I ne napusti nas u napasti, jer ti to znadeš činiti

Kao što pretpostavljam da znate, 'nezabludivi Kristov vikar na Zemlji' s adresom Vatikan bb, Rim, najavio je kako će Njegova Nezabludivost promijeniti, za one koji u tu nezabludivost vjeruju (jadna im majka), molitvu Očenaš.
Tako će se ista izgovarati umjesto dosadašnje 'i ne uvedi nas u napast' 'i ne ostavi nas u napasti' ili 'i ne napusti nas u napasti'.
Ovo drugo povezuje riječi 'napust' i 'napast' u našem jeziku, pa eto možda je argentinski klaun počeo razmišljati na našem jeziku u duhu pučke etimologije.
Prvo što možemo reći kako je nezamislivo da bi i jedan kršćanin došao do ideje mjenjati jedinu molitvu koja se nalazi u Sv.Pismu i koju je Gospodin Isus Krist predao apostolima, a time i  Njegovoj Crkvi.
Eventualno se može promijeniti krivi latinski ili neki drugi prijevod od izvornog grčkog, sve drugo je blasfemija.
Može se recimo raspravljati je li pravi prijevod na hrvatski jezik 'napast' ili 'iskušenje' koje se nalazi, ako se ne varam, u najstarijem crkvenoslavenskom prijevodu svete solunske braće, sv.Ćirila i sv.Metoda.
Postoji jasna razlika između glagola iskušavati i napastvovati.
Bog ne može napastvovati jer to čini čovjekoubojica od početka.
Ali Bog iskušava, ne postoji kršćanin, a kamoli svetac, kojeg Gospodin nije iskušao, a to iskušenje se najčešće događa kao kod sv.Joba, Bog dopušta Sotoni da baci ne samo materijalno zlo i nesreću na Joba, nego i da baci sumnju na samog Boga i na Njegovu pravednost.
Bog naravno zna ishod (ali to ne zna Sotona), i Job je nakon iskušenja postao svetiji nego prije, čak se navodi kako je licem gledao Boga i kako je Bog poručio Jobovim čudnim prijateljima da se mole Jobu za sebe, jer Job je postao blizak Bogu, Job se je pobožanstvenio-deificirao.
Naravno, velika bi greška i znak opasne duhovne oholosti bilo tražiti od Boga da nas iskuša, da nas prepusti napastima Sotone.
Tko bi to tražio taj bi sigurno bio nadvladan od Sotone.
Stoga nas je Gospodin Isus Krist naučio moliti Boga Oca 'i ne uvedi nas u iskušenje'.
Što onda znači blasfemična izmjena rimskog papa Frane 'i ne napusti nas u napasti'?
Ona podrazumijeva kako Bog znade napustiti one koje iskušava i predaje napastima Sotone, te zato Ga treba moliti da to ne čini.
Ispada kao da su se Bog i Sotona urotili protiv čovjeka, a čovjek treba moliti da ga ipak Bog ne napusti u napastima.
Samo antikršćanin i lažac može doći do takve ideje, jer Bog nikada ne napušta čovjeka, a najmanje u napastima, štoviše napasti se nadvladavaju s Božjom milošću i nikako drugačije. Čovjek napušta Boga, nikako obrnuto.
Drugo što vjerojatno papa Frane pokušava ovom izmjenom reći kako nas Bog ne uvodi u napast ili iskušenje, nego to radi Sotona.
Ne bi bilo nimalo iznenađujuće da je papa Frane blizak manihejstvu, krivovjerju po kojem postoje dva podjednako jaka boga, jedan dobar drugi zao.
Nu, da ne ulazimo previše u motive i konfuzno stanje uma i duha papa Frane, bolje je zastati i zapitati se koliko će ga i u ovom slijediti oni za koje je on 'slatki Krist na Zemlji'.
Većina bez sumnje, jer krivo tumačenje Evanđelja kako je Krist sazdao Crkvu na rimskim biskupima koji ne mogu zabluditi i koje treba slušati kao što se sluša Krista (jer su oni tobož Njegovi ovlašteni zamjenici) ušlo je u dubinu njihovog bića, te priznati kako su cijeli život u zabludi mogu samo oni koji imaju umijeće poniznosti. A malo je takvih.
Oni koji ovo čitaju, a vjeruju u papizam, neka shvate kako ih Bog i po ovoj blasfemičnoj izmjeni Očenaša iskušava, možda i posljednji put daje mogućnost da nadvladaju uz Njegovu milost napast Antikrista. Jer Antikrist je onaj tko će se praviti Bogom, kako nam otkriva sv.Ivan Bogoslov u Otkrivenju.
Kako se drugačije može nazvati onaj tko se je umislio da može mjenjati Gospodinovu molitvu Očenaša?
Bog vam šalje više nego jasne znakove po papa Frani (ovaj to očito radi nehotimično) kako ne postoji čovjek na kojem je sazdana Njegova Crkva, jer Krist je kamen zaglavni i kamen temeljac (Gospodin Isus Krist je božanska osoba, a ne ljudska, On ima samo ljudsku narav i volju).
Sveti Petar, ponizni apostol i vođa apostola, prvi bi odbacio laž kako je on Kristov zamjenik na Zemlji, i to nezabludiv i kojem se svi moraju klanjati i nitko ga ne smije suditi, ni u Crkvi ni u zemaljskoj državi.
Ta i u Djelima apostolskim čitamo kako je ponizno priznao da je bio u zabludi, niti je sazvao niti vodio apostolski sabor u Jeruzalemu.
Laž kako su rimski biskupi 'slatki Kristi na Zemlji' ima paklenske antikristovske korijene, uvidite to čim prije.

