Zabludjeli i naivni Hrvat vs avantgardna SPC u RH

Skačući Patak nazvao me je - zabludjelim i naivnim Hrvatom.
Ne znam na što se odnosi moja zabluda - vjerojatno zato što sam napustio papizam.
Naivnost se očigledno odnosi na moju prepisku s anonimcem na njegovom blogu pod temom odnosa SPC prema IK (valjda znate što znače te kratice).
Kako isti redovito prenosi svježe vijesti iz SPC, evidentno je povezan s tom Crkvom.
Inače se njegovo ime ne može saznati na blogu koji izgleda kao neformalni blog SPC u RH namjenjen Hrvatima koji su zainteresirani za pravoslavlje, ali s ciljem da ih pripremi na to kako je normalno da SPC ima herezu etnofiletizma.
Autor se je na ovom blogu javljao s komentarima pod imenom "Pravoslavlje Hrvatska". 
Zanimljivo je da papističko-novoredni portal "Bitno.hr" prenosi članak s tog bloga i navodi ime Miodrag Vojvodić, pa ne znam je li to autor članka ili onaj tko je članak prebacio na Bitno.hr.
Također je zanimljivo kako Bitno.hr bez ograde pohvaljuje članak anonimnog 'miodraga' iako ovaj poziva pravoslavce da se ne uključuju niti da daju podršku prosvjedima protiv IK.
Što ustvari nije iznenađujuće jer su papisti dobili nalog iz Vatikana da 'ekumeniziraju' sa SPC skoro pod svaku cijenu.

Nu idemo u srž stvari.
Htio sam vjerovati kako nije SPC u RH, ustvari ispostava SPC iz Srbije za RH, zaražena s krivovjerjem etnofiletizma to jest nacionalizma koji je važniji od Gospodina Isusa Krista.
Ako je to naivnost, onda jesam naivan.
Kao onaj tko vjeruje u Crkvu koja je kao cjelina nezabludiva, ali u kojoj mjesne Crkve mogu zabludjeti, htio sam da ta mjesna Crkva bude pravovjerna, da kao Hrvat pravoslavac mogu u istoj naći braću kršćane kojima nije srpstvo preče od pravoslavlja.
I ako čitate taj blog vidjet ćete da su većina tekstova pravovjerni i to napisani hrvatskim književnim jezikom kakvog dobro govori primjerice M.Pupovac.
Tako sam čitajući tekst anonimca ili možda Miodraga Vojvodića, bio radostan što eto i jedan pravoslavac, za kojeg sam bio prilično siguran da nije Hrvat (jer je na ovom blogu se trudio dokazati kako su žumberački uskoci-grkokatolici ustvari Srbi) osuđuje sotonističku IK.
Međutim sad kad isti tekst ponovno čitam, vidim da je njegova argumentacija ispravna, ali je nepotrebno i uskugrudno okrenuta samo prema pravoslavnima u RH, koji su po svoj prilici, a to ću poslije objasniti, u nažalost nemalom broju srpski nacionalisti šovinističkog tipa.
Dakle on najprije kaže kako se rodna ideologija protivi nauku Crkve.
Sve u redu, ali to bi trebali znati svi kršćani bez da im netko to napiše.
Onda kaže kako po tom dokumentu IK mogu pravoslavnim roditeljima oduzeti djecu ako ih ne odgajaju po toj sotonističkoj ideologiji.
Jel to znači kako to nije problem ako djecu oduzmu roditeljima koji su rimokatolici, muhamedanci, ateisti?
Naravno, ne će on to reći, ali sve gleda samo iz perspektive 'pravoslavlja' ustvari srpskog nacionalizma.
Jesam li ga ovime optužio bez dokaza jer on to nigdje nije eksplicitno napisao?
Nisam, jer dokazi su ispod teksta u mojoj prepisci i koju je uočio gore spomenuti "Skačući Patak".
