Bližnji i neprijatelj

Današnja liturgijska čitanju su:
- Druga knjiga o Kraljevima 4:1-7

Žena jednoga od proročkih sinova zamoli Elizeja ovako: "Tvoj sluga, moj muž, umro je; a znaš da se tvoj sluga bojao Jahve. Sada je došao vjerovnik da mi uzme oba sina i učini ih svojim robovima." Elizej joj reče: "Što ti mogu učiniti! Reci mi što imaš u kući?" Ona odgovori: "Tvoja sluškinja nema ništa u kući, osim vrča ulja." Tada joj reče: "Idi i posudi od svih svojih susjeda praznih sudova, ali neka ih ne bude premalo! Zatim se vrati kući, zatvori vrata za sobom i za svojim sinovima i nalijevaj ulje u sve te sudove i pune stavljaj na stranu." I ode ona od njega, zatvori vrata za sobom i za svojim sinovima. Oni su joj dodavali sudove, a ona ih punila. I kad se sudovi napuniše, reče ona svome sinu: "Dodaj mi još jedan sud!" Ali joj on odgovori: "Nema više sudova." I ulje stade. Ona ode i kaza čovjeku Božjem, a on joj reče: "Idi, prodaj ulje i podmiri svoj dug, a od ostatka živjet ćeš ti i tvoji sinovi!"

- Evanđelje po Mateju 18:15-22

"Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša, stekao si brata. Ne posluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva svaka tvrdnja. Ako ni njih ne posluša, reci Crkvi. Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik." "Zaista, kažem vam, što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu." "Nadalje, kažem vam, ako dvojica od vas na zemlji jednodušno zaištu što mu drago, dat će im Otac moj, koji je na nebesima. Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima." Tada pristupi k njemu Petar i reče: "Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?" Kaže mu Isus: "Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam."

Milosrđe je zajednička tema oba čitanja.
Kako piše opat Gueranger, vjerovnik koji prijeti udovici je Sotona.
Sotona ima svoje pravo nad nama zbog naših grijeha, zato smo bili njegovi robovi, i biti ćemo opet ako padnemo u grijeh.
Ulje koje čudesno ne prestaje teći iz vrča u druge posude su djela milosrđa. Milosrđe se inače simbolizira uljem, jer ono se koristi za pomazanje onih na koje pada Božja milost.
Zato su se kraljevi mazali uljem prilikom zakraljevanja, zato se koristi sveta krizma - ulje za sakrament krizme, zato se isto ulje koristi za sakrament bolesničkog pomazanja.
Važan detalj svetog teksta je što se je udovica zatvorila u svoju kuću sa sinovima dok se je čudo događalo.
Nitko ih nije vidio što rade. Nitko nas ne smije vidjeti dok radimo djela milosrđa, odnosno ne smijemo se nikome hvaliti za ta djela, jer onda ulje ne će teći, i Gospodin će nam reći - primili ste svoju nagradu zato što ste htjeli da vam se ljudi dive, ne očekujte više druge nagrade s Neba.
Isto moramo primijetiti kako je prorok Elizej rekao udovici da nabavi čim više posuda.
Drugim riječima moramo biti milosrdni čim više možemo.
Ali ne u mjeri da nam obitelj i oni koji ovise o nama pate jer smo cijelo svoje vrijeme ili sav svoj trud ili novac dali potrebitima koji nam nisu najbliži, a oni najbliži su sada u oskudici.
To se vidi u rečenici koju je izrekao čovjek Božji Elizej udovici - podmiri svoj dug, a od ostatka ulja živjet ćeš ti i tvoji sinovi.
Dakle ovdje dolazimo do određivanja definicije tko su nam naši bližnji.
Definicija je - bližnji su bližnji. Napisao sam tu besmislenu definiciju da bih naglasio kako su moderni ljudi posve izokrenuli tu definiciju.
Pa svojim bližnjima doživljavaju pop zvijezde, ljude koji vole istu pop glazbu kao i oni makar se nalazi na drugom kraju Zemaljskog kruga, ili ljude koji se odjevaju slično kao i oni, imaju ista politička i ideološka gledišta ili bližnjim doživljavaju svakog čovjeka.
Ako su nekom svi ljudi bližnji, onda mu nitko nije bližnji.
Bližnji je dakle onaj tko nam je uvijek blizu kad nam zatreba ili on ili njegova pomoć, savjet, neko djelo ili bilo što što nam treba ali toga trenutno nemamo.
Jasno je iz ovoga da bi nam najbliži trebao biti Bog bez kojeg ne možemo ništa i koji svega ima u izobilju i spreman nam je to dati jer nas toliko ljubi da je umro zna nas na križu.
Slijedeći koji su nam najbliži su suprug(a), djeca, majka, otac.
Ako dijete osjeća veću bliskost s nekim bezveznim glumcem ili pjevačem čiji poster ima na zidu umjesto raspela ili neke svete slike, nego s vlastitim roditeljima, onda je to znak da je tu pukla temeljna veza između roditelja i djece.
Isto, ako je netko od roditelja zbog svoje karijere zapustio bliskost prema djeci, onda ih je izdao i možda je u tome razlog da dijete osjeća veću bliskost prema posteru na zidu nego prema svojoj majci i ocu.
Tu su pogotovo krive majke jer njihova primarna uloga je voditi računa o kući i biti s djecom, a otac je taj koji se treba više brinuti o materijalnim potrebama svoje obitelji. Izjednačiti muža i ženu znači uništiti naravni zakon kojeg je Bog dao, zato je feminizam neprijatelj obitelji i društva, ili vezano za ovu temu - neprijatelj bliskosti među ljudima.
Ako je neki roditelj slabić koji će zbog svoje tjelesne požude prevariti supružnika, on je time ne samo izgubio bliskost sa supružnikom kojem je obećao vjernost do smrti, nego i bliskost sa svojom djecom. I njih je isto izdao.
Bliskost se širi dalje, zato što su nam bliski ljudi koji imaju iste predke kao i mi, s kojima dakle imamo zajedničku krv. Ako će netko prije pomoći nekom tko mu nije u rodu, nego svojem rođaku koji je isto u potrebi kao i taj stranac, onda taj izdaje svoje predke, svoju krv. Time čini grijeh jer prezire one koji su mu bliski. Isto tako je veći grijeh kad se učini neko zlo nekome tko nam je blizak, nego kad isto učinimo strancu.

