Bog je strašan

Današnja liturgijska čitanja su:
- Knjiga Izlaska, 20:12-24

Poštuj oca svoga i majku svoju da imadneš dug život na zemlji koju ti da Jahve, Bog tvoj. Ne ubij! Ne učini preljuba! Ne ukradi! Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga! Ne poželi kuće bližnjega svoga! Ne poželi žene bližnjega svoga; ni sluge njegova, ni sluškinje njegove, ni vola njegova, ni magarca njegova, niti išta što je bližnjega tvoga!" Sav je puk bio svjedok grmljavine i sijevanja, svi čuše zvuk trube i vidješe kako se brdo dimi: gledali su i tresli se i stajali podalje. Onda rekoše Mojsiju: "Ti nam govori, a mi ćemo slušati. Neka nam Bog ne govori, da ne pomremo!" "Ne bojte se", reče Mojsije narodu. "Bog je došao da vas samo iskuša; da strah pred njim ostane s vama te da ne griješite." Narod ostane podalje, a Mojsije pristupi gustom oblaku gdje se Bog nalazio. "Ovako reci Izraelcima", progovori Jahve Mojsiju. "Sami ste vidjeli da sam s vama govorio s neba. Ne pravite uza me kumira od srebra niti sebi pravite kumira od zlata. Načini mi žrtvenik od zemlje i na njemu mi prinosi svoje žrtve paljenice i žrtve pričesnice, svoju sitnu i svoju krupnu stoku. Na svakome mjestu koje odredim da se moje ime spominje ja ću doći k tebi da te blagoslovim.

- Matej, 15:1-20

Tada pristupe Isusu farizeji i pismoznanci iz Jeruzalema govoreći: "Zašto tvoji učenici prestupaju predaju starih? Ne umivaju ruku prije jela!" On im odgovori: "A zašto vi prestupate zapovijed Božju radi svoje predaje? Ta reče Bog: Poštuj oca i majku! I: Tko prokune oca ili majku, smrću neka se kazni! A vi velite: 'Rekne li tko ocu ili majci: Pomoć koja te od mene ide neka bude sveti dar, ne treba da poštuje oca svoga ni majku svoju.' Tako dokinuste riječ Božju radi svoje predaje. Licemjeri, dobro prorokova o vama Izaija: Narod me ovaj usnama časti, a srce mu je daleko od mene. Uzalud me štuju naučavajući nauke - uredbe ljudske." Tada dozove mnoštvo i reče: "Slušajte i razumijte! Ne onečišćuje čovjeka što ulazi u usta, nego što iz usta izlazi - to čovjeka onečišćuje." Tada pristupe k njemu učenici i kažu mu: "Znaš li da su se farizeji sablaznili kad su čuli tu riječ?" On im odgovori: "Svaki nasad koji ne posadi Otac moj nebeski iskorijenit će se. Pustite ih! Slijepi su, vođe slijepaca! A ako slijepac slijepca vodi, obojica će u jamu pasti." Petar prihvati i reče mu: "Protumači nam tu prispodobu!" A on reče: "I vi još uvijek ne razumijete? Ne shvaćate li: sve što ulazi na usta, ide u trbuh te se izbacuje u zahod. Naprotiv, što iz usta izlazi, iz srca izvire i to onečišćuje čovjeka. Ta iz srca izviru opake namisli, ubojstva, preljubi, bludništva, krađe, lažna svjedočanstva, psovke. To onečišćuje čovjeka; a jesti neopranih ruku ne onečišćuje čovjeka." 

