Trežnjenje

Gotovo da nema Hrvata (ako nije izdajnik) koji se nije veselio pobjedama naših nogometaša na SP u Rusiji, ili koji se nije dodatno veselio na njihovim dočecima u domovini.
Nacija se je ne samo poveselila, nego je osjećala gordost i zajedništvo kao u danima pobjede u ratu.
Jučer sam na blogu postavio poveznicu na posljednji video E.Duspare koji kaže kako je 'Bog Izraelov' učinio da Hrvatska de facto pobijedi svijet ili barem Afriku (kao što sam i ja pisao) tako da je osvojila drugo mjesto na prvenstvu, jer da je osvojila prvo onda bi Hrvati postali idolopoklonici budući bi onda dobili zlatni trofej na kojem poganski junak ili bog Atlas drži Zemlju kao loptu, i ubuduće bi onda naši nogometaši na svojim majicama nosili malu FIFA zvijezdicu koja je znak sotonizma.
Duspara je eto zaključio kako 'Bog Izraelov' ne spašava samo cionističku tvorevinu u Palestini, nego i Hrvate na 'brdovitom Balkanu'.
Daleko od toga da se išta događa što nije Bog predvidio i providio*.
Međutim, reći i k tome se pozivati na Boga, kako je nas posebno izabrao da pobjedimo tako da budemo drugi, je na granici blasfemije.
K tome su naši nogometaši dobili srebrnu medalju na kojoj su ti isti znakovi koje Duspara naziva idolima i sotonizmom, tako da mu logika ne drži vodu.
Zašto se dakle tako olako pozivamo na Boga kad nešto postignemo, a što mi držimo da je za nas važno, a u suštini je materijalno nepotrebno, a duhovno je ne nepotrebno nego štetno?
Jer gordost i oholost koja nužno dolazi kad pobjeđujemo u sportskim natjecanjima ne može nikako biti put prema posvećivanju, nego vodi u suprotnom smjeru.
I od koga smo to dobili priznanje?
Od ovoga svijeta čije priznanje neki očajnički i pod svaku cijenu traže, gotovo moljakaju.
U međuvremenu u RH se donose antikršćanski i sotonistički zakoni (Istanbulska konvencija) i niti približno nije bilo prosvjednika protiv zla koje nas vuče u vječnu propast kao sad kad je pola nacije izašlo slaviti što smo bolji od svih u stvarno nevažnoj stvari kao što je nogomet.
Ako uopće bude referenduma protiv primjene IK, koliko će od tih koji su bili žedni na ljetnom suncu toliko sati čekajući nogometaše, zaokružiti na listiću protiv IK?
A ovdje se ne radi o vrlo prolaznoj nogometnoj slavi ovog svijeta, nego o vječnosti. 
Koliko ima onih koji će reći - viceprvaci smo svijeta, nije mi više ništa drugo važno?
Ta navijačke pjesme koje se službeno pjevaju kažu kako nema ništa važnijeg nego proliti suzu s oka kad igra hrvatska nogometna reprezentacija?
Duspara, to je pravo idolopoklonstvo u svojoj srži jer stavlja stvorenje (doista trivijalno stvorenje - nogometna reprezentacija države) ispred Boga.
Dočim sport kojeg poznajemo, makar bio pojedinačni ili skupni poput nogometa, ako ne služi prvenstveno povećanju ili održavanju tjelesne kondicije i tjelesnog zdravlja je besmislen i duhovno štetan jer uzrokuje euforična stanja od depresije radi poraza, pa do lažne egzaltacije radi pobjede uz prateću oholost i gordost kao najboljeg načina Sotone da takvog ili takve vodi prema drugim strastima.
I što ćemo onda reći kao Duspara ili naši nogometaši kako se Bogu zahvaljujemo na tome?
Pa to su isto radili antički grčki pogani kad su svoje pobjede na Olimpijadama posvećivali ili zahvaljivali pojedinim svojim bogovima!
To je bio i razlog zašto je Rimsko carstvo kad je postalo kršćansko zabranilo Olimpijade (i gladijatorske igre) i zatvorilo gimnazije (to nisu današnje gimnazije) jer su to bila legla pedofilije i sodomije u kojima su odrasli muškarci išli gledati kako dječaci i mladići goli vježbaju (ustanak Makabejaca protiv Grka je bio prvenstveno uzrokovan postavljanjem poganskog kipa u Hram, ali i grčke gimnazije u Jeruzalemu).
Iz istog razloga, a to je poganski kult tijela koji vodi do bludnih strasti, Crkva nije nikad imala u svojim hramovima kipove, nego samo ikone i freske.
To je još jedna zamjerka Pravoslavlja prema RKC.
Nadalje, u natjecateljskom sportu kao i u ratu (jer sport je rat bez krvi, iako ima i krvi kod borilačkih sportova) stvara se pogodno tlo za mržnju prema protivniku, za ruganje, vrijeđanje, pa sve do 'nesportskog' ponašanja.
Zar nismo gledali kako i naši znaju simulirati, krasti vrijeme i loptu?
Naravno, onda to sve hotimično ili nehotimično odobravamo, jer zaboga u ratu smo, ovaj na sportskom natjecanju smo.
O uzvicima s navijačkih tribina prema navijačima protivnika ne treba previše analize. 
Zar ćemo onda reć kako se Bogu trebamo zahvaliti zbog nečeg što izaziva psovke diljem stadiona, a često to možemo pročitati s usana samih nogometaša za vrijeme igre kad ih upućuju protivničkim igračima ili sucu?
A što ćemo tek reć kad Sotona još više nalije benzina na vatru pa se potuku navijači i kad neki ostanu ozlijeđeni, ili čak ubijeni?
S druge strane je istina da od kad postoji navijački sport muškarci nisu nikad manje muškarci, nisu borbeni kad trebaju biti borbeni, nemaju tjelesne kondicije, nisu spretni, pretili su. Ne mislim na sportaše, nego na većinu koja prati sport preko medija ili ide na stadione.
I tjelesno zdravlje je generalno u slabijem stanju čim više postoji profesionalnog sporta.
K tome, kao i u poganstvu, vrsni sportaši dobijaju status heroja, idola, a u pravilu to s ničim ne zaslužuju (čast izuzecima).
U kršćanskom društvu heroji trebaju biti oni koji su život dali za Krista, a ne oni koji su spremni uništiti svoje zdravlje dopingom ili ubitačnim treninzima da bi ostvarili sportsku pobjedu ili su spremni zbog pobjede uništiti zdravlje i koji put život protivnika.
Svojevremeno je bila parola dana kako trebamo napraviti dvorane, osnovati sportske klubove i slično, kako bi se mladež odvojila od droge i prigrlila sport.
A često se je događalo upravo suprotno, netko tko se nije drogirao, kad je ušao u sport i postignuo neke rezultate počeo se je drogirati jer tko može reć da je smisao života biti dobar sportaš? Smisao ako je pravi smisao onda je u vječnosti, a ne na stranicama prastarih i požutjelih sportskih novina.