Kastrati

Sve do ove godine najljepša (općenito ne samo u duhovnom smislu) pjesma mi je bila "Miserere Mei" od Allegrija.
Pjesma je koliko sam informiran naručena od rimskih papa i izvodila se je samo u papinskoj sikstinskoj kapeli (što znači da u vrijeme nastanka nije ju mogao svatko slušati jer sikstinska kapela nije onda bila muzej, što je de facto sada).
Kažu kako je Mozart sa svojim roditeljima bio u posjeti te ju je kao dječak čuo i budući je imao savršeni sluh, zapisao ju je, pa se je počela izvoditi i izvan Vatikana.

Pjesma je kao što ste mogli odslušati uglazbljen Davidov pokornički psalam.
Ako je itko trebao u renesansi se kajati onda su to rimski velikaški pape iz kuća Medici i Borghia.
Možda su djelićem svoje duše imali potrebu za kajanjem, ali su i dalje nastavili po starom.
Možemo zamisliti kako rimski pape nošeni u ondašnjem ručnom bijelom papamobilu, nakon prijama nekih koji im ljube noge kao Kristovim vikarima na Zemlji, odlaze u sikstinsku kapelu odslušati prekrasno napisan i ispjevan pokornički psalam koji vapije za milosrđem Bogu.
I još jedno, pjevaju im dječaci, kao anđeli.
A možda i dječaci u svojim dvadesetim, tridesetim kojima su odrezali testise kako bi zadržali visoke dječačke glasove.
Dakle, u renesansi, poglavito na dvoru 'nezabludivog Kristovog vikara na Zemlji', započinje suluda praksa kastriranja dječaka kako bi stari bludnici uživali u njihovom na silu prekinutom razvoju.
Pedofilija nije zarazila RKC tek u 20. stoljeću.
Ima čak snimaka na starim gramafonskim pločama na kojima pjevaju posljednji kastrati kojih je očito bilo u 19.st., a možda su neki doživjeli i početak prošlog stoljeća.
Bezumno, a nadasve bogohulno je i samo pomisliti (ako se bolje promisli, a treba se) kako je Gospodin Isus Krist birao tako nedostojne ljude za svoje nezabludive zamjenike na Zemlji, radi čijeg su se umjetničkog uživanja (a možda i onog drugog) dječaci kastrirali.
Isto tako je bezumno tvrditi kako ih Gospodin nije birao, ali vi i dalje vjerujete kako su oni Kristovi vikari.
Jer kako ih možete nazivati Kristovim zamjenicima kad sami tvrdite da ih Gospodin nije birao.
To je kao da bi vam susjed, s kojim ste u sudskom sporu, birao vašeg odvjetnika, a ovdje se radi o samom Bogu kojem neraskajani grešnici koji uživaju u kastratima biraju zamjenika koji Ga predstavlja na Zemlji, dok 'naučiteljice Crkve' (Katarina Sienska) takvima poje da su oni 'slatki Krist na Zemlji'.
Ako ste spremni i dalje braniti zabludu papizma nakon svih spoznaja trenutnih i onih povijesnih činjenica, onda ste duhovni kastrat koji 'nema muda' pogledati istini u oči, zato što ste toliko oholi pa ne možete sebi, a onda i drugima, priznati kako ste bili u zabludi.
Vaša je prednost u odnosu na fizičke kastrate što vam 'muda' ne treba nitko prišiti, samo trebate koristiti 'testosteron' zdravog razuma, ono što se u šali i krivo kaže da se nalazi između ušiju. 
Origen je između ostalih heretičkih zastranjenja sam sebe kastrirao.
Nemojte ga slijediti.

