bruno je bio dominikanac i hermetičar), koji je izvodio magijske talismanske obrede prema Hermeutici, knjizi Hermesa Trismegistosa kako bi papa izbjegao smrt.

Pomama za grčkom filozofijom, umjetnošću i poganskom magijskom religijom uništila je kršćansko društvo. Iako se je dogodila reakcija na renesansu, ona nije bila dovoljna da vrati društvo natrag u kršćanske okvire.
Stara bazilika sv.Petra koju je napravio car Konstantin bila je nepovratno uništena i na njezino mjesto je došla nova renesansno-barokna crkva koja je prepuna prikaza nagih tijela, poganskih likova i bogova.
O tome možete pročitati ovdje . 
Nažalost, moram konstatirati da egipatski obelisk na trgu sv.Petra nije simbol pobjede kršćanstva nad poganstvom, nego pokušaj neprirodnog i neuspješnog amalgamiranja istih.
I kad bi tradicionalni katolici uspjeli povratiti oduzete nekretnine odnosno crkve, morali bi dobro razmisliti što učiniti s njima, što izbaciti iz njih i uništiti kao nekršćanske artifakte koji truju duše onih koji ih gledaju. 
Talismani postoje, makar stali u džepu ili bili veliki kao trgovi. I nisu pogani bili idioti koji su vjerovali da sam talisman ili idol ima po sebi moć, nego da ta moć dolazi odozgor, od bogova. 
Ali moć talismana ne dolazi odozgor, nego odozdol, od demona. 
Kao oni kojima je domovina gore na Nebesima, moramo znati da je Bog ljubomoran kako nam je objavio u sv.Pismu, i da je svaki znak poganstva Njemu odvratan te stoga takve zabludjele ljude željne nadnaravne moći, makar se nazvali kršćanima i svećenicima Kristovim, prepušta zavođenju i vlasti čovjekoubojice od početka i ocu laži.
Razbijmo dakle sve idole koji su nam smetnja pravoj i čistoj vjeri!


* Većina navoda je iz knjige "The Vatican Heresy" autora Roberta Bauvala koji je vrli zagovornik hermetizma, pa bi se njegovi tekstovi mogli uzeti sa rezervom. Međutim, našao sam i kod drugih autora iste činjenice.
Renesansni hermetici nisu, barem formalno odbacivali kršćanstvo. Moderni hermetici poput autora ne skrivaju svoje neprijateljstvo prema kršćanstvu.

** Na poveznici je članak o liječenju Bergoglia koje je izvršio taoistički monah. Suštinski nema razlike između hermetizma i taoizma, jedno i drugo je poganstvo, u jednom i u drugom slučaju se radi o demonskom utjecaju.

Predrasude

Novoredni papa Frane primio je u audenciju brojnu skupinu cigana.

Ne znam jel izrekao svoj 'povjesni' govor prije ili poslije trbušnog plesa kojeg su izveli pred njim.
Rekao je kako su djeca cigana budućnost ne samo svojih roditelja, nego i društva u kojem žive. 
Za papa Frana budućnost je ružičasta, prema tome ako mu vjerujete, ne brinite se zbog budućnosti u kojoj će cigani preplaviti vašu zemlju kao što sam vidio pred nekoliko godina u Slovačkoj.
Oni će prestati s prosjačenjem, krađom, životom na račun socijalne države (odnosno drugih ljudi) i brinut će se o ostalim članovima društva.
Ako pak ne vjerujete da će se to obistiniti, onda ste zatucani, rasisti, ksenofobi i puni predrasuda te za vas nema mjesta u ružičastoj budućnosti koju vidi proročki papa Frane.
Sigurno onda imate i predrasude prema sodomitima i ne pružate dobrodošlicu muhamedancima iz Afrike i Azije i mislite da se preljubnici ne smiju pričešćivati.
Vrijeme vas je pregazilo.
Ali ako odbacite predrasude, možda za vas još ima nade.

Živio Krist Kralj!

Posljednja nedjelja u mjesecu listopadu je blagdan Krista Kralja*.

