Utakmica srpstva i pravoslavlja

Kao što sam u prethodnim tekstovima napomenuo, naši istočni susjedi u velikoj mjeri poistovjećuju srpstvo i pravoslavlje.
Poznati monah i popularni predavač o.Arsenije Jovanović je također spomenut u tom tekstu, a sad ću dati poveznicu na njegovo predavanje u Pančevu prošle godine pod nazivom: "Popularna kultura i duševni život mladih".
Predavanje sam s užitkom odslušao i imam isto ili slično razmišljanje kao i on o toj temi, osim što nisam tako sentimentalan prema 'degeneričnoj' umjetnosti.
Također može se kroz njegova predavanja primjetiti često pozitivno pozivanje na 'Jevreje' i istovremeno njegovo štovanje njihovog recentno proglašenog sveca pokojnog episkopa Nikolaja Velimirovića koji je bio vrlo kritičan prema utjecaju židova, pisao i pohvale A.Hitleru, te ga se danas zbog toga proglašava antisemitom (ali ne i u SPC i kod srpskih nacionalista) (svi apostoli kao i sam Gospodin Isus Krist bili bi danas zbog njihovih izjava proglašeni antisemitima, ali i SZ proroci poput Izaije koji su osuđivali blud Izraela s poganstvom).
Kako protumačiti takvu nekoherentnost kod sličnih srpskih pravoslavaca?
Tako što su srpstvo stavili iznad pravoslavlja, pa da je recimo rimokatolički nadbiskup Stepinac nešto slično napisao o židovima, oni bi s tekstom mahali cijelom svijetu kako su hrvatski katolici antisemiti i s time zločinci.
Kad pak stvarno Velimirović kritizira negativni utjecaj židova, onda se to ili previdi, ili ako se želi imati dobar kontakt s nekima koji su 'antisemiti' onda će se reći da je Velimirović bio 'antisemit', a kad se želi dodvoriti pravoj svjetskoj eliti (kojoj se o.Arsenije divi - 'jevrejima') onda se njegovo pisanje skriva kao zmija noge.

U predavanju o.Arsenije, i to na samom početku, osjeća se pozvanim objaviti prisutnima kako očekuje od njih da se izbaci pojam Vojvodina, a da se koristi izričaj sjeverna Srbija.
Nadalje kaže, jer ne može ignorirati toliko povijest, kako je Vojvodina stečena junaštvom srpskih vojnika (podrazumijeva se u prvom veleratu) i dakako, s voljom i blagoslovom Boga (on jednostavno ne može pretpostaviti kako među prisutnima potencijalno može biti neki pravoslavac koji nije Srbin i čiji preci žive tamo prije nego što je 'voljom Božjom' Vojvodina postala ratni plijen kraljevine Srbije te da ga taj govor monaha vrijeđa jer ne očekuje da će ga netko tko bi trebao biti duhovni autoritet posrbljavati).
K tome koristi pojam Srbi prečani što podrazumijeva da su neki Srbi izašli izvan granica Srbije, to jest da su prečani.
Da, nakon što je Eugen Savojski sa svojom vojskom hametice potukao Turke, došao do Skoplja na putu prema Carigradu, Srbi kao i drugi narodi pod Turcima su digli ustanak protiv Turaka, pa kad se je Eugen Savojski morao žurno vratiti zbog izdajničkog napada Francuza koji su bili saveznici Turcima, ustanici su odlučili otići 'preko', postati prečani da im ostanu glave na ramenima.
Pri tome su morali zamoliti Ugarsku da se nastane na ugarskoj južnoj pokrajini s granicom na Dunavu (Beograd prije dolaska Turaka je bio u Ugarskoj, ne u Srbiji) te kad su kasnije prečani ponešeni srpskim ustancima zatražili izdvajanje te južne regije u srpsku Vojvodinu, znači de facto da je 'sveti narod' učinio ono isto što osuđuje kod Albanaca na Kosovu, povijesnu pokrajinu koja im nije pripadala osvajaju i to drže njihovim pravom i čak voljom Boga.
Ista stvar je i s povijesnim hrvatskim zemljama koje dobar dio srpskih pravoslavaca smatra povijesno srpskim iako Srbija nije nikad do 1918. bila na tom području.
Ono što me najviše rastužuje kod srpskih pravoslavaca je činjenica što stvarno drže srpstvo važnijim od pravoslavlja, pa su bez problema prihvatili boljševizam i kako kaže o.Arsenije Broza, ako je to u interesu srpstva u ondašnjim povijesnim okolnostima.
O.Arsenije recimo jada se kako Srbi ne koriste dovoljno Jasenovac u svojoj promidžbi.