Mene je odmah zasmetalo što je tekst s kojim sam se slagao, zaključio s upozorenjem kako se pravoslavni ne smiju nipošto udružiti s drugim građanima RH koji prosvjeduju na bilo koji način protiv sotonističke ideologije koja se nalazi u IK, zato što među njima ima i onih koji podržavaju HPC.
Kad sam ga pitao koji su to, onda mi je odgovorio da je to portal "narod.hr" iza kojeg stoji udruga "U ime obitelji" koja je najviše angažirana u RH protiv evidentnog i krajnje opasnog napada na kršćanstvo i na naravni moral.
Odakle mu ti podaci?
Ima li on nekakvu obaviještajnu službu na raspolaganju koja ima podatke sa 'tajnih' zasjedanja te udruge, jer ta udruga se nije, što ja znam, nikad javno izjasnila ni za HPC niti protiv SPC?
Tako da je na kraju poruka 'pravoslavcima' u RH, rodna ideologija je antikršćanska, ali nemojte se protiv nje izjašnjavati niti se priključiti prosvjedima jer onda radite protiv srpstva.
Tu poruku bi bez ikakve sumnje potpisao Milorad Pupovac, bivši(?) komunist, ateist koji se je nametnuo pravoslavcima u RH kao politički vođa i koji bez ikakve ograde promiče liberalizam i ovu rodnu sotonističku ideologiju.
Naravno da mi je to odmah palo u oči, te sam svoju dobronamjernost i dalje zadržao, ali vidjevši o čemu se radi, skrenuo sam raspravu na sramotni događaj na posljednjem referendumu kojeg je upravo potakla UIO i koji je hvala Bogu prošao, kad su se srpski pravoslavci u selima oko Vukovara listom izjasnili za sotonističku politiku legalizacije sodomitskih 'brakova'.
Dobio sam ljupki i miodragi odgovor - treba razumijeti te pravoslavce, oni su se s pravom bojali da će slijedeća manjina za ukidanje, nakon što se ukinu sodomiti, biti oni. Rekao mi je da se trebam staviti u njihovu kožu pa ih onda ne bih osuđivao.
Koja laž dostojna onih rečenica Dobrice Ćosića o velikoj nadarenosti Srba da lažu drugih, ali i sami sebe.
Nitko nikad nije ni u službenoj ni u oporbenoj politici RH tražio niti ukidanje srpske manjine, ali niti zabranu sodomizma, iako ako smo kršćani trebali bi kao Rusija zabraniti svaku javnu manifestaciju tog, Bogu odvratnog grijeha.
I postavlja se pitanje, kako mogu ruski pravoslavci biti protiv rodne ideologije i to kudikamo jasnije i otvorenije nego papistički kler, tako i Grci i mnogi drugi pravoslavni narodi, ali to srpski pravoslavci u RH ne će i ne žele?
Tko ih onda vodi, Gospodin Isus Krist, ili Pupovac kojeg potpomaže taj blog tako da zamućuje vodu pravoslavlja sa sotonizmom liberalizma i ostalih perverzija?
Odkad su srpski pravoslavci postali avantgardni pa se ne protive neprijateljima Kristovim jer se boje ne bi li tako nešto izgubilo njihovo srpstvo?
Dovoljno je pogledati posljednji broj hrvatske sramote, ne samo srpske, časopisa kojeg financira hrvatska država i koji se zove "Novosti" u kojima se prikazuju kao brod luđaka oni Hrvati koji se protive rodnoj ideologiji.
Tome je naravno dodan nadbiskup Bozanić ne radi njegove osobe, nego radi svoje pozicije ne bi li se tako pobudila stara averzija prema RKC ne radi pravoslavlja, nego radi srpstva, iako je isti prva javna osoba iz RH koja je službeno otišla u Srbiju nakon rata i posjetila grobove srpskih kraljeva koji nisu krili pretenzije prema Hrvatskoj.

Kako sam bio prekjučer na simpoziju HPC u novinarskom domu u Zagrebu, tako sam kupio knjigu arhiepiskopa Aleksandra o povijesti HPC.
Dakako neizbježno se u toj knjižici nalaze i podaci o SPC.