Deifikacija

Biti s Bogom i u Bogu je nešto najveće što možemo sebi zaželjeti.
Ne samo da možemo, nego i trebamo.
Jer inače je naš zemaljski život besmislen, a vječnost strašna.
K tome, sami se ne možemo podići u te božanske visine, gravitacija grijeha nas čvrsto drži prikovane na Zemlji.
A ipak nam je letjeti.
Bog nam daje krila, i to svima koji to stvarno zažele (očito je bio blaženi ili sveti Augustin u krivu kad je tumačio kako stvarno Bog ne želi da se svi ljudi spase, nego samo Njegovi izabranici iz svih rasa, naroda, staleža - tu je skrenuo u krajnost radi opravdane borbe protiv pelagijanizma).
Problem je u samoj želji koja je kod većine kršćana najčešće i najviše vremena mlaka, a nekad niti to kad smo u groznicama grijeha, kad ne samo da ne letimo u želji, nego tonemo u podzemlje.
Čistimo se dakle od svih zemaljština i tereta koji nam ne daju letjeti u visine.
Vrlo je važno da prepoznamo među nama one koji su sveti, koji stvarno već lete, koji su se pobožanstvenili.
Njih nam Bog daje kao aero mehaničare koji nam po Božjem nadahnuću popravljaju ili stavljaju božanska krila kako bismo bili kao i oni.
I naš anđeo čuvar tome služi.
I sva vojska anđela i svetaca koji su na Nebu, i naša Panagia, Presveta Bogorodica Marija.
Ta Gospodin nam je rekao kakva je velika radost na Nebu kad se obratimo, učvrstimo u vjeri i u borbi protiv grijeha.
Kako pak otkriti te aero mehaničare govori nam slijedeće video predavanje Konstantina Zalalasa.

Nadalje, ovdje se govori o pravoslavnoj duhovnosti, a na slici možete vidjeti ćelije svetogorskih monaha kao i poznate tamošnje starce.

I na koncu povodom Vukovarske tragedije i obljetnice, vrlo zanimljiv svjedok tih događanja Vilim Karlović svjedoči o svojem putu prema deifikaciji.