Sad malo o dijagnozi jadnog stanja bliskosti među atomiziranim individuama modernog svijeta.
Tu je već izrečena dijagnoza - ljudi su jadni, nesretni, neispunjeni, s raznim simptomima duševnih bolesti koje često prelaze u tjelesne bolesti zato što su izgubili osjećaj bliskosti, zato što su postali egostične individue makar pola svoje plaće davali za Crveni križ ili Caritas.
Kad pukne bliskost u obitelji, kad se roditelji rastavljaju i ponovno sastavljaju s drugim isto razvedenim roditeljima, i kad ima više polubraće i polusestara nego braće i sestara, kad više unuci ne znaju gdje su im pokopani bake i djedovi, kad više ni ne znaju tko su im rođaci, onda to znači da su pukle niti prirodne bliskosti koje čine tkivo zvano obitelj, rod, narod ili zajednica.
Ideologija individualizma s kojom je usko povezana ideologija takozvanih ljudskih prava, jednom riječju - liberalizam je uništio bliskost.
Danas je 'normalno' da sodomiti traže svoje protunaravna prava koja su ne samo Bogu i normalnim ljudima odvratna, nego su izravni atak na bliskost ili bližnjost. Nitko tko ima naravni zakon u sebi ne može biti blizak sa sodomitom, makar mu to bilo njegovo vlastito dijete. S druge strane sodomiti izdaju i svoje predke zato što prekidaju iz sebične protunaravne požude mogućnost da se loza nastavi u njima.
Već nekoliko stoljeća liberalna ideologija i kultura širi otrov sebičnosti kroz vid ljudskih prava.
To se je pogotovo intenziviralo s modernim sredstvima dezinformiranja, s radijom, TV, internetom, video igricama, pop glazbom, filmovima ...
Kadgod i gdjegod je došla struja, tu se je prekinula u većoj ili manjoj mjeri bliskost i zajednica ljudi.
Zato sam napisao tekst na blogu "Hell's Amazing Grace".
Elektromagnetizam je ubio bliskost, uskoro će s robotizacijom i tzv.umjetnom inteligencijom ubiti ljude kao kreativna radna bića i čovjek više ne će samo biti bez bliskih osoba, nego nitko više ga ne će trebati.
Pakao na krugu Zemaljskom koji je započeo s velikom nadom u svjetlu budućnost osvjetljenu elektromagnetizmom.

