Mir i početak mudrosti

Ljudi po svojoj naravi žele mir.
Ili ako već žele rat, onda to čine radi toga što su sigurni da će ga dobiti, kako bi na kraju zavladao mir koji njima odgovara.
Problem s mirom je što ga nikad nema u mjeri koja bi ga učinila trajnim.
Pravednost je ta, kažu nam, koja može mir učiniti trajnim.
Naravno da je pravednost dobra, samo isto znamo kako je pravednost koju iskustveno znamo vrlo relativna među ljudima.
Pravednost zahtijeva da se zlo adekvatno i u pravoj mjeri kazni.
U pravilu onaj koji je sa zlom oštećen smatra da je kazna za zločinca preblaga, a zločinac drži da mu je kazna prestroga (najčešće odbija bilo kakvu kaznu).
Posljedica; pravog mira nema, nije u miru onaj tko je pretrpio zlo, niti onaj koji ga je počinio. Najprije nisu u sebi u miru, onda svoj nemir pokazuju izvana kao novo narušavanje vanjskog mira.
Koliko god to zvučalo obeshrabrujuće za one koji vjeruju u jednakost, bratstvo i slobodu ljudi, jedino onaj tko raspolaže vječnom nadmoćnom silom može uspostaviti trajni mir.
Neizravni dokaz tome je što su humanisti uvijek koristili silu (najčešće državnu) kako bi odstranili ili podčinili 'nehumaniste' iz društva misleći da će tako postići mir.
Njihov problem je bio i jest i bit će do konca vremena, što ne posjeduju nužnu nadmoćnu i trajnu silu za 'cementiranje' mira.

Iz ovog razmatranja proizlazi nužan zaključak da u dosadašnjoj ljudskoj povijesti nije bilo mira ne radi nedostatka pravednosti, nego zato što se još nije manifestirala do kraja (do uspostave trajnog mira) ona volja koja ima vječno nadmoćnu silu.
Ako nema Boga koji jedino s takvom svemoćnom silom raspolaže, onda nikad ne će biti mira i pravde (prave, aposlutne pravde, a ne relativne ljudske).
Kako bismo proživjeli uz čim manje muke svoj životni vijek na (konkavnoj) Zemlji na kojoj znamo da nikad ne će biti mira, moramo posjedovati nutarnji mir u čim većoj mjeri.
Može li čovjek koji je bogat i zdrav, potpuno zadovoljan sa sobom i svojim trenutnim životom, biti miran ako zna da će ga sutra razbojnici lišiti svega toga i da im se ne će moći suprostaviti?
Hedonisti su takvi ljudi koji se prepuštaju zemaljskim užicima očekujući da će im užici dati sreću i mir duše. Oni se samozavaravaju, jer svaka trenutna sreća i užitak su gorki u (trenutno potisnutoj) spoznaji da za malo vremena tih užitaka više nema. A to znači kao da ih nikad nije ni bilo.
Zdrav razum, mudrost, nam govore kako moramo imati nutarnji mir da nam zemaljski život ne bi postao pakao.
I ne kaže bez razloga sv.Pismo da je strah Božji početak mudrosti.
Jer spoznaja da nema sreće i pravog mira dok nismo u miru s onim koji vječno posjeduje nadmoćnu silu, doista je prvi korak prema pravom cilju.
Dobro je pročitati Isusovu prispodobu:

Ili koji kralj kad polazi da se zarati s drugim kraljem, neće prije sjesti i promisliti da li s deset tisuća može presresti onoga koji na nj dolazi s dvadeset tisuća? Ako ne može, dok je onaj još daleko, poslat će poslanstvo da zaište mir. (Lk 14:31-32)

Onaj tko je spreman po svaku cijenu uživati zemaljske užitke, taj se htijući ili ne htijući, suprostavlja onom koji je Gospodar sveg stvorenog, i tako ide u rat kojeg ne može dobiti.
I kako napisah, niti ne može uživati u prolaznim užicima kad podsvjesno zna da ih ustvari ne posjeduje.
Zanimljivo je kako se sveti tekst nastavlja s tekstom koji naoko nema veze s ratovanjem protiv Boga:

"Tako dakle nijedan od vas koji se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik."

Gdje je veza?
Zar je Gospodin toliko radikalan pa smatra neprijateljem svakog tko cijeni više zemaljske užitke od Njega? 
Bolje nam je da čim prije povjerujemo u tu objavljenu istinu.
To ima veze s pravdom, a ne s tobožnjim mušićavim Bogom koji traži pažnju.
Pravda znači da se sva bića i stvorenja procjenjuju i postavljaju na mjesto koje zaslužuju. Odnositi se prema kralju kao prema prosjaku nije samo uvreda kralju, nego uvreda pravdi. 
I obrnuto, odnositi se prema zločincima kao prema junacima ili uzoritim ljudima, znači rugati se pravdi.
Stoga je beskonačna nepravda, beskonačni grijeh, stavljati bilo kojeg stvora iznad Stvoritelja koji je beskonačno i u svakom pogledu veći od svih stvorenja zajedno.
Ako ljubimo bilo koje zemaljsko dobro više od Boga onda osim beskonačne nepravde ljubimo nešto što je Bog stvorio, što je Njegovo.
Zar je teško odreć se nečeg što znamo da nije naše i za što znamo da nam ne donosi pravu sreću i mir?
Teško je zato što nam je razum pomračem s istočnim grijehom.
Zato put mudrosti nije put na kojem možemo ići sami.
Nužno nam je potrebna Božja milost.