Partikularnost i ispražnjenost

Dobih na blogu savjet jednog pravoslavca da mi je nekoristno što sam blog koji bi trebao biti o pravoslavlju, pretvorio u politički forum.
Vjerojatno je u pravu, tim više što ne živimo u kršćanskoj državi niti će ona više postojati, da bi bavljenje politikom kršćaninu imalo smisla.
Još je veći problem kad zbog uključivanja u 'svjetske probleme' sami sebe vidimo kao pravednike za Božju stvar, da drugima navještamo Evanđelje primjenjeno na politiku, i onda najčešće u tom oholom stavu zapustimo svoj duhovni život i padnemo u grijehe.
Nažalost to se je meni nejednom dogodilo.
Pravo otkriće povrh navedenog savjeta su dva videa koja sam ovih dana odgledao.
Prvi, iako ne i kronološki, je razgovor između Jonathana Pageaua i o.Stephana Freedmana.
Drugi je predavanje o.Freedmana za vrijeme Velikog posta 2015.
Dakle, što sam naučio iz toga.
Apstrakcije i kategorizacija stvari, pojava i ljudi je omiljena aktivnost filozofa, usudio bih se reći da to glavno područje, je u suštini gubljenje vremena, energije, traćenje života, ali i često odvođenje na stranputicu jer takvi ljudi se smatraju pametnijima od drugih, dok znamo, oholost vodi u grijeh, grijeh u smrt.
Ne postoji apstraktni čovjek, ne postoji apstraktni konj, ne postoji apstraktni hrast, sve što postoji, postoji kao unikatno Božje stvorenje, koje doduše ima sličnosti s nekim drugim stvorenjima, ali je zabluda iz toga filozofirati, kao što je započeo Platon, da postoji stvaran svijet apstraktnih ideja, ili formi kako je nazivao, ili ideja u umu Boga kako je nastavio Toma Akvinski.
Samo razmišljanje o tome što je u Božjem umu dovodi odmah u stranputicu.
Svrstavati Boga kao neko super Biće, kao neki neuzrokovani Uzrok, ili kao nepokrenuti Pokretač je u najblažem obliku bespotrebna razbibriga nekih ljudi da filozofiraju o Bogu.
Ne postoji ideja o Bogu, ne postoji apstrakcija koju zovemo Bogom, nego kao što sve što postoji, postoji individualno i unikatno, tako je Bog unikatan, i što je kršćanstvu otkrio sam Bog, Bog je trojedinost osoba, sveta Trojica.
Sam pojam osobnosti-osobe ili ako možemo povezati to s partikularnošću, 'izum' je kršćanstva, to jest to su sveta Trojica otkrila ljudima, i opet se ne radi tu o nekim apstraktnim ljudima, ili o ljudskoj rasi - humanizmu, nego konkretnim ljudima koje nazivamo kršćanskim ocima (jer u njih spadaju i apostoli).
Mi ne možemo imati odnos s apstraktnim ljudskim bićem, ne možemo imati odnos s ljudskom rasom ili s humanizmom, ali možemo imati odnos s konkretnim ljudskim bićem kojih nam je dao Bog da se s njima susrećemo.
I čim mi te ljude stavljamo u neke apstrakcije, bilo religiozne, rasne, nacionalne, staleške, sami sebe dovodimo u zabludu i krivo prosuđujemo konkretne ljude na temelju nekih nepostojećih apstrakcija.
Da, to je lakše nego im pristupiti i pokušati im se približiti, razumiti ih i na kraju zrcaliti se u njima.
Konačni cilj je u ljudima vidjeti pravog i potpunog čovjeka na čiju sliku i priliku je stvoren Adam, a to je vidjeti raspetog Bogočovjeka Gospoda Isusa Hrista.
Ako me neka apstrakcija spriječava u tome, odbaciti ću je.
Doduše postoji jezik simbola, ali niti simboli nisu apstrakcija, nego nešto nematerijalno što je Bog stvorio i s čime se Bog služi da bi mudri ljudi koji slušaju Njegov glas vidjeli višu istinu.
Ne postoji u simbolima nikakva viša istina koja bi bila izvan ili iznad Boga, kao što ne postoji logika ili matematika koja bi bila izvan Boga.
Opasnost ljudima koji se prepuste svijetu simbola, pa konačno i logike i matematike, je da se uzohole i onda postanu plijen inteligentnijih bića od sebe koje zovemo demonima i koji im spriječavaju da od šume vide stablo, od svijeta simbola konkretne ljude, od svijeta brojeva ne vide ljude oko sebe.
Vjerujem da je između ostalih i to razlog zašto je Bog zabranio Izraelcima, to jest kralju Davidu da radi popis stanovništva.
Znamo da je to David učinio i da je njega, to jest Izrael, Bog, i to ne apstraktni pojam, nego konkretni, i jedini Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev, zbog toga kaznio.
Jer se na kraju konkretni ljudi pretvaraju u brojke.
Kako je tek danas kad svi imamo OIB, svoja korisnička imena koja nisu naša prava itd.
Svijet nije nikad bio otuđeniji od kad je matematika postala važnija od ljudi, a znamo da iza matematike je tehnologija koja, u to moramo biti sigurni, nije od Boga, nego od čovjekoubojice od početka.
Na koncu, Gospod Hrist kad nas uči kao što je učio apostole, onda govori u usporedbama, govori u ljudima koji mogu biti izmišljeni ili stvarne osobe, a nikad ne govori u apstrakcijama.
Nemoguće je zamisliti Gospoda kao profesora na nekoj katedri.
To bi nam trebao biti signal da koristimo čim jednostavniji jezik, da dajemo primjere iz života, da govorimo tako da nas čim više ljudi mogu razumiti, da se trudimo izbjegavati strane riječi.

Slijedeće o čemu je o.Stephen govorio je potreba da se ispraznimo.
Gospod Isus Hrist, naš savršeni uzor na čiju sliku i priliku raspetog čovjeka nas je stvorio, lišio je Sebe svega, zato što je prepustio sebe čovječjoj naravi, i to naravi očišćenoj od svake oholosti i ljage grijeha.
Nema nam drugog puta ako Ga želimo slijediti, osim da sami sebe ispraznimo od svega, od bolesti sjećanja i želja, te da tako noseći svoj križ, a jedino ga možemo nositi ako smo ispražnjeni, doživimo preobrazbu tako da više ne živimo mi, nego Hrist u nama.
Nije o.Stephan ništa novo rekao, ali isto tako na svetim Liturgijama ne čujemo ništa novo dok se čita isti dio svetog Evanđelja svake godine, ali ako smo se ispraznili od sebe, od svojih laži i strasti, to će nam biti kao da prvi puta čujemo.
Štoviše bit će nam kao da čujemo glas našeg Gospoda Isusa Hrista.
Ništa dakle nismo postigli na svom Putu, ako ispražnjeni ne osjetimo osobni doticaj s našim Gospodom, i ne odbacimo kao nepotrebna sva filozofiranja o Bogu kao Bitku i slično.

