Usred

Nalazimo se usred korizme. Na ovaj četvrtak Crkva je stavljala do znanja kršćanima da su prešli pola korizme. Čitam iz "Liturgijske godine" opata Guerangera kako su kršćani na današnji dan imali obilniji obrok, kako su pri tom pozivali prijatelje i znance i tako jedni druge kuražili da izdrže korizmeni post do kraja.
Ako ste nekad dugo pješačili ili bili na pravom hodočašću, onda znate kako se noge lakše dižu i kako ima manje bolova kad se prijeđe pola puta. Jer se kraj hodočašća sve više nazire, jer svetište koje je cilj hodočašća tada poput magneta privlači hodočasnika.
Ja sam prošao pola života. Ako budem živio manje od sto godina.
Na današnji dan pred četiri godine preminula mi je majka. Doslovno pred mojim očima dok smo molili krunicu. Znao sam da nam je to posljednja krunica, jedva sam mogao od jecanja izgovarati molitvu gledajući je kako polako prelazi od ovog svijeta na drugi, gledajući kako sve slabije i slabije dolazi do zraka.
Znam da me je htjela utješiti, kako nije htjela da plačem, ali gubitak je bio preveliki da bih mogao suspregnuti osjećaje.
Otac mi je umro prošlo ljeto. Također pred mojim očima.
Jednostavno nakon takvog iskustva dolazi pomisao - sad sam ja na redu.
I onda dolazi važno pitanje - kako ću do onog trenutka čim više služiti Boga.
Jer s prvom polovinom života nisam, ili nisam kako bih trebao. I pisanje ovog bloga rezultat je tog promišljanja.
Mnogi ova pitanja najradije izbjegavaju što se poglavito vidi po skrivanju svojih godina.
Maloprije sam razgovarao s jednom starijom ženom koja je bila prijateljica mojoj majci.
I dok sam slušao kako lijepo priča o njoj, primjetio sam da iznad gornje usnice ima zanimljivu boru.
Tamo gdje počinjemo davati znak križa iznad gornje usnice, tamo joj se nalaze dvije bore u obliku križa.
Kako smo razgovarali i po pitanju novoredne Crkve odnosno njezinog krivojerja, ona je prešutno, barem to tako tumačim, osuđivala aberacije u toj Crkvi. Tako je isto i moja pokojna majka. 
Samo nisu znali kamo i kako se orjentirati kad je novoredna Crkva jedina Crkva koju znaju.
Molim Gospodina da takvima da posebnu milost obraćenja i kuražnosti po zagovoru Blažene Djevice Marije čiju krunicu takve osobe svaki dan mole. 
Nu, da se vratim 'usridu'. 
Prežalosno je vidjeti moje vršnjake i vršnjakinje koji se ponašaju i dalje kao da imaju 20 godina, a često još i manje.
Čini mi se da pokušavaju s tim glumatanjem djevojaka i mladića koji se već bore s osteporozom ili nekon drugom boljkom koja prati njihove godine, zaustaviti vrijeme.
I kad su nadprosječno inteligentni, ponašaju se ludo ne videći da vode bitku koja je unaprijed izgubljena.
Čemu kozmetika, peglanje lica, farbanje sijedih vlasi kad to ne može niti za jedan minut odgoditi smrt?
Da bi ostavili bolji dojam na druge ljude? 
Bez sumnje radi se o toj taštini, samo na mene dobar dojam ostavljaju mudre sijede vlasi ili bore na licu dobivene mučnim i plodonosnim životom, pogotovo kad imaju oblik križa.
Zašto starice koje se farbaju i skrivaju svoje godine očekuju da im se mlađi ljudi dignu sa sjedišta u autobusu?
Tko skriva svoje godine ne zaslužuje da se itko prema njemu ponaša kao prema starijem.
Naraštaj koji je iznio seksualnu, antikulturnu i svaku drugu revouciju protiv naravnog poretka, ćudoređa i vjere, i koji je nekad govorio starijima da nisu za ništa, da bi ih trebalo i ubiti, sad su 60-70 godišnjaci.
Vjerojatno se boje da će ih zadesiti sudbina staraca o kojima su se sa sprdnjom odnosili kad su bili mladi.
Pa se zato bave džogiranjem, tjelovježbom, peglanjem bora kako ne bi došli na 'listu za odstrijel'.
Ali grijesi mladosti dolaze na naplatu, račun je ispostavljen, a novčanik prazan.
Krist jedino može otkupiti taj račun, zato živimo korizmu kako bismo se svidjeli Gospodinu u našem pokajanju, priznanju krivice, u ozbiljnosti, u molitvama, u djelima milosrđa, u postovima i trapljenjima i u nadi u konačno i nepovratno otkupljenje.
Možda nismo usred, možda smo tik do kraja, makar bili dječačkih godina.
Na kraju krajeva, vrijeme je ništa, vrijeme se ne može uhvatiti, uvijek izmiče ili u prošlost ili u budućnost, i na koncu će biti samo vječno sada u kojem će oni koji su s Kristom i u Kristu biti vječno mladi.
Podignimo oči prema tom našem cilju i naše noge će same hitati prema kraju zemaljskog hodočašća.
Smrti se ne smijemo bojati, ona bi trebala biti naša sestrica kako je govorio sveti Franjo.
I ako nam Bog da tu milost da umremo mučeničkom smrću, zar ćemo se toga bojati ili od takve smrti bježati? Nikad nam Gospodin ne može biti bliže nego kad se suobličemo u Njega na našem križu.
Molimo Boga da naša korizma bude potpuna i da nam uvijek bude pred očima vječnost koja nas čeka na koncu korizme života.
Kažu da je sv.Petar dobio dvije duboke bore ispod očiju kroz koje su tekle suze pokajničke.
I da je pred smrt bio toliko hrabar, da su se njegovi tamničari obratili vidjevši kakvog junaka sijede kose i brade čuvaju. Ne trebamo biti proroci da bi znali zašto je bio takav da je zatražio da ga raspnu naopako.
Imao je pred očima Krista i smrt mu je bila prijelaz kod Onog kojeg je najviše ljubio.
Neka bude tako i naša smrt.
Amen.
Današnja sveta čitanja su:
Knjiga proroka Jeremije, 7:1-7