I onda sve postaje jasnije.
SPC je u 19.st. prožeta krivovjerjem etnofiletizma, o čemu baš govori onaj srpski portal na poveznici.
Možda griješim, ali mislim da je carigradski patrijarh pogriješio u 19.st. kad je mitropolijama davao nacionalno-državna imena (tako je i nastao SPC), kao i da su pogriješile one autokefalne Crkve koje su promijenile ime koje se je dotad nazivalo po gradu u kojem je sjedište patrijarha ili mitropolita (primjerice RPC).
Iako se je osudio kao hereza etnofiletizam, imena su ostala i tako je na našem području SPC uz suradnju vlasti Austro-Ugarske monarhije, provodila srbizaciju svih pravoslavnih koji su bili u Trojedinoj kraljevini.
Ne kažem da među pravoslavnima nije bilo onih koji su se i prije osjećali Srbima, ali mislim da su bili manjina, i u svakom slučaju znamo da su gotovo svi pravoslavci koji nisu niti bili slavenskog podrijetla, na kraju tog procesa osjećali se Srbima.
Proces srbizacije je intezivnije započeo nakon Berlinskog kongresa 1878. kad je Otomansko carstvo bilo jako oslabljeno, a Austro-Ugarska je dobila mandat da okupira Bosnu i Hercegovinu, priznate su Srbija, Crna Gora i Rumunjska.
Ono što navodi arhiepiskop Aleksandar u knjižici je za mene novost, ali se sasvim uklapa u naredne događaje, je činjenica kako je Austro-Ugarska imala protektorat nad Srbijom, primjerice Austro-Ugarska vojska mogla je proći kroz teritorij nove države Srbije.
Znamo također kako u to vrijeme Njemačka i Austro-Ugarska planiraju izgradnju željeznice Berlin-Bagdad čime bi se uvelike smanjila ovisnost o morskom prometu prema Aziji kojeg je uvijek u slučaju rata mogla prekinuti tada najmoćnija britanska mornarica.
Dakle, da bi dobili naklonost Srbije, Austro-Ugarska je bila spremna dati beneficije Srbiji prema njezinom širenju na zapad u sklopu Načertanija.
Nije Austro-Ugarska htjela dati svoj teritorij Srbiji, nego je htjela Srbiju imati pod kontrolom tako da dozvoli srpske interese u BiH i Trojedinoj kraljevini.
Naivno je dakle tumačenje kako je to bio samo interes mađarona poput hrvatskog bana Hedervarya, jer Beč dozvoljava stvaranje JAZU, širenje jugoslavenstva i srpstva i to se ne može nikako racionalno protumačiti nego htijenjem da Srbija ostane pod njihovom dominacijom i utjecajem.
Najviše je Berlinskim kongresom izgubila Rusija koja je uspješno ratovala s Turskom nakon čega je potpisan San-Stefanski mir po kojem je na Balkanu trebala biti stvorena Velika Bugarska pod ruskim utjecajem.
Taj mir je poništen gore navedenim Berlinskim.
Izgledalo je kako je Austro-Ugarska najveći dobitnik.
Međutim, nakon svega vidi se kako je gordi Albion ovdje odigrao maestralno, jer je prvenstveno uspio spriječiti Rusiju da dođe na toplo more i poništi rezultate posljednjeg rusko-turskog rata (mnogi ne znaju kako su Engleska i Francuska tada ratovale zajedno s Turskom protiv Rusije kako ova ne bi došla do Bospora), a s druge strane tu je stavio Austro-Ugarsku koja je živjela na lovorikama kako je dobila Bosnu i Hercegovinu, k tome je Srbija pod njezinim utjecajem, staviti u neprijateljski odnos prema Rusiji.
Tako je ostavio svoja dva neprijatelja, Austro-Ugarsku i Rusiju, u situaciju da se glođu i pripremaju za slijedeći rat.
K tome su 1903. u organizaciji masonske Crne ruke organizirali državni prevrat u Srbiji u kojem su svirepo ubijeni kralj Obrenović, kraljica kao i neki ministri, a na vlast je došao njima okrenuti Karađorđević.