P.S. Napisao sam kako bi se trebali kloniti govoriti tuđice (da ispadnemo pametni), a u naslovu sam naveo tuđicu - 'partikularnost'.
To sam napisao jer mi nije padala na pamet naša riječ.
Ali sam se sad sjetio - 'osobitost-osobnost'.
I zato je zanimljiva naša riječ 'osoba'.
Da bi osoba bila osobom, ona mora imati osobnost, ona se mora razlikovati od drugih, ona mora biti unikatna, ona mora biti partikularna, a ne dio amorfne mase ili dio apstrakcije.
Srbi imaju za to riječ 'lice' (mislim da je tu korjen crkvenoslavenski).
Lice samo po sebi ističe osobnost, čovjek se razlikuje od drugog čovjeka prvenstveno po licu. 
Tražimo dakle u drugima osobitost, tražimo u njima osobu, jer onda možemo u međusobnom zrcaljenju lica ugledati Lice koje je druga božanska osoba, na čiju sliku i priliku smo stvoreni.
Ne da budemo klonovi, nego sinovi vječnog blaženstva koje se ogleda u gledanju tog savršenog Lica na kojeg ćemo i mi ličiti. 
I evo nas do odlične poveznice - biti licem-osobom znači sličiti na Lice, sličiti na sliku Božju, Gospod Hristos je prava i živa ikona po kojoj smo stvoreni da joj sličimo. 
I ne zaboravimo na kraju ono što naglašava o.Stephan, da je to ikona raspetog Hrista, da nismo stvoreni da kao telci u tovu uživamo u Edenskom vrtu, nego da se raspnemo od ljubavi (nema ljubavi bez križa-patnje) prije toga ispraznivši se od svega što nije Ljubav.

Najhrabriji predsjednički kandidat u RH

Zove se Goran Jurišić, objavio je kandidaturu u siječnju, ima YT kanal na kojem plasira svoje političke stavove i povijesne prosudbe.
U posljednjem videu obradio je pokojnog vođu Njemačke A.Hitlera kao i nacional-socijalizam (pravi prijevod bi trebao biti narodni socijalizam).
Zašto ga smatram najhrabrijim?
Zato što bilo gdje na zapadu, pa i kod nas, kad netko iznese stavove kao on, ili završi na optuženičkoj klupi to jest u zatvoru, ili ga strpaju u ludnicu, ili u najboljem slučaju onemoguće mu pristup medijima i izbace ga iz posla ako radi u državnoj upravi, nekom ministarstvu ili državnom poduzeću (a mogu utjecati da ga se izbaci iz privatnih tvrtki).
Jednom rječju osoba koja posumnja u službenu naraciju o posljednjem svjetskom ratu doživi ostracizam u gotovo svim državama svijeta.
Sama ta činjenica ukazuje kako se povijesna istina o ww2 ne smije istraživati, zato hajka na povjesničare koji su optuženi da su revizionisti (povjesničari moraju biti reviozinisti ako se žele baviti povjesnim istraživanjem, inače nisu povjesničari nego su propagandisti onih koji imaju vlast), istina se ne boji istraživanja, istina se ne boji laži, istina ne trpa istraživače u zatvore, istini ne treba policija i sudstvo da je brani od laži.

Drugo je pitanje bi li Goran Jurišić bio pravi vođa hrvatskog naroda odnosno predsjednik RH.
Prosječni birač u RH svjesno ili podsvjesno zna da bi u slučaju pobjede G.Jurišića na predsjedničkim izborima, RH bila smještena u sadašnjem stanju svijeta* na mjesto većeg neprijatelja 'mira' od primjerice Irana ili S.Koreje to jest bio bi u najmanju ruku napravljen embargo oko RH kao što je oko te dvije zemlje.
Zemlja kojoj je glavni prihod turizam to ne može izdržati.
Zemlja koja nema proizvodnje, pa niti one primarne - hrane u dostatnoj mjeri, to ne može izdržati.
Zemlja u kojoj ljudi nisu spremni trpjeti oskudicu radi istine (makar to i ne bila prava istina, nego se radi o volji da se žrtvuje radi istine), to ne može izdržati.
Stoga, ako se nešto sudbonosno i kataklizmički ne dogodi do tih izbora, G.Jurišić nema vjerojatnosti pobijediti na izborima.

* Zato se revizija povijesti ww2 i razdoblja prije tog rata smatra monstruoznim zločinom - tako da ne bi ljudi čitajući ili slušajući povjesničare (revizioniste) posumnjali u dobru volju i namjeru
 pobjednika rata koji sad upravljaju sa svijetom.

P.S.
Cijenim blogera "o dosta toga i što dublje" te s vremenom dajem poveznice na njegove tekstove.
Tako ću dati i ovu .
Zato što taj tekst ima sličnu tematiku kao i ovaj.
Većina onih koji su se borili protiv sila osovine bili su propagandom uvjereni da se bore za osobne i narodne slobode protiv poretka sila osovine koji ih želi pretvoriti u robove.
Upravo se je suprotno dogodilo, pobijedio je globalizam pod krinkom borbe za slobodu.
Djedovi su se borili da im djeca budu slobodna, a unuci i praunuci su im nakon pobjede koju su ostvarili djedovi, postali građani drugog reda u vlastitoj domovini.
Stoga globalisti, prividno paradoksalno, čim više odmiče vrijeme od svjetskog rata, to više pojačavaju ratnu propagandu protiv poraženih, onu istu ili modificiranu s kojom su prevarili djedove.

Mogu li se papisti spasiti?

Dobio sam na prethodnom tekstu od čitatelja slijedeće pitanje:

"Pitanje za autora koje možda zaslužuje svoj post:Može li se logika koju primjenjuje na ekumeniste, da imaju blagodat sve dok ih Crkva ne osudi na saboru, primijeniti i na Katolićku Crkvu?Znamo da je carigradski patrijarh ukinuo anatemu rimskoga pape, i obrnuto. Znači li to da Pravoslavna Crkva zapravo priznaje da katolički sakramenti imaju blagodat, kao što to Katolička Crkva smatra za pravoslavne svete tajne?"

Prvo, što bi se trebalo znati, bloger iznosi osobno mišljenje koje može biti krivo.
Treba krenuti od dogme Crkve - izvan Crkve nema spasenja.
Koliko mi je poznato, dogmu je prvi počeo formulirati afrički latinski kršćanski otac sv.Kiprijan riječima:

"Tko nema Crkvu za majku, taj nema ni Boga za oca."

Dogma je prihvaćena u Crkvi kao i u shizmatičnoj RKC.
Sv.Kiprijan (odnosno Crkva) je poručio - vi što ste otpali od Crkve zbog shizme ili hereza, vi niste samo izgubili Crkvu, nego i Boga. 
Sekundarno je bilo to što su pogani izvan Crkve, zato što su i shizmatici i heretici takve smatrali onima koji nemaju Boga i spasenje, ovo je bila poruka - vi ste u istoj poziciji kao i pogani.