Dva kamenčića

Radi se o dva videa koja sam odgledao nedavno i koja kažu mnogo i u onome što ne kažu.
Nekima će izgledati kao dva kamečića u cipeli, a ja ih stavljam kao dva kamenčića mozaika opisa lažne Crkve i one prave.
Prvi je razgovor M.Juriča s 'arhiepiskopom' Aleksandrom HPC.
Stavio sam navodnike zato što mu je tu titulu dala Europska PC sa sjedištem u Parizu. 
Eto, nije samo poznata masonska loža "Veliki Orijent" iz Pariza, ima i drugih.
Drugi video je još duže izlaganje, na ovom blogu poznatog, Jaya Dyera koji je s tim uratkom stavio pod lupu carigradskog patrijarha Bartolomeja, njegovu povezanost s judeo-masonerijom (čitaj s onima koji vladaju sa SAD i općenito zapadom) kao i povezanost struktura američkog pravoslavlja s istima.
Međutim, odmah ću dodati kako se s mnogim stavovima iznesenim u tim videima slažem, ne zato što mi se sviđaju, nego zato što vjerujem da su istiniti.
Problem je u onom što nije izrečeno u tim videima.
Tako o.Aleksandar iznosi povijesne činjenice (vjerujem da iznosi istinu) o stanju i povijesti pravoslavlja na Balkanu, s posebnim osvrtom na našu domovinu, Bugarsku (Makedoniju) i Srbiju.
Velika većina Hrvata, ali i Srba, tu povijest ne zna, ili ako zna, onda 'mudro' šuti ili ju ignorira ili govori suprotno jer je takva povijest brižljivo stavljena pod tepih u protekla dva stoljeća.
Primjerice malo ljudi kod nas, ali i u Srbiji, zna da je nakon Berlinskog kongresa koncem 19.st. Srbija samo formalno priznata kao samostalna država, dok ju odredbe istih dokumenata definiraju kao protektorat Austrijskog carstva.
Sudbonosna promjena se je dogodila regicidom Obrenovića 1903., ali je tada umjesto vazalstva prema Beču, novi dominion bio London i s njime povezane masonske lože (čime će se inicirati prvi svjetski velerat koji je Velikoj Britaniji trebao da se slomi prosperitetna Njemačka i Austro-Ugarska koji su im postali prijetnja za svjetsku dominaciju, slično je bilo i s Rusijom protiv koje su ranije ratovali u krimskom ratu).
Najveći problem kojeg ističe o.Aleksandar je zaluđenost hrvatske elite u drugoj polovini 19.st. i u 20. (nažalost i u 21) s idejom jugoslavenstva zbog koje su bili spremni prihvatiti velikosrpsku ideju kako su svi pravoslavci na zapadnom Balkanu (to su pokušali i u Makedoniji) Srbi, što je samo korak do malo apetitnije imperijalističke politike kako su svi štokavci Srbi.
Hrvati, koji su s Bugarima, najstariji državotvorni slavenski narod na Balkanu, su tako bili spremni odreći se svojeg identiteta i povijesti u cilju stvaranja novog jugoslavenskog naroda, dok su velikosrbi ideju jugoslavenstva koja je došla do njih iz Hrvatske vidjeli kao priliku da se stvori Velika Srbija na zapadu, kad to nisu potpuno uspjeli u balkanskim ratovima na istoku i jugu.
Izlaganje o.Aleksandra bilo ja zanimljivo, međutim sugovornik ga nije pitao niti on nije odgovorio na najvažnije pitanje - kakve veze ima Europska Pravoslavna Crkva sa sjedištem u Parizu s Kristovom Crkvom?
Pa kad bi i RH, koja je i dalje talac jugoslavenske zablude i u vazalnom odnosu prema Srbiji, priznala HPC, to ne bi niti za nokat približilo nepostojeću HPC pravoj Kristovoj Crkvi, jer autonomiju ili autokefalnost HPC ne može dati neka samozvana EPC sa sjedištem u Parizu. 
K tome, ne može se mahati s rezultatima popisa stanovništva RH kao dokazom kako HPC ima na tisuće vjernika.
Njih treba de facto biti, i oni bi, po mojem osobnom sudu, trebali (ako to imaju za cilj) potpisati peticiju Crkvi za dobijanje autonomije i/ili autokefalnosti, a ne to tražiti od RH.
Argument je brojnost vjernika, pravih vjernika, nikako onih koji to nisu nego zbog političkih (etnofiletističkih) razloga žele potpisati peticiju.