Vratimo se na naše područje.
Svjevremeno sam gledao na net-u izvorne dokumente popisa stanovništa u Istri koja je tada bila pod Austrijom (Bečom, a ne Budimpeštom).
Stanovištvo se je kategoriziralo i po pitanju materinjeg jezika.
Iznenadilo me je što tamo nije stajalo hrvatski jezik (ustvari čakavski dijalekt), nego srpskohrvatski jezik.
Ne znam da li SPC smatra da su i tamo Srbi od vjekova, ali to je samo znak kako je Austrija tada vodila projugoslavensko-srpsku politiku i to se nikako ne može objasniti nego da su mislili na taj način imati u Srbiji lojalnost i da će 'srbohrvati' u Austro-Ugarskoj monarhiji također biti lojalni Beču.
Posve je neutemeljeno tvrditi kako je Beč tada radio na tome da se sruši vlastita monarhija te da nastane Jugoslavija. Nemoguće je zamisliti da bi takvi idioti bili u Beču. Uhvatili su ih Englezi u stupicu (ali i Ruse jer im nije uspjela Velika Bugarska, a Srbija se je samo deklarativno okretala Rusiji, dok je ustvari provodila englesku politiku na Balkanu), ali idioti nisu bili, nego su imali krivu računicu nadajući se kako će im Srbi ostati lojalni.
Mađaroni poput bana Hedervarya koji su htjeli razbiti jedinstvo Hrvata katolika i pravoslavaca koje se je pokazalo u Rakovičkoj buni, te su stoga poticali srbizaciju pravoslavaca, na kraju su izgubili južnu Ugarsku (Vojvodinu) nakon prvog velerata.
Ipak pred prvi velerat i Austriji je jasno kako ima s druge strane Drine neprijatelja, tako je u Zagrebu održan Veleizdajnički proces 1909. jer je bilo jasno kako postoji urota za rušenje Austro-Ugarske monarhije.
I u Lici je bilo suđenje jer su se neki pravoslavci već oružano organizirali za rat to jest za priključenje Srbiji 
Ubojstvo prijestolonasljednika Ferdinanda 1914. u Sarajevu više nije bilo iznenađenje, ali je izazvalo dotad neviđeni pokolj ljudi u svijetu. 

Naivni hrvatski papisti pogotovo viši kler je na poticaj Rima vjerovao kako će se rušenjem Austro-Ugarske i stvaranjem Jugoslavije stvoriti novi narod jugoslavena koji će svi biti katolici, jer će i srpski pravoslavci (vjerojatno i bugarski) vidjeti kako su oni teološki superiorniji pravoslavlju.
Naravno da od toga nije ništa bilo, nego su tisuće katolika postale srpskim pravoslavcima jer je Jugoslavija pod srpskim kraljem protežirala SPC.
Kao pravoslavac nemam ništa protiv kad bi to bilo pravo pravoslavlje, a ne srpski nacionalizam omotan pravoslavljem.

Ne ću posebno opisivati teror Jugoslavije prema Hrvatima, ali i Albancima i Bugarima u Makedoniji, koji su se borili za svoje narodno oslobođenje i samoodređenje.
Pokolj hrvatskih zastupnika u jugoslavenskom parlamentu te šestosiječanjska diktatura jugoslavenskog kralja Aleksandra Karađorđevića, bio je više nego jasan signal kako se normalnim političkim sredstvima ne može postići nacionalna sloboda nesrpskih naroda u umjetnoj versajsko-masonskoj tvorevini.

Nakon osvetničkog atentata na jugoslavenskog kralja u Marseju 1934. kojeg nije ubio Hrvat, nego Bugar Vladimir Černozemski (suradnja HUP i VMRO, ali moguće je kako su tu bili i interesi Njemačke da se ubije francuski ministar vanjskih poslova koji je sklapao antinjemačke saveze s mnogim državama), Jugoslavenski (srpski) dvor pokušava dati koncesije Hrvatima u vidu Banovine Hrvatske kako se ne bi dogodilo ono što se je dogodilo 1941.
