Moramo odmah shvatiti kako Švedska nije izuzetak trulog zapada, Šveđani su paradigmatični pioniri.
Ostale zemlje zapada samo ih slijede s malim vremenskim odmakom.
Legalizacija pornografije kao vrlo efikasnog oružja za uništenje tradicije, morala, vjere, obitelji krenula je nakon drugog velerata iz te hladne sjeverne države.
I hipi pokret tamo je istovremeno uzeo maha (kao i korištenje droga).
Tako možemo u filmu primjetiti kako kronični problem usamljenosti i besmisla Šveđani opet ne žele lječiti pravim lijekom, povratkom u tradiciju (samo tamo je tradicija nestala možda još pred pola tisućljeća s protestantizmom), nego s hipi komunama.
Iako je Francuska prva u projektu mongrelizacije Europljana (što se najbolje ogledava u njihovoj nogometnoj reprezentaciji) prema Coudenhove-Kalergi planu , posljednji val imigracije afro-azijata izrazito je zahvatio Švedsku koja je puno manja od Francuske, pa će se primjena tog plana tamo brže i potpunije realizirati.
Ovaj film me pak ponukao da projekt zamjene stanovništva gledam više očima afro-azijata.
Posve je jasno da ih većina dolazi ne radi toga što žele tamo vrijedno raditi i tako zaraditi kao što su nekada naši gastrabajteri odlazili u Njemačku ili u prekomorske zemlje, nego da parazitski iskoriste zapadne države blagostanja.
Nisam siguran da uopće razmišljaju što će biti kad krepa ne samo država blagostanja, nego i cjelokupna država koja ih je ugostila.
Ono najgore što im se može dogoditi je baš ono što im većina zamjera da ne čine, asimilirati se u Šveđane.
Pogledajte u filmu kako sirijska učiteljica podučava emigrante ne samo švedskom jeziku, nego da poprime švedski način razmišljanja, govora, filozofije, primjerice kako da govore i odgovaraju čim kraće.
Ako to učine, postati će samo crnji Šveđani s švedskom autoimunološkom bolesti besmisla i otuđenosti, bez prave obitelji i roda, i s tobož velikom neovisnošću od drugih ljudi koja ih lažno ispunja, a istovremeno ih čini robovima švedske države blagostanja.
Ono što Švedskoj nedostaje je Bog.
Pravi Bog koji se je utjelovio, umro na križu i uskrsnuo i koji je smisao svakog postojanja.
Nikakvi novci i obilje materijalno bogastva uz kombinaciju polupoganstva hipi komuna ili nekog drugog hedonizma, ne mogu ispuniti rupu koja nastane u čovjeku i društvu koje odbaci Boga.
Zato što je to beskonačna rupa koju ni čitav svijet ne može ispuniti, a kamoli švedski socijalni eksperimenti mongrelizacije i uništenja tradicije koji rupu samo produbljuju.
Na youtubu možemo pročitati komentare gledatelja i ne samo jedan je napisao kako ih je gledanje filma neopisivo rastužilo (možda oni detalji kad Šveđani izvrše samoubojstvo i mjesecima trunu u stanu, a da to nitko ne primjeti, čak niti javna poduzeća jer račune stanovanja automatski plaća banka s računa samoubojice čiju životnu ušteđevinu na kraju uzme država 'blagostanja').
Ne, Šveđani nisu dostigli lažni ideal potpune neovisnosti jer je to nemoguće, samo Bog je neovisan.
A žrtvovali su za tu iluziju sve ono što život čovjeka čini podnošljivim na Zemlji, i često kratkotrajno blaženim.
U zamjenu su dobili ropstvo tehnologiji, državi, besmislu i samoći.
Nije u Švedskoj problem hladna sjeverna klima, nego hladnoća ljudskosti.
Ako gledanje filma izaziva samo tugu (ili čuđenje kad vidimo Etiopljanina s kopljem koje stoji kroz njegovo probodeno tijelo čekajući da mu ga liječnik izvadi), i ništa više, onda idemo stopama pionira Šveđana.