RH bi mogla, kao što je to učinila NDH, zabraniti djelovanje mjesne Crkve koja je predviđena za drugu državu, u ovom slučaju za Srbiju jer je ista rob etnofiletizma te služi velikosrpskim imperijalističkim ciljevima.
Pravim pravoslavnim vjernicima to ne bi smjelo smetati, osim ako i oni nisu 'srpske pravoslavne vjere' umjesto da vjeruju u Krista i Njegovu Crkvu.
Etnofiletizam treba zbaciti iz Crkve, državljani Srbije hrvatskog podrijetla ne bi smjeli imati nikakve nelagodnosti ili odbojnosti što idu na sv.Liturgiju u SPC, mjesnu Crkvu predviđenu za državu Srbiju, ali isto tako u RH ne bi trebali niti pravoslavci srpskog podrijetla s HPC (kad bi ista postojala).
Pitanje svih pitanja je - gdje se nalazi istinska Kristova Crkva kojoj treba uputiti peticiju za priznanje HPC?
Jay Dyer odgovara u svojem videu kako Kristova Crkva nije kod carigradskog patrijahata, jer je tamošnji patrijarh Bartolomej pijun u rukama globalista, to jest stvaratelja novog svjetskog poretka.
Pravoslavci u SAD su najvećma pod jurisdikcijom carigradskog patrijahata, 'pod Grcima' kako on kaže.
Ali je bjelodano, što on i dokazuje, kako su judeomasoni već stoljeće, a možda i duže, infiltrirali se najprije u protestantske sekte, zatim u RKC i na kraju i u pravoslavlje.
Ne može netko pripadati Kristu i Mamonu, ne može nedjeljom biti na sv.Liturgiji, a nakon toga zalagati se za 'prava' sodomita, za pravo na abortus, za ređenje žena i da ne nabrajam dalje ciljeve i metode stvaranja antikristovske svjetske države.
Ne može netko pripadati Kristu, a da je njegova mjesna Crkva ili njegov patrijahat član Svjetskog sabora religija, ili da njegov episkop moli zajedno s hereticima i shizmaticima, primjerice da je nazočio antikristovskom skupu svjetskih religija koje je RKC organizirala u Asiziju (kao što sam pisao na blogu prvi takav skup je bio u Chicagu koncem 19.st i na istom su bili i neki rimokatolici, i nažalost i neki pravoslavci koji su s tim činom prestali to biti). 
Zamjerka koju imam prema Jay Dyeru je što on istu i pravednu oštricu kritike ne usmjerava prema RPC koja je zajedno s carigradskim patrijahatom, ali i sa SPC i gotovo svim 'nacionalnim' Crkvama prihvatila ekumenizam i modernizam u većoj ili manjoj mjeri.
On praktično sve nade, kao i mnogi u svijetu, vidi i polaže u Rusiju i u tamošnji patrijahat iako je isti napravio truli kompromis između kršćanstva i komunizma (patrijarh Ćiril se je nedavno sastao s papom Franjom, dok Dyer isto zamjera Bartolomeju, prvog eskulpira), nije osudio izdajnike koji su priznali i dali se u službu komunističke sovjetske države.
Postoje tekstovi na internetu koji uvelike kompromitiraju trenutnog moskovskog patrijarha Ćirila kao suradnika komunističke tajne službe.
Ako je carigradski patrijarh izgubio stolicu jer ima dokaza kako radi u interesu zapadnih tajnih službi i oligarhije, onda je i moskovski izgubio stolicu ako je to učinio s komunističkim.
Štoviše Jay Dyera argumentira s pravom kako su američki i svjetski milijarderi (puno prije Soroša) utemeljili fondacije preko kojih su izmjenili školstvo u SAD tako da isto indoktrinira mladež u smjeru globalizma i ljevičarstva, i još iznosi kako su isti financirali marksiste (a neki drugi su financirali komunističku boljševičku revoluciju, uvijek se radi o bankarima).
Na kraju preko različitih putića dolazi se i od Bartolomeja i od Ćirila do istih 'gospodara svijeta'.
Rimokatolici koji prate ovaj blog neka vide kako jedan putić isto vodi od rimskih patrijarha do istih naredbodavaca.
S pravom će na koncu čitatelj zapitati ili primjetiti kako nisam niti ja odgovorio na pitanje gdje je prava Kristova Crkva, gdje je i tko je recimo moj episkop.
O tome drugi put.