Hrvati su odbacili zabludu jugoslavenstva pod vodstvom Srbije te se jugoslavenska vojska, koja je bila tada suvremeno naoružana i imala velik broj vojnika na papiru, jednostavno raspala i u roku nekoliko dana predala.

Ne znamo što bi se dogodilo da nije bilo državnog udara u Jugoslaviji 27.ožujka 1941.
Naime, kako je Njemačka u munjevitom ratu svladala Francusku, i odbacila britansku vojsku preko kanala (ustvari Hitler je na čuđenje njemačkih generala zabranio uništenje anglo-francuske vojske u obruču jer je tako htio sklopiti mir s Britanijom i posve se usredotočiti na rušenje boljševičkog Sovjetskog saveza), dotad Francuskoj i Britaniji okrenuta Jugoslavija se je našla u nezgodnoj situaciji te je vladar Jugoslavije regent Pavle Karađorđević i vlada u kojoj su glavnu riječ imali Cvetković i Maček, potpisala pristupanje Jugoslavije trojnom paktu.
Italija je imala velikih problema u ratu s Grčkom u kojoj su Britanci postavili zrakoplovne snage da uništavaju rumunjske rafinerije nužno potrebne Njemačkoj u ratu.
Tako je Njemačka samo tražila da njezine trupe mogu proći kroz Jugoslaviju do Grčke, k tome Jugoslaviji je Njemačka obećala izlazak na Solun.
Međutim, britanska obavještajna služba uspjela je organizirati državni puč generala Simovića i tako je Jugoslavija napustila trojni pakt i bila slijedeća na redu za uništenje od tada superiorne njemačke vojske.
Britanija je odahnula jer je mislila kako će se dugo vremena jugoslavenska vojska odupirati, a da će nakon toga voditi gerilski rat.
Međutim rat je munjevito završen, i kao kuriozitet jedan vod SS-ovaca je samoinicijativno došao do središta Beograda i simulirajući kako su s njima velike snage, prisilio gradnačelnika i vojsku na predaju.

Vratimo se na SPC.
SPC je razdragano pozdravila probritanski puč generala Simovića iako je bilo svakom jasno da će zbog toga uslijediti rat kojeg će Jugoslavija izgubiti.
To nije bio rat krsta protiv nekrsta, nego jednog vojnog saveza koji nije po sebi antikršćanski, ali nije niti drugi. 
Štoviše, kad su prosvjednici rušili staru vlast pozivali su se na Staljina i na njegovu vojsku koja će tobož svladati Nijemce (jer se nisu mogli pozivati na pomoć Francuske koja je kapitulirala, a Britanija se je počela panično pripremati na odbijanje njemačke invazije koje ustvari nije nikad ni bilo).
Ali time su se stavili na stranu boljševika koji su ubili tisuće i tisuće ruskih pravoslavnih svećenika i episkopa, razrušili nebrojeno crkvi i manastira.
Ovi s petokrakom su se borili protiv križa, to nisu bili ruski pravoslavci, ili ako su osobno i bili, oni su izvršavali zapovijedi boljševika.
Nakon što su Nijemci hametice potukli jugoslavensku vojsku, u Beogradu se potpisuje Apel s potpisima najistaknutijih srpskih intelektualaca i uglednika u kojima pozivaju građane na mir te da se ne suprostavljaju njemačkim okupacijskim snagama, de facto da priznaju njemačku vlast.
SPC sudjeluje u tome, a 15 dana ranije poduprla je državni puč koji je doveo do rata i te nimalo zavidne situacije za srpski narod budući je Hitler radi odmazde čak planirao podjelu Srbije na susjedne zemlje.
I tako vlast u Srbiji preuzima general Nedić koji ju spašava od podjele, ali koji dakako mora surađivati s Nijemcima koji nemaju nikakav drugi interes no da spriječe britansko iskrcavanje u Grčkoj te da prometnice i željeznica od Njemačke do Grčke bude prohodna.
