Korizma

Čitajući knjigu "Liturgijska godina" opata Guerangera može se saznati povijest korizme.
Korizma je sastavni dio liturgije Crkve od apostolskih vremena.
Kao što znamo, farizeji i Ivanovi učenici čudili su se zašto apostoli ne poste kao i oni.
Gospodin im je odgovorio - kako će postiti kad je Zaručnik njihov s njima, kad Ga više ne budu imali kraj sebe, onda će postiti. Stoga nije čudno da su apostoli započeli s 40-dnevnim postom prije svakog Uskrsa sjećajući se kako je Gospodin postio u pustinji 40 dana i 40 noći.
Jel čovjek može izdržati takav post? Bilo je nekih koji su izdržali i duži štrajk glađu, pada mi na pamet irski borac za slobodu Bobby Sands koji nije jeo 66 dana i tada je umro. Isus je izdržao potpuni post od 40 dana (piti vodu nije prekid posta), zato što znamo da kad Ga je Đavao iskušavao prva kušnja je bila navoditi Ga da kamenje pretvori u kruh, znajući da je Isus gladan odnosno da 40 dana nije okusio ništa, niti kruha.
Crkva nije propisivila kršćanima u prvih tisuću godina takav potpuni post i to bez prekida 40 dana. Velika većina kršćana ne bi imali ni tjelesne ni duševne snage izdržati Isusov post.
Zato su postili na isti način kao i prije židovi, jesti samo jednom dnevno i to nakon zalaska Sunca.
Tada ne jesti ništa od mesa (niti riba), ali niti od životinjskih proizvoda, dakle nisu jeli mliječne proizvode i proizvode od jaja. Prekid posta je bio nedjeljom, jer u dan kad je Isus uskrsnuo nikad se ne posti.
Možda treba dodati još da su za vrijeme korizme bile zabranjene sve zabave, privatne i javne. Pri tome se nije mislilo na zabranu orgijanja koje se danas zove zabavom, jer je to inače bilo zabranjeno i nezamislivo, nego na plesove, bilo kakve predstave, odlazak u lov, na viteške turnire - dakle šport je bio isto zabranjen tijekom korizme. Inače nije baš lako zamisliti kršćana koji posti 40 dana kako skakuće na nogometnim stadionima ili ide u teretane, da ide s prijateljima na košarku kako bi se družili u igri i kako bi skinuli koje kilo sala.
Malo tko od modernih kršćana ne će biti začuđen nad tako strogim postom zato što smo prilično omekšali u odnosu prema  kršćanima tog razdoblja, pogotovo onima koji su se radovali kad su saznali da će podnijeti muku radi svjedočenja vjere u Krista. Siguran sam da im je i korizmeni post ojačao volju i vlast nad svojim tijelom i tjelesnim slabostima kako bi mogli podnijeti mučeništvo.
Ali već u srednjem srednjem vijeku, u početku novog tisućljeća neki su tražili da se olakša korizmeni post.
I Crkva ga je odobrila tako da prvi i jedini obrok više nije bio navečer nego u devetu uru, odnosno tri poslijepodne. 
U to vrijeme se mogu primjetiti aberacije među klerom i laicima u Crkvi, dio klera se okreće luksuznom životu uz čestu simoniju i nepotizam, vraća se hedonizam (dakle nekoliko stoljeća prije renesanse), u crkvama se po prvi puta tada mogu primjetiti nagi likovi i neke čudovišne figure pa čak i poganski bogovi.
Što se tiče korizme, nakon izvjesnog vremena tražilo se da taj obrok bude u podne, i to se je dozvolilo.
Kako je od podneva do podneva cijeli dan, dobilo se je olakšicu da se navečer može nešto malo prezalogajiti, ali ne potpuni obrok i eventualno malo popiti vina (inače pijenje vina tijekom korizme je bilo zabranjeno). Nakon toga se je dozvolilo jedenje riba, jaja i miječnih proizvoda.
Da bi na kraju novoredna Crkva poništila korizmeni post, jer kako kažu 'Crkva propisuje strogi post i nemrs za Pepelnicu i Veliki petak', a daleko je to od posta kojeg su imali kršćani prvih tisuću godina 40 dana.