Poslanica današnje svete liturgije je Kološanima:

Zato i mi, od dana kada to čusmo, neprestano za vas molimo i ištemo da se ispunite spoznajom volje Njegove u svoj mudrosti i shvaćanju duhovnome: da živite dostojno Gospodina i posve mu ugodite, plodni svakim dobrim djelom i rastući u spoznaji Božjoj; osnaženi svakom snagom, po sili Slave njegove, za svaku postojanost i strpljivost; s radošću zahvaljujući Ocu koji vas osposobi za dioništvo u baštini svetih u svjetlosti. On nas izbavi iz vlasti tame i prenese u kraljevstvo Sina, ljubavi svoje, u kome imamo otkupljenje, otpuštenje grijeha. On je slika Boga nevidljivoga, Prvorođenac svakog stvorenja. Ta u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo Prijestolja, bilo Gospodstva, bilo Vrhovništva, bilo Vlasti - sve je po njemu i za njega stvoreno: on je prije svega i sve stoji u njemu. On je Glava Tijela, Crkve; on je Početak, Prvorođenac od mrtvih, da u svemu bude Prvak. Jer svidjelo se Bogu u njemu nastaniti svu Puninu i po njemu - uspostavivši mir krvlju križa njegova - izmiriti sa sobom sve, bilo na zemlji, bilo na nebesima.

Ova Pavlovljeva poslanica nam također svjedoči o istini traducianizma. 
Isus Krist, pravi Bog je i pravi čovjek, i kao stvor On je prvorođenac stvaranja.
U Njemu stvoreno je svih devet korova anđela, i sav materijalni svijet uključujući Adama i u Njemu sve postoji jer On je Život.
On nije samo prvi u stvaranju, On je prvi i u uskrsnuću. Alfa i omega.
Glava mističnog tijela koje se zove Crkva.
Ovo se ne smije shvatiti kao metafora, Crkva je stvarno biće, stvarni organizam kojeg zovemo još općinstvom svetih.
Zato je bliskost svetaca s Isusom Kristom, našim Kraljem i našom Glavom veća od bilo koje bliskosti koja je između dvoje ljudi.
Vjerujem da je posljednji redak ovog citata poslanice Kološanima bio argument Origenu za herezu apokastaze, zabludu kako će na kraju Pakao ostati prazan, kako će se tada i Lucifer vratiti u Raj.
Isusova neizmjerna Žrtva otkupljenja je dostojna toga, ali spasenja ljudima nema bez vjere u Žrtvu i bez krštenja, dočim demoni nemaju vjere te se ni ne mogu spasiti.
Zašto demoni nemaju vjere? 
Zato što su oni imali jasnu spoznaju Krista Kralja kojem se nisu htjeli pokloniti, i ta njihova odluka je neopoziva.
Ljudska narav je drugačija, naš intelekt je kudikamo nemoćniji, oslabljen k tome zbog 'inercije' uma i tijela, naše neopozivo klanjanje Kristu Kralju ili neopoziva pobuna zapečaćena je tek na kraju našeg zemaljskog života.
Zemlja i Nebo na kraju će biti izmireni s Bogom po Kristovoj Krvi.
A što je s Paklom, zar će Pakao biti cijelu vječnost u ratu s Bogom?
Ne će, vječna kazna je uvjetno rečeno izmirenje s Bogom, Bog ne će ratovati s demonima i prokletnicima u Paklu, pravda će biti zadovoljena s vječnom kaznom. Neprijatelji Krista Kralja ne će imati više nikakve vlasti, i jedino što će imati je vječni škrgut zubiju.
Krist Kralj ima apsolutnu vlast nad Nebom, Zemljom i Paklom.
Poklonimo se jedinom pravom kralju. Dok još možemo.


Evanđelje je Ivanovo, 18-ta glava:

Nato Pilat uđe opet u dvor, pozove Isusa i upita ga: "Ti li si židovski kralj?" Isus odgovori: "Govoriš li ti to sam od sebe ili ti to drugi rekoše o meni?" Pilat odvrati: "Zar sam ja Židov? Tvoj narod i glavari svećenički predadoše te meni. Što si učinio?" Odgovori Isus: "Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta. Kad bi moje kraljevstvo bilo od ovoga svijeta, moje bi se sluge borile da ne budem predan Židovima. Ali kraljevstvo moje nije odavde." Nato mu reče Pilat: "Ti si dakle kralj?" Isus odgovori: "Ti kažeš: ja sam kralj. Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas." 

U tekstu Djeni mač u korice" sam se osvrnuo na antikršćansko tumačenje Evanđelja po kojem se kršćani ne smiju boriti za zemaljsku kršćansku državu.
Krist Kralj ne bi bio pravi kralj kad bi trebao našu pomoć ili pomoć legija anđela da uspostavi svoje vječno kraljevstvo.
Njegova prividna nemoć pred Pilatom, ali i u vremenu do Posljednjeg suda je zbog slijedećih razloga:
- kako bi se dragovoljno prepustio neprijateljima i tako podnio beskonačnu otkupljuću žrtvu križa,
- kako bi se Njegovi neprijatelji doveli u zabludu kako mogu pobijediti,
- kako bi se Njegovi izabranici borili za nebesko kraljevstvo i tako posvetili u toj borbi.
Tko god je od istine, taj ne može izgubiti. Istina je nepobjediva.
Krist Kralj je istina.