Zajednička tema današnjih odlomaka iz sv.Pisma je nedostatak straha Božjeg kod onih koji tumače Božje zapovijedi kao i zapovijedi koje se tiču našeg odnosa prema drugim ljudima.
Prvo što moramo primijetiti da je Bog na Sinaju osobno izdao i izrekao Izraelcima zapovijedi.
Božji glas se čuje sa Sinaja na kojem noga Izraelaca nije mogla stupiti jer bi odmah umrli. Bog je dopustio samo Mojsiju da pristupi Sinaju, Mojsije je 40 dana i noći postio.
To nam je motiv da pristupimo ozbiljno korizmenom postu kako bismo mogli pristupiti Uskrslome.
Izraelci su se tresli od straha dok je Bog govorio. I nije to bilo samo zbog grmljavine, sijevanja, zvuke trublje i scene u kojoj se Sinaj dimio, jer sve su to manje ili više pojedinačno vidjeli u životu.
Nego zato što je glas Božji strašan, štoviše sve što jest Bog je strašno.
Kad se konačnost sretne s beskonašnošću , konačnost zanijemi pred neizrecivim i nepojmljivim.
Ako su anđeli koji su bez grijeha u vječnom klanjanju pred Bogom, kako bi se morali tek mi grješnici duboko klanjati.
Izraelci su toga bili svjesni, zato su zamolili Mojsija da im on dalje govori, a ne Bog, da ne bi pomrli.
Ali kako mi brzo zaboravljamo najvažnije stvari i kako brzo izgubimo strah Božji!
Dok je Mojsije boravio na Sinaju i dok mu je Bog davao upute za izgradnju Tabernakula, Izraelci su u podnožju Sinaja zaboravili na Boga i podigli zlatni kip teleta.
Ne, nije to bilo prvog dan bez Mojsija, nego nakon 40 dana što je Mojsije bio s Bogom.
Ne dao Bog da nakon naše 40-dnevne korizme i ustrajavanja na čistoći i pokajanju, mi opet zaboravimo na Boga i okrenemo se svojim starim idolima.
Jer Mojsije je ovo učinio:

Kad je Mojsije vidio kako je narod postao razuzdan -  Aron ih je pustio da padnu u idolopoklonstvo među svojim neprijateljima - stade na taborskim vratima i povika: "Tko je za Jahvu, k meni!" Svi se sinovi Levijevi okupe oko njega.On im reče: "Ovako govori Jahve, Bog Izraela: 'Neka svatko pripaše mač o bedro i pođe taborom od vrata do vrata pa neka ubije tko svoga brata, tko svoga prijatelja, tko svoga susjeda.'" Sinovi Levijevi izvršiše Mojsijev nalog, i toga dana pade naroda oko tri tisuće ljudi. "Danas ste se posvetili Jahvi za službu", reče Mojsije, "tko uz cijenu svoga sina, tko uz cijenu svoga brata, tako da vam danas daje blagoslov."