Jugoslavenska kraljevska vlada i kralj su pobjegli zrakoplovima u London, a u Srbiji su ostavili ministra obrane generala D.Mihajlovića koji je zapovijednik JVO (Jugoslavenske vojske u otadžbini), međutim ta vojska je kapitulirala, te tako po međunardnom pravu ne postoji više kao vojska, nego kao gerila koju ne štiti ženevska konvencija.
I koliko mi je poznato, Mihajlović rat nije niti prekinuo nego je odmah započeo s gerilskim ratovanjem, tako da je stvarno on bio gerilac prije komunista koji su digli ustanak tek kad su za to dobili nalog iz Moskve, nakon što je Njemačka napala 22.lipnja 1941. Sovjetski savez, a ovaj je bio nepripremljen za obranu budući je za nekoliko tjedana sam planirao napad.
U Srbiji su zatim četničko-partizanske postrojbe oslobodili neka područja (Užička republika) ali su ih Nijemci brzo svladali i za odmazdu strijeljali mnoge srpske civile, tako da je JVO - Mihajlović ubrzo zaključio kako je besmisleno ratovati u Srbiji protiv jače Njemačke vojske te da će u odmazdama Nijemci ubiti puno njegovih sunarodnjaka. Tako je prestao rat u Srbiji, četnici su istjerali partizane kojima je komunističko-lenjinistički važilo pravilo - što gore to bolje, ali su se i jedni i drugi prebacili preko Drine na područje novostvorene hrvatske države NDH, tako da su se sve bitke i svi masovni zločini događali do kraja rata, odnosno do ulaska Crvene armije u Beograd 1944. na području te države i na području Crne Gore (tamo je bio sukob četnika i komunista-partizana).
Ovo je važno znati jer milijun i nešto ubijenih u drugom veleratu na području bivše Jugoslavije ogromnom većinom je stradalo na području NDH tako da se rat praktično nije vodio niti protiv Nijemaca, niti Talijana, nego za ili protiv hrvatske države.
NDH je nakon vojnih uspjeha postigla mir s nekim četničkim postrojbama koji su priznali NDH, čak je plaćala udovicama poginulih ustanika mirovine.
Komunisti-partizani su pak bili nepomirljivi u svojem htijenju stvaranja komunističke Jugoslavije.
U nekim srpskim TV emisijama se može vidjeti kako srpski ljevičari zamjeraju srpskim nacionalistima koji su na pročetničkoj strani što su baš ti četnički odredi prestali s borbom i priznali NDH.
Očito je kako je tamo borba protiv njemačkih okupatora sekundarna, a primarno je bilo, a nažalost mnogima i jest danas, uništenje hrvatske države.
Zbog toga je poginulo toliko mnogo ljudi na našem području, dok recimo u Makedoniji ili Kosovu, pa i Sloveniji i Vojvodini, broj ubijenih je kudikamo manji u apsolutnom i razmjernom broju. 

Zar treba posebno reći da je SPC u Srbiji tada podržavala ondašnjeg poglavara generala Nedića i ljotićevce i time neizravno A.Hitlera?
Ja im ne zamjeram da su poput D.Mihajlovića razmišljali - ne borimo se protiv Nijemaca jer su oni puno jači i istrijebiti će nas ako se pobunimo.
Ustvari što? 
Crkva se ne bi smjela baviti ovozemaljskom politikom tako da sad podržava pristupanje trojnom paktu, sad podržava državni puč koji ruši legitimnu vlast i tako uvodi državu u nepotrebni rat, sad podržava okupatore Nijemce, sad podržava Crvenu armiju koja dolazi uništiti kršćanstvo, a nakon toga podržati Tita i komuniste. 

U NDH četnici i prije osnivanja države započinju s terorom prema Hrvatima, po njima izdajnicima kralja i otadžbine, krivcima zbog rasula vojske i države.