Dakle, prema dogmi Crkve, raskolnici i heretici, a to su papisti, se ne mogu spasiti, niti imaju blagodati svetih tajni (sakramenata).
Pa zar su onda milijarde papista među kojima je bilo mnogo onih koji su bili pobožni, koji su vršili pokore, dobra djela, koji su čak i život svoj dali za vjeru (iako papističku) završili u Paklu?
Ne, to nisam rekao.
Ako nisu znali, ako nisu nikad čuli prave argumente protiv papizma, ako su imali dobru volju da odbace i papizam ukoliko bi im se pokazali ti argumenti, onda ja čvrsto vjerujem kako su duhom pripadali Crkvi koju izvana nisu poznavali niti su joj izvana pripadali.
Što je onda sa svetim tajnama koje su dobivali u RKC, jesu li imali blagodat?
Ne, ne mislim da su imali blagodat, zato što je Crkva prihvatila na ekumenskom saboru Crkve dogmu, koju je opet izrekao sv.Kiprijan u polemici sa rimskim papom Stjepanom, kako izvan Crkve, to jest među shizmaticima i hereticima nema te blagodati.
Jel to znači da su sve ispovijedi koje su iskreno i pokajnički izrekli papisti bile uzaludne?
Ni to nisam rekao.
Ako je desni razbojnik dobio oproštenje svih grijeha neposredno pred smrt od samog Gospoda Hrista, tko može reći da nisu ti papisti u presudnom trenutku smrti sreli Gospoda koji im je rekao - vidio sam da ste se iskreno kajali i vršili pravu pokoru zbog grijeha, zato vam opraštam vaše grijehe i sad uđite u moju Crkvu koja je moja vječna Zaručnica te uđite u vječnu svadbenu slavu i blaženstvo koje vam je pripremljeno od postanka svijeta.
Netko može reći na ovo moje mišljenje - pa isto tako može biti i s poganima koji su vodili moralan život, mrzili grijeh i činili dobra djela.
Da, tko može zamjeriti Gospodu Hristu ako bi spasio takve pogane koji to ustvari nisu bili, nego nisu pripadali Crkvi zato što ili tada još Crkve nije bilo, ili im nitko je nije navijestio?
Zar ćemo biti poput starijeg sina koji prekorava Oca zašto oprašta razmetnom i na kraju raskajanom mlađem sinu, umjesto da se radujemo s Ocem što se je izgubljeni brat vratio? 

Ipak, ne smijemo se nikako približiti u ovom razmišljanju Origenovoj herezi općeg spasenja - apokatastaze.
Pakao stvarno postoji, i po sv.Pismu i pisanju kršćanskih otaca, većina čovječanstva završava u toj bezdanoj jami.
U toj jami završava mnoštvo iz svih religija, naroda, rasa i staleža.
I dalje nema spasenja izvan Crkve, i onaj tko joj ne želi u životu pripadati, ne će joj pripasti ni u trenutku smrti ni u vječnosti.
Prije sam samo dao naglasak na papiste koji su htjeli pripadati Crkvi, vjerovali su da joj pripadaju, držali su se kolikogod su mogli Božjih zapovijedi i zapovijedi Crkve (postili su npr.), ali sticajem okolnosti nisu imali prave informacije da su pripadali shizmi, a ne pravoj Crkvi, međutim da su ih imali onda bi odbacili shizmu i vratili se u Crkvu, ustvari to nije prava riječ, jer nisu joj nikad, ne svojom krivnjom, niti pripadali.  
Veću krivnju imaju oni koji su pripadali Crkvi, pa su onda otišli u raskol (primjerice 'istinski pravoslavci' koji su prije pripadali Crkvi), nego oni koji nisu nikad niti pripadali Crkvi, a mislili su da pripadaju, nego su pripadali papizmu (ili u mom slučaju bio sam najprije papist pa onda 'istinski pravoslavac').

Mora se naglasiti velika istina kako je izuzetna milost dobiti obraćenje i oproštaj grijeha neposredno pred smrt kao što je to dobio desni razbojnik.
Ne bi smjeli niti pomišljati da će se nama ta milost dati, jer čim razmišljamo o tome, tu milost nismo ni zaslužili (ustvari milost se ne može ni zaslužiti) niti ćemo je dobiti jer smo već pljunili na nju kad računamo da ćemo je dobiti prije smrti i tako odgađamo svoje obraćanje ili odluku da uđemo u Crkvu i izađemo iz shizme.
Nego:

"Danas ako mu glas čujete ne budite srca tvrda."

Stoga, ako su naši preci koji su bili papisti mogli dobiti tu milost prije smrti i tako ući u nebesku Crkvu, nemojmo se samozavaravati da će se to i nama dogoditi.
Jer naši preci nisu imali na raspolaganju moderne medije kao i mi, oni nisu znali da je njihov 'nezabludivi Hristov vikar na Zemlji' samo jedan oholica koji si je to umislio, oni nisu znali kako je taj 'vikar' samo jedan episkop (i to raskolnički) i jedan od pet patrijarha koji je dokazano bio u herezi, kojeg je sabor Crkve anatemizirao zbog hereze, koji nije nikad sazvao ekumenski sabor Crkve nego je to činio rimski car, koji je poljubio pred kamerama kuran, koji bogohuli da je Mater Božja klela na Golgoti protiv Boga Oca jer joj je Sin umro na križu, koji poziva muhamedance da u čim većoj broju dođu u Europu i tako unište ostatke kršćanske civilizacije ...

I na koncu odgovor na pitanje.
Ne, ne mislim da su svete tajne u RKC blagodatne po načelu-kanonu Crkve - svete tajne heretika i shizmatika su blagodatne dok god Crkva te heretike i shizmatike (mislim na svećenike koji poslužuju svete tajne, a ne laike) ne izbaci iz Crkve, budući je carigradski patrijarh Atenagora 'skinuo' anatemu rimskom patrijarhu koja je dana 1054.g. pa je onda tobož rimski patrijarh ponovno u Crkvi i ima blagodatne svete tajne, a zajedno s njim svi papistički svećenici.
Zato što nije dopušteno, koliko ja znam, ići na svete liturgije ili primati svete tajne od nekog za kojeg pouzdano znamo da je heretik.
To bi bilo isto kao da se idemo ispovijedati kod Jude Iškariotskog i da znamo da je on izdao Gospoda i da se ne kaje i ne traži oprost, ali još se nije ubio niti su ga apostoli proglasili izdajicom.
Takva ispovijed nije blagodatna kao što nisu ni blagodatne svete tajne papista. 
Dakle, carigradski Atenagora je de facto poručio - skidam anatemu, možete sad dobijati blagodati svetih tajni od Jude Iškariotskog.
I samim time je na sebe navukao anatemu budućeg sabora Crkve jer je digao anatemu od rimskog pape koji je ostao papist i time je ustvari rekao kako papizam nije hereza, pa je i sam Atenagora postao i heretik ekumenizma i heretik papizma.
S druge strane, nije samo carigradski patrijarh anatemizirao papizam pred tisuću godina, nego su ga anatemizirala i ostala četiri patrijarha, to jest cijela Crkva, pa ne može carigradski patrijarh, kao da je on 'nezabludivi Hristov vikar za Pravoslavlje' odlučivati u ime Crkve.
U Crkvi ne vlada papa, niti onaj iz Rima niti onaj iz Carigrada.
Možda sadašnji carigradski patrijarh kao i Atenagora smatra da su svete tajne papista blagodatne, ali to je irelevantno.
Svete tajne nisu magija koja je djelatna kad se izgovori neka čarobna formula (isto tako nije davanje ili skidanje anateme magija, pa sad zato što ju je protivno svemu izgovorio Atenagora, onda je skidanje anateme djelatno bez obzira što Rim nije napustio papizam).
Što bi rekao Toma Akvinski aristotelovski - kad se zadovolji forma i sadržaj sakramenta onda je sve moguće (u papizmu).
Zbog toga u papizmu vrijedi - jednom svećenik, zauvijek svećenik.
U papizmu svećenik koji postane javni sotonist i dalje ostaje svećenik, i dalje ima 'moć' izvršiti 'transubstanciju', a onda može po papizmu i ispovijedati i otpuštati grijehe.
Dakako da je to besmisleno, ali ni papizam nije ništa bolji.

