Stare razglednice u žrvnju vremena

Ponekad je zanimljivo gledati stare fotografije, čitati stare knjige, proučavati stare artifakte.

To je znak da smo stari.

Mene to privlači zato što me zadivljuje pojam vremena, onakav kakav ga je opisao sv.Augustin.

Nekad sam definirao vrijeme kao mjeru promjena.

Vječnost je bez promjena, zato u vječnosti ne postoji vrijeme.

Jednostavna 'fizikalna' definicija.

Ali kako kaže sv.Augustin, vrijeme je stvorenje koje teži u nestajanje, u ne-bitak.

Prošlost ne postoji nego samo kao nečije sjećanje.

Kad čitamo povjesne knjige mi ne oživljavamo prošlost, mi samo stvaramo u svojoj mašti sliku događaja koji više ne postoje.

Budućnost ne postoji nego kao nečije predviđanje, koje će se dogoditi, ali i ne mora, i ubrzo ako se dogodi, odlazi u 'kantu za smeće', u prošlost.

A sadašnjost? Jel sadašnjost ono pravo vrijeme koje postoji?
Jel sadašnjost ova godina, 2015 (moram paziti da se ne zabunim koja je godina )?

Ne nije, jer je više od polovice ove godine otišlo nepovratno u prošlost.

Jel ovaj mjesec? Nije ni on, jer više od pola je otišlo u prošlost, a ostatak je u budućnosti koja se možda ne će nikad ni dogoditi (evo proročanstva o kraju svijeta ).

I tako prema satima, minutama, sekundama, milisekundama ... sadašnjost-vrijeme nam uvijek izmiče i bježi od nas kao voda koju bi htjeli stisnuti u šaci, ili kao naša sjena koju nikad ne možemo uhvatiti.

Pogledajte ove TV emisije koje su stare 20-tak godina:

Govore o stvaranju vrlog novog svijeta, o narušavanju suverenosti nacionalnih država i stvaranju super internacionalne države, o uništenju industrije u zapadnim zemljama, o strahu da će ta super država nametati prosodomitske zakone ...

Sudionici emisije govore o budućnosti u odnosu prema njihovoj sadašnjosti koja je nama prošlost.

Ali to je nama i sadašnjost i budućnost jer su se njihova predviđanja obistinila.

Na kraju sve je to ništa, jer i super internacionalna antikršćanska država  koliko god bila moćna, ne može izbjeći sudbinu vremena u kojem egzistira - nestajanje.

Mi ne ćemo nestati, u to duboko vjerujem. Naša besprekidna želja da zaustavimo vrijeme, da ga uhvatimo za vrat i kažemo mu - e sad je dosta, želim živjeti tamo gdje mi ne nestaju ugodni trenuci s ugodnim ljudima, bit će uslišana.

Zato volim gledati stare 'razglednice' jer me povezuju u mojoj mašti s nekima s kojima bih želio ostati u sadašnjosti, ali kako nam sadašnjost-vrijeme uvijek izmiče, onda znam da se moja želja može ostvariti samo izvan vremena, u vječnosti.

Od svih tih medija koji nam stvaraju slike prošlosti, postoji jedan koji nadmašuje sve ostale.

To je sv.Pismo ili konkretnije Evanđelje. Želim živjeti tamo gdje, lik iz moje mašte koji nastaje čitanjem Evanđelja, zauvijek živi i vlada, izvan vremena, u sadašnjosti koja ne zna za prošlost i koja se ne brine za budućnost.