Neizbježnost smrti

Pisao sam prije o načelu 'Mi ili oni'.
To načelo nužno dovodi do neizbježnog sukoba, do smrti.
Može li uopće drugačije biti?
Mogu li se svi ljudi dogovoriti - svi budimo 'mi' i onda više ne će biti rata?
Teoretski se mogu, ali znamo da toga nikad ne će biti zbog Isusovog proroštva da će na kraju ostat šačica kršćana i koji se ne će htjeti ucijepiti u ništa drugo što nije Kristovo Tijelo. Oni ne će nikad postati 'mi' zajedno s ostalim svijetom.
Smrt nas ipak čeka, borili se mi ili ne borili, bili Kristovi ili protiv Krista.
Zato što smo na početku vremena, zajedno s Adamom, prestali biti 'mi' s Bogom koji je Život.
Smrt je kazna Božja ljudima, ali i Božja providnost koja ne želi da ljudski život u dolini suza bude vječan.
Stoga smrt ne može biti nego bolna, ne samo zbog tjelesnih bolova koji mogu i izostati, nego zbog egzistencijalnog, najvećeg straha zato što se nasilno, protiv naše volje*, prekida nešto u čemu smo jedino postojali.
Sve ono što smo imali, sve ono što smo uživali i ljubili i što nas je činilo sretnim ne može biti utjeha na smrti.
Rađamo se bez ičeg, takvi i umiremo.
Može li utjeha biti negativna, odnosno spoznaja da prestaje sve ono što nas je mučilo, što nam je nanosilo bol i tjelesnu i duševnu?
Ne, jer i dalje ostaje strah od nepoznatog, strah od mogućih novih muka koje nemaju kraja.
Ipak, postoje smrti koje su blažene. Mnogi od nas poznavali su pokojnike koji su smrt dočekali s osmijehom. 
Ne s ironičnim podsmijehom s kojim možda neki ateisti pokazuju izvana prijezir prema smrti i vječnosti, nego s osmijehom koji je znak da su nadvladali najveći strah.
Nisu oni bili hrabriji ili luđi od drugih. Oni su vidjeli nekog kojeg mi ne vidimo svojim očima, čuli su nekog kojeg mi ne čujemo svojim ušima.
Tko može nadvladati umirućima strah od smrti doli pobjednik nad smrću?
I kakva li je tek nama utjeha, koji smo vidjeli naše drage kojima je osmijeh bio zadnje što su učinili u zemaljskom životu, da je to bio znak kako su došli u zagrljaj Krista, njihovog vječnog Zaručnika!
Kad bi zemaljski život vječno trajao, to bi bio pakao na Zemlji.
Kad bi sa zemaljskim životom, život prestao, to bi bio pakao na Nebu.
Jer bi život bio besmislen.
Smrt je neizbježna. Ne prestanimo razmišljati o njoj nakon što prođe blagdan Svih svetih i Dan mrtvih.
To razmišljanje, ako ne bude površno, ne će nas dovesti do očaja, nego do straha Božjeg koji je početak mudrosti kako kaže Sveto pismo.
Koja nas vodi do Zaručnika, poput djevica koje su sačuvale ulje-mudrost strpljivo čekajući Onog kojeg ljube i koji se pojavljuje u trenutku smrti.
Neka naš svaki dan započne sa željom svidjeti se Kristu i neka tako traje i završi. Onda ćemo vječni osmijeh već sada imati, i zajedno sa svetim Franjom, smrt nazivati svojom sestricom.

* Čak i samoubojice imaju nasilnu smrt, budući niti oni nisu gospodari smrti.