Malo tko ne će, ako ne usnama, onda barem u srcu Mojsija osuditi što je tako okrutno kaznio Izraelce. 
Ali bez te kazne i čišćenja svi Izraelci bi bili izgubljeni pred Bogom.
I ne radi se primarno ovdje o kazni, nego o žrtvi da se pokuša namiriti pravda, stišati opravdani Božji gnjev i tako ostaviti na životu Izraelce.
Aron, otac levita je izdao Boga i Mojsija dopustivši podizanje zlatnog idola.
Međutim on i sinovi Levijevi su se otkupili od grijeha idolopoklonstva tako da su čvrsto stali iza Mojsija, odnosno Boga i u usmrćivanju Izraelaca koji su im bili braća, prijatelji, susjedi, oni su se posvetili za svećeničku i velikosvećeničku službu prikazivanja žrtvi Bogu radi otkupljenja od grijeha.
Naše srce se buni i osuđuje ih, sami su bili u idolopoklonstvu ili su ga dopustili ili mu se nisu suprostavili, a onda su bez milosti poubijali one koji su bili isti kao i oni. Nije li to licemjerno! I to poubijali svoje najbliže!
Mislim da je ovo jako važan događaj i da ga moramo malo šire i dublje promatrati.
Mojsije se je vratio sa Sinaja s dvije kamene ploče na kojima je Bog osobno upisao zapovijedi i preneražen je vidio kako je narod, koji se je pred 40 dana u strahu klanjao prema Sinaju, prepustio idolopoklonstvu i raspuštenosti odnosno hedonizmu i orgijanju koje uvijek prati idolopoklonstvo.
U bijesu zbog tog prizora razbio je te dvije svete kamene ploče. Zamislite Mojsija dok nosi dvije ploče i koje drži najdragocjenijim predmetmima jer je na njima Bog pisao zapovijedi, i vidjevši što se dogodilo baca ih i razbija. Očito je munjevito zaključio kako je njegov narod sam sebe prokleo ovdje pred brdom na kojem je Bog osobno im progovorio.
Jedino rješenje koje je Mojsiju preostalo da spasi svoj narod je prikazati veliku žrtvu Bogu zbog velikog grijeha Izraelaca. Stoga je došao među narod i pozvao sve koji su za Boga. Čitamo da su se odazvali samo Levijevi sinovi, budući svećenici. Od silnog naroda koji je brojio možda desetke tisuća ili stotine tisuća, odazvala se je samo šačica spremnih potpuno služiti Bogu. 
Potpuno, kao što je Abraham bio spreman prinijeti svog sina jedinca Izaka na Božjem oltaru. Mojsije kaže da su se u tom ubijanju posvetili preko toga što su ubili svoje sinove, svoju braću, a ne tuđe sinove, tuđu braću. Žrtva uvijek znači žrtvovati nešto svoje, nešto što nam je drago.
Jer da je neki levit došao do vrata i da mu je tamo bio sin ili brat, pa je preskočio taj šator želeći spasiti od smrti svoje najbliže, ne bi se posvetio Bogu i vjerojatno bi ga Bog više kaznio nego druge idolopoklonike koji su ubijeni.
Leviti su ubili tada tri tisuće Izraelaca kao žrtvu Bogu za veliki grijeh idolopoklonstva. Žrtva se uvijek konzumira-umire i pri tome se prolijeva krv koja je simbol života. Sveta Euharistija je nekrvna žrtva pred našim očima, ali u mističnoj stvarnosti to je ista krvna žrtva koja se događa na Kalvariji.
Leviti su se posvetili u krvi svojih najbližih koju su prolili.
Vjerujem da je većina od tri tisuće žrtava svjesno i dragovoljno primila i kaznu i svoju žrtvu, jer to su bili najbliži levitima koji su ipak ostali vjerni Bogu, pa su najvjerojatnije vjerni Bogu bili i njihovi sinovi i braća.
