Antropofili, mizantropi, laži i istine

Htio sam napisati nešto u obrani sebe i sličnih meni, kojih ljudi ne vole zbog njihovog izravnog govora, pa ih optužuju da su mizantropi - ljudi koji su mrzitelji drugih ljudi.
Druge riječi koja označavaju iste ljude su; politički nekorektni, fanatici, ekstremisti, netolerantni, nasilnici, desničari, katolibani, nazadnjaci, reakcionari, kontrarevolucionari, onih koje je vrijeme pregazilo ...
Pa mi je nekako bilo logično zaključiti da su oni, koji ne vole izravan govor, nego su skloni diplomaciji, skrivanju istine koja je neugodna sugovorniku, ili uporabi 'korisnih laži', antropofili - ljudi koji su ljubitelji drugih ljudi.
Na moje iznenađenje, wikipedia mi kaže da nisam bio u pravu, da sam kao što bi rekli Srbi, 'promašio ceo fudbal', jer se u antropofiliji ne radi o ljudima, nego parazitima koji radije idu na ljude nego na životinje.
I baš sam zadovoljan zbog te definicije, jer to potvrđuje moju tezu da oni koji ne žele reći istinu kad ju moraju, a zbog moguće neugodnosti koju će im istina uzrokovati, više sliče parazitima nego ljudima.
Da se ne bih busao u nešto što nisam, kad padnem od milosti Božje i ja znadem biti parazitom koji će se služiti 'korisnim lažima'.
Ali čim ih izgovorim, obično ugrizem jezik i pospem se pepelom po glavi, i molim Boga da mi oprosti na mojoj slabosti i da mi dadne milosti kako to više nikad ne bih učinio (a jednom ću, nadam se, zaista u tome zauvijek uspjeti uz Božju milost).
Lagati ili izbjegavati reći punu istinu kad ju moramo reći, a ima trenutaka kad stvarno moramo pokušati nešto prešutjeti, ali to ne znači lagati, znači uistinu biti parazitom ili nametnikom onom kojeg želimo poštedjeti istine jer bi njegova reakcija prema nama bila neugodna po nas.
U tom slučaju mi mrzimo našeg sugovornika, a sebe opravdavamo kako ga ljubimo. Na malo čudan način kao što krpelj ljubi svoju žrtvu.
Oni koji žele obraniti svoje korisne laži obično navedu slučaj otprilike ovakav:
- u vašoj kući skrivate neke pravednike koje tajna policija progoni i dolazi netko iz policije pitati vas jel skrivate nekog u kući. Što ćete učiniti? Lagati i tako spasiti te ljude, ili reći istinu i tako biti sudionikom njihova ubojstva?
Meni odmah takvo pitanje izgleda poput pitanja koja su postavljali farizeji i saduceji Isusu Kristu kako bi našli razlog da Ga ubiju ili diskreditiraju.
Naravno da to nije odgovor, pa evo ga.
Ako je netko od policije ušao u tu kuću, onda on već unaprijed sumnja da se u kući skrivaju ti ljudi. Moje laganje ne će ga nipošto spriječiti da ne izvrši premetačinu kuće i nađe te ljude.
Ali to ne znači da bih mu ja priznao. Šutio bih. Ionako bi me i jedan i drugi odgovor doveo do istog, a ovako sam sačuvao ne samo svoje dostojanstvo, nego što je važnije, nisam lagao, nisam učinio ono što je Bog zabranio, a grijeh prema Bogu je beskonačno veći nego bilo koja šteta koja se učini drugom čovjeku ili ljudima.
Ne postoji nešto što se zove korisna laž, kao što ne postoji manji grijeh koji je opravdan da se ne dogodi veći grijeh. To je apsolutna istina koju ću uvijek ponavljati i vikati ju s krovova ako treba, makar me cijeli svijet proglasio mizantropom broj jedan ili me stavili na muke zbog toga.
U narednom tekstu navest ću neke primjere u kojima se ogledaju istina i laž.