Video o 'zapadnim' pravoslavcima, preciznije rečeno o pravoslavcima rimskog obreda koji je očišćen od natruha i zabluda papizma.

Kako ići u raskol?

(napisao sam dopunu i ispravak ovdje "Kako izići iz raskola?" )

(ovdje u tekstu sam krivo implicirao kako sv.Atanazije nije smio oformiti sinode biskupa antiarijanaca, dakle pravoslavnih biskupa, nego da je morao čekati da arijanski biskupi odstupe od arijanizma jer inače se stvara raskol u Crkvi, dok je istina kako su sv.Atanazije i ostali pravoslavni, a progonjeni biskupi činili Crkvu, a u raskolu su bili arijanci koji su imali u posjedu gotovo sve crkve)

(što za sadašnju situaciju znači da istinski pravoslavci čine Crkvu, a ne heretici ekumenisti koji imaju u posjedu nekretnine-crkve-hramove Crkve)

Kratki odgovor - samo slijediti svoju volju.
Radi se o raskolu od Crkve.
Logično, ako slijedimo Božju volju koja je materijalizirana u ovom slučaju kroz kanone Crkve, onda ne ćemo otpasti od Crkve i ući u raskol, nego ćemo se legalno i legitimno boriti unutar Crkve protiv hereza i heretika makar isti bili među najvišem kleru Crkve, makar isti bili patrijarsi.
RKC odnosno zapadni shizmatici jednostavno nemaju pravila-kanone koji bi to regulirali (iako su ti kanoni iz ekumenskih sabora Crkve i iz prvog tisućljeća, RKC ih je odbacila) zato što papizam počiva na pretpostavci kako je rimski biskup nezabludiv, k tome on je i Hristov zamjenik na Zemlji, pa ga nitko od ljudi ne može smijeniti.
Doduše, jednom se je to i dogodilo kad su bili istovremeno trojica rimskih papa, pa je sabor RKC svih razriješio i postavio novog papu.
Međutim, ubrzo su pape 'nezabludivo' deklarirali kako su oni viši od sabora Crkve i nitko ih ne može ni suditi ni skinuti sa rimske stolice.
Fiškali bi rekli, onaj izuzetak koji je razriješio istovremeno postojanje trojice rimskih papa, potvrdio je pravilo kako nitko nema pravo svrgnuti rimskog papu, osim kad to netko učini.
Za ovu problematiku znakovit je slučaj arijanizma kad je ta hereza toliko ušla u Crkvu da je svega par episkopa ostalo pravovjernima od kojih je najpoznatiji bio sv.Atanazije, aleksandrijski patrijarh-papa koji je desetljećima trpio progonstva zbog svojeg pravovjerja.
Progonili su ga oni koji su bili u Crkvi, ali su bili heretici (i rimski papa je tada pokleknuo pred pritiskom i složio se je s progonom sv.Atanazija).
Međutim, sv.Atanazije nije išao u raskol, nije formirao svoj sinod episkopa i proglasio ga sinodom Istinske Crkve.
On je trpio, vjerojatno i puno molio Boga da da milosti kako bi se nadvladao arijanizam u Crkvi.
I za koje desetljeće molitva je uslišana, arijanizam je zauvijek odstranjen (osim ako se sada ponovno ne pojavi) od Crkve, sv.Atanazije se je slavodobitno vratio u Crkvu iz koje nikad nije ni otišao, a heretički episkopi odbacili su svoje arijanističke zablude.
Nakon toga Crkva je formulirala kanone koji reguliraju upravo ovu problematiku, kako reagirati kad netko, bilo klerik ili laik, vidi da je neki klerik (ili mnogo njih) skrenuo od pravovjerja.
Kanon predviđa da takav vjernik može prekinuti općenje sa klerikom kojeg je javno optužio da je heretik. 
Međutim tu se ne staje, Crkva mora sazvati sinodu ili sabor na kojem se treba raspravljati o optužbi za herezu, saslušati obje strane, eventualno druge svjedoke i donijeti presudu (okrivljujuću ili oslobađajuću).
I sad dolazimo do onog zašto ovaj tekst pišem.
1923. bio je svepravoslavni sabor Crkve u Carigradu na kojem se je raspravljalo i o uvođenju novog kalendara, međutim nikakav zaključak za ili protiv novog kalendara nije donesen.
Ipak, carigradski patrijarh i PC Grčke uvode na svoju ruku novi kalendar slijedeće godine što dovodi do velikog revolta grčkih vjernika.
Ovdje treba odmah naglasiti kako pitanje kalendara u Crkvi nikako ne može biti dogmatsko pitanje, nego disciplinsko.
Prije Nikejskog sabora Crkve koji je definirao kalendar Uskrsa, mjesne Crkve znale su u različite dane slaviti Uskrs. 
Svakako to nije bilo dobro, ali nisu se te mjesne Crkve anatemizirale  međusobno zbog toga. 
Upravo stoga što kalendar Crkve nije dogmatsko pitanje.
Stoga revolt nekih Grka protiv novog kalendara je bio legitiman, ali nipošto ne može biti razlogom da se oni koji su ga predložili ili uveli, optuže da su heretici (iako se kasnije vidjelo da su heretici ekumenizma).
Uvođenje novog kalendara kršilo je disciplinu Crkve, a ne dogme Crkve.
No, ako su i krivo optužili carigradskog patrijarha i atenskog mitropolita da su heretici zbog novog kalendara, kanoni Crkve (o kojima sam gore pisao) predviđaju da su mogli legitimno prekinuti općenje (zajedništvo) s tim klericima, ali su trebali čekati da se ta njihova optužba riješi na saboru Crkve, nipošto da su imali pravo proglasiti kako su oni istinska PC, a svi ostali da su raskolnici.
To se je i dogodilo sredinom 30-tih godina prošlog stoljeća kad su se tri episkopa pridružila revoltu i utemeljili su sinod nove 'istinske' Crkve, a de jure i de facto formirali su raskolničku 'Crkvu'.
I kao što to uobičajeno biva, raskolnici su se ubrzo među sobom raskoljavali i optužili one s kojima su maloprije tvrdili da su s njima 'istinski pravoslavci', kako su otpadnici, heretici i shizmatici.
Ipak se je sredinom 20.st. u Crkvi, kao nekad za vrijeme Arija, pojavila prava hereza (jer novi kalendar nije hereza), jednom riječju nazvana ekumenizam koji tvrdi kako Hristova Crkva ima mnogo grana te da se tek u budućnosti i uz trud ekumenista trebaju sve te grane ujediniti u jednu Crkvu (nije krivo pregovarati s papistima i protestantima, ali je hereza ekumenizma riječima ili djelima dovesti ih u zabludu da su oni već u Crkvi, a ne da se moraju vratiti u Crkvu).
Sad odnosno tad je i te kako bilo razloga da vjernici prekinu općenje s klericima koji su ekumenisti, da ih javno optuže i čekaju sazivanje ekumenskog sabora Crkve koji će osuditi sve heretike ekumenizma, od patrijarha pa do nekog seoskog paroha.