Nevjernici će reć - svirepi Bog, svirepi Mojsije, i svirepi i licemjerni leviti.
Zato su nevjernici. Jer ne vide kako se pravda mora zadovoljiti ili žrtvom ili Božjom kaznom - osvetom, ili na ovom svijetu ili na onom vječnom.
Opraštanja bez kajanja nema, a kajanje ne postoji ako nema spremnosti na žrtvu podmirenja nepravde.
Mojsije, kojemu je životna misija bila osloboditi svoj narod od egipatskog ropstva, koji je napustio lagodan i prosperitetan život na faraonovom dvoru radi svojeg naroda, nije sigurno uživao kad je zapovijedio levitima da se posvete - osvete, siguran sam da bi bez razmišljanja sebe prinio kao žrtvu umjesto tih tri tisuće ljudi.
I leviti isto tako umjesto svojih sinova i braće.
Što ćemo onda reć za Boga koji uživa beskrajno vječno blaženstvo, i utjelovljuje se, biva ponižen i mučen na križu na kojem je izdahnuo radi nas koji smo grješnici pred Njim!
Ali ta prava Žrtva kojoj su sve druge samo slika, morala se je podnijeti kako bi bila namirena pravda i kako ne bi svi ljudi po istoj pravdi završili u jezeru ognjenom.
Često se razmišlja, zar ne bi mogao Bog jednostavno oprostiti svima i sve pripustiti u svoje nebeske dvore?
Ne, ne bi mogao zato što bi to bilo kontradiktorno. Bog je svet, i nitko ne može stati pred Njega ako nije svet i čist. Zato su se Izraelci bojali da će umrijeti ako im Bog bude dalje govorio, jer su dobro znali da su grješni. 
Slijedeće 'mudrovanje' u koje recimo vjeruju Jehovi svjedoci i slični heretici je kako druga vječna smrt koju spominje Gospodin znači potpuno uništenje grješnika nakon smrti. Anihilacija.
To isto je kontradiktorno, jer pravda se mora namiriti, Bog je pravda i ako ne bi Bog kaznio zlo, onda ne bi bio pravedan, odnosno ne bi bio Bog.
Zašto onda ne bi Pakao odnosno kazna trajala smo izvjesno vrijeme, pa nakon toga neka uslijedi anihilicija?
Zato što je svaki grijeh beskonačna uvreda Bogu koja traži vječnu-beskonačnu kaznu.
Kad konačno biće uvrijedi beskonačnog Boga, jedina pravedna kazna je vječna.
I jedina pravedna žrtva koja otkupljuje konačno biće je beskonačna Žrtva Boga.
Stoga ne zaboravimo nikad tko je Bog i kako svako naše klanjanje nekom idolu traži ili pranje grijeha u Krvi Jaganjčevoj ili vječni škrgut zubiju.
Ne možemo dati pravu i dostatnu žrtvu za naše grijehe, ona je već podnesena ako vjerujemo u Gospodina i vršimo Njegove zapovijedi.
Krivovjerje protestanata je kako su već spašeni zato što tobož vjeruju u Krista. Zato se ne trude voditi bogobojan život, postiti, vršiti djela milosrđa, primati svete sakramente i slijediti nauk Crkve.
Za njih je ludost korizma i post, jer oni su 'spašeni'. Iako u prosjeku bolje znaju sv.Pismo od katolika, zanemaruju riječi sv.Pavla da svatko od nas mora prinositi svoju osobnu žrtvu Bogu, da naša mala žrtva bude dio opće žrtve Bogu za grijehe. Vjerovati u Krista znači i ići s Njim na križ i podnositi svoj križ ne samo radi sebe i svojih grijeha, nego i grijeha naših bližnjih i cijeloga svijeta.
Budimo kao leviti, posvećeni u Bogu, spremni usmrtiti sve što nije u nama Božje, svako idolopoklonstvo.
U mjeri koliko se Boga bojimo svetim strahom, u toj mjeri smo spremni na žrtve i uništavanje idola.