Svaka korisna laž na kraju višestruko košta nego mala neugodnost ili malo veća kad izrečemo istinu.
Primjerice, kad majka laže dijete kako ga ne će boljeti kad dobije injekciju je laž čija 'korist' traje koliko traje put do liječnika, a šteta može biti enormna ako dijete izgubi povjerenje u svoju majku. Može li biti gore stvari nego kad dijete više ni svojoj majci ne vjeruje!
Nisam siguran kada i kako, ali dijete bi trebalo čim prije upoznati s istinom kako je bol neizbježna u životu. Možda baš preko priče o Adamu i Evi i o istočnom grijehu. Vjerujem da djeca prije prihvaćaju te 'teške' istine vjere nego odrasli.
Nije li nam Gospodin rekao da će nas istina osloboditi? 
Zašto živjeti u svijetu laži, kad znamo da to nije pravi svijet nego svijet naših utvara? Ujedno znamo kako svaku laž prati strah od istine, jer istina na koncu uvijek pobjeđuje. Čovjek koji ustrajava u lažima nosi breme straha pod kojim će prije ili kasnije pokleknuti.
A ne mora ako prihvati istinu da istina oslobađa.

A što je s ratnim varkama? Ili kad u športu suparnici jedan drugog dovode u zabludu? Nije li i to isto laž?
Ne, nije.
Jer radi se o otvorenom suparništvu gdje zaraćene strane ne vjeruju jedna drugoj, ta u sukobu su.
Ne može se general poslije izgubljene bitke žaliti na protivničkog generala zato što je nasjeo na njegovu ratnu varku.
Laž je kad nekog, s kim nismo u otvorenom sukobu, hotimično dovodimo u zabludu.

Iz Svetog pisma znamo za priču o Juditi i Holofernu.
Judita je bila lijepa židovska udovica, a Holoferno asirski vojskovođa koji je trebao voditi osvajanje Judeje. Holoferno je bio opčinjen njezinom ljepotom, a ona je to iskoristila i odrubila mu glavu. Time je spasila svoj narod od Asirske okupacije.
Bez sumnje ona ga je prevarila, jer je došla dragovoljno u njegov logor, što se je jedino moglo protumačiti da mu se podaje. Holoferno je doslovno zbog Juditine ljepote izgubio glavu. Judita je junakinja iz Starog zavjeta, ali se takva smatra i u Novom zavjetu.
Zar nas onda Biblija uči kako je dobro varati odnosno upotrijebiti svoju ljepotu i šarm za ubojstvo?
Naravno da ne, Judeja i Asirija su bili u otvorenom sukobu, Judita je bila kao general koji je doveo u zabludu protivničkog generala, što nije laž ni grijeh.
Holoferno je, prije nego što je doslovno izgubio glavu, izgubio glavu zbog privlačnosti Judite i zaboravio je kako se nalazi u ratu. To je njegova griješka.
Kad se ne bi radilo o otvorenom ratu, onda bi čin Judite bio za svaku osudu.
I još jedno što je važno, Judita nije bludila s Holofernom, jer blud je uvijek grijeh, bilo u ratu bilo u miru.

Suprotno od Judite, znamo da talmudisti i muhamedanci imaju obrede po kojima se unaprijed oslobađaju krivnje zbog krivih zakletvi koje daju nežidovima odnosno nemuhamedancima kako bi ih doveli u zabludu i to u vrijeme mira.
Normalno da u vrijeme rata nitko od nežidova i nemuhamedanaca njih ni ne bi tražio zakletvu da govore istinu, jer neprijatelju se u ratu ne vjeruje.
Istina se ne treba služiti lažima. Obje te religije su dakako lažne.