Na koncu moramo reći staru istinu kako je svaki zemaljski užitak povezan s patnjom.
Tako je i sa sportskim užitkom. Gledano očima sportaša ili njegovog navijača.
Sportaši u pravilu pretjeraju s treninzima i u tjelesnim naporima što im dugoročno donosi bolest** i zamor tijela. O duhovnim patnjama ne treba previše govoriti jer su pravu vječnu pobjedu zamjenili s vremenskom i propadljivom.
Navijači žive u virtualnom svijetu, umjesto da se daju u koštac s pravim životnim problemima.
Kad sam čuo koliko su neki plaćali ulaznice za finalne utakmice zaključio sam da se takvi ne smiju nikako jadati kad im dođe ovrha na kredit koji su uzeli da bi putovali u Rusiju i platili skupe ulaznice.
Vladari ovog svijeta organiziraju sportska natjecanja i općenito sport da bi se puk ispuhao na krivom mjestu, a njihova vlast tako imala čim manje ugroza.
To su znali još i Rimljani.
A ništa bitno se nije promijenilo.
Štoviše borilački sportovi se sve više približavaju borbi rimskih gladijatora.
To je bio znak da se bliži kraj carstva.
I došlo je kršćansko carstvo na razvalinama starog, te kako napisah, ukinulo Olimpijade i gladijatorske igre.
Vjerujem da dolazi uskoro vrijem kad više ne će biti sporta, a to novo carstvo biti će vječno.




* Ovo je dobra prigoda ilustrirati važnost nauka Crkve o razlikovanju Božje biti i nestvorenih Božanskih energija. Jer ako ove druge ne postoje to jest ako je svaki Božji akt-čin isti s Njegovom biti koja je nepromjenjiva (što je nauk RKC), onda je Bog morao stvoriti svijet, svijetom upravljati kako upravlja, to jest u ovom slučaju učiniti da Hrvatska u nogometu osvoji drugo mjesto. Međutim Bog je posve slobodan od svijeta kojeg je stvorio i kojeg je mogao i ne stvoriti, a da ipak u svojoj biti ostane nepromjenjiv. To je zato što postoje nestvorene Božanske energije koje su Bog, ali nisu Njegova bit, to jest Božanske energije koje jesu Bog su stvorile svijet, održavaju svijet i upravljaju svijetom na način da postoji slobodna volja čovjeka i anđela koji mogu osjetiti Boga u beskonačnim nestvorenim Božanskim energijama, a nikako u Njegovoj nepromjenjivoj biti.

** Evo čitamo kako je pred par dana preminuli uspješni hrvatski stolnotenisač Dragutin Šurbek priznao kako je marljivo trenirao i čak 8 sati na dan, te da su mu na kraju stradali kukovi od tih napornih treninga.