U Evanđelju nam Gospodin govori kako se trebamo ponašati kad nas bližnji povrijedi ili kad učini neki drugi grijeh. 
Isus nam ne kaže da se pravimo kako se ništa nije dogodilo. Mi možemo prikazati Bogu bol koju nam je bližnji nanio za njegovo obraćenje i to bi trebali učiniti.
Ali to nije dosta. Kad naš bližnji, brat kako ga naziva Isus, pogriješi, onda ga zbog bratske ljubavi moramo ukoriti. Štoviše, ako ga ne ukorimo, onda imamo sudioništvo u njegovom grijehu.
Naravno, prije toga moramo znati što je grijeh, a što nije grijeh, što je nešto protivno Božjim zapovijedima, a što je naš sebičan i krivi sud o bratu zato što on čini nešto što nam se ne sviđa, a to nije uopće grijeh.
Nažalost, moderni katolici su često slični 'papi' Bergogliu, pa kad trebaju osuditi zlo i ukoriti brata grješnika kažu - tko sam ja da sudim, ili se krivo pozivaju na Isusovu - ne sudite da ne budete suđeni, a onda kad bi trebali šutjeti ili podržavati dobro, isto osuđuju i zabranjuju kao što Bergoglio brani, zabranjuje i osuđuje sve ono što bi značilo povratak na tradicionalno kršćanstvo i naravni moral.
Nadalje nam Isus govori kako ne smijemo odustati od ukora grješnika.
Ne mu osobno dojađivati, jer je to jalov posao ako nas prvi puta odbije.
Nego drugi puta uzeti sa sobom jednog ili dvoje braće kršćana da nesretnog grješnika uvjere kako živi u grjehu i da se treba obratiti.
Jesmo li to ikad učinili? Ja nisam, a znam da sam više puta trebao i da je to moj grijeh propusta.
Možda nam je olakšavajuća okolnost što je često problem naći još dva kršćana koji poznaju tog grješnika kojeg treba ukoriti i koji su bogobojazni i imaju ozbiljan sud znajući dobro Božje zapovijedi.
Međutim, većina ljudi se ne upusti ni na prvi korak, a kamoli na ovaj drugi ili treći kad se u ukoravanje uključuje Crkva.
Većina će recimo na uvredu odgovoriti protuuvredom, ako je stvar ozbiljnija otići će na policiju ili kod odvjetnika podignuti tužbu na sudu.
Ostali će se 'kršćanski' pokupiti i svoj kukavičluk pravdati s time da su mu oprostili, a ustvari nisu.
Nego se boje reći istinu u oči bratu koji je u grijehu i koji ih je povrijedio.
Moramo znati da se ovdje ne radi o neprijatelju ili strancu, nego o bližnjem koji je u grijehu i koji je kršćanin. To može biti i susjed, jer susjed bi nam trebao biti bližnji. Doduše u gradovima, u neboderima to se teško može reći kad ljudi često ni ne poznaju svoje susjede, ni ne primjete kad se je neki susjed iselio i kad je dobio nove susjede. Zato veliki gradovi nisu normalne ljudske zajednice.
Ukoriti bližnjeg koji je u grijehu znak je milosrđa i naše ljubavi prema njemu.
Šutjeti o tome znak je da nam je svejedno ili da se bojimo kukavički reakcije brata grješnika.
Ne znam kako u ovim apokaliptičnim vremenima možemo učiniti treći korak, obratiti se Crkvi.
Moramo si posvjestiti činjenicu da Gospodin cijelo vrijeme podrazumijeva da brat grješnik pripada Crkvi, da je kršten, da vjeruje u nauk Crkve.
Pobrojite malo bližnje oko sebe i koliko ih ima koji vjeruju u nezabludiv nauk Crkve?
Za one koji su nam krvno najbliži, ako i kažu da vjeruju u Krista i u Crkvu, kad ih malo upitate o dogmama koje negira novoredna Crkva, primjerice EENS (nema spasenja izvan Crkve), primjetit ćete da nisu potpuni kršćani. I da se morate moliti uporno i jako za njihovo obraćenje.
Što se tiče trećeg koraka, imam slično iskustvo. Nažalost negativno. Osoba koja mi je bliska bila je u grijehu kojeg i novoredna Crkva drži grijehom. Kako ta osoba nije u tome vidjela grijeh iako sam ukazivao, odlučio sam pozvati novorednog župnika da intervenira. Dobio sam odgovor - molimo zajedno za preobraćenje te osobe. Naravno da sam molio i da moramo moliti za obraćenje, ali ja sam htio da novoredni svećenik postupi onako kako je Gospodin rekao, da u ime Crkve bratu u Kristu koji je u teškoj zabludi reče istinu.
To se nije dogodilo i ja ne znam niti za jedan slučaj da je novoredni svećenik ili biskup ili papa postupio onako kako nam je zapovijedio Gospodin.
Da, Bergoglio je upozorio D.Trumpa kako ne će biti kršćanin ako zidom bude štitio SAD-e od ilegalnih imigranta, ali niti jednog političara nije upozorio da će ići u Pakao ako se bude zalagao za legalizaciju abortusa, sodomizma i sličnih gnjusoba koje su ozakonjene.
Treći korak je ustvari zadnja prijetnja koja se još zove ekskomunikacija.
Kako sam prije napisao, svi ovi koraci uključujući zadnjeg poduzimaju se iz ljubavi i milosrđa prema bratu grješniku.
Ako je taj grješnik toliko tvrdoglav i ne vidi da srlja u Pakao, onda ga se iz te ljubavi mora izbaciti iz Crkve da bi uvidio ozbiljnost svojeg prijestupa.
Naravno, ekskomunikacija ima smisla ako brat grješnik vjeruje da izvan Crkve nema spasenja.
Zato je ridikulozno kad bi novoredna Crkva nekog ekskomunicirala, kad taj može na kraju postati protestant, muhamedanac, poganin, ateist i po toj novorednoj Crkvi se može spasiti.