Pa kad bi i taj mit bio istina, postavlja se pitanje zašto srpski monah želi da se svijetu još više širi 'istina' o Jasenovcu, ako mu nije cilj onemogućiti Hrvatima pravo da budu narod koji je suveren i koji ima pravo na svoju državu i kulturu?
Ako se poziva na Gospodina Isusa Krista te za Njega kaže kako je Istina, zašto se ne zalaže da se stvarno istraži Jasenovac, da se istraže i otvore sve arhive pogotovo ona državna NDH koja je završila u Beogradu nakon 1945. te da se izvrše iskapanja?
Zar je više siguran u 'istinu o Jasenovcu' koju je promicala bivša Brozova Jugoslavija ili velikosrpski četnički pokret u inozemstvu, nego u Istinu koja je Život i Put, pa je ni ne žele preispitati?
Zanima me što misli o hrvatskom Srbinu Igoru Vukiću čiji su preci bili u Jasenovcu, koji posljednjih deset godina intezivno istražuje Jasenovac po svjedočenjima logoraša kao i iz povijesnih dokumenata koji se nalaze u arhivama RH, i koji nipošto ne dijeli s njime stav da je Jesenovac bio logor smrti sa stotinama tisuća ubijenih Srba (Vukić štoviše dokazuje kako nitko nije od Srba bio u logoru zato što je bio Srbin, nego zato što se je bavio s antihrvatskom i antidržavnom djelatnošću)?
Vjerujem kako je o.Arsenije spreman ateistima ili nekršćanima dokazivati kako je istina u Evanđelju, ali da nije nipošto spreman nama Hrvatima, koji nosimo žig i krivnju Jasenovca, dokazati kako je stvarno Jasenovac bio najveće gubilište Srba koji su tamo ubijani samo zato što su bili Srbi.
To se prihvaća kao dogma jača od dogmi donešenih na ekumenskim saborima Crkve.
Doista, dok god se Hrvati i Srbi ne sastanu s ciljem da se koliko toliko razsvijetle povijesne nesuglasice, pogotovo po pitanju NDH i Jasenovca, te još važnije o ideji kako Hrvati nisu povijesni narod koji je imao državu kroz povijest i ima pravo na svoju državu kao i Srbi, pravog mira između ta dva naroda ne će biti.
Mir će biti samo priprema za budući rat.
Gdje je tu mirotvorstvo na kojeg nas poziva Gospodin Isus Krist u kojeg barem formalno vjeruje većina Srba i Hrvata?
U tom mirotvorstvu najviše bi trebali iskazivati se oni koji su se odredili kao monasi ili svećenici.
Ne mogu zamisliti nekog rimokatoličkog redovnika koji bi došao u Dalmaciju i tamo održao predavanje kako se treba ukinuti ime Dalmacija te ju ubuduće nazivati Južna Hrvatska.
Da, postoje klerici u Hrvata koji su nacionalisti, ali oni niti približno ne postovjećuju RKC s hrvatstvom, interese hrvatskog naroda s interesima RKC.
Konačno, rimski papa Ivan Pavao II je došao u Zagreb za vrijeme rata i na misi rekao kako Sava utječe u Dunav, odnosno kako se Hrvati trebaju podrediti Srbima ili težiti nekoj ponovnoj državnoj jugozajednici i to nije izazvalo nikakvu reakciju hrvatskih katolika (prvenstveno zato što su papisti, pa ni ne pomišljaju kako se mogu suprostaviti 'svetom ocu'), dok kad bi srpski patrijarh rekao kako voda iz Dunava u Beogradu dolazi preko Save iz Zagreba odnosno da je izvorište srpstva i pravoslavlja u Zagrebu, većina srpskih pravoslavaca bi mu otkazali poslušnost odnosno negiralo autoritet.
Kad bi recimo srpski patrijarh objavio kako će se odluka o svetosti vladike Nikolaja Velimirovića usuglasiti s odlukom zajedničke komisije hrvatskih katolika i srpskih pravoslavaca, u SPC bi se digla revolucija, a patrijarh bi bio proglašen Judom Iškariotskim ili novim Vukom Brankovićem.
Nadam se kako neki srpski pravoslavci stvarno vide kako nažalost srpstvo vodi u utakmici sa pravoslavljem te nogometnim rječnikom rečeno, ako se ne potrude barem izjednačiti ne će biti niti produžetaka.
Ne mislim kako je ta utakmica nužna to jest da se domoljublje i bogoljublje trebaju sukobljavati, ali takva je situacija kod mnogih pravoslavnih naroda pogotovo od druge polovine 19.st. kad se je pojavila hereza filoetnizma.