Bog je osobno izgovorio svoje zapovijedi koje je detaljnije objavio preko Mojsija u Zakonu.
Leviti su postali svećenici i velikosvećenici. Ali bez straha Božjeg ili bez dovoljne mjere istog straha, svećenici i pismoznanci počeli su dodavati nove zapovijedi na Mojsijev zakon.
Tako je nastao budući talmudizam ili lažna tradicija ljudska o kojoj govori Isus i koja je otišla u nepotrebne zapovijedi koje su malo pomalo postale važnije nego one koje je izrekao Bog na Sinaju.
Postalo je važnije obredno prati ruke prije jela, nego imati čisto srce i kontrolirati svoj jezik.
Da budemo na čistu, Bog je preko Mojsija zabranio Izraelcima jesti nečistu hranu, i o tome nema rasprave. Božje zapovijedi se moraju poštivati zato što su od Boga.
Kad Bog zapovijeda čovjek mora slušati ili podnijeti cijenu svoje pobune protiv Boga.
Mi možemo razmišljati koje sve zlo proizlazi iz kršenja pojedine Božje zapovijedi, ali nikad u tom razmišljanju izgubit strah Božji pa posumnjati u zapovijed ili je izmjeniti ili čak ukinuti.

Na koncu želim vas uputiti na moderne pismoznance koje i vi dobro znate.
Mislim da ne trebam dodatno objašnjavati kako je takvima nepoznat strah Božji.
Kao što je Isus osudio talmudsku ljudsku tradiciju, tako možemo i moramo i mi osuditi Bergoglia koji kaže kako kršćani moraju rušiti zidove i državne granice, inače prestaju biti kršćanima. 
To je puno gore nego ljudska tradicija koju spominje Gospodin. Jer nije štetno ako netko vrši obredno pranje prije jela, ali je svakako štetno ako se ruše zidovi i granice koje štite ljude i narod od nepozvanih osvajača.
Moderni pismoznanci nam još kažu kako biti kršćaninom znači nikog ne suditi, ne suditi javne sodomite, heretike, shizmatike ili drugim riječima ne sudite one o kojima moramo imati sud da bi se od njih obranili ili da bi ih prema Kristovoj zapovijedi ukorili da su u grijehu i zabludi. 
Takvo otvoreno podržavanje zla i onemogućavanje kršćanima da se zlu suprostave i to u ime vjere u Boga, nisu pismoznanci i budući talmudisti Starog zavjeta nikad činili.
Oni jesu, kako napisah dodali nepotrebne zapovijedi, ali nisu dodali štetne ili one koji su protivne Božjim zapovijedima.
Perverzne zapovijedi i dopuštenja su kasnije ubačena u babilonski talmud.
Kako se usuđuje netko govoriti u ime Boga i reć da društvo treba prihvatiti sodomizam i 'unije' sodomista?
Ili reć kako je veliki smrtni grijeh baciti koru od banene ili neku vrećicu u 'prirodu' dok se istovremeno druži s političarima koji donose i sprovode otvoreno antikršćanske zakone?
Ili pohvaliti političarku, što je nedavno učinio Bergoglio , koja se je javno hvalila s abortusima i činila ih je drugima u velikom broju koristeći se pumpom za bicikle (dok je abortus bio zabranjen u Italiji)?
Ili kako nije istog pismoznanca (za kojeg sumnjam da dobro poznaje sv.Pismo) strah Boga kad na oltar rimske drevne bazilike i prve crkve posvećene Blaženoj Djevici Mariji prinosi balon za igru na plaži?
Ili kako nije istog strah Boga dok dovodi u sablazan dječake ministrante rugajući im se što imaju pobožno sklopljene ruke ili govoreći im kako je tradicionalna Misa bila bez veze, kako se je on sprdao dok je bio ministrant i kako mu je bilo jako teško kad je morao misal prenijeti s lijeve na desnu stranu oltara? 

I kao što su Izraelci zaboravili na Boga kad više nisu čuli Njegov glas, slušali i gledali grmljavinu i sijevanje, tako ne možemo reći za moderne pismoznance, jer oni Ga nisu nikad upoznali jer im je nepoznat strah Božji.
Ako se je Bergoglio još kao dječak sprdao na sv.Misi, kad je onda osjetio strah Božji, kad je onda upoznao Boga ako ne u mladim dječačkim godinama?
On je imao zlatno tele izgleda cijeli život, jer on se klanja samo bogovima ovog svijeta, lažnoj ljubavi i brigi za siromašne koje idolizira kao svece samom činjenicom što su siromašni. Njima se pred kamerama klanja ne bi li tako još više porastao ego 'najponiznijeg čovjeka na svijetu'.
A što reć za one koji se njemu klanjaju i drže ga nasljednikom svetog Petra?
Aron je učinio veliki grijeh zato što je popustio pred zahtjevima puka da se izradi zlatno tele, ali Aron nije vodio puk prema idolopoklonstvu. Aron je priznao svoj grijeh i iskajao ga.
Da to nije učinio, završio bi gore nego tri tisuće ubijenih, jer on je bio odgovoran za puk.
Novoredni pape, suprotno od Arona, vode puk u idolopoklonstvo uz laži kako je Bog sama ljubav i milosrđe, hotimično zanemarujući i prešućujući kako je Bog i pravda i kako je Bog strašan.
Stoga, uništimo u sebi idolopoklonstvo, pogotovo ako imamo idolopoklonstvo papolatrije koje je vrlo opasno zato što pod krinkom pobožnosti vodi ljude u sva druga idolopoklonstva.
Bog nam je pred oči stavio toliko znakova da se vidi kako slijepac vodi slijepce.
Ne budimo slijepci vođeni od slijepca, jer jama je blizu, a ako Bog šuti i dopušta blasfemije, to je znak da dolazi vrijeme Njegovog strašnog suda.