Međutim, niti sada kanoni Crkve ne dozvoljavaju da neki u opravdanom revoltu protiv hereze ekumenizma formiraju sinode episkopa i proglase se 'istinskom' PC jer time izravno idu u raskol.
Neki kažu, pa kako će ti patrijarsi koji su ekumenisti sazvati ekumenski sabor Crkve koji će ih osuditi kao heretike?
Doista to se ne može očekivati, ali nije na nama da spekuliramo kako će se situacija raščistiti, je li Bog predvidio da se taj ekumenski sabor Crkve protiv ekumenizma i koji bi trebao razriješiti kao heretike mnoge patrijarhe (a zašto ne očekivati njihovo pokajanje?) dogoditi ili ne će prije Sudnjeg dana.
Važno je spoznati kako javni heretici i oni koji nisu, ali su u zajedništvu s heretičkim klericima, imaju blagodat svetih tajni dok god im Crkva ne skine svećenički čin.
I to Bog preko Crkve daje ne radi tih heretičkih klerika, nego radi vjernika kojima se daju svete tajne.
Dakle, nitko se ne treba smućivati zato što je spoznao da ga je primjerice krstio heretički svećenik, ili ga je ispovijedio i pričestio, ili ga je vjenčao.
Heretički svećenik ima blagodati svetih tajni dok god ga Crkva (valjano) ne raščini.
To je Crkva davno definirala kao istinu-dogmu, i tko god tvrdi drugačije je sam heretik.
Zamislimo samo da to nije istina.
Ispovijedate se kod nekog svećenika za kojeg znate da je pravovjeran (nitko pak ne može posve biti u to siguran, jer samo Bog zna što je u ljudskom srcu).
Njega je rukopoložio neki episkop za kojeg znate da je pravovjeran.
Tog episkopa je rukopoložio neki drugi episkop za kojeg znate da je bio (jer je pokojni) pravovjeran.
Ali ne znate je li svaki u tom lancu episkopa bio pravovjeran, i ako ta dogma Crkve nije istinita, vi se najvjerojatnije niste ispovijedili zbog nekog episkopa koji je živio stoljećima prije vas i nije bio pravovjeran (u smislu da je bio heretik, ali ga Crkva nije raščinila).
Dakle, eklesiologija 'istinskih pravoslavaca' je besmislena i nitko na svijetu po toj besmislenosti ne bi mogao biti siguran je li se pravovaljano krstio ili nije jer je kroz dva tisućljeća mogao negdje i nekad puknuti lanac pravovjernosti.
Nažalost, ja sam nakon što sam spoznao da je papizam zabluda, došao u doticaj s 'istinskim pravoslavcima', iako mi je neki unutranji glas govorio kako tu nešto nije sasvim u redu, a tek sam nakon Uskrsa vidio i uvjerio se da je taj put bio raskolnički.
Prvi znak mi je bio kad je jedan od niza raskola 'istinskih pravoslavaca' kojem sam pripadao otišao u novi raskol u kojem se nalazi samo jedan stari grčki episkop i ja sam trebao pripadati toj 'istinskoj' PC koja se sastoji od samo jednog episkopa.
Znači od milijarda živućih ljudi na Zemlji, kršćani su spali ne nekih stotinjak.
Onda sam napisao tekst na blogu o Uskrsu u kojem sam spomenuo čudo sv.Ognja u Jeruzalemu.
Međutim, tumačenje 'istinskih pravoslavaca' jest - to je neki trik (tako su nekad i sad neki papisti govorili) jer jeruzalemski patrijarh nije s njima u sinodi (da li onoj gdje je samo jedan episkop ili onoj u kojoj ih je osam ili u nekim drugima) i on je u herezi ekumenizma zato što im se nije priključio.
To je jednostavno bilo previše i hvala Bogu da mi je to skroz otvorilo oči.

P.S.
Dobro bi bilo da objasnim kako to da sam došao u doticaj prije s 'istinskim pravoslavcima' nego s kanonski priznatom mjesnom Crkvom, a ona je za RH SPC.
Kao i većina Hrvata, smatrao sam da je SPC inficirana etnofiletizmom i to onim na štetu hrvatskog naroda i njegove države.
Idealno bi bilo da pravoslavlje ima neprekinuti kontinuitet među Hrvatima i u Hrvatskoj, pa da postoji mjesna Crkva HPC (ustvari mjesne Crkve nisu Crkve nekog naroda, nego neke države ili kao što samo ime kaže one su 'mjesne', a ne nacionalne, one bi se trebale primjerice zvati Pravoslavna Crkva Rusije, a nikako u smislu da je RPC Crkva Rusa, tako da bi se mjesna Crkva kod nas trebala zvati PCH - Pravoslavna Crkva Hrvatske).
Međutim znamo da nije tako.
HPC koja se u RH pojavljuje nije priznata od Crkve, trenutnog 'patrijarha' HPC postavila je ridukulozna EPC (Europska PC sa sjedištem u Parizu).
Dakle ništa od HPC ni od PCH, tim više što RH ne da nije zainteresirana za njezinu uspostavu, nego se na sve moguće načine trudi da se to ne dogodi.
Kad sam objavio na blogu da odbacujem papizam i prihvaćam pravoslavlje, jedan čitatelj me je uputio na 'istinske pravoslavce'.
Tada još nisam znao za kanone Crkve koje sam naveo u gornjem tekstu, to jest da klerici heretici, primjerice ekumenizma, ostaju u svom činu i imaju blagodati svetih tajni sve dok ih ne raščini Crkva ne nekom saboru ili sinodi.
Kako je SPC također inficirana s ekumenizmom, to sam onda zaključio kako to nije mjesna Crkva.
I našao sam se tako među IPC Helade.
Mnogi čitatelji pitaju i komentaraju - ode Emil u četnike, sad će se boriti protiv svog naroda i države.
Daleko od toga, etnofiletizam je i dalje hereza, mjesnu Crkvu u ovom slučaju mogu voditi heretici srpskog etnofiletizma, ali dok ih Crkva ne upozori ili ne raščini, oni i dalje vode mjesnu Crkvu.
Najgore što se može dogoditi ljudima koje imaju iskustvo kao ja, da se razočarani i papizmom, i etnofiletizmom u pravoslavlju, okrenu nekoj lažnoj religiji ili postanu ateisti.
Na tu udicu se ne ću uhvatiti, ma koliko neki čitatelji poput papagaja ponavljali - 'ode Emil u četnike'.
Nema povratka u papizam jer sam duboko uvjeren kako papizam nema temelja u Crkvi, nego je opasna hereza koja se je pojavila na zapadu koncem prvog tisućljeća.
Nema povratka niti u 'istinsko pravoslavlje' jer su to raskolnici.
Ja sam 'egoist' jer želim spasiti svoju dušu, a to je praktično nemoguće bez pomoći svetih tajni, dok svete tajne daje jedino Crkva, a ta Crkva je za naše područje priznala SPC kao mjesnu Crkvu.
Ludo i autodestruktivno bi bilo da ja ostanem bez svetih tajni čekajući da se u nekoj budućnosti, a možda i nikad, u RH oformi Pravoslavna Crkva Hrvatske koja će biti priznata od svih ostalih mjesnih Crkvi.