Moramo izbaciti iz svog života sve ono što nam zamjenjuje Boga, i kako napisah to je u Švedskoj iluzija kako je dobro uništiti sve tradicionalne veze u društvu poput obitelji, roda, patrijahalnosti (različite uloge muža i žene), religije te imati zauzvrat idole tehnologije i svemoćne države blagostanja.
Švedska je u stanju trajne pomrčine i hladnoće, oni koji s juga dolaze u potrazi za boljim životom u Švedsku, a sve više i ostale zapadne države, uhvatili su se na demonski mamac svojom krivicom.
I dok je Shakespeare kroz usta princa Hamleta govorio kako je nešto trulo u državi Danskoj, danas bismo mi trebali znati što je to (ne samo u Danskoj i Švedskoj).
P.S. Evo još jedan dokaz kako ni mi nismo daleko od Švedske. Povodom smrti pop pjevača O.Dragojevića vlada RH je proglasila u državi dan sućuti.
Koliko je umrlo junaka posljednjeg oslobodilačkog rata, pa niti za jednim nije proglašen ni dan žalosti ni dan sućuti?
Kakvu budućnost ima država kojoj je važniji pop pjevač (bez obzira na kvalitetu, popularnost i što je bio za razliku od drugih pop pjevača čovjek od riječi) od onih koji su ratovali za državu i činili junačka djela?
Da su Rimljani slavili tako glumce i pjevače, a ignorirali prave junake, ne bi trajali ni desetljeće, jer više nitko ne bi bio spreman žrtvovati se za takvu državu.
Pjevači mogu i trebaju pjevati o pravim junacima kao što to čini M.Perković, ali nikako ne smiju zasjeniti junake.
Slično bi se moglo reći i za sportaše koji postaju nacionalni heroji u RH, a tome je uvelike kumovao pokojni predsjednik F.Tuđman koji je vodio politiku prema nogometu kao da je to pitanje biti ili ne biti, dočim se je trudio da se u RH ne stvori poštovanje prema ratnim junacima jer se je bojao da bi imali onda preveliki utjecaj na narod i tako bi mogli zasjeniti njega i vladajuće partije.
U NDH su nastale popularne pjesme o ratnim junacima (još i za vrijeme rata dok su bili živi, a mi smo te pjesme pjevali u posljednjem ratu), s velikim uvažavanjem se je govorilo i pisalo o njima, a mi nemamo niti jednu pjesmu o nekom junaku posljednjeg rata.
RH je maknula (to je bilo nešto prvo što je učinio izdajnik Sanader) spomen ploču vitezu Juri Francetiću koja je bila postavljena na privatnu kuću i pri tome je poslala tamo specijalnu postrojbu policije jer su mislili da će se lokalni ljudi tome suprostaviti.
Kruha i igara, to je izgleda sve što narod traži.
Skidajte nam spomen na naše ratne junake, to nas se ne tiče. Ne tiče nas se niti da se utvrdi istina o drugom veleratu (poglavito radni logor Jasenovac) jer naši neprijatelji uvelike šire laži kako bi dobili opravdanje da nas eventualno ponovno napadnu i unište.
Samo nam pustite pop glazbu (koja gotovo nikad nema veze s hrvatskim folklorom, a trebala bi kad se zove pop-to jest narodna glazba) i sport.
Vlada RH htjela je ovim činom steći dobar glas u narodu kojem je stalo prvenstveno do kruha i igara, više nego do istine, pravih vrijednosti, pravde i budućnosti.
U komunističkoj Jugoslaviji je bilo nezamislivo da se 'narodni heroji' ne bi poštivali, a da bi se za nekim pop pjevačem proglasio dan žalosti.
Ali takve su tada bile i sve druge države.
Danas se pak švedska pomrčina širi u sve države zapada.
P.S.S.
RKC biskup Barišić objavio je obitelji pokojnog pjevača Dragojevića, ali i javnosti jer je pismo otišlo u medije, kako je pokojnik svetac na Nebu.
Doduše klerici RKC govore to za svakog pokojnika na sprovodima.
U ovom slučaju ni ne treba proglasiti svetost.
Hrvati su jučer još jednom dokazali kako su narod euforije.
Nema komentara:
Objavi komentar
Komentiranje sam opet (4. svibnja 2023) dopustio videći da ima sve manje mjesta na net-u bez cenzure.