Pravoslavlje i nacionalno pitanje

Ustvari odnosi između Crkve i zajednice ljudi koji se identificiraju sa zajedničkim etničkim podrijetlom, ili sa zajedničkom povijesti, kulturom i jezikom, nisu konstantni, nisu uvijek isti.
Zato što narodi, kao zemaljske tvorevine, nisu nikad imali prioritet pred Crkvom koja ima vječni karakter jer je Tijelo Gospoda Hrista, dok ako neki narod sam sebe postavi iznad drugih, on time se de facto stavlja na Božje mjesto i time se taj narod zarati s Crkvom i Bogom.
Posve je jasno da je bilo i ima mjesnih Crkvi koji su taj odnos izgubili, koji su vječno izjednačili s vremenitim, ili još i gore, podredili ga vremenitom.
Međutim, taj pogrešan stav kojeg zovemo etnofiletizmom (ljubav prema narodu jača je od ljubavi prema Bogu), je zabluda to jest krivovjerje, iako će malo koji od tih krivovjernika sebi priznati, a kamoli to javno reći kako mu je narod bliži od Boga.
I da se osvrnemo u povijest, onda možemo uočiti kako u početku, pa i u zlatnom dobu kršćanstva (kad je postojalo kršćansko Rimsko carstvo u svom zenitu) zablude etnofiletizma nije bilo ili ako je bilo, bilo je to zanemarivo.
Čak i sa seobom naroda, novi pokrštani narodi nisu se većinom zaljubili narcisoidno u sebe pa da su htjeli srušiti postojeće kršćansko Rimsko carstvo i na ruševinama istog osnovati svoja carstva.
Na zapadu je Rimsko carstvo palo ne zbog novokrštenih naroda, nego zbog poganskih naroda (koji su se ipak s vremenom krstili).
Na istoku su Avari i Slaveni isto poharali veliki dio carstva, ali carstvo je nastavilo živjeti.
Uskoro dolaze novi narodi, u koji ubrajamo i Hrvate, koji ne ruše carstvo, nego ih je car pozvao da sruše vlast poganskih Avara i Slavena, da stvore svoje države koje će biti pod dominacijom carstva (potpuna neovisnost malih naroda i njihovih država je manje više iluzija).
Ipak, koliko mi je poznato, od kršćanskih naroda su najprije Bugari stvorili carstvo i time negirali Rimsko carstvo (jer ne mogu postojati dva kršćanska carstva), kasnije su to jedno kratko vrijeme učinili i Srbi, dok su Rusi stvorili carstvo tek kad je palo Rimsko carstvo 1453. padom Carigrada, pa su tako Moskvu proglasili Trećim Rimom (treba dakle razlikovat Ruse i ove prethodne narode koji su htjeli carstvo dok je Rimsko carstvo postojalo).
U tome vidim povijesni početak krivovjerja etnofiletizma koji se je pogotovo rasplamsao u zapadnoj Europi nakon francuske revolucije, dok je na istoku počeo ključati koje desetljeće kasnije kad se je vidjelo da je Tursko carstvo 'bolesnik s Bospora', pa su pravoslavni narodi unutar tog carstva počeli raditi strategije-planove kako će stvoriti nacionalne države na području raspadajućeg turskog carstva.
Dakako da granice tih planiranih nacionalnih država se nisu poklapale jedna s drugom, pa su se u 19.st. zaratili Bugari i Srbi, a zatim pred prvi velerat imamo balkanske ratove u koje su uključeni svi narodi s Balkana. Otuda je i nastao izraz 'balkanizacija' ili 'balkanska bačva baruta' koja se upotrebljava u geopolitici za neko politički trusno i podijeljeno područje u kojem samo što nije izbio rat radi teritorija.
Nažalost, niti mi kao narod nismo ostali pošteđeni od eksplozije te bačve, budući je i prvi velerat zakuhan na Balkanu (jer se je Srbija, koja je organizirala atentat na austrijskog prijestolonasljednika, porazom od Bugarske okrenula prema zapadu pa je počela svojatati velike dijelove Hrvatske i cijelu Bosnu i Hercegovinu koju je tada nakon Berlinskog kongresa okupirala i kasnije anektirala Austro-Ugarska), a drugi velerat na našem području vodio se je iz istog razloga kao i prošli iz 90-tih, radi utvrđivanja granica između Hrvata i Srba.