To je bio pravoslavni 'hod za život' kojeg predvode svećenici i monasi.

K tome to nije samo hod protiv čedomorstva, nego i protiv sodomizma.

Kad će papistički svećenici i redovnici sudjelovati u nečem sličnom?

Doduše oni su sudjelovali u nečem suprotnom, u paradama sodomita još davnih godina u Kaliforniji i šire.

P.S.

Ovo pišem ovako zato što je broj komentara prešao 200, pa se za vidjeti nove komentare mora kliknuti na poveznicu.

Nadalje, rimski papa Franjo pozvao je javno papiste da napuste tradiciju.

O tome možete pročitati ovdje i ovdje.

Prvo, ako neka institucija zove svoje članove da napuste tradiciju te ustanove, onda je to autodestrukcija ili suicid te institucije (iskreno ne znam dal se je to ikad dogodilo u povijesti).

Stoga bih se radovao kad bi rimski papa Franjo pozvao papiste da napuste papizam, jer prava tradicija RKC iz 9.st. je to - papizam.

Bez papizma se rimska mjesna Crkva ne bi izdvojila od Hristove Crkve.

Kako ipak nismo 'veslo sisali' onda znamo da rimski papa zove papiste da napuste Božje zapovijedi, da napuste tradicionalni moral, da napuste sve ono što je od Crkve ostalo u papizmu, kako bi se mogli papisti uklopiti u NWO.

I sad pitanje za papiste.

Ako vjerujete da su rimski episkopi Hristovi zamjenici s neograničenom vlašću na Zemlji, kakvo to mišljenje imate o Gospodu Hristu koji za svog zamjenika bira nekog poput papa Frane?

Ta rekao je da se i zli ljudi smiluju kad im netko dojađuje s molbama, te kako se onda Bog ne će smilovati onima kojima je Otac, a oni Njegova djeca,  da ne će otac svojoj djeci dati zmiju ili škorpiona dok ga za nešto mole, a po ovome Bog je svojoj djeci dao papu Terminatora?

I na koncu komentar s 'breibarta' jednog očajnog papiste:

"The Church was better served back when the Pope had a brothel in the Vatican."

"Crkva (misli na shizmatičku RKC jer on vjeruje da je to prava Crkva) je bila bolje služena u prošlosti kad je Papa imao javnu kuću u Vatikanu."

Znači da papisti znaju kakvih je sve nitkova bilo na stolici rimskog episkopa, ipak drže kako su ti pape, gori od najgorih pogana, bili izabrani od Boga da budu Njegovi zamjenici.

Kako može netko tko kaže da vjeruje u Gospoda Hrista imati tako loše mišljenje o Gospodu?

Odgovor je - to je misterija papizma, najveće hereze koja se je ikad dogodila, jer ni Arije ni Nestorije ne bi radili stvari koje su radili 'nezabludivi Hristovi vikari' i ne bi kršćane javno pozivali na nemoral i napuštanje Božjih zapovijedi - tradicije.

Nadalje, razmislimo, dragi moji papisti, što je to stvarno tradicija Crkve.

Ne sumnjam da ćete npr. reći (i ja bih to prije rekao) kako je celibat svećenika tradicija Crkve.

Ne, to nije tradicija Crkve, nego papizma koji je kako rekoh nastao u devetom stoljeću (nekako u vrijeme kad je rimski papa Ivan pisao poznato pismo knezu Branimiru o kojem sam pisao na blogu).

Jer, papa Silverije o kojem sam isto tako nekad pisao, a raspisali smo se o njemu i u komentarima, je bio sin pape Hormisdasa.

Dakle celibat svećenika nije nipošto tradicija Crkve kad su sami rimski episkopi bili sinovi nekih rimskih episkopa.

I da se razumijemo, Silverije nije bio izvanbračni sin, nego pravi-legalni sin pape Hormisadasa, koji je rukopoložen nakon što je prethodno bio oženjen (i možda već imao sina, ali to nije važno).

Tradicija Crkve je pak da monasi (što uključuje i jeromonahe - svećenike redovnike) žive u celibatu, a kasnije je dodano kako episkopi trebaju biti od redova monaha, znači neženjenih svećenika.

To očito nije bila tradicija kad je živio papa Silverije.

Stoga trebamo biti oprezni kad govorimo o tradiciji, jer nešto što nije živjelo za vrijeme sedam ekumenskih sabora Crkve ne može se nazivati tradicijom Crkve.

 

Pismo piše papa rimski knezu Branimiru

Uskoro će biti 1140 godina od kad je rimski papa Ivan VIII napisao pismu hrvatskom knezu Branimiru.
Pismo u modernom prijevodu glasi:

Pismo je važno zato što se te daleke 879.g. spominje postojanje hrvatske kneževine s ove strane Jadrana.
Ne samo na obalama i u neposrednoj unutrašnjosti, nego i dalje, jer je iz pisma jasno kako papa rimski šalje blagoslov hrvatskom knezu i narodu sa zahtjevom na kraju pisma da se knez pobrine da neki svećenik Ivan obavi, u pismu nije naveden u kojem cilju, diplomatski zadatak u bugarskoj državi.
Taj zadatak je rimski papa povjerio hrvatskom knezu Branimiru, iako je rimski patrijahat tada bio duboko na Balkanu, pa čak i u današnjoj Grčkoj (osim dijela sjeveroistoka koji gravitira Carigradu), tako da su Rašani od kojih su kasnije nastali Srbi, tada bili također kršćani pod rimskim patrijahatom (tek je Sava-Rastko Nemanjić nekoliko stoljeća kasnije prešao na istočni carigradski obred i patrijahat), onda je jasno kako je tada hrvatska kneževina pod knezom Branimirom bila u susjedstvu (ne da je knez Branimir imao granicu na Vardaru, nego da je bugarska država bila do Drine i sjevernije) bugarske države (to potvrđuju događanja stotinjak godina kasnije kad hrvatski vladari ratuju s bugarskim kako bi spasili, očito tada bliske, Rašane ili Srbe od premoćnih Bugara).
Da su hrvatska i bugarska država tada bile prve i relativno moćne slavenske državi potvrđuje i znamenito pisanje rimskog (bizantskog) cara Porfirogeneta u kojem navodi kako je rimsko (bizantsko) carstvo pozvalo Hrvate sa sjevera (ondašnja bijela Hrvatska na području između današnje Poljske i Ukrajine) da istjeraju Avare koji su sa Slavenima poharali Balkan od Jadrana pa skoro do Carigrada, a istovremeno se je kršćansko Rimsko carstvo moralo braniti od prodora arapskih, kasnije turskih, muhamedannaca s juga i istoka.
Bilo bi nerazumno pomisliti kako je rimski car jednostavno poklonio svoje nekadašnje ilirsko-dalmatinske provincije Hrvatima, nego budući je isti bio car, onda je ponudio Hrvatima da na tom području istjeraju avarsko-slavenske barbare koji su uništili sve veće gradove (npr. Solin, koji je ustvari grad imenjak grčkog Soluna i vjerojatno je u tom gradu živilo mnogo Rimljana grčkog podrijetla) te da stvore svoju kneževinu ili banovinu koja će priznavati vrhovnu vlast rimskog cara (naravno onog iz Carigrada, jer u Rimu više nije stolovao car, k tome germanski barbari su osvojili i poharali Rim na apeninskom poluotoku).
I eto nas na pola puta do objašnjenja misteriozne rečenice rimskog pape Ivana VIII u kojem hvali kneza Branimira što se vraća 'u krilo apostolske stolice sv.Petra i sv.Pavla', to jest pod crkvenu vlast Rima koji nema više cara, odnosno upravo u tom stoljeću rimski papa bespravno daje rimsku carsku krunu franačkom kralju Karlu Velikom.
Dakle, čini mi se vrlo vjerojatnim, kako je knez Branimir poštujući dogovor između rimskog (bizantskog) cara i Hrvata priznavao sve do ovog pisma vrhovni suverenitet Carigrada u svojoj kneževini, a onda se nešto promijenilo tako da ga rimski papa hvali kako se vratio u 'krilo rimske Crkve' (također je vrlo vjerojatno da su Hrvati do tada imali staroslavensku sv.Liturgiju bizantskog obreda).
Pravo rimsko carstvo, sa sjedištem u Carigradu još od vremena svetog cara Konstantina, jasno da nije priznavalo bespravni potez rimskog pape koji je dao carsku krunu Karlu Velikom, a u tom cilju je u Rimu krivotvoren poznati povijesni falsifikat tzv. Konstantinova darovnica po kojoj je tobož car Konstantin svu vlast u carstvu prepustio rimskom papi.
U tom sukobu, oslabljeno rimsko carstvo nije moglo zadržati dominaciju nad nekadašnjim zapadnim pokrajinama, a vidimo iz ovog pisma kako se je na kraju de facto hrvatski knez Branimir priklonio novostvorenom Franačkom carstvu koje se je bespravno i nelegitimno nazivalo Rimskim (kasnije je nazvano Svetim rimskim carstvom njemačke krvi).
Da ova moja pretpostavka objašnjenja pisma ima temelja govori činjenica kako su upravo tada franački misionari u dogovoru s Rimom misionarili među Bugarima koji su tad već bili kršćani, ali u Carigradskom patrijahatu i s istočnim bizantskim obredom.
To je uvelike pogoršalo odnose između Carigrada i Rima te je izazvalo progon, stradanje i na kraju priznanje i rehabilitaciju carigradskom patrijarhu sv.Fotiji.
Taj svetac je baš dvije godine prije ovog pisma ponovno postao carigradski patrijarh. 
Znamenit je po tome što je upozoravao kako rimski patrijarsi žele apsolutnu dominaciju u cijelom kršćanstvu, u njegovo vrijeme je de facto rođena velika hereza papizma u Rimu koja je 1054.  konačnim raskolom otišla-otpala od Crkve.
Nažalost, hrvatski knezovi su tada krivo procijenili i pogazili ugovor koji su njihovi preci položili s rimskim carem, te su stali na stranu shizmatičkog Rima koji odonda teži prema dolasku Antihrista, a desna ruka mu je tada i još tisuću godina bilo germansko tzv. 'Sveto rimsko carstvo'.
I kako je na kraju završila 'misija' misionarenja s kojom su, uz pomoć hrvatskog kneza Branimira, Rim i Franci htjeli pridobiti na svoju stranu Bugare?
Bili su istjerani iz Bugarske, a Rimski patrijahat je izgubio i Grčku odlukom cara iz Carigrada.
Ova stara povijesna zgoda se stalno ponavlja nekoliko posljednjih stoljeća.
Rim-Vatikan želi prodor na pravoslavni istok, više nisu u igri pravoslavni Bugari, nego pravoslavni Srbi preko kojih se želi doći do glavnog cilja, do Rusije.
Kao što je nekad rimski papa Ivan VIII laskao i tepao hrvatskom knezu da ga iskoristi u cilju prevađanja Bugara na rimokatolicizam, tako moderni rimski pape koriste naivne Hrvate koji ne znaju vlastitu povijest, ili ako znaju nisu ništa iz iste naučili, da im se uputi par beskorisnih poruka i 'blagoslova' kojima ih umire, da se ne bi pobunili dok pregovaraju s pravoslavnim Srbima na štetu hrvatske državnosti i samostalnosti.
Nažalost, većina hrvatskih rimokatolika vjeruje kako je njihova sobarsko naivna vjernost rimskom papi veletrgovcu istovjetna vjernosti Gospodu Hristu.
Nije čudo kako je naivna likovna umjetnost najviše cvala među Hrvatima.

Agrokalipsa

Ovaj tekst sam pisao  pred dosta vremena i nisam ga završio.
Čitatelji, završite ga sami.

