Zlatna ruža

Danas je četvrta nedjelja Korizme.
Prvi puta u korizmi dopušteno je koristiti orgulje, svećenik ne nosi ljubičaste korizmene haljine.
Crkva nam preko svete liturgije stavlja do znanja kako je pola korizme prošlo.
Ako nemamo iskustvo korizme i posta, onda ne možemo osjećati što to znači.
Ova dakle nedjelja odiše s radošću, dakako bez pjevanja Aleluje jer pred nama je Veliki tjedan, Aleluja će gromoglasno odjeknuti za Uskrs.
Opat Gueranger piše kako je ova nedjelja u srednjem vijeku imala poseban obred zlatne ruže, a stancija u Rimu je bila u Bazilici Svetog Križa u Jeruzalemu koju je podigao car Konstantin i njegova majka Jelena.
Vidjet ćemo iz liturgijskih čitanja zašto je odabrana ta bazilika za ovu korizmenu nedjelju.
Prvo čitanje je Poslanica sv.Pavla Galaćanima, četvrta glava, 22-31 redka.

Ta pisano je da je Abraham imao dva sina, jednoga od ropkinje i jednoga od slobodne. Ali onaj od ropkinje rođen je po tijelu, a onaj od slobodne snagom obećanja. To je slika. Doista, te žene dva su Saveza: jedan s brda Sinaja, koji rađa za ropstvo - to je Hagara. Jer Hagara znači brdo Sinaj u Arabiji i odgovara sadašnjem Jeruzalemu jer robuje zajedno sa svojom djecom. Onaj pak Jeruzalem gore slobodan je; on je majka naša. Pisano je doista: Kliči, nerotkinjo, koja ne rađaš, podvikuj od radosti, ti što ne znaš za trudove! Jer osamljena više djece ima negoli udana. Vi ste, braćo, kao Izak, djeca obećanja. I kao što je onda onaj po tijelu rođeni progonio onoga po duhu rođenoga, tako je i sada. Nego, što veli Pismo? Otjeraj sluškinju i sina njezina jer sin sluškinje ne smije biti baštinik sa sinom slobodne. Zato, braćo, nismo djeca ropkinje nego slobodne.

Evanđelje je po sv.Ivanu, šesto poglavlje, 1-15 redka.

 Nakon toga ode Isus na drugu stranu Galilejskog, Tiberijadskog mora. Slijedilo ga silno mnoštvo jer su gledali znamenja što ih je činio na bolesnicima. A Isus uziđe na goru i ondje sjeđaše sa svojim učenicima. Bijaše blizu Pasha, židovski blagdan. Isus podigne oči i ugleda kako silan svijet dolazi k njemu pa upita Filipa: "Gdje da kupimo kruha da ovi blaguju?" To reče kušajući ga; jer znao je što će učiniti. Odgovori mu Filip: "Za dvjesta denara kruha ne bi bilo dosta da svaki nešto malo dobije." Kaže mu jedan od njegovih učenika, Andrija, brat Šimuna Petra: "Ovdje je dječak koji ima pet ječmenih kruhova i dvije ribice! Ali što je to za tolike?" Reče Isus: "Neka ljudi posjedaju!" A bilo je mnogo trave na tome mjestu. Posjedaše dakle muškarci, njih oko pet tisuća. Isus uze kruhove, izreče zahvalnicu pa razdijeli onima koji su posjedali. A tako i od ribica - koliko su god htjeli. A kad se nasitiše, reče svojim učenicima: "Skupite preostale ulomke da ništa ne propadne!" Skupili su dakle i napunili dvanaest košara ulomaka što od pet ječmenih kruhova pretekoše onima koji su blagovali. Kad su ljudi vidjeli znamenje što ga Isus učini, rekoše: "Ovo je uistinu Prorok koji ima doći na svijet!" Kad Isus spozna da kane doći, pograbiti ga i zakraljiti, povuče se ponovno u goru, posve sam.

Nebeski Jeruzalem koji je naša majka, kako kaže Pavao Galaćanima, je razlog naše radosti.
Odabir bazilike Svetog križa u Jeruzalemu stoga nije slučajan. 
Kao što ništa nije slučajno jer Bog postoji koji ni ne može ništa prepustiti slučaju.
Služiti Kristu znači kraljevati s Njime i uistinu biti slobodan.
Kad smo postali slobodni, kad smo postali prinčevi, sinovi obećanja danog Abrahamu? 
Nakon sakramenta krštenja.
Što smo dotad bili? 
Sinovi ropkinje poput Jišmaela, sinovi tjelesnosti i požude u lancima Sotone.
Pavao nam kaže - 'otjeraj sluškinju i sina njezina, jer sin sluškinje ne smije biti baštinik sa sinom slobode'.
Otjerajmo od sebe starog čovjeka koji nam je neprijatelj.
Korizma je idealna prilika za taj poduhvat. I ako smo se posvetili u prvoj polovini korizme, imamo razloga za radost i da dignemo oči nade prema nebeskom Jeruzalemu.
Naravno, znajući dobro da se sin ropkinje uvijek može vratiti  i oduzeti nam nebesku baštinu.
Radujmo se, ali neka straže budu na našim kulama.

