Psalam I - ključ blaženstva

Prema prijevodu Kršćanske sadašnjosti (tzv. Jeruzalemska Biblija) prvi Davidov psalam glasi:

Blago čovjeku koji ne slijedi savjeta opakih, ne staje na putu grešničkom i ne sjeda u zbor podrugljivaca,
već uživa u Zakonu Jahvinu, o Zakonu njegovu misli dan i noć.
On je k'o stablo zasađeno pokraj voda tekućica što u svoje vrijeme plod donosi; lišće mu nikad ne vene, sve što radi dobrim urodi.
Nisu takvi opaki, ne, nisu takvi! Oni su k'o pljeva što je vjetar raznosi. 
Stoga se opaki neće održati na sudu, ni grešnici u zajednici pravednih. 
Jer Jahve zna put pravednih, a propast će put opakih.

Napominjem prijevod, jer prema videu kojeg ću priložiti to jest prema Septuaginti smisao je ipak malo drugačiji.
Za one koji ne znaju, Septuaginta je Biblija SZ koja je prevedena na grčki jezik nekoliko stoljeća prije utjelovljenja Isusa Krista i čije tekstove citiraju evanđelisti, odnosno naš Gospodin Isus Krist i apostoli.
Prema tome Septuaginta bi trebala biti mjerodavna Biblija za kršćane, naravno uz NZ koji je inače napisan originalno na grčkom jeziku.
Prvi kršćani su svi znali grčki jezik koji je bio jezik Rimskog carstva (zato je i grčki jezik bio liturgijski jezik prije latinskog i na zapadu), primjerice sv.Pavao piše Rimljanima poslanicu na grčkom, ne na latinskom koji je više bio jezik puka (zato se Jeronimov prijevod zove Vulgata).
Koncem četvrtog stoljeća rimski papa daje nalog sv.Jeronimu da prevede sv.Pismo na latinski, ali on ne kreće tako da bi prevodio postojeću grčku Septuagintu na latinski, nego traži hebrejske izvore i rabine u Palestini.
Koliko sam upućen, svi daljnji zapadni prijevodi slijedili su sličan put umjesto da su se temeljili na Septuaginti.

Evo konačno meditacija o prvom Psalmu teologa Konstantina Zalalasa:

Dakle u Septuaginti je prijevod umjesto našeg zapadnog 'opaki' 'bezbožnik', umjesto 'podrugljivac' 'zli'.
Također ako ste slušali video, onda ste primijetili kako u Septuaginti u Knjizi Postanka 34 glava stoji kako je poganski princ Šekem zaveo, a ne silovao Jakovljevu kćer Dinu kao što stoji u zapadnim prijevodima (onda i u hrvatskom).
A to je ogromna razlika, te autor meditacije naglašava kako je Dina bila sama kriva zbog događaja nakon kojeg su Jakovljevi sinovi na prijevaru pobili te pogane osvećujući se za sestru koja je svojevoljno legla s tim princem, ali nije bila silovana (fatalnu grešku rade oni koji misle da ako je taj događaj naveden u SZ, onda znači da je Bog prihvatio takvo naopako ponašanje Jakovljevih sinova, pa onda recimo američki protestantski cionisti opravdavaju svakojake zločine suvremenog talmudističkog Izraela prema Palestincima ili općenito gojima).
Kako se mogu dogoditi tako velike greške pri prijevodu i koje stoljećima tamo stoje?

Nu, Dina se spominje jer je ona slika kršćana koji se ne drži mudrosti prvog Psalma, koji se ne drži Crkve, a to je zajednica Kristovih vjernika, nego kao i Dina želi biti u društvu, ili ga bolesno zanima kako žive nekršćani, ateisti, ili čak oni koji otvoreno mrze kršćanstvo.
Nadalje, podjela na bezbožnike, grješnike i one koji su pod dominacijom demona ima smisla u prijevodu Septuaginte, ali nema je u zapadnom prijevodu.
Svi smo griješnici osim griješnika koji su nadvladali uz Božju milost palu Adamovu narav te su postali za života svetima, ali griješnici koji ustraju u grijehu prije ili kasnije izgubiti će pokajanje za grijehe, početi će opravdavati manje ili više svoje grijehe te će postati bezbožnici to jest ili ateisti ili će prihvatiti neku lažnu religiju i/ili ideologiju koja će im reći da njihov grijeh nije grijeh.
Slijedeća i konačna faza na putu u Pakao je 'sjesti u zbor zlih', a to znači postati demon ili potpuno se prepustiti demonima.
Mi kao kršćani ne možemo dakako posve se izolirati od svijeta, to jest od bezbožnih i zlih.
Ali s takvima možemo komunicirati samo koliko je to nužno, nikako sjedati s njima kako nas upozorava sv.Ivan.

Što dakle može imati kršćanin s onima koji negiraju nauk Isusa Krista, a malo je danas onih koji nisu takvi?
Može se moliti za njihovo obraćenje, ukoriti ih ako primaju prijateljski ukor (dakle ne bacati biserje pred svinje), pokušati im ukazati da su na putu propasti i da im se to kazuje zbog ljubavi prema njima, a ne zbog mržnje.
Sve ostalo dovodi nas u poziciju lakomislene djevice Dine čiju su sigurnost jamčila njezina braća, ali nju je bolesno zanimalo što se nalazi izvan te sigurnosti.
Kršćani bi trebali prvenstveno tražiti društvo svetaca koji će im dati duhovni savjet, moliti se za njih Bogu.
Ako ih ne znamo, onda nam ostaju za druženje oni koji su kao i mi griješnici koji se bore i kaju zbog grijeha, i koji dok griješe ne će nikad drugog navesti na grijeh, jer još nisu postali bezbožnici i demonoliki.
Drugo što nužno moramo (ovo prvo i ne moramo, jer čovjek ne mora nužno imati nekog intimnog prijatelja) je 'uživati u Božjim zapovijedima, i stalno o njima misliti-meditirati'.
Drugim riječima voditi pobožan život, moliti bez prestanka kako kaže sv.Pavao.
Onda ćemo brzo nadvladati moć grijeha uz milost Božju i biti kao 'plodno stablo pokraj vode tekućice'.