Usput zašto započinje post prije prve korizmene nedjelje. Zato što se post prekida nedjeljom, pa su te nedjelje u korizmi nadoknađene u tjednu prije tako da bi ukupan broj dana posta bio jednak broju dana posta Isusa u pustinji.
Koji je cilj korizme?
Pripremiti kršćanina za Uskrs. To znači da moramo biti svjesni kako nismo dostojni slaviti Uskrsloga ako ne spoznamo svoju grješnost i nedostojnost, i slabost. Korizma nam služi za pokazivanje Bogu da nismo zaslužili milost koju nam daje, kako se kajemo zbog svih grijeha s kojima smo uvrijedili Boga, i kako to pokazujemo kroz vid trapljenja svojeg tijela i duše koja nas vuče na zlo. Isusu koji je bio pravi Bog i pravi čovjek bez grijeha nije trebala korizma i post, On je postio i dozvolio Sotoni da Ga iskušava samo da nam pokaže kako mi možemo nadvladati naše slabosti tijela i đavolska napastvovanja ako Ga slijedimo.
Zato Ga moramo slijediti u pustinji, trapiti se i 'naučiti napamet', a Englezi imaju bolji izraz za to 'know by heart', naučiti srcem to jest bez velikog razmišljanja kako se oduprijeti đavolskim napastima.
Samo razmišljanje o napastima koje nam nudi đavao, a ne trenutno odbacivanje napasti i zloga znači siguran pad u napasti.
Stoga trebamo 'naučiti napamet' od Isusa kako odgovarati na napasti.
Znamo, to su tri vrste napastvovanja.
Prvo napastvovanje je požuda tijela. Tu se ne radi samo o spolnoj požudi na koju Đavao nije ni iskušavao Isusa znajući da je svet čovjek. Radi se o našoj sklonosti i često opijenosti da zadovoljimo  nešto što od nas traži naše tijelo. Osim spolne požude to može biti požuda prema dobroj hrani i slatkišima, prejedavanju, pijenju, pušenju, uzimanju narkotika, gledanju TV, robovanje internetu i video igricama, bilo kakva ovisnost. Malo tko od ljudi je potpuno oslobođen od požude tijela, a onaj tko je trenutno slobodan neka si ne umišlja kako je siguran da ne će opet pasti jer tada dolazi pod drugo napastvovanje-oholost pod kojim pada i onda opet pada pod prvim napastvovanjem, požudom tijela. Samo Bog nam može dati milosti da se oslobodimo ove napasti i ostalih i da ostanemo u tom oslobođenom stanju.
Drugo napastvovanje je požuda srca. To je drugo ime za oholost. Mi se u svoj posrnuloj naravi želimo uzdignuti nad onima koji su iznad nas, ljudsko srce ne teži prema Bogu klanjajući Mu se, nego Ga želi izbaciti iz prijestolja i sjesti na Njegovo mjesto isto kako je to želio Lucifer. Kad god se bunimo protiv pravednog autoriteta - očinstva nad nama o čemu sam pisao, mi se bunimo zbog svoje oholosti protiv Boga koji je izvor svakog očinstva na Nebi i na Zemlji. Hijerarhija znači sveti red kojeg je postavio Bog, tko god se buni protiv tog svetog reda i želi se popeti na više mjesto nego što mu ga je Bog dao, time želi izbaciti Boga, a želja za izbacivanjem Boga znači želja da Boga nema, da se Boga ubije. Zato svaki grijeh zaslužuje vječnu kaznu.
Treće napastvovanje je požuda očiju. Moderna civilizacija se temelji na toj požudi koja se uobičajeno zove slobodno-tržišna utakmica, borba za profitom, za zaradom, za posjedovanjem čim više zemaljskih dobara. Protestanti su toliko zaglibili pod ovom napasti da tumače kako je novac i bogatstvo mjerilo kako je netko svet i blagoslovljen od Boga.
Pogledajte svuda oko nas, samo se govori o ekonomiji, ali ne u smislu pravog značenja te riječi - dobro gospodariti s kućnim prihodima i rashodima odnosno ne razbacivati se s Božjim materijalnim darovima, nego kako napraviti razne državne, monetarne, demografske, kulturne i tehnološke mehanizme kako bi se nepotrebna i često štetna materijalna dobra stvarala i konzumirala u čim većoj mjeri i kako bi se svaki pojedinac borio da uzme čim više od drugih od tog zajedničkog otrovanog kolača. 