Ovo je riječ što dođe Jeremiji od Gospodina: "Stani pred vrata Doma Jahvina, objavi ondje ovu riječ. Reci: Čujte riječ Jahvinu, svi Judejci koji ulazite na ova vrata da se poklonite Jahvi. Ovako govori Jahve nad Vojskama, Bog Izraelov: 'Popravite svoje putove i djela svoja, pa ću boraviti s vama na ovome mjestu. Ne uzdajte se u lažne riječi: 'Svetište Jahvino! Svetište Jahvino! Svetište Jahvino!' Ali ako zaista popravite svoje putove i djela svoja i ako zaista budete činili što je pravo, svatko prema bližnjemu svome, ako ne budete tlačili stranca, sirote i udovice i ne budete prolijevali krvi nedužne na ovome mjestu, ako ne budete trčali za tuđim bogovima na svoju nesreću - boravit ću s vama na ovome mjestu, u zemlji koju sam dao vašim ocima zauvijek.

Evanđelje po Luki, 4:38-44 

Ustavši iz sinagoge, uđe u kuću Šimunovu. A Šimunovu je punicu mučila velika ognjica. I zamole ga za nju. On se nadvi nad nju, zaprijeti ognjici i ona je pusti. I odmah ustade i posluživaše im. O zalazu sunca svi koji su imali bolesnike od raznih bolesti dovedoše ih k njemu. A on bi na svakoga od njih stavljao ruke i ozdravljao ih. A iz mnogih su izlazili i zlodusi vičući: "Ti si Sin Božji!" On im se prijetio i nije im dao govoriti jer su znali da je on Krist. Kad osvanu dan, iziđe i pođe na samotno mjesto. I mnoštvo ga tražilo. Dođoše k njemu i zadržavahu ga da ne ode od njih. A on im reče: "I drugim gradovima treba da navješćujem evanđelje o kraljevstvu Božjem. Jer za to sam poslan." I naučavaše po sinagogama judejskim. 

Prorok Jeremija govori nam - ne uzdajte se u lažne riječi: imamo papu, biskupe, svećenike, svete Mise, svete sakramente, crkve i svetišta! 
Kad bi to i pripadalo sve pravoj Crkvi, i kad bismo svaki dan se pričešćivali na pravoj sv.Misi, ako ne bismo vršili volju Božju sve bi nam bilo uzalud, ili još i gore.
U nastavku se možda krije odgovor zašto je Bog dopustio stvaranje novoredne Crkve.
Jer katolici prethodnih naraštaja nisu vršili volju Božju i Bog se je povukao od takvog naraštaja.

Isus je čudom izliječio Petrovu punicu. To čudo je bio egzorcizam, jer Gospodin je zapovijedio i zaprijetio ognjici, odnosno demonu koji je bio uzrok ognjice. Bolesti se ne može zapovijedati.
Demoni koji su izlazili iz posjednutnih osoba vikali su kako je Isus Sin Božji.
Zašto su vikali i zašto im je to Gospodin zabranio?
Zato što još nije došao Njegov čas kad će se javno predstaviti kao Mesija.
S tim povicima zlodusi su htjeli poremetiti Božji plan, potaknuti farizeje da Ga prije ubiju nego što je to Bog odredio.
Ovdje se dolazi do zanimljivog promišljanja. Jer ako Sotona nije znao do samog kraja da je na križu Bog, onda ovi zlodusi koji su prepoznali u Isusu Boga, to nisu rekli Sotoni i ostalim demonima.
Zašto? Zato što im je zaprijetio da to ne govore.
Gospodin je suvereni gospodar sveg vidljivog i nevidljivog, kad On nešto zapovijedi demoni Ga moraju slušati. Tako će i svi Njegovi neprijatelji, bilo anđeoski bilo ljudski, prignuti koljena kad se drugi puta pojavi.
Kako sam jučer napisao - Bog je strašan i nastojmo Mu se pokloniti dragovoljno dok imamo još vremena.