Zar nije takav etnofiletizam izazvao krvave sukobe između bugarskih i srpskih pravoslavaca, zar ne ključa ispod površine sukob u Makedoniji koji je opet potaknut od onih kojima je nacija važnija od Krista, zar nije i sadašnji sukob između Ukrajine i Rusije puno stariji od Maidana 2014. jer nema razloga zašto ne bi postojala autokefalna Ukrajinska Pravoslavna Crkva kad je Ukrajina suverena država, osim ako se ne prizna hereza etnofiletizma koja se kod mnogih u RPC tumači kako je to Crkva ruskog naroda koji je povijestan, a ukrajinski nije pa se autokefalnost UPC ne smije dati.
Sličnost između SPC i HPC nije slučajna.
Ukrajinci ne smiju uzvikivati 'slava Ukrajini' i dizati spomenike onima koji su se borili protiv ruskog i njemačkog imperijalizma (S.Bandera bio je zarobljen u njemačkom logoru, osim što se je borio protiv Crvene armije), a za svoj narod, dok Rusi mogu vikati koliko hoće 'slava Rusiji' i veličati one koji su de facto bili okupatori Ukrajine.
Hrvati ne smiju uzvikivati 'za dom spremni', ali Srbi mogu 'za kralja i otadžbinu', Hrvati ne smiju niti pozitivno nešto reći o onima koji su se borili za hrvatsku državu i protiv srpskog imeprijalizma, dok Srbi koji su ratovali protiv hrvatske države su osloboditelji i pravi kršćani.
Zašto takva dvoličnost i licemjerje kod onih koji se nazivaju kršćanima?
Zbog hereze etnofiletizma koja nužno dovodi do međunarodnih ratova pod krinkom borbe za Krista i Njegovo 'nebesko carstvo'.
Ako nacionalne države i njihov imperijalizam izaziva mržnju i ratove s milijunskim žrtvama, onda je bolje da ih nema.
Samo ne budimo u zabludi kako recimo Jugoslavija nije imala nacionalizam koji nije mogao dovesti do rata unutar i izvan Jugoslavije.
Ovaj prvi se je dogodio, a drugi je bio latentan i potencijalan, jer postojao je jugoslavenski nacionalizam koji je zamalo zaratio s Bugarskom, a prije toga zamalo izazvao treći svjetski rat zbog jugoslavenskog nacionalizma u ideji "Trst je naš", a prije toga je uzrokovao istjerivanje Talijana i/ili njihovo bacanje u fojbe.
Također taj isti jugoslavenski nacionalizam je učnio zločin nad brojnom njemačkom manjinom tako da ju je čak ustavnim odlukama lišio državljanstva i imovine, ali kod mnogih i života kad je rat već završio.
U manjoj mjeri to se je dogodilo Mađarima u Vojvodini, dok je jasno kako Albanci s Kosova i Makedonije nisu nikad mogli prihvatiti jugonacionalizam kad naravno nisu Slaveni.
Jugoslavija je tako bila multinacionalna, ali i nacionalistička država bilo kraljevina bilo komunistička diktatura, nipošto nešto čemu trebaju kršćani težiti kao idealu u borbi protiv etnofiletizma.
Što bi dakle trebalo ili moglo biti idealna kršćanska država?
Ono što je i bilo, kršćansko Rimsko carstvo u kojem su podanici carstva bili kršćani i nazivali su se Rimljanima, iako su bili različitog podrijetla, Latini, Grci, Sirijci, Egipćani, Kelti, Slaveni, Germani, Arapi ...
Autokefalne mjesne Crkve davale su se državama, a ne narodima.
Mjesna Crkva je mjesni(lokalni ili geografski) pojam, nipošto Crkva jednog naroda kakva je to sad SPC koja se prvenstveno brine o srpstvu i to nažalost u svojem imperijalističkom obliku.
Pokušajte zamisliti da su apostoli, njihovi suradnici kao i vjernici dijelili se po nacionalnom ključu, pa da recimo u Antiohiji postoji grčka Crkva, sirijska Crkva, armenska Crkva.
Takvo kršćanstvo bi ubrzo propalo zbog nacionalnih razmirica i dioba među kršćanima, možda bi i zaratili hoće li Antiohija biti sirijska, grčka ili armenska.
Crkva dakle ima tisućljetno rješenje mjesnih Crkvi koje bi trebalo ponovno zaživjeti u svojoj izvornosti, tim više što svugdje nacionalne države gube suverenost pod naletima moćnog liberalizma i globalizma.
Ponavljam po tko zna koji put, antikršćani se ujedinjuju diljem svijeta ne priznajući granice nacionalnih država, rješenje nije povratak u 19.st. probuđenih nacionalizama koje su uzrokovale etnofiletizam i kasnije svjetske ratove, nego povratak na globalnu Crkvu apostolskih vremena koja može imati mjesne-lokalne Crkve, ali nipošto nacionalističke ili Crkve jednog naroda.
Tako da želim i nama i Srbima da se sve više stavljamo pod stijeg uskrslog Gospodina, a da napuštamo tor onih kojima je narod bliži od Boga.