 

Preustroj Crkve

Čini mi se da je jedan od dvojice rimskih patrijarha, Benedikt XVI koji se je prije zvao Ratzinger, napisao 60-tih kako će RKC u budućnosti biti mala, s kudikamo manjim utjecajem u društvu te da se za to buduće vrijeme treba pripremiti.
To buduće vrijeme je došlo ne samo za RKC nego i za Crkvu.
Njezina svrha ili glavni cilj je dovoditi vjernike do deifikacije, do pobožanstvljenja ili što još nazivamo do posvećenja, do svetosti.
Zbog krivovjerja ekumenizma koja je uzela velikog maha među mjesnim Crkvama, to iste dovode do zablude, a ne do posvećivanja svojih vjernika.
Ne treba posebno naglašavati kako iza zablude ekumenizma u našem vremenu stoji ideja ujedinjavanja čovječanstva na antikristovskim načelima (davno zacrtana od judeomasonerije).
Međutim kršćanski odgovor na to nije okretanje kormila posve udesno u etnofiletizam, obožavanje nacionalne države, nacionalne ideologije i svojeg naroda.
Usudim se reći kako su stare patrijarhije, pogotovo carigradska, pogriješile kad su novostvorenim državama dale autokefalne Crkve koje u pravilu bivaju sluškinje zemaljske nacionalne države.
Možda je i pogreška što su patrijahati utvrđeni na Nicejskom ekumenskom koncilu Crkve dali pristanak za stvaranje novih patrijahata, možda je trebalo nove patrijahate osnovati tek na ekumenskim koncilima Crkve, a ne da neki patrijarh dodijeli nekom drugom kleriku odnosno biskupiji status patrijahata.
Ovako znamo iz povijesti, ali i iz suvremenih događanja kako patrijarsi i njihovi patrijahati vode diplomatske ratove jer su se stavili u službu svojih nacionalnih ideologija (država).
Po mojem skromnom mišljenju, riješenje iz prvih stoljeća Crkve je bolje i treba ga ponovno primijeniti pogotovo sada kad se obistinjuje Ratzingerovo 'proročanstvo' (ustvari živimo u predapokaliptičnim vremenima nakon kojih znamo da će se dogoditi ona rečenica Gospodinova - 'hoće li Sin Čovječji naći vjere kad drugi put dođe?').
Patrijarhati su kako napisah nastali tek nakon Nicejskog sabora Crkve.
Biskupi su apostolski nasljednici, patrijarsi su samo biskupi u većim i značajnijim gradovima, ali po ničemu nisu iznad ostalih biskupa.
Vjernici-kršćani moraju pripadati nekoj biskupiji, jer Crkva su apostoli (njihovi nasljednici biskupi) oko kojih se kršćani okupljaju.
Na istom području, npr. u istom gradu ne mogu postojati dva ili više biskupa.
Samo jedan od njih je pravi biskup Crkve, ostali su shizmatici i/ili heretici.
Kad na nekom području se dogodi veća promjena stanovništva, onda biskupija može biti pripojena nekoj drugoj (ako u znatnom broju nestane vjernika), ili podijeljena na neku novu (jer ima veliki priliv stanovništva u nekom novom gradu na području biskupije).
Po mojem sudu takvu odluku bi trebao ili mogao donijeti samo ili ekumenski koncil,  ili mjesna sinoda biskupa ili sam biskup, nikako neko treći koji se pravi biskup nad biskupima (jer eto nas kod hereze papizma).
Iz povijesti Crkve znamo kako su biskupi održavali svoje mjesne sinode prema područjima podjele Rimskog carstva (sjetimo se sinoda Afričke Crkve, današnjeg područja Maroka, Alžira, Tunisa i Libije koje se je nekad zvala Afrika - nije se pod time smatralo kontinent jer Egipat primjerice nije pripadao Africi).
Međutim to nije nipošto značilo da je to bila neka nova mjesna Crkva, kamoli autokefalna (koje su nastale puno kasnije).
Jednostavno biskupi moraju surađivati i dogovarati se i mimo ekumenskih koncila, zato imaju mjesne sinode gdje se periodički sastaju, raspravljaju i donose operativne ili doktrinalne zaključke.
Opet treba znati da ako je neka biskupija bila u graničnom području neke rimske regije, to ne znači da dotični biskup nije surađivao sa susjednim biskupima koji su pripadali drugoj regiji.
Dakako da su i kršćani laici isto tako surađivali s braćom iz drugih regija.
U suprotnom ne bi bilo jedinstva Crkve.
Danas pak vidimo kako te suradnje nema, ili je ima u manjoj mjeri, zato što su se stvorile nacionalne ili državne autokefalne Crkve koje se ponašaju kao zasebni entiteti, a ne kao mjesni dijelovi jedne Kristove Crkve.
Slično je i u RKC u kojoj postoje državne biskupske konferencije, a mala je ili skoro nikakva suradnja s RKC biskupima susjednih država.
Vidimo da se antikristovski svijet ubrzano ujedinjava.
Kršćani moraju isto tako ubrzano povratiti jedinstvo Crkve, i po mojem sudu to bi trebalo biti slično vremenima prije uspostave patrijahata, prije Nicejskog ekumenskog koncila Crkve.
Na tom koncilu kojeg je sazvao kršćanski rimski car Konstantin, gotovo svi biskupi kao i gotovo svi kršćani pripadali su Rimskom carstvu.
Tada je bilo normalno i poželjno da najznačajniji rimski gradovi dobiju status patrijahata (tako imamo pet drevnih patrijahata, Rim, Carigrad, Aleksandrija, Antiohija i Jeruzalem).
Ali kad se je Rimsko carstvo počelo urušavati i na njegovom području su nastale nove države, onda se s davanjem patrijahata ili autokefalnosti novim državama narušava ili se je narušilo jedinstvo Kristove Crkve (i više nije bio jedini kršćanski vladar rimski car, a novi vladari su često međusobno vodili ratove i tako dodatno rušili jedinstvo Crkve).
Što je evidentno u recentnom sukobu između Moskve i Carigrada, ali i u sukobu Beograda (SPC) s pravoslavnim vjernicima iz bivše države a izvan Srbije, jer srpska država kao i ruska, želi preko SPC zadržati utjecaj u novim državama. 
Međutim, što ako su svi ti stari patrijahati i novonastali skrenuli u herezu ekumenizma ili neku drugu?
Onda se ne radi o sukobu unutar Crkve.
U svakom slučaju, ako smo kršćani, onda moramo ispovijedati 'vjerujem u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu'.
Ne sramimo se priznati ako joj još ne pripadamo jer je još nismo upoznali.
Na koncu, mislim da su navedni sukobi, kao i sve evidentniji pad 'prvog Rima', pokazatelj kako se Crkva vraća ili se je vratila u prednicejska vremena bez patrijarha i kad je bila više skrivena svijetu (a u Otkrivenju stoji kako će Bog na koncu vremena sakriti Ženu koja rađa - Crkvu koja rađa svece, u pustinju).
Ponavljam, svijet se ubrzano ujedinjuje za konačni obračun, mi koji vjerujemo u Gospodina Isusa Krista moramo naći svog pravog biskupa, naći Crkvu u kojoj više nema 'ni Grk ni židov' nego svi jedno u Kristu.
Pomolimo se za tu nakanu! 