I ako se možemo osvrnuti na ovo post ratno razdoblje onda se može reći kako je ono samo priprema za neki budući rat oko utvrđivanja granica.
Gdje je onda rješenje da se izađe iz proklete bačve baruta?
Zapad u kojeg smo i formalno ušli (EU i NATO) nudi nam anacionalno carstvo atomiziranih pojedinaca koji više nemaju veze s tradicijom (pa tako više nitko ne pomišlja da riješi stari problem granica kad više ni ne postoji nacionalna svijest), kršćanstvom pa, ako takvo nešto postoji, niti s naravnim ćudoređem.
Ako se je neko carstvo najviše približilo 'standardu' Antihrista, onda je to zapadno liberalno carstvo.
Koje nema zasada cara, ali mislim da nije teško pogoditi tko će biti tamo carem.
Ako vjerujemo u Hrista, onda to carstvo odlučno i bez premišljanja moramo odbiti.
Što je s Rusijom, tamo se ipak ne događaju takve aberacije u moralu kao na zapadu?
Rusija je bila, po mojem sudu, posljednje kršćansko carstvo, ali se je od tog carstva državnim udarom 1917. (treba znati kako su carstvo srušili pobunjeni vojnici iz Petrograda, a ne da je to učinio narod) stvorilo komunističko-ateističko carstvo s milijunima kršćanskih mučenika, te danas vidimo kako nakon tobožnjeg sloma komunizma 1990. Rusija nije postala kršćansko carstvo, nego radi truli i nemogući kompromis između 'Neba i Pakla', između kršćanstva i boljševizma.
Rusi su narod koji nije toliko zaražen s etnofiletizmom, zato je moguće bilo da Moskva postane Treći Rim odnosno da Rusija postane kršćansko carstvo umjesto srušenog Rimskog.
Svi drugi narodi su ili premali, ili indoktrinirani nacionalizmom, da bi se oko njih moglo stvoriti kršćansko carstvo koji bi se suprostavilo antikršćanskom zapadu.
Tako, po mojoj prosudbi, slijedi uz prateće sukobe, ujedinjavanje čovječanstva pod Antihristom.
Kao što je Gospod rekao židovima, niste htjeli mene koji dolazim u Ime Oca, a prihvatiti ćete onog koji dolazi u svojem imenu, tako se može reći za cjelokupni svijet - niste htjeli Hrista, dobit ćete onda Antihrista koji će vas obmanuti kako vam donosi mir i prosperitet, a nudit će vam ustvari brzu autocestu za Pakao.
Da se na kraju vratim spiralno na početak.
Kršćaninu je Gospod iznad svega, iznad svojih najbližih, pa dakako onda i iznad njegovog naroda.
Kršćanski narodi mogli su se duhovno i kulturno razvijati u kršćanskom carstvu u kojem po definiciji ne vlada etnofiletizam, jer ako se to dogodi, onda tom carstvu dođe kraj.
Nacionalne kršćanske države su moguće i opravdane kad kršćansko carstvo izda svoje korijene, izda vjeru, pa se neki kršćanski narod može odlučiti na korak stvaranja nacionalne kršćanske države.
Ali pri tome treba biti uvelike oprezan, jer ako se razbudi u narodu etnofiletizam (a razbuđuju ga uvijek kulturne ili duhovne elite) onda se dolazi do 'balkanskog scenarija'.
Stoga takve nacionalne kršćanske države bi trebale normalno težiti prema ujedinjavanju s ostalim kršćanskim državama, to jest težiti prema stvaranju kršćanskog carstva.
Ponavljam, mnijenja sam kako se nalazimo na koncu povijesti, te da do tog kršćanskog carstva ne će doći, nego da će se nakon žestokih progona i mučeništva, pokazati Znak na Nebu nakon čega će na (novu)Zemlju sići Nebeski Jeruzalem.

P.S.
Naravno da se moram u tekstu opredijeliti prema 'vječitom argumentu' nekih komentatora na blogu, ali i šire u našem društvu, koji poistovjećuju pravoslavlje s velesrpstvom.