Krist Kralj pobjeđuje, Krist Kralj vlada, Krist Kralj vječno kraljuje! 

  * Novoredna Crkva je pomakla blagdan zato da bi ga slavila zajedno s braćom hereticima protestantima.

Muško i žensko stvori ih

Obično ljudi postave pitanje, kad razmišljaju o Isusovoj zgodi s preljubnicom koju je spasio od kamenovanja: gdje je bio preljubnik koji je morao po Zakonu isto biti kamenovan?

"Čovjek koji počini preljub sa ženom svoga susjeda neka se kazni smrću - i preljubnik i preljubnica." Lev 20:11

Što ako preljub učini muž s djevojkom - s neudatom ženom?

Tada se ne radi o slučaju koji se spominje u Lev 20:11.

Ako se ne pojavljuje muškarac u zgodi, onda je moguće kako se u takvom slučaju muž nije kažnjavao kamenovanjem.

Stoga sam mišljenja da se u ovom slučaju radilo o neudanoj ženi i mužu u preljubu.

I ta žena je najvjerojatnije bila prostitutka ili žena lakog morala, jer normalna židovska djevojka se ne bi upuštala u takvu 'avanturu' zbog koje se više nikad ne bi mogla udati.

Slijedeće pitanje je zašto je Bog strožiji po pitanju preljuba prema ženama nego prema muškarcima?

Zašto muž biva pošteđen kamenovanja ako vara svoju ženu s djevojkom, a žena ne biva ako vara svojeg muža s mladićem?

Odgovor se sam nameće, muškarci i žene nisu istovjetne naravi (iako je žena stvorena od muža - Adama), Bog je dao Adamu veću odgovornost nego Evi. Bog najprije pita Adama što je učinio, iako je Eva prva učinila grijeh i nagovorila Adama da učini grijeh.

Kad bi bili ravnopravni i isti, onda bi Bog naprije pitao i osudio Evu, onda se istočni grijeh ne bi zvao Adamovim grijehom, nego Evinim, onda ne bi sv.Pavao napisao da je po jednom čovjeku (Adamu) došao grijeh i smrt na svijet, nego bi rekao da je to došlo sa jednom ženom.

I ne bi rekao Efežanima da žene moraju biti poslušne svojim muževima, a muževima da moraju ljubiti žene kao sto je Krist ljubio i dao život za Crkvu.

Svatko će se složiti da Crkva mora slušati Krista, ali malo će se tko danas složiti da žene moraju biti poslušne svojim muževima.

Jeli isto kad netko prevari Krista ili kad prevari Crkvu?

Tako je veći grijeh kad muž bude prevaren nego kad žena bude prevarena.

Zato se u Zakonu spominje preljub sa ženom svoga susjeda, a ne i preljub s mužem svoje susjede.

Da se razumijemo, i jedno i drugo je smrtni grijeh, ali prvo ima veću ozbiljnost-težinu.

Zbog istog razloga u SZ je bilo dopušteno muževima imati više žena, ali ne i obratno.

Kad je muž bio prevaren, onda je njegov ugled bio srozan u društvu više nego što je bio srozan ugled žene ako ju je muž prevario. Sara nije rado trpjela Hagaru, ali je i sama preporučila Abrahamu da legne s ropkinjom kako bi imao potomstvo.

Obrnuto bi bilo nezamislivo, Abraham 's rogovima' više ne bi bio patrijarh i njegova obitelj i klan bi bili uništeni, budući da čovjek bez časti ne može biti na čelu obitelji, ne može biti patrijarhom*.

Zašto se u donedavnim patrijahalnim društvima koji su bili i kod nas, nečednost djevojke puno vise osuđivala nego nečednost mladića?

(što je sasvim u skladu s tim odnosom koji je i u Objavi)

Zašto je Bog stvorio ženu tako da postoji fizički dokaz nevinosti žene, dočim takvog dokaza nemaju muškarci?

Zašto je nevinost žene smatrana uvjetom za brak, dok to nije tako strogo bilo s muževima?

Odgovor je:

Ženama je Bog dao ono što je veličanstveno i nadmašuje muškarce - žene donose na svijet novo ljudsko biće.

Štovise, Žena je donijela na svijet Boga.

Zato u Zakonu preljub žene ima veću težinu nego preljub muža.

Ženska utroba svetije je mjesto nego muško spolovilo.

Onome kojemu se je više dalo (ženama po pitanju majčinstva) od njih se više i traži (veći stupanj nevinosti i vjernosti).