P.S. Vrijedi poslušati:

 

Shizma između drugog i trećeg Rima na pomolu?

Glede priznavanja autokefalnosti UPC što je izazvalo duboke podjele između Carigrada i Moskve, drugog i trećeg Rima (pri čemu prvi shizmatični Rim ulazi u koaliciju s trećim o čemu sam prethodno pisao), situacija se je još više zaoštrila.
Moskovski patrijahat je zabranio pod vidom smrtnog grijeha odlazak svojih vjernika na sv.Liturgije pod jurisdikcijom Carigradskog patrijahata.
O tome možete pročitati ovdje .
Carigradskom patrijahatu pripada i Sveta Gora  - poluotok Athos koji se nalazi na sjeveru Grčke i koji se smatra najvažnijim duhovnim središtem u Crkvi.
Nekad je znalo tamo biti na desetine tisuće monaha.
Po toj odluci ruski vjernici više ne bi smjeli niti odlaziti na Svetu Goru, jer odlazak tamo, a da se ne posjeti crkve je besmislen.
Pitanje je i što će biti s tamošnjim ruskim monasima koji formalno pripadaju pod jurisdikciju Carigrada.
Dakle, korak smo do raskola između Moskve i Carigrada.
I to sve zbog grijeha filetizma koji žestoko razjeda Crkvu posljednjih stoljeća.
Posve je bilo drugačije nekad kad su Crkva i zemaljska kršćanska država bili u simfoniji, kad su npr. rimski car Konstantin i njegovi nasljednici sazivali i predsjedali ekumenskim koncilima Crkve.
Slabljenjem Rimskog carstva i stupanjem na svjetsku pozornicu novih naroda i njihovih novih kraljevstava isti traže samostalnost ili čim veću neovisnost od Carigrada ili ostalih četiri prvotnih patrijahata koji su se ustoličili na prvom ekumenskom koncilu Crkve u Niceji (kojeg je sazvao i presjedao car Konstantin).
Sjećamo se npr. iz naše povijesti kako je hrvatski biskup iz Nina tražio uz potporu hrvatskih kneževa čim veću neovisnost od Rima i ondašnje moćne latinske splitske metropolije.
Slično ili još izraženije se je događalo kod ostalih novih naroda koji su došli na područje Rimskog carstva.
I tako su negdje nastale nove patrijarhije to jest autokefalne mjesne Crkve koje su drevne patrijarhije priznale sebi ravnopravnima (u Crkvi su svi biskupi ravnopravni).
I sve bi to bilo u redu da se nije među tim novim mjesnim Crkvama počela širiti klica etnofiletizma te se je tako sijalo zlo sjeme dijeljenja jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve po nacionalnim ključevima jer su te nove države često ratovale među sobom ili napadale ostatke Rimskog carstva te su očekivale da će ih u tim ratnim i imperijalnim 'naporima' podržati mjesne Crkve koje ne bi bile niti ustoličene da ih nisu podržavale iste države.
Tako smo došli do situacije kad mjesne Crkve podržavaju svoje države u ratu s drugom isto tako, barem formalno, kršćanskom državom.
To je bez sumnje skandalozno i nezamislivo u prvoj Crkvi ili u Crkvi za vrijeme rimskih kršćanskih careva kad nije niti bilo druge kršćanske države osim Rimskog kršćanskog carstva.
Stoga sam mišljenja kako se nije ni smjelo dopustiti da novostvorene kršćanske države imaju svoje vlastite i autokefalne Crkve.
Moglo se je primjerice dozvoliti da postoji tada nova Kijevska metropolija, ali ista ni u kakvom smislu ne bi smjela biti podređena novoj kijevskoj ruskoj državi.
Biti ću još radikalniji, novi dotad nekršćanski narodi nisu niti trebali tražiti neovisne države, nego samo svoju autonomnost unutar postojećeg rimskog kršćanskog carstva.
Jer u suprotnom, kako je već povijest dokazala, dolazi do rasta etnofiletizma među samim kršćanima što na kraju dovodi do toga da kršćanin ratuje protiv drugog kršćanina radi vremenitih interesa svoje nacionalne države.
S druge strane svjedoci smo kako sustavno i planski globalna svjetska država i njihova elita uništava posljednje ostatke suverenosti nacionalnih država.
Možemo reći kod nas da živimo u toj de jure nepostojećoj svjetskoj državi, ali koja de facto postoji i stvarno nameće RH nekršćanske i protunaravne zakone i kulturu.
Stvoreno je dakle novo svjetsko pogansko carstvo koje priprema prijestolje za Antikrista.
Preostali kršćani ne smjeli nikako suprostaviti se njima s motivom zaštite nacionalne države i samobitnosti.
Ta bitka je već izgubljena, vjerojatno još u drugom veleratu.
Ako Ukrajinci i Rusi ratuju u ime 'pravoslavlja' onda oni ne ratuju za Krista, nego za svoju zabludu etnofiletizma i po kojoj će se još prije ustoličiti Antikrist kao onaj koji će donijeti lažni mir među njima i ostalim zavađenim narodima.
Po proroštvima mnogih, Antikrist će doći i biti dočekan kao pravi Krist jer će ujediniti sve narode koji će dotad biti na ratnoj nozi.
Dobiti ćemo reinkarnaciju poganskog rimskog carstva, i to će biti opet po Božjem planu i proviđenju, jer tada više neće kršćani među sobom ratovati zbog zablude etnofiletizma, nego će biti proganjani i mučni od te nove svjetske antikršćanske države. 
Kroz te posljednje progone će se očistiti i posvetiti.
Patrijahati mogu otići kako su i došli (jer kako napisah nije ih niti bilo do Nicejskog ekumenskog koncila Crkve), ali Crkva će sigurno opstati i dočekati drugi, slavni i strašni dolazak Krista kao posljednjeg i konačnog Sudca živih i mrtvih.
Kao hrvatski pravoslavac volio bih da postoji HPC kao mjesna Crkva u RH, ali što ako de facto ni ne postoji RH?
Jer ako postoji kao samostalna država, onda bi ista, kao što je poručio arhiepiskop Aleksandar, trebala podržati osnivanje HPC.
RPC ne bi nikako smjela biti instrument u rukama ruske države koja se čak i formalno identificira i kao kršćanska i kao muhamedanska i kao budistička država i kao ona koja se nije odrekla i osudila komunizam-boljševizam (nije li onda Rusija nova 'ekumenska' svjetska država u malom?).
U zabludi su mnogi koji Rusiju smatraju državom koja se suprostavlja novoj svjetskoj državi.
Ona doista želi ostaviti kod nekih takav dojam, međutim ona samo s vremenskim odmakom, radi krinke, radi ono što je zapad učinio pred nekoliko desetljeća.
Moskva nije treći Rim koji se je nekad borio za oslobođenje drugog Rima od Turaka.
U sukobu Rusije i Ukrajine kršćani ne bi smjeli zauzeti niti jednu niti drugu stranu jer niti jedna niti druga se stvarno ne bore za Krista nego ili za svoj etnofiletizam, ili što je još vjerojatnije radi različite verzije jedne svjetske države.
Jer i među masonima ima podjele kako ostvariti antikristovsku svjetsku državu (znakovita je bila podjela između londonske i pariške masonerije).
Na nama kršćanima je sudbonosni zadatak da se otkinemo od vidljivih i nevidljivih mreža ovog svijeta bile one temeljene na etnofiletizmu ili lažljivom svjetskom miru i globalizmu.
Vraćamo se u katakombe kako je i nekad bilo i u vremena kad nije bilo važno jel netko Grk ili Židov, Hrvat ili Srbin, Rus ili Ukrajinac ...