Srž ekonomije modernog društva zove se požuda očiju*. 
Jel onda čudno što vidimo krah modernog društva i opće nezadovoljstvo i razne duševne bolesti koje prate modernog čovjeka i koje nisu prije postojale?
Samo malo ljudi će krenuti s Isusom u pustinju kako bi našli lijek za požudu srca i ostale požude.
Većina ljudi svoje nezadovoljstvo zbog neispunjene požude pokušava riješiti tako da želi uzeti na legalne ili nelegalne načine (legalan način ne znači i pravedan način, jer primjerice kamatarenje-bankarstvo je već pola tisućljeća legalizirano, a ono je smrtni grijeh) čim više dobara od drugih ljudi. Umjesto da se oslobode požude očiju i tako ugase svoje nezadovoljstvo.  
Stoga krenimo radosno i s nadom u korizmu koja nas približava Bogu i udaljuje od Pakla.
Računajmo da će nas pratiti u tome razne napasti neprijatelja čovjekova, ali i da je Bog uvijek s nama kad Mu ostajemo vjerni.
Tada ćemo uz Njegovu milost biti pobjednici nad svim napastima i nad đavlima koji nam ih pred nas podastiru svakodnevno.
Zagovor Blažene Djevice Marije je usudio bih se reći nužan. Sveta Majka je sigurno znala da se Sin nalazi u pustinji, da posti i da će  biti napastvovan od Sotone.
Ona nije trebala moliti Boga radi Isusa kad je Isus Bog, ali svejedno Njezino sveto srce bilo je s Njim u pustinji. Jer Ga je neizmjerno ljubila.
Ona je naša Majka jer nam ju je dao Gospodin i zato znamo da je Njezino srce s nama u našoj pustinji i da se moli za nas da izdržimo post i nadjačamo đavolske napasti.
Čitamo nadalje da su Gospodina okružili anđeli i da su mu radosno služili nakon što je porazio i otjerao Sotonu. To se isto nama događa i kad bi imali milost da vidimo duhovni svijet, isto bi zapazili. Ne samo BDM i anđeli, cijela nebeska slavna Crkva raduje se našoj pobjedi. Isusova utjeha na križu bila je spoznaja da ćemo po Njegovoj prolivenoj Krvi nadvladati Zloga.
Amen.

* Dajem poveznicu  na zanimljiv članak koji povezuje renesansno vrijeme povratka poganstva, grčke filozofije, magije, alkemije, kabale s početkom dvojnog knjigovodstva kojeg je izmislio svećenik, astrolog, matematičar i vrač Fra Luca Bartolomeo de Pacioli povezan s poznatim bankarima i papama Medici iz Firenze.
Mi živimo kako napisah u vremenu u kojem je požuda očiju pokretačka snaga društva, a tome služi magija koju su dobro proučavali renesansni učenjaci s ciljem da se ne vidi prijevara koja se zove bankarstvo. Može se to povezati s korizmenim postom i zaključiti da kako je Crkva i pod utjecajem papa tipa Medici ublažavala korizmeni post,  tako je više rasla požuda očiju i druge požude te je dotad smrtni grijeh zarade od kamata-bankarstvo postao temelj modernog društva. Vidimo da ta magija i iluzija sve slabije djeluje, ali je pitanje hoće li ljudi progledati i vidjeti korjene zla. Neki dan sam gledao na youtube emisiju neke lokalne hrvatske TV u kojoj je gostovao Marko Francišković navodeći kako je bankarstvo korijen mnogim zlima u svijetu te je osim London Citya spomenuo Vatikan koji ima svoje banke. Dakle bavi se kamatarenjem iako je 15.st. Crkva naučavala da je to smrtni grijeh. Iako su većina komentatora podržavali Franciškovića, jedan je napisao kako je vjerojatno prolupao u zatvoru kad se usudi tako nešto reć za Vatikan. To je tako tipično za novoredne katolike koji ne vide ili bolje rečeno ne žele vidjeti da je njihov car gol.
Još nekoliko poveznica: Bergoglio susreće direktoricu MMFa , isti na susretu s vatikanskim bankarima, traži savjet od muhamedanca koji podržava kamatarenje.