Zajedništvo, bratstvo i bliskost kršćana je presudna za život kršćanina.
Kršćanin na koncu mora osjećeti veću bliskost s nekim koji je na kraju kruga Zemaljskog i koji se s njime nađe zajedno u molitvi, nego s krvnim bratom koji nije kršćanin.
Napisah na koncu, zato što na smrti i poslije smrti moramo imati isti sud kao i Sudac, ljubiti isto što On ljubi, mrziti isto ono što On mrzi. Dok smo živi ne možemo se i ne smijemo se odreći krvnih veza, zato dok god živimo moramo se moliti za naše najbliže.
Ali istovremeno trebamo si posvjestiti da smo udovi Kristovog tijela, da smo prvenstveno djeca Božja i da su nam prava i vječna braća sveci i anđeli na Nebu, i da nam je čak Gospodin brat, a Bogorodica i majka i sestra.
Zato kad molimo u istom duhu s braćom kršćanima onda Duh Sveti moli s nama i molitva se uslišava.

Sveti Petar je vidio kako Isus naglašava milosrđe prema bližnjima koji su u grijehu, ali je ipak pitao se i pitao na kraju Gospodina - koliko puta oprostiti bratu koji nas svjesno povrijedi?
Dok god smo živi na krugu Zemaljskom moramo opraštati. I to radosno i u nadi da će i Bog oprostiti na kraju bratu nakon što mu dadne milosti obraćenja i nakon što se brat pokaje.

Tko su nam neprijatelji?
Vidimo iz prvog svetog teksta da nam je neprijatelj Vjerovnik odnosno Sotona.
On je naš najveći neprijatelj jer nalazi jadno zadovoljstvo u tome ako budemo prokleti kao i on.
Ako smo u grijehu, i ako taj grijeh vide naši bližnji, a ne ukoravaju nas po zapovijedi Kristovoj, onda su oni naši neprijatelji.
Bez obzira rade li to iz kukavičluka ili nam hotimično žele zlo.
Ako nas netko mrzi zato što smo kršćani, onda je on naš neprijatelj koji je u službi Sotone.
Ako netko poduzima nešto što bi okrnjilo ili poništilo našu vjeru bez koje se ne možemo spasiti, onda je on naš neprijatelj.
Sve moderne države su naši neprijatelji.
Problem je u prepoznavanju neprijatelja, jer neprijatelj se uvijek nastoji, ako je moguće, prikazati prijateljem i bližnjim.
Od ljudskih neprijatelja najgori su oni koji nas obmanjuju u ime Krista i Istine.
Takvi su u vječnosti u najvećim dubinama Pakla zajedno sa Sotonom. Dante je takve pape i biskupe tamo smjestio u svom poznatom djelu.
Ali i za neprijatelje moramo moliti, jer Bog može svakog obratiti i taj neprijatelj nam može tada postati bližnji i ud istog Kristovog tijela kao i mi.
Ludost ili znak nevjere je reći - ja nemam neprijatelja.
Zar takvom niti Sotona nije neprijatelj?
Ne, nego takav čovjek je osebujni moderni neprijatelj jer jalovo pokušava biti milosrdniji od Boga pa kaže ljudima oko sebe, a možda i sebi, da je on toliko svet i dobar da nema neprijatelja.
I kako će takav licemjer poslušati Isusovu zapovijed da molimo za svoje neprijatelje kad on neprijatelja nema?

Na koncu ovog podužeg teksta poruka kako moramo intenzivirati svoja djela milosrđa dok još imamo vremena, pogotovo sad u korizmi.
Kako moramo naći oko sebe čim više bližnjih, osobito onih koji su nam braća u Kristu.
Kako moramo odbaciti od nas i naših bližnjih sve ideologije koje nas atomiziraju i kidaju zajedništvo s braćom.
Kako moramo koriti svoju bližnje i braću kad nas povrijede i kad su u grijehu.
Kako moramo biti svjesni da imamo neprijatelje koje moramo, parafrazirajući Šeksa 'locirati, uhititi i transferirati'. Uhititi ih u svoje molitve i transferirati ih kod Boga.
Amen.