Moskva i Vatikan u istom kolu

Ne bi smjelo biti iznenađenje kako je RKC objavila da ne će priznati i imati kontakte s autokefalnom Ukrajinskom pravoslavnom Crkvom (u daljnjem tekstu UPC).
Ista stvar bi se dogodila kad bi carigradski patrijarh priznao HPC.
RPC (Ruska Pravoslavna Crkva) ima najviše vjernika na svijetu, iza nje stoji moćna ruska država koja pokušava pomiriti komunizam i pravoslavlje, a Vatikan prvenstveno želi imati dobre odnose s tom mjesnom Crkvom.
U isti koš možemo staviti i SPC, što je bilo očigledno kad je Vatikan odlučio pred nekoliko godina kako se SPC mora suglasiti s proglašavanjem svetim nadbiskupa Stepinca.
Kako se SPC odlučno protivi uspostavljanju HPC, kao što se RPC protivi uspostavljanju UPC, onda možemo biti sigurni da RKC biskupi u RH implicitno znaju da ne smiju podržati HPC.
Dakle ne samo zbog straha da bi neki RKC vjernici prešli na pravoslavlje, nego što gazda u Vatikanu želi imati dobre odnose sa SPC (preko koje vodi put do RPC).
Kijevski patrijahat kudikamo je stariji od Moskovskog, ustvari prva ruska država bila je oko Kijeva, a Moskve još nije ni bilo tada.
S navalom Tatara u srednjem vijeku žestoko je stradala ta država, ustvari bila je uništena da bi se tek obnovila s padom komunizma.
Neki Rusi su izbjegli na sjever, osnovali su Moskvu i drže da su oni pravi nasljednici kijevske ruske države.
U tom pogledu nema sličnosti između njih i između Hrvata i Srba, jer hrvatsko kraljevstvo bilo je među prvim slavenskim, ako ne računamo na bugarsko, a Hrvati i Srbi su povijesno dva izdvojena naroda koji su živili stoljećima u različitim državama.
Dok 'Moskoviti', kako Ukrajinci nazivaju Ruse, znaju da su potekli etnički iz Kijeva (vjerojatno i znaju kako su Ukrajinci 'čišći' Rusi, jer 'Moskoviti' su se mješali i s Tatarima i drugim neslavenskim narodima budući su bili imperijalisti).
Zbog propasti te prve ruske kijevske države koju su okupirali Poljaci i Turci, kasnije djelomično Austro-Ugarska i 'Moskoviti', carigradska patrijarhija proglasila je 1686. kako je Moskovski patrijahat nadređen Kijevskom.
RPC kao i ruska država jedva da kriju svoje apetite prema Ukrajini, pa svim raspoloživim snagama žele spriječiti autokefalnost UPC.
Iako su radili veliki pritisak na carigradskog patrijarha u tome nisu uspjeli.
Da su uspjeli, bila bi to velika nepravda, jer Ukrajina je samostalna država, a ne ruski vazal, k tome ima na desetine milijuna pravoslavnih vjernika, ustvari osim Rusije, najviše pravoslavaca ima u Ukrajini.
Kako sam prethodno pisao na blogu, mjesne Crkve ne smiju biti etničke, a još manje nacionalističke koju podupiru svjetovne države u njihovom imperijalizmu.
Dakle, treba postojati Pravoslavna Crkva Rusije, Pravoslavna Crkva Ukrajine, Pravoslavna Crkva Srbije, Pravoslavna Crkva Hrvatske ... (ove tri točkice ne znače kako sve ostalo pripada toj Crkvi :) ).
Ruski vjernici trebaju prihvatiti kako su od jednog drevnog ruskog naroda iz Kijevske države nastala dva ili tri (jer tu su i Bjelorusi) koji imaju svoje suverene države i koji imaju pravo da u tim državama postoji mjesna Crkva.
Također isto se odnosi na području bivše Jugoslavije na kojem SPC zasada uspješno spriječava formiranje državnih mjesnih Crkvi.
Nadajmo se kako će Bog dati milosti koju će onda prihvatiti vjernici te da ćemo svi zajedno izaći iz zablude etnofiletizma koja žestoko nagriza Crkvu.
Ukrajinski grkokatolici bi se trebali vratiti u Crkvu, tim više što i u ovom slučaju vide kako shizmatički Rim ne vodi računa o pravdi, nego o svojim sumnjivim političkim ciljevima.

P.S. Priopćenje hrvatskog arhiepiskopa Aleksandra o istom.