Evanđelje nam donosi isto okus slavlja i gozbe.
Isus je, mogli bismo reći, nestrpljiv da nas vidi na Njegovoj nebeskoj i vječnoj gozbi.
Kao što se je smilovao mnoštvu koje Ga je slijedilo bez obzira na naporan put i glad koji ih je pratio.
Gdje se je dogodilo umnažanje kruhova i ribica?
Na gori. Riječ 'gora' ima isti korijen riječi kao i riječ 'gore' - smjer koji pokazuje prema Nebu.
Isus je bio s apostolima na gori i mnoštvo je došlo k Njemu penjajući se prema gore.
Ako pratite moj blog, onda znate da sam odbacio Loptu kao oblik Zemlje prvenstveno iz razloga što Lopta nema smjera, ni prema gore ni prema dolje. To je đavolska varka kako bismo izgubili orijentir prema Bogu.
Zemaljski život nije ništa drugo nego uspinjanje na gore, na Goru na kojoj se nalazi nebeski Jeruzalem.
Tamo nas čeka gozba koja nema kraja, i koja nije karnalna kako ju je sotonski opisao Muhamed.
Nego na njoj uzvanici jedu nebesku hranu, samoga Boga i tako se sjedinjuju s Njim.
Ono što u vjeri primamo na svetoj Euharistiji, u vječnosti će biti potpuno razvidno.
Na nebeskoj gozbi slavljenici žude za Njime sve više i više, ali ne mogu nikad Ga do kraja konzumirati, jer On je beskonačan.
Kolikogod tih pet tisuća muškaraca pojeli mnogo riba i ječemenih kruhova, uvijek će ostati višak.
Ima li itko tko je dostojniji da bude naš kralj od Isusa Krista?
Koji kralj nam može dati svoje tijelo za jelo i to neograničeno?
Koji kralj nas može potpuno u tome zadovoljiti tako da nam apsolutno ništa ne nedostaje?
Samo Isus Krist. Zato Mu vjerno služimo do kraja u ovoj suznoj dolini i u duhu uspinjimo se od proklete doline na gore, na Goru na kojoj je vječni nebeski Jeruzalem gdje se nalazi naš Kralj.
Gospodin se je maknuo od mnoštva koje Ga je htjelo pograbiti i zakraljiti.
On se rodio kao kralj, utjelovio se da bude kralj na križu na kojem je žudio da Ga prihvate ljudi i tako se oslobode ropstva grijeha i krenu put nebeske gozbe.
Ali kralja se ne može pograbiti i učiniti kraljem, jer on već jest kralj. I jer je nedostojno i nedopustivo kralja pograbiti i na bilo što prisiliti, pa i na to da bude kralj.
Mnoštvo koje je na gori bilo oduševljeno s Isusom Kristom, još nije bilo spremno za nebesku gozbu i prihvaćanje Krista Kralja.
Zato se je Isus povukao i ponovno otišao na goru, kako piše Ivan Evanđelista.
Isto tako možemo reći kako je Isus uzašao ne Nebo nakon 40 dana poslije uskrnuća kako bi Ga apostoli, odnosno Crkva prihvatila za svojeg Kralja.
Kristovi izabranici uspinju se prema Njemu srcem, jer vidjeti Ga ne možemo, samo čistim srcem i očima vjere Ga vidimo.
Živimo u milosnim vremenima u kojem je Isusovo kraljevstvo skriveno tjelesnim očima. Kad ne bi bilo skriveno to bi bio kraj za one koji nisu čista srca, stoga iskoristimo to milosno vrijeme za čišćenje naše nutrine.
Drugi dolazak bit će u slavi i sva stvorenja će Mu se pokloniti, milom ili silom svi će priznati da je On jedini kralj. Ali za većinu čovječanstva to će biti prekasno.
Budimo dakle u toj blagoslovljenoj manjini i dok hodamo suznom dolinom neka naše duhovne oči budu uprte prema Nebu.
Na koncu - što je to zlatna ruža?
Pokušajte odgovor naći sami.