U Lici, sjevernoj Dalmaciji i zapadnoj Bosni gdje do tada praktično i nije bilo hrvatske vojske jer je i inače nije bilo budući se je tek ona ustrojavala, napadaju vlak s hrvatskim hodočasnicima koji se vraćaju iz vjerske proslave u Kninu, teroriziraju i ubijaju hodočasnike, vlč.Gospodnetića nabijaju na kolac i okreću na ražnju, istrebljuju neka hrvatska sela u Lici od djeteta do starca, isto tako i neka sela u susjednoj Bosni koja su muhamedanska.

I to nazivaju kasnije antifašističkim ustankom pri čemu nije niti jedan metak ispaljen prema talijanskim fašistima, štoviše ovi ih logistički pomažu u ustanku jer se boje da će inače NDH prije ili kasnije tražiti povrat dijela Dalmacije koji su okupirali.
Ustanak pomažu i vode neki srpsko-pravoslavni svećenici, a koliko mi je poznato, Crkva zabranjuje svećenicima da budu vojnici (kapelani u vojsci su nešto drugo).
Je li ikad SPC osudio popa Đujića koji je vodio ustanak i pri tome činio ratne zločine prema civilnom hrvatskom stanovništvu?
Ta vidjeli smo na TV (emisija Markov trg) gdje sadašnji mitroplit iz Zagreba Porfirije pjeva u Chicagu pjesmu koja veliča popa Đujića.
Pravda se kako nije 'naručio' tu pjesmu, nego "Tamo daleko", ali ako je tako, zašto nije prosvjedovao što su mu domaćini, a i on s njima, zapjevao ovu 'dinarsko-četničku'?   

Nakon 'oslobođenja' 40 svećenika, episkopa i patrijarh HPC sv.Germogen su mučenički ubijeni od jugokomunističkih vlasti.
Germogena je osudio neki partizanski sudac Ranogajac koji ima i ulicu u Zagrebu (ne znam dal mu je u rodu onaj niškoristi glumac) uz krivnju što je izdajnik jer je radio na razbijanju srpskog naroda u Hrvatskoj.
A iz knjižice koju je objavio arhiepiskop Aleksandar posve je jasno kako je taj časni i sveti ruski starac prihvatio se svoje teške dužnosti u krvavom ratu u kojem je trebalo apelirati na razum i istinu kršćanstva, tek nakon što je HPC prihvatio carigradski patrijarh, kad je to prihvatila SPC u Beogradu (HPC je priznala također i ruska, rumunjska i bugarska PC).
Zar je ratni zločin izdvojiti se iz jedne pravoslavne Crkve (SPC) nakon raspada države (a kad je stvorena Jugoslavija odnosno Kraljevina SHS onda je stvorena
nova pravoslavna Crkva za to područje, pa je posve logično da kad te više države nema da se onda za novostvorene države formiraju nove PC).
I ako je, a nije, patrijarh Germogen prekršio neki zakon Crkve, onda mu nema što suditi komunist Ranogajec, nego sud Crkve.
Prema tome posve je vidljivo kako je ovo pitanje SPC ili HPC posve političko-ideološko kad se u tu raspravu uključuju ateisti komunisti kao Ranogajec ili Pupovac.
Možda će taj anonimni bloger reć - mi iz SPC osuđujemo etnofiletizam, a vi želite osnovati HPC samo zato što ste etnofiletisti-nacionalisti?
Ja jesam hrvatski nacionalist i to baš zato što je moj narod malen i ugrožen vijekovima, ali nisam u toj mjeri da bih bio antipod srpskom-pravoslavcu samo hrvatskog predznaka, pa da podržavam hrvatske sotoniste, liberale i pervertite samo zato što su oni Hrvati.
Ja ih se odričem i bliskiji su mi pravi pravoslavci iz Srbije koji ne robuju etnofiletizmu.
Nikad, ama baš nikad, ne bih podržao svoje sunarodnjake recimo iz Subotice da glasaju na referendumu u Srbiji za sodomitske brakove računajući da će se tako prije srpska država urušiti u nemoralu.
To što vi podržavate ateista i ljevičara, ustvari soroševca Pupovca, samo zato što pokušava čim više okrnjiti suverenitet RH, a vama dati prava koja vam ne smiju pripadati niti po Bogu niti po ikakvoj pravdi (dvostruko pravo glasa, de facto pravo zapošljavanja prije svih drugih zbog njakanja i plakanja i ucjena Pupovca u vrhu vlasti RH) dokazuje kako niste pravoslavci, nego sveto pravoslavlje koristite kao oružje ili oruđe nacionalizma.
Možete li zamisliti da srpska država financira neki hrvatski list u Srbiji koji se ruga srpskoj himni, srpskoj vojsci, srpskoj kulturi, srpskoj povijesti i na kraju SPC te koji podržava sve perverzije zato što je to destruktivno za srpsku državu?
Ne možete, jasno da ne možete.
Ja bih, kad bi tako nešto bilo i kad bi mi bilo moguće, rekao srpskoj vladi neka ne radi budalu od sebe te da zabrani takve novine koje ne rade korist niti nama Hrvatima jer nas predstavljaju u ružnom svjetlu.
Zašto vi iz SPC u RH ne nastupite tako prema Pupovcu (ali se ne radi samo o njemu)?
Zašto nastavljate s politikom - i s vragom zajedno ako je to protiv hrvatske države, koju ste imali još u drugom svjetskom ratu kad je bilo očigledno da se ne će Englezi i Amerikanci iskrcati na Jadranu, nego da će ovdje biti presudna Crvena armija, pa ste prigrlili antikršćansku petokraku i sve ono što je ona donosila?
Živio sam u Rijeci veći dio života, i poznavao sam mnoge Srbe svoje vršnjake, bio i prijatelj s nekima, ali za razliku od nas katolika koji smo još koliko-toliko držali do tradicije i išli u Crkvu, nisam upoznao niti jednog Srbina koji je išao u pravoslavnu Crkvu.
I gotovo uvijek su oni bili srcem više za komunizam i Tita, odnosno bili su tobožnja avantgarda poput Pupovca ili ovih koji uređuju "Novosti".
Tek koncem 80-tih kad se je vidilo da pada komunizam, neki su se sjetili da su pravoslavci, ali ne obični, nego srbopravoslavci koji slave srpski Božić i srpsku Novu Godinu.
Bez problema od ljevičarsko-titoističkog komunizma uskočili su u nacionalističko pravoslavlje i neki od njih završili u ratu na drugoj strani.
Učinili su obrnuti obred od onog u drugom veleratu kad se je kokarda mjenjala za petokraku, a sad se je petokraka zamjenila za kokardu.
Nemam ništa protiv da se u Srbiji veliča srpska kraljevska kokarda i njihova tradicija i povijest.
Ali dakako ne u hrvatskoj državi.
Stoga kao hrvatski pravoslavac koji vidi svojim očima kako je SPC u RH zadojena krivovjerjem etnofiletizma u toj mjeri da čak šuruje s ateistima, liberalima, sotonistima i ostalima antikršćanima samo ako oni škode hrvatskoj suverenosti i tradicionalnom i naravnom moralu bez kojeg se svako društvo, narod i država raspada, ne mogu nikako biti članom ili biti na sv.Liturgijama ili primati sakramente od takve Crkve koja je u krivovjerju i koja ne pokazuje znakove da se tog krivovjerja odriče.
Nemam niti najmanje mržnje prema srpskom narodu i pravom pravoslavlju među Srbima.
Kad bi se očigledna zabluda imenovanja mjesnih Crkvi po narodu ili državi ukinula, bez ikakvih problema ili zadrške bih prihvatio takvu mjesnu Crkvu bez hrvatskog naziva.
Ali dok se mjesna Crkva u RH zove imenom druge države i naroda, te pri tome gaji etnofiletizam, onda mi ne preostaje ništa drugo nego moliti se Gospodinu Isusu Kristu da rasvjetli srca koja su svoju naciju stavila na mjesto Boga.