Poljoprivreda je osnovna ili temeljna ljudska gospodarska djelatnost.
Ljudi kao i sva materijalna bića ne mogu opstati bez hrane i pića.
"Kraljevstvo za konja!" bile su navodne riječi engleskog kralja Richarda III u vrijeme bitke kod Boswortskog polja, ali možemo sigurno reći da bi dao kraljevstvo za čašu vode ili koricu kruha.
Kad bi bio dovoljno gladan ili žedan.
Kao i svi ljudi. Osim izuzetaka koji su spremni umrijeti od gladi ili žeđi radi nekog cilja.
Stoga proizvodnja hrane ili uzimanje hrane iz prirode je temelj oko kojeg se sva druga gospodarska djelatnost okreće.
Što će nam smartphoni ako nemamo što za jest?
Da, važno je imati odjeću i obuću, kao i krov nad glavom međutim ne ćemo momentalno umrijeti ako hodamo bosi ili ako smo oskudno odjeveni, ili ako spavamo pod vedrim nebom, dok ove dvije potrebe za hranom i pićem dovode do smrti puno ranije ako se ne zadovolje.
U vremenu u kojem živimo nikad manje ljudi se ne bavi s poljoprivredom i nikad manje ima gladi.
Znamo i zbog čega, industrijske revolucije višestruko su smanjile potrebu za manualnim poljoprivrednim radom.
Nekadašnje mučno oranje ili kopanje ili branje poljoprivrednih proizvoda zamijenili su poljoprivredni strojevi tako da u nekim slučajevima jedan čovjek na takvom stroju može za isto vrijeme obaviti neku poljoprivrednu aktivnost za koju su nekad trebali stotine ljudi s alatima.
K tome kemijska industrija proizvodi tvari s kojima se prskanjem ili zaprašivanjem uništava korov ili nametnici, tako da praktično ručnog pljevljenja korova okopavanjem više nema.
Posljedice osim spomenute veće proizvodnje hrane nego ikad u povijesti, nisu dobre.
Prvo, sa stajališta kvalitete zemlje ona postaje sve više jalova.
Umjetna kemijska gnojidba kao i bacanje ogromnih količina herbicida, insekticida i fungicida izaziva akumuliranje štetnih tvari u zemlji, zemlja postaje sve više sterilna i neorganska.
Mislim da se može staviti usporedba fertilnosti zemlje s fertilnosti suvremenog društva.
I jedno i drugo suočava se s kataklizmom i jedno i drugo je međusobno povezano.
Mehanizacija i korištenje (al)kemije u poljoprivredi ispraznila su sela jer više nije bilo potrebe za ljudskom radnom snagom kao prije.
Sela su se ispraznila u gradove u kojima ne živi organsko društvo kao na selu.
To znači da su novopridošli stanovnici gradova prestali osjećati ograničenja organskog društva.
Primjerice, nije više bilo nužno živjeti u skladu s naravnim moralom jer više nije bilo nekog kao u rodu (ili u selu) koji bi takve amoralne pojedince kaznio ili odstranio iz društva.
U gradovima su manje više svi anonimni, tako da nitko nikog ni ne može osramotiti.
Obitelji su uništene, tako da ni ne postoji čast obitelji ili roda koju treba sačuvati.
U selima su nekad svi išli u crkvu, u gradovima to ide manjina.
U selu ako netko nije išao u crkvu bio je crna ovca, u gradovima obrnuto.
U selu ako neka djevojka nije djevojka, jer riječ djevojka dolazi od riječi djevica, ta je bila javno osramoćena i ne samo ona, nego i njezin rod, i teško da se je mogla udati.
Seksualna i ina kulturna revolucija uvelike je koincidirala na zapadu s pražnjenjem sela.
Ta nova sloboda od stega naravnog morala i religije obećavala je materijalno i duhovno blagostanje.
Kako čovjek nikad ne može biti svoj gospodar, a s tom revolucijom odbio je služiti Boga, jasno je da je riječ sloboda ustvari značilo ropstvo Sotoni.
Spolna razuzdanost zbog koje se je lagaliziralo čedomorstvo, a (al)kemija je stvorila kontraceptivne i abortivne tvari, je uništila natalitet i zdravlje društva i pojedinaca.
Kao što je zemlja zbog (al)kemije postala jalova, tako su i utrobe žena zbog (al)kemije postale jalove.
Kao što je (al)kemija stvorila bastardno hibridne biljke koje se ne mogu od svog sjemena razmnožavati, tako je i sjeme suvremenih muškaraca sve više jalovo (čitao sam da se je broj spermatozoida muškaraca od 70-tih godina do kraja stoljeća prepolovio).
K tome te nove genetski modificirane poljoprivredne biljke nerijetko potiču kod muškaraca ženske hormone, a smanjuju testosteron.
Navodna i voda u kojoj se dodaje klor ima slično djelovanje.
Pošast sodomizma se vrlo lako poveže s tim činjenicama.
Eksplozija raznih alergijskih bolesti u posljednje vrijeme vjerojatno je izazvana s hranom koja se više ne proizvodi na tradicionalni način i od tradicionalnog sjemena.
Također, u velikom porastu su autoimune bolesti i tu je vjerojatno isti razlog.

Smrtonosna glupost u Moskvi

Ne, ne radi se u ovom tekstu o veličanju zločinačke boljševičke Crvene armije za vrijeme svibanjske parade u Moskvi (to je poseban problem o kojem sam pisao na blogu), nego o nepotrebnim žrtvama nedavne nesreće ruskog zrakoplova.
Prema ovom komentaru profesionalnog pilota, mnogi putnici su stradali zato što nisu mogli na vrijeme izbjeći od požara.
Smrt u vatri je grozna smrt, mislimo o tome još više da ne bismo završili s lijeve strane Gospoda Hrista na Posljednjem sudu.
A neki od tih žrtava bili bi spašeni da nisu drugi putnici blokirali izlaz tako što su tražili svoje torbe, svoja računala, svoje pametne telefone.
I nije u pitanju ništa specifično rusko, isti problem se dogodio već i prije u nesrećama zrakoplova na zapadu.
Neki od Adamovih potomaka čak snimaju kamerama trenutke nesreće, da bi se valjda pohvalili na nekoj socijalnoj mreži što su uspjeli snimiti, te tako i oni pridonose začepljenju izlaza od vatrene stihije.
U što se je to moderni čovjek pretvorio!
Važnija mu je idiotska slava na nekom nehumanom mediju, nego život njegovog bližnjeg, a možda i vlastiti život.
Važniji mu je pametni telefon koji ga ionako zaglupljuje i otuđuje od drugih, od ljudskog bića kojeg je kao i njega od smrti otkupio Bog svojom Mukom i Uskrsnućem.
Imamo sličan slučaj u Italiji kad je kapetan među prvima napustio putnički brod koji je potonuo. 
Gdje su oni stari kapetani koji su zadnji napuštali brod, a neki ga nisu niti htjeli napustiti nego su potonuli s njim (što isto treba osuditi jer se tu radi o gordosti koja dovodi do druge krajnosti, do samoubojstva)?
Pa ljudi moji, kad tad ćemo umrijeti, i zar je mudro izbjeći smrt tako da nekog drugog pošaljemo u smrt zbog našeg sebeljublja i ljubavi prema nepotrebnim stvarima?
Još je gora činjenica što mnogi od tih luđaka ne će niti osjetiti grižnju savijesti, a kamoli pokajanje i pustiti suze pokajničke. 
Postali smo robovi tehnologije to jest Sotone, ne možemo zamisliti život bez tehnologije koja nam je postala svetinja, tako da smo spremni doslovno (kao u ovom primjeru) žrtvovati ljude zbog proizvoda tehnologije.
Isključimo se iz tog ludila čim prije!