Demokracija je tipična korisna laž. U kojoj sudjeluju aktivno demagozi-političari, i pasivno njihovi glasači. Političari ne mogu dobiti izbore ako ne lažu, a glasači žele živjeti u laži, i koji put od laži. Jer im političari daju nešto od zajedničke, državne kasice-prasice što im ne pripada po istini, po pravdi.
Kao i svaka laž, demokracija traje dok istina ne postane očigledna, odnosno do potpunog kraha države i društva. Kad više nitko ne želi dati i proizvoditi, a svi žele dijeliti i trošiti zajedničko kojeg ima sve manje.

Jedna od najneugodnijih istina koju kršćanin mora reći 'mizantropski' nekršćaninu je dogma kako nema spasenja izvan Crkve.
Extra Ecclesiam nulla salus - kratica EENS.
Ako se bolje upoznate s nekim nekršćaninom, i postanete prijatelji, i ako ste mu pravi prijatelj onda mu morate reći EENS.
Jer vam je ne samo stalo do vječnog spasenja vašeg prijatelja, nego prvenstveno zato što nam je Gospodin zapovijedio da Ga navještamo do konca svijeta, a navjestati Ga ne možemo ako zatajimo istinu da nema spasenja bez krštenja i vjere u Njega, odnosno bez da čovjek postane jedno s Kristom u Crkvi koja je Kristovo mistično Tijelo.
Prijatelj će vas najvjerojatnije malo promatrati šutke ili možda i u nevjerici, kao nisam to od tebe očekivao, zašto si mi se pravio prijateljem, a imao si cijelo vrijeme skrivenu namjeru da me preobratiš.
Stoga je ovdje puno bolje nastupiti s teškom istinom na početku, 'mizantropski', a ne 'antropofilski' jer tada će vas prijatelj smatrati nekom vrstom parazita koji je samo iskorištavao prijateljstvo radi preobraćenja.
Daleko najgori su oni kršćani, koji to i nisu, jer nikada onima kojima se prave prijatelji ne kažu istinu EENS. Oni će sigurno Kristu odgovarati za duše kojima nisu rekli istinu spasenja.
A što je s novorednim katolicima koji ili uopće ne vjeruju u EENS, ili vjeruju na taj način da dezavuiraju samu dogmu, otprilike mnogi ljudi su u Crkvi a da to i ne znaju, tzv. anonimni kršćani, ili čak da je cjelokupno čovječanstvo Kristovo tijelo, ili da postoji krštenje implicitnom željom po kojoj bi se ljudi krstili kad bi znali da se moraju krstiti, ili nalaze opravdanja da im to nije nitko lijepo i pitko objasnio?
Jednostavan odgovor - to su heretici koji su manje ili više na tragu Origenove zablude o općem spasenju, oni tek trebaju povjerovati u EENS da bi postali udovi Kristovog tijela, da bi ušli u Crkvu.
Najveći problem u navještanju EENS odnosno u misionarenju na kojeg smo pozvani od Krista, je ne upućivanje potencijalnog obraćenika na isto tako važnu dogmu Crkve, nauk o istočnom grijehu, odnosno nauk o Božjem milosrđu i predestinaciji svetaca. A to je temelj bez kojeg se ništa drugo ne može objasniti, niti potreba za krštenjem, za vjerom u Krista i u Njegovo mistično Tijelo - Crkvu. Presudno je poznavati ono što je već mnogo stoljeća skrivano ili zatajivano, nauk najvećeg kršćanskog oca, sv.Augustina.
Zašto? Zbog antropofilije. Jer taj nauk ne sjeda dobro u uši čovjeka koji je naučen da mu se podilazi u humanističkoj ideologiji koja se prelila u novorednu Crkvu. Teško je čovjeku priznati da je griješan, da je zaslužio Pakao, da je sam po sebi nemoćan odbaciti zlo i prihvatiti dobro, da čak i njegova volja da samo želi biti dobar, dolazi od Božje milosti.
Ali o tom nauku ću drugom zgodom.