Nadam se da žene koje ovo čitaju ne će pomisliti kako imam neku mržnju prema ženama.

Istina će nas osloboditi. A istina je u Objavi.

Istina nije u čovjekoubojici od početka i ocu laži koji je uvjerio mnoštvo žena kako tek sad žive u sreći i slobodi, a sve ono prije je bilo ropstvo žene**.

Bog nas ne vara, niti nas može varati.

Istina je često poput lijeka koji se uzima kad se dogodi trovanje želuca.

Nije lijepo povratiti sadržaj želuca, ali ako je taj sadržaj otrovan, onda je to spasonosno. 

 *Nije simpatično što je Abraham lagao faraonu da mu je Sara sestra kako bi spasio svoj život, ali nije ni lagao, jer rođaci su se smatrali braćom i sestrama.

** Chesterton je negdje napisao kako je feminizam apsurd u kojem se smatra ropstvom kad žena mužu pere robu, kuha i čisti kuću, a kad ta ista žena ide raditi to ili tome slično drugom muškarcu koji joj nije muž nego šef na poslu ili poslodavac, onda je to sloboda i emancipacija žena.

Stare razglednice u žrvnju vremena

Ponekad je zanimljivo gledati stare fotografije, čitati stare knjige, proučavati stare artifakte.

To je znak da smo stari.

Mene to privlači zato što me zadivljuje pojam vremena, onakav kakav ga je opisao sv.Augustin.

Nekad sam definirao vrijeme kao mjeru promjena.

Vječnost je bez promjena, zato u vječnosti ne postoji vrijeme.

Jednostavna 'fizikalna' definicija.

Ali kako kaže sv.Augustin, vrijeme je stvorenje koje teži u nestajanje, u ne-bitak.

Prošlost ne postoji nego samo kao nečije sjećanje.

Kad čitamo povjesne knjige mi ne oživljavamo prošlost, mi samo stvaramo u svojoj mašti sliku događaja koji više ne postoje.

Budućnost ne postoji nego kao nečije predviđanje, koje će se dogoditi, ali i ne mora, i ubrzo ako se dogodi, odlazi u 'kantu za smeće', u prošlost.

A sadašnjost? Jel sadašnjost ono pravo vrijeme koje postoji?
Jel sadašnjost ova godina, 2015 (moram paziti da se ne zabunim koja je godina )?

Ne nije, jer je više od polovice ove godine otišlo nepovratno u prošlost.

Jel ovaj mjesec? Nije ni on, jer više od pola je otišlo u prošlost, a ostatak je u budućnosti koja se možda ne će nikad ni dogoditi (evo proročanstva o kraju svijeta ).

I tako prema satima, minutama, sekundama, milisekundama ... sadašnjost-vrijeme nam uvijek izmiče i bježi od nas kao voda koju bi htjeli stisnuti u šaci, ili kao naša sjena koju nikad ne možemo uhvatiti.

Pogledajte ove TV emisije koje su stare 20-tak godina:

Govore o stvaranju vrlog novog svijeta, o narušavanju suverenosti nacionalnih država i stvaranju super internacionalne države, o uništenju industrije u zapadnim zemljama, o strahu da će ta super država nametati prosodomitske zakone ...

Sudionici emisije govore o budućnosti u odnosu prema njihovoj sadašnjosti koja je nama prošlost.

Ali to je nama i sadašnjost i budućnost jer su se njihova predviđanja obistinila.

Na kraju sve je to ništa, jer i super internacionalna antikršćanska država  koliko god bila moćna, ne može izbjeći sudbinu vremena u kojem egzistira - nestajanje.

Mi ne ćemo nestati, u to duboko vjerujem. Naša besprekidna želja da zaustavimo vrijeme, da ga uhvatimo za vrat i kažemo mu - e sad je dosta, želim živjeti tamo gdje mi ne nestaju ugodni trenuci s ugodnim ljudima, bit će uslišana.

Zato volim gledati stare 'razglednice' jer me povezuju u mojoj mašti s nekima s kojima bih želio ostati u sadašnjosti, ali kako nam sadašnjost-vrijeme uvijek izmiče, onda znam da se moja želja može ostvariti samo izvan vremena, u vječnosti.

Od svih tih medija koji nam stvaraju slike prošlosti, postoji jedan koji nadmašuje sve ostale.

To je sv.Pismo ili konkretnije Evanđelje. Želim živjeti tamo gdje, lik iz moje mašte koji nastaje čitanjem Evanđelja, zauvijek živi i vlada, izvan vremena, u sadašnjosti koja ne zna za prošlost i koja se ne brine za budućnost.