Ne, ne negiram da je u SPC bilo i jest etnofiletizma s udaranjem u ratne bubnjeve da se isprave 'povijesne nepravde', ali izjednačiti tu aberaciju ili preciznije rečeno krivovjerje s pravoslavljem je ili iz potpunog neznanja o pravoslavlju, ili iz namjernog i zlonamjernog izjednačavanje nečeg što nije isto.
Dati ću primjer iz naše povijesti, ali ovaj put je bilo RKC i nacionalno pitanje.
Početkom 20.st. mnogi hrvatski nacionalisti, koji su bili rimokatolici, bili su žestoko razočarani protalijanskom politikom koja je dolazila iz Vatikana.
U svom revoltu najavili su da će se ispisati iz RKC, da će postati pravoslavci.
U Rijeci je to učinio poznati pravaš dr. Erazmo Barčić, a odvjetnik dr. A.Pavelić, budući poglavnik NDH isto je to najavio zajedno s nekim drugim pravašima.
Jel se iz toga može donijeti dogmatski zaključak kako je RKC talijanska iredentistička organizacija koja je samo pod krinkom religije?
Naravno da ne može, jer možda je tada bilo dosta protalijanskih biskupa, kardinala, pa i papa, ali to ne znači kako RKC ima doktrinu kao i talijanski iredentisti. 
Potpuno isto je izjednačiti Crkvu s velesrpstvom, ustvari još malo više zlobnije jer SPC je samo mjesna Crkva za područje Srbije (za nas istinske pravoslavce današnja SPC nije niti to jer je u krivovjerju ekumenizma), a ne Crkva koja je jedna, sveta, saborna-katolička i apostolska.
Ali to se uporno čini među Hrvatima.
Zašto?
Prvo,  zato što možda ima stvarno neupućenih u pravoslavlje, pa to rade iz čistog neznanja.
Drugo, iz zlobe i mržnje ne prema velesrpstvu, nego prema pravoslavlju, prema Crkvi.
Ovi drugi su očito okorjeli papisti koji se samo pretvaraju da su zabrinuti za hrvatski narod, dok im je glavni cilj spriječiti pod svaku cijenu da se među Hrvatima sazna istina o Pravoslavlju.
Takvi će sigurno stati na stranu 'slatkog Krista na Zemlji' ako bi isti bio dokazano protiv hrvatskih interesa.
Ta rimski papa Ivan Pavao II, još dok je rat trajao, je u govoru na zagrebačkom hipodromu izjavio kako Sava utječe u Dunav, to jest kako se hrvatska politika treba uliti u srpsku.
I tu čuđenju nema mjesta za one koji znaju kakvu politiku Vatikan vodi prema istoku, pa za stvaranje prve Jugoslavije bili su većina višeg katoličkog klera među Hrvatima, što znači da je i Vatikan bio na istoj liniji.
I da me se krivo ne shvati, ne slažem se da trebamo prekinuti sve odnose sa Srbijom, ali dok god se tamo javno negira povijesno postojanje Hrvata (onda je posve jasno da se negiraju i granice i sama hrvatska država), RH mora voditi politiku odvraćanja Srbije od tog ratnog cilja, koji se očito postiže dijelom i neratnim sredstvima putem medija i kulture.
Niti jedan narod se nije nauživao slobode i blagostanja ako se u njemu razbukta nacionalizam koji u pravilu ide za mjenjanjem državnih granica ratnim ili neratnim sredstvima.
Majke i žene budu tada u crnini, a obećane sreće i blagostanja nigdje.
U RH malo da ima ikog tko bi išao na mjenjanje granica, ako se nacionalizam i pojavi, on je obrambenog tipa, da se zadrže postojeće granice i da se zadrži nacionalni karakter hrvatske države.
U Srbiji pak redovito zasjeda 'Vlada RSK', u javnim medijima se negira postojanje Hrvata, dakako i dalje se napuhava Jasenovački mit kako se tenzija između dva naroda ne bi smanjila, umjesto da se stvarno 'sine ira et studio' pristupi toj problematici uz precizna dokumentacijska